|
Politički karneval
sankilota
Kosovo u paralelnoj
dimenziji stvarnosti
Srbijanske
elite veštački generišu lažni problem Kosova:
jedini problem Srbije je ona sama
Politički karneval sankilota u režiji srbijanskih
elita u sedmici od 17. do 23. februara 2008. godine
pokazao se nemuštim i neuspelim pokušajem prevođenja
etnosimboličkih sadržaja u jezik primeren političkoj
komunikaciji. Kič novoproklamovano molebansko
parodiranje političkih događaja kulminiralo
je sankilotizacijom kosovskog ideala i sa mitinga
»Kosovo je Srbija« natopljenog veštački indukovanim
religiozno-nacionalnim zanosom nije poslata niti
jedna politička poruka čitljiva u kodovima modernog
političkog jezika. Napokon, miting u državnoj
režiji nije ni zamišljen kao pokušaj obraćanja
svetu: poruke su ekskluzivno poslate građanima
Srbije idealno tipski oblikovanim: onima koji
pišu i čitaju samo na ćirilici; razumeju mitski
novokosovski govor i zavete jer »silnici traže
od nas da se odreknemo da smo Srbi, obećavajući
da će nam bez pamćenja i porekla biti bolje«,
i spremnih da vreme računaju po sankilotidima
(dodatnim danima u novom kalendaru). Idealno
tipski građanin Srbije živi, dakle, paralelnu
dimenziju priželjkivane samodosuđene izolacije
i dopušteno mu je da u pravednom gnevu demolira,
pali, krade i ubija. Politički karneval računa
sa dopuštenim nepodopštinama, te destrukciju mladih
sankilota predsednik Vlade razume kao poruku da
je »mladost Srbije za pravo, pravdu i slobodu
i da odbacuje politiku sile zapadnih zemalja«.
Gladni i besni sankiloti deficit modernističkih
sadržaja Srbije upotpunili su novim odrednicama.
Očajnički su ispisivane mentalne mape nasilja
i vandalizma i branila se simbolička geografija
u kojoj je »Kosovo sveti grad Jerusalim«. Istrajavanje
na iscrtavanju simboličkih mapa i nemirenje sa
granicama u regionu potcrtali su govornici i učesnici
mitinga: oni koji su 90-ih pokušali ratom da realizuju
projekat »Svi Srbi u jednoj državi«, kao i predstavnici
Republike Srpske, Crne Gore i Republike Srpske
Krajine demonstrirajući spremnost da se nastavi
realizacija državotvornog projekta Srbije koja
je »moćna i zna šta hoće«; da se raspiše referendum
u Republici Srpskoj; da se prizna autonomna Republika
Srpska Krajina. Da se nastavi život u paralelnoj,
samo nama priznatoj realnosti u kojoj Kosovo ostaje
mera svih stvari »postojećih da jesu, a nepostojećih
da nisu«; u kojoj Kosovo figurira kao majka svih
razloga: razlog da potpišemo Sporazum o stabilizaciji
i pridruživanju i uđemo u EU; razlog civilizovanom
i demokratskom protestu; razlog da se kao res
publica Christiana nametnemo kaoetalon
božje i ljudske pravde.
Sankilotizacija stvarnosti
Miting »Kosovo je Srbija« čitan kao pokušaj opscene
karnevalizacije i sankilotizacije stvarnosti
godinu 2008. markirao je kao godinu izgubljenih
evroatlantskih perspektiva i deficita novih paradigmi
definisanja ključnih pravaca strateškog razvoja
Srbije. U svoj bedi se pokazala nemoć elita da
komuniciraju sa realnim političkim, ekonomskim,
socijalnim kontekstom 21. veka. Uz činjenicu odbijanja
potpisivanja ponuđenog Političkog sporazuma sa
EU, 2008. godina izgubljenih evroatlantskih perspektiva
sumorno najavljuje narednu deceniju izgubljenih
životnih perspektiva. Dodatnu zebnju izazivaju
najave zahlađenja i prekida odnosa sa svim zemljama
članicama EU i NATO koje priznaju realnost nezavisnog
Kosova.
