Početna stana
 
 
 
     

 

Politički karneval sankilota

Kosovo u paralelnoj dimenziji stvarnosti

Srbijanske elite veštački generišu lažni problem Kosova: jedini problem Srbije je ona sama

Politički karneval sankilota u režiji srbijanskih elita u sedmici od 17. do 23. februara 2008. godine pokazao se nemuštim i neuspelim pokušajem prevođenja etnosimboličkih sadržaja u jezik primeren političkoj komunikaciji. Kič novoproklamovano molebansko parodiranje političkih događaja kulminiralo je sankilotizacijom kosovskog ideala i sa mitinga »Kosovo je Srbija« natopljenog veštački indukovanim religiozno-nacionalnim zanosom nije poslata niti jedna politička poruka čitljiva u kodovima modernog političkog jezika. Napokon, miting u državnoj režiji nije ni zamišljen kao pokušaj obraćanja svetu: poruke su ekskluzivno poslate građanima Srbije idealno tipski oblikovanim: onima koji pišu i čitaju samo na ćirilici; razumeju mitski novokosovski govor i zavete jer »silnici traže od nas da se odreknemo da smo Srbi, obećavajući da će nam bez pamćenja i porekla biti bolje«, i spremnih da vreme računaju po sankilotidima (dodatnim danima u novom kalendaru). Idealno tipski građanin Srbije živi, dakle, paralelnu dimenziju priželjkivane samodosuđene izolacije i dopušteno mu je da u pravednom gnevu demolira, pali, krade i ubija. Politički karneval računa sa dopuštenim nepodopštinama, te destrukciju mladih sankilota predsednik Vlade razume kao poruku da je »mladost Srbije za pravo, pravdu i slobodu i da odbacuje politiku sile zapadnih zemalja«.
Gladni i besni sankiloti deficit modernističkih sadržaja Srbije upotpunili su novim odrednicama. Očajnički su ispisivane mentalne mape nasilja i vandalizma i branila se simbolička geografija u kojoj je »Kosovo sveti grad Jerusalim«. Istrajavanje na iscrtavanju simboličkih mapa i nemirenje sa granicama u regionu potcrtali su govornici i učesnici mitinga: oni koji su 90-ih pokušali ratom da realizuju projekat »Svi Srbi u jednoj državi«, kao i predstavnici Republike Srpske, Crne Gore i Republike Srpske Krajine demonstrirajući spremnost da se nastavi realizacija državotvornog projekta Srbije koja je »moćna i zna šta hoće«; da se raspiše referendum u Republici Srpskoj; da se prizna autonomna Republika Srpska Krajina. Da se nastavi život u paralelnoj, samo nama priznatoj realnosti u kojoj Kosovo ostaje mera svih stvari »postojećih da jesu, a nepostojećih da nisu«; u kojoj Kosovo figurira kao majka svih razloga: razlog da potpišemo Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju i uđemo u EU; razlog civilizovanom i demokratskom protestu; razlog da se kao res publica Christiana nametnemo kaoetalon božje i ljudske pravde.

Sankilotizacija stvarnosti

Miting »Kosovo je Srbija« čitan kao pokušaj opscene karnevalizacije i sankilotizacije stvarnosti godinu 2008. markirao je kao godinu izgubljenih evroatlantskih perspektiva i deficita novih paradigmi definisanja ključnih pravaca strateškog razvoja Srbije. U svoj bedi se pokazala nemoć elita da komuniciraju sa realnim političkim, ekonomskim, socijalnim kontekstom 21. veka. Uz činjenicu odbijanja potpisivanja ponuđenog Političkog sporazuma sa EU, 2008. godina izgubljenih evroatlantskih perspektiva sumorno najavljuje narednu deceniju izgubljenih životnih perspektiva. Dodatnu zebnju izazivaju najave zahlađenja i prekida odnosa sa svim zemljama članicama EU i NATO koje priznaju realnost nezavisnog Kosova.
Paradoksalno, Deklaracijom o nezavisnosti Kosova Srbija je napokon dobila istorijsku šansu da formuliše novu političku paradigmu i da se okrene rešavanju vlastitih problema.
Napokon, i miting »Kosovo je Srbija« suočio je Srbiju sa problemom destruiranih institucionalnih, vrednosnih, ekonomskih i civilizacijskih potencijala. Nažalost, deficit modernizacijskih kapaciteta i nespremnost elita da se okrenu vlastitim problemima čita se i kroz najave recikliranja opscene karnevalizacije stvarnosti, a trošenjem političke energije i nepostojećih ekonomskih resursa osiromašene i sankilotizirane Srbije na generisanje procesa protiv – insistiranje na sprečavanju prijema nezavisne i međunarodno priznate države Kosovo u međunarodne finansijske i političke institucije. Promoteri politike etiketiranja Kosova kao »lažne države u kojoj je sve lažno: lažna geografija, zakoni i istorija« lažnom i diskreditovanom etiketiraju samu Srbiju: zemlju urušenih institucija; nesigurnih i siromašnih građana koji jedino učešćem u, od strane države režiranim, političkim karnevalima mogu da putuju i hrane se besplatno; zemlji u kojoj je »i razbijanje demokratija« i u kojoj se nasilje i vandalizam ne inkriminišu kao krivično delo već u kontekstu normalizovane kulture nasilja i svireposti vide problematičnim jedino iz razloga nanošenja štete »našoj borbi za očuvanje državnih i nacionalnih interesa«.
Ujedinjeni u porazu, umesto Akcionog plana konsolidacije demokratskih institucija države Srbije, uz eklatantno odsustvo smisla za realnost i novouspostavljene konstelacije, personae dramatis markiraju neprijatelje: Sjedinjene Američke Države i NATO: jer je »do ovog nezapamćenog bezakonja dovela destruktivna, surova i nemoralna politika sile koju vode SAD, zarad svojih vojnih interesa«; Evropska unija: te je »evropska budućnost Srbije ugrožena zato što su neke zemlje članice EU priznale nezavisnost Kosova i dovele Srbiju u situaciju u kojoj nema izbora«. Markiranje neprijatelja od strane predstavnika Vlade Republike Srbije rezultiralo je paljenjem, demoliranjem i kamenovanjem ambasada SAD, Hrvatske, Kanade, Turske, Belgije, Velike Britanije, Bosne i Hercegovine. Procese fašizacije stvarnosti, koji počivaju na dihotomiji prijatelj–neprijatelj, predočavaju transparenti na kojima je uz naziv države – SAD – iscrtan kukasti krst, kao i pozivi na linč poimence pobrojanih nacionalnih izdajnika.

