|
Kako je Amerika
zapalila svoju ambasadu
Čekajući Epikura:
nekoliko teza o ubijanju logike
Naredne reči posvećene su osnovama logičkog zaključivanja
u srpskoj politici, ali ne i samoj politici. Nema
»političkih emocija« koje i nisu politička kategorija,
ma šta srpski političari »osećali« iz svojih mitskih
ili propagandnih razloga.
MINISTAR SRPSKI. Ministar za Kosovo u Vladi Republike
Srbije, Slobodan Samardžić, u intervjuu CNN-u potvrdio
je svoj i stav organizatora mitinga od 21. februara
da su razaranja zgrade Američke ambasade i konzulata
u Beogradu nevažni u poređenju s onim čega su posledica,
američkim priznanjem nezavisnosti Kosova. To je
osnovni razlog napada, rušenje je samo
njegova nevina, minorna posledica. Vandali (navijači,
demonstratori nasilja, patriote... kako ko hoće)
i njihova rušenja postavljeni su u istu ravan s
američkom odlukom o priznanju. Bez namere da se
upravlja ikakvim političkim i ideološkim stavovima,
ovde se razmatraju logičke posledice ovakve
izjave.
Napominjemo još da je ministar zaključio da je današnja
Amerika uzrok ne samo ovog već i svih svetskih problema,
pa za potrebu ove dedukcije preuzimamo to kao aksiom
(n)ove srpske političke misli. Pošto smo i to učinili,
možemo da se pozovemo na tradiciju logike o tome
dokle, reagujući na posledice, treba ispitivati
uzroke nekog dešavanja. Bilo ne ponovilo se, a kada
se već desilo, da bar zaključimo kako je bilo logično
reagovati.
EPIKUR ATINJANIN. Po Hegelu, Epikurova filozofija
je donela prosvećenost u pogledu fizičke
stvarnosti. »U praznoverici se od neposrednih pojava
odmah prelazi na boga, anđele i demone; ili se pri
tome kod konačnih stvari očekuju drugačija
dejstva, različna od onih koja su moguća s obzirom
na okolnosti, to jest događaji izazvani na neki
viši način. Tome je Epikurova fizika na svaki
način protivna...« 1
Kakve veze imaju ove »krupne reči« sa 21. februarom
leta gospodnjeg 2008. u Srbiji? Imaju, ukoliko relativizujemo
našu političku brigu i prihvatimo logiku. Jer, sudeći
po Hegelu i Epikuru, srpska politika boluje upravo
od praznoverja kada za »pojave rušenja« okrivljuje
svoje »demone« (Ameriku, ali i Hrvatsku, Nemačku,
Sloveniju, Veliku Britaniju...), a ne »konačnosti«
sa lica mesta, navijače koji vitlaju bakljama. Od
njih su, kao, očekivana »drugačija dejstva (...)
od onih koja su moguća s obzirom na okolnosti«.
Možda da razulareni patriotizam, zalutao na putu
do Hrama, okreči a ne demolira namerno nezaštićenu
američku (i inu) teritoriju na tlu Srbije.
Prosvećenost, nastavlja Hegel, razloge dešavanja
traži u najbližem sledećem
uzroku, dok: »praznoverica
naprotiv prelazi, s pravom ili ne, odmah na nešto
više«.
Što će reći da ministar Samardžić i ostatak srpske
političke misli nisu bili vođeni jakom dozom emocija,
već Epikurovim zdravim razumom, razloge bi tražili
u prisutnim uzročnicima paljevine, umesto da
ih skrivaju iza međunarodne zavere.
Pr(e)osvećeni razum ne bi okrivio strane,
više sile za ono što je učinila (b)ruka njihovih
građana.
A što se tiče svaljivanja sve krivice na uzrok svih
uzroka, koji je za zvaničnu Srbiju američki brend,
Hegel bi dodao da tu: »Ja imam pravo, ali ga takođe
nemam. Ja tragam za nekim
|
uzrokom u istoj oblasti
konačnoga. Ako na to odgovorim da je
bog (ili današnja imperija – prim. autora)
taj traženi uzrok, onda sam time dao jedan
suvišan odgovor«.
Ako kažem Amerika je, svojim vatrenim priznanjem
Kosova, zapalila svoju ambasadu u Beogradu,
onda »ja imam pravo, ali ga takođe nemam«.
Ne baveći se političkim opredeljenjem i
senzibilitetom u tumačenju međunarodnog
prava, i prihvatajući da je to
priznanje zaista isprovociralo one
izgrednike, ja, opet, »takođe i nemam pravo«
i dajem »jedan suvišan odgovor«. Jer čak
i uz konstataciju da je Amerika za sve kriva,
redovnu samo-indulgenciju »domaćih pravednika«,
stvar je naprosto takva da treba tragati
za prvim višim
»uzrokom u istoj oblasti konačnog«,
a to su, vidi se na snimku, oni izgrednici.