Paradoksalno, Deklaracijom o nezavisnosti Kosova
Srbija je napokon dobila istorijsku šansu da formuliše
novu političku paradigmu i da se okrene rešavanju
vlastitih problema.
Napokon, i miting »Kosovo je Srbija« suočio je
Srbiju sa problemom destruiranih institucionalnih,
vrednosnih, ekonomskih i civilizacijskih potencijala.
Nažalost, deficit modernizacijskih kapaciteta
i nespremnost elita da se okrenu vlastitim problemima
čita se i kroz najave recikliranja opscene
karnevalizacije stvarnosti, a trošenjem političke
energije i nepostojećih ekonomskih resursa osiromašene
i sankilotizirane Srbije na generisanje procesa
protiv – insistiranje na sprečavanju
prijema nezavisne i međunarodno priznate države
Kosovo u međunarodne finansijske i političke institucije.
Promoteri politike etiketiranja Kosova kao »lažne
države u kojoj je sve lažno: lažna geografija,
zakoni i istorija« lažnom i diskreditovanom etiketiraju
samu Srbiju: zemlju urušenih institucija; nesigurnih
i siromašnih građana koji jedino učešćem u, od
strane države režiranim, političkim karnevalima
mogu da putuju i hrane se besplatno; zemlji u
kojoj je »i razbijanje demokratija« i u kojoj
se nasilje i vandalizam ne inkriminišu kao krivično
delo već u kontekstu normalizovane kulture nasilja
i svireposti vide problematičnim jedino iz razloga
nanošenja štete »našoj borbi za očuvanje državnih
i nacionalnih interesa«.
Ujedinjeni u porazu, umesto Akcionog plana konsolidacije
demokratskih institucija države Srbije, uz eklatantno
odsustvo smisla za realnost i novouspostavljene
konstelacije, personae dramatis markiraju
neprijatelje: Sjedinjene Američke Države i NATO:
jer je »do ovog nezapamćenog bezakonja dovela
destruktivna, surova i nemoralna politika sile
koju vode SAD, zarad svojih vojnih interesa«;
Evropska unija: te je »evropska budućnost Srbije
ugrožena zato što su neke zemlje članice EU priznale
nezavisnost Kosova i dovele Srbiju u situaciju
u kojoj nema izbora«. Markiranje neprijatelja
od strane predstavnika Vlade Republike Srbije
rezultiralo je paljenjem, demoliranjem i kamenovanjem
ambasada SAD, Hrvatske, Kanade, Turske, Belgije,
Velike Britanije, Bosne i Hercegovine. Procese
fašizacije stvarnosti, koji počivaju na dihotomiji
prijatelj–neprijatelj, predočavaju transparenti
na kojima je uz naziv države – SAD – iscrtan kukasti
krst, kao i pozivi na linč poimence pobrojanih
nacionalnih izdajnika.
Markiranje neprijatelja i
ksenofobija
Zajednice koje uporno neguju kulturni, rasni
i idejni ekskluzivizam propadaju u izolacionizmu
i pod terorom sopstvenih elita. Trajno opredeljenje
srbijanskih elita je samoizolacija, a društvena
klima markiranja neprijatelja i ksenofobija, te
ignorisanje modernizacijskih procesa, uvode u
sferu javnosti nove generacije koje objektivno
nisu u stanju da percipiraju svet izvan samonametnutih
granica. Generacije mladih sankilota, koje su
stasavale tokom devedesetih, elite nisu trebale
kao racionalne i odgovorne subjekte i sagovornike,
elite svih Srbija (prvih, drugih, inih) ovu generaciju
su trebale isključivo kao statiste i slušaoce,
kao pokriće uspešno apliciranih projekata falsifikovane
stvarnosti posebno tokom poslednjih osam godina,
i posebno sa strane građanske Srbije. Promoteri
građanske, drugačije Srbije, nakon 2000. godine
počeli su da se obraćaju sami sebi, isti govornici
istim slušaocima u zatvorenim salonima, to je
legitiman pristup, ali kao logična i očekivana
posledica stasala je generacija onih koji ruše
i demoliraju Srbiju, veličaju Legiju i Mladića
i skandiraju »Kosovo je Srbija«.