Markiranje neprijatelja i ksenofobija

Zajednice koje uporno neguju kulturni, rasni i idejni ekskluzivizam propadaju u izolacionizmu i pod terorom sopstvenih elita. Trajno opredeljenje srbijanskih elita je samoizolacija, a društvena klima markiranja neprijatelja i ksenofobija, te ignorisanje modernizacijskih procesa, uvode u sferu javnosti nove generacije koje objektivno nisu u stanju da percipiraju svet izvan samonametnutih granica. Generacije mladih sankilota, koje su stasavale tokom devedesetih, elite nisu trebale kao racionalne i odgovorne subjekte i sagovornike, elite svih Srbija (prvih, drugih, inih) ovu generaciju su trebale isključivo kao statiste i slušaoce, kao pokriće uspešno apliciranih projekata falsifikovane stvarnosti posebno tokom poslednjih osam godina, i posebno sa strane građanske Srbije. Promoteri građanske, drugačije Srbije, nakon 2000. godine počeli su da se obraćaju sami sebi, isti govornici istim slušaocima u zatvorenim salonima, to je legitiman pristup, ali kao logična i očekivana posledica stasala je generacija onih koji ruše i demoliraju Srbiju, veličaju Legiju i Mladića i skandiraju »Kosovo je Srbija«.
*
U kontekstu očigledne legitimizacije politike SRS i SPS, a uz podršku demokratskih političkih opcija (»principijelna politika SPS iz poslednje decenije 20. veka je doživela u ovim teškim danima pun legitimitet svih relevantnih političkih faktora u Srbiji«, B. Ružić), nije neočekivano da generacija mladih prihvata kao društveno poželjan stav da su nas: »briselski komesari i bombardovali i smestili u državni provizorijum, a prete nam novim integracionim asocijacijama rasturajući Republiku Srpsku i primoravajući Srbe da žive u logoru multietničkog Kosova, sa svojim ubicama«. I da se generacija onih koji su 1995. godine imali pet godina zaklanja transparentom »Zbogom EU«. I da dihotomiju prijatelj–neprijatelj ugrađuje u vlastiti kod politički mislećeg bića. Stasava generacija politički mislećih bića u samodovoljnoj i izolovanoj zemlji koja samo »treba da ojača i da čeka«; da ekonomski ojača i otkupi Kosovo. Još jedna generacija u Srbiji će suštinu svog političkog angažmana iscrpiti u čekanju svog političkog Godoa (D. Radosavljević). Još jedna generacija koja u ujedinjenu EU može uneti samo curriculum vitae batinaša i huligana.
Saglasnost svih političkih aktera o nelegitimnosti čina proglašenja nezavisnog Kosova i nelegitimnosti civilne i policijske misije EU, kao i saglasnost o merama i diplomatskim aktima koji se imaju preduzeti prema državama koje priznaju nezavisno Kosovo, je neupitna. Dakle, strategija prema Kosovu je unisono prihvaćena i ne postoji kao problem za političke elite. Građani Srbije su jasno određeni spram Kosova, takođe: istraživanja javnog mnenja pokazuju egzaktno da je ovo pitanje na četvrtom ili petom mestu po važnosti; DSS, stranka koja Kosovo inauguriše kao ekskluzivnu političku platformu, ima sve slabiju podršku. Tokom prve sedmice od proglašenja nezavisnosti Kosova gradovima Srbije su demonstrirali uglavnom srednjoškolci, navijačke grupe i vandali. Srbijanske elite veštački generišu lažni problem Kosova: jedini problem Srbije je ona sama. Stoga je nužno da elite, najpre, prihvate činjenicu da država Srbija, koja se graniči sa Kosovom, postoji.
Srbijanske elite odgovor na izazov vremena moraju utemeljiti u novoj mobilizacionoj paradigmi, u etici odgovornosti racionalno odbacujući lažnu dilemu: Kosovo ili Evropa. Srbija treba elite spremne da otvore evroatlantsko, a zatvore poglavlje stvarnih i metaforičkih bitaka sa svetom, Srbija treba elite koje ne generišu zamrznute konflikte sa evroatlantskom zajednicom. Elite koje neće prekinuti odnose sa susedima, zemljama članicama EU i NATO. Elite spremne da demonstriraju političku zrelost konstruktivno nastavljajući saradnju sa civilnom misijom EU i snagama KFOR na Kosovu. Spremnim da daju vlastiti doprinos jačanju regionalne stabilnosti i mira.
  Snežana Kresoja
 
1-30. 04. 2008.
     


Danas

 
 
 
 
Copyright © 1996-2008