(Koji su, sigurno, još detaljniji na snimcima
iz Američkog konzulata – taj vruć krompir
isporučen srpskim vlastima, kadrovi koji
imenuju navodno bezimene patriote, zapravo
tek preti da izazove politički skandal ukoliko
ostane bez sudske
|
|
|
|
Ilustracija iz knjige
Art klinika - Prva petoletka, Novi
Sad 2007.
|
 |
reakcije.) Politički konsenzus
da je, teoretski, Amerika uzrok svih uzroka ipak
je ne optužuje i za 21. februar, dok sve upućuje
na izgrednike i njihove pozivare koji, iz razloga
njima svojstvenog tumačenja patriotizma (»sve vam
je na slobodu, a nama na korist«), nisu obezbedili
najrizičnije ambasade i konzulate ni koliko u »mirnodopsko
doba«. Nije u pitanju američki mazohizam paljenja
sopstvene ambasade već srpski mazohizam paljenja
iste na svom tlu.
Bodrijar je voleo da kaže kako moć kao što je američka
»raspaljuje želju da je razorite« (mada, valjda,
nije mislio da to činite zbog »Nike«
patika), da je ona sama »saučesnica u vlastitom
razaranju«. Jedino što ako ostanemo bez bazične
logike uzroka i posledice svako može da radi šta
hoće, unapred će biti aboliran – Amerikom.
KRIV JE KRISTOFER KOLUMBO. Naravno, kada tako odvažno
postavite stvari da je sve posledica onog od vas
»višeg razloga«, onda vi nikada ne snosite nikakvu
odgovornost, samo razlog svih razloga – Amerika.
Do veki vjekova.
Ipak, ako već tako proizvoljno i džentlmenski preskačete
domaće uzroke (i sopstvenu odgovornost), šta vam
to kazuje da se zaustavite baš tu, kod
današnjih SAD? Zašto nije kriv, npr., Kristofer
Kolumbo? Da on nije doplovio do Amerike ne bi ni
bilo američkog priznanja Kosova. Naravno, i to je
samo proizvoljan čin uma – nije li, na kraju krajeva,
sve božja volja.
Izjednačite sve: rušenje ambasada, vandale, vašu
usredsređenost na molitvu toga dana, američko priznanje
Kosova, srpski interes za kosovsku teritoriju i
nezainteresovanost za stanovništvo (naročito većinsko),
odlaženje Srba sa Kosova i teror osvete nad njima,
divljanje srpskih vlasti i zločine nad Albancima
na Kosovu (zločina nikada nije »malo«, ali ovi su
višestruko brojniji od prethodnih, uveliko njihov
uzrok, i to morbidno zamrznut u hladnjačama), boj
za Kosovo, Ameriku... i božanske razloge. Stavite
u istu ravan sve konačne i beskonačne uzroke i dobićete,
izvinite, logičku glupost – maloumnost zdravog i
karikaturu političkog razuma. Da li to hoćete u
Vladi Srbije? Da ovako surovo i »patriotski« ukinemo
logiku i, usput, odgovornost. Ako vam je tako dobro...
onda ništa. Jedino mi pada na pamet jedno nastrano
pitanje: koliko puta ste izvršavali samoubistvo?
I jedna konstatacija – hladnjače su bile srpske,
ne američke.
NASILNICI I PRAVEDNICI. A možda su svi negde pravednici
(da bi) negde drugde (bili) nasilnici. Ipak, sa
tako visokih mesta kao u Srbiji retko se čuju reči
dušebrižničkog razumevanja za nasilje. Nije akcenat
na mazohizmu usmeravanja nasilja prema najmoćnijoj
državi sveta, već na prozaičnim razlozima: spaljen
je deo Američke ambasade u Beogradu (i još nekoliko
drugih), poslednja adresa država Srbija; ambasada
je, po međunarodnom pravu, deo strane teritorije,
samo prividno na vašem tlu (kao i srpska u SAD);
znači, upali ste, likom i nedelom vaših državljana–huligana,
na teritoriju strane države (bila ona pravednička
ili zla) i čak na njoj izvršili ubistvo; kako toj
državi niste otkazali gostoprimstvo, morate, po
svim ugovorima koje ste potpisali, da njenoj ambasadi
garantujete bezbednost. Politički, nešto sasvim
prozaično. Na nivou uslova racionalnog objašnjenja.
Što se tiče pravednika... Niče je već rekao: »...
ne tražite privid pravednosti ako niste posvećeni
za užasan poziv pravednika«.
A HEGEL? Hegel u svojoj Istoriji filozofije,videli
smo, hvali prosvećenost razmišljanja Epikura,
antičkog filozofa koji je živeo u 4. veku pre n.
e. Sada je 2008. g. n. e. I neki misle da je za
vandalski čin rušenja Ambasade SAD jedino kriva
SAD. Možda i Kolumbo, a možda i božansko proviđenje.
Ne srpski nacionalni vandali i njihova politička
podrška.
Jeste 2008. g. n. e. Ali u Srbiji.
 |
|
Tatjana
Jovanović |
1 Ovaj i nekoliko
narednih citata su iz Istorije filozofije
G. V. F. Hegela, II tom, BIGZ, Beograd 1983, str.
417–418. Radi se o istom onom Epikuru po kome je
život uživanja dobio svog teoretskog začetnika,
mada pogrešno shvaćenog. Ovde se, međutim, na njega
pozivamo kao na, za njegovog vremena, vrsnog, prosvetiteljskog
logičara. |