U kontekstu očigledne legitimizacije politike
SRS i SPS, a uz podršku demokratskih političkih
opcija (»principijelna politika SPS iz poslednje
decenije 20. veka je doživela u ovim teškim danima
pun legitimitet svih relevantnih političkih faktora
u Srbiji«, B. Ružić), nije neočekivano da generacija
mladih prihvata kao društveno poželjan stav da
su nas: »briselski komesari i bombardovali i smestili
u državni provizorijum, a prete nam novim integracionim
asocijacijama rasturajući Republiku Srpsku i primoravajući
Srbe da žive u logoru multietničkog Kosova, sa
svojim ubicama«. I da se generacija onih koji
su 1995. godine imali pet godina zaklanja transparentom
»Zbogom EU«. I da dihotomiju prijatelj–neprijatelj
ugrađuje u vlastiti kod politički mislećeg bića.
Stasava generacija politički mislećih bića u samodovoljnoj
i izolovanoj zemlji koja samo »treba da ojača
i da čeka«; da ekonomski ojača i otkupi Kosovo.
Još jedna generacija u Srbiji će suštinu svog
političkog angažmana iscrpiti u čekanju svog
političkog Godoa (D. Radosavljević). Još
jedna generacija koja u ujedinjenu EU može uneti
samo curriculum vitae batinaša i huligana.
Saglasnost svih političkih aktera o nelegitimnosti
čina proglašenja nezavisnog Kosova i nelegitimnosti
civilne i policijske misije EU, kao i saglasnost
o merama i diplomatskim aktima koji se imaju preduzeti
prema državama koje priznaju nezavisno Kosovo,
je neupitna. Dakle, strategija prema Kosovu je
unisono prihvaćena i ne postoji kao problem za
političke elite. Građani Srbije su jasno određeni
spram Kosova, takođe: istraživanja javnog mnenja
pokazuju egzaktno da je ovo pitanje na četvrtom
ili petom mestu po važnosti; DSS, stranka koja
Kosovo inauguriše kao ekskluzivnu političku platformu,
ima sve slabiju podršku. Tokom prve sedmice od
proglašenja nezavisnosti Kosova gradovima Srbije
su demonstrirali uglavnom srednjoškolci, navijačke
grupe i vandali. Srbijanske elite veštački generišu
lažni problem Kosova: jedini problem Srbije je
ona sama. Stoga je nužno da elite, najpre, prihvate
činjenicu da država Srbija, koja se graniči sa
Kosovom, postoji.
Srbijanske elite odgovor na izazov vremena moraju
utemeljiti u novoj mobilizacionoj paradigmi, u
etici odgovornosti racionalno odbacujući lažnu
dilemu: Kosovo ili Evropa. Srbija treba elite
spremne da otvore evroatlantsko, a zatvore poglavlje
stvarnih i metaforičkih bitaka sa svetom, Srbija
treba elite koje ne generišu zamrznute konflikte
sa evroatlantskom zajednicom. Elite koje neće
prekinuti odnose sa susedima, zemljama članicama
EU i NATO. Elite spremne da demonstriraju političku
zrelost konstruktivno nastavljajući saradnju sa
civilnom misijom EU i snagama KFOR na Kosovu.
Spremnim da daju vlastiti doprinos jačanju regionalne
stabilnosti i mira.
 |
| |
Snežana
Kresoja |
|