Četvrtog marta 2008. pred
Pretresnim većem svedočili su Nenad Milojević,
do pre rata na Kosovu šef odseka za strance pri
OUP Niš a tokom rata pripadnik posebnih jedinica
policije u Prizrenu, i Petar Obradović, diplomirani
oficir policije a tokom rata na Kosovu komandir
Treće čete Trideset sedmog odreda u Suvoj Reci.
Svedočenja su pratili neki aktivisti Žena u crnom
– nevladine organizacije koja redovno prati suđenja
zločincima i o tome objavljuje izveštaje u specijalnim
brošurama – kao i Bukurie Bajraliu iz Prištine,
novinarka
Koha ditore.
Prvi svedok, Nenad Milojević, uglavnom se nije
sećao ničeg što bi moglo rasvetlili zločine u
Suvoj Reci: imena planera, naredbodavaca i direktnih
izvršilaca zločina, odnosno hijerarhijsku odgovornost
za te zločine; ali se sećao detalja (»Po pravilu
smo večerali u devetnaest, najkasnije u devetnaest
sati i pet minuta; kamioni su bili ofarbani u
maskirne šare braon-žute boje«) koji nisu imali
nikakvu važnost za dokazivanje (eventualne) umešanosti
policije i (ili) vojske u same zločine ili radnje,
odnosno logističke podrške koja je prethodila
zločinima u Suvoj Reci.
Nenad Milojević je izjavio da je prilikom NATO
bombardovanja pogođen jedan objekat pored kojeg
se nalazio, da ga je zahvatio ogroman plamen i
tom prilikom mu je potpuno izgorela kosa, celo
lice (»Ne sećam se da li mi je kosa na oba obraza
podjednako izgorela«) i koža na obe ruke i da
je hitno helikopterom prebačen u Beograd na VMA
(»čini mi se na odeljenje plastične hirurgije«),
a četiri dana nakon dopremanja na VMA snimljen
je u bolničkoj sobi, na bolničkom krevetu i ta
fotografija je priložena kao dokaz istinitosti
izjave svedoka Nenada Milojevića.
Međutim, na toj fotografiji svedok je imao samo
jedan zavoj na sredini čela (veličine oko 15x17cm
– slobodna procena P. V.), kosu dužine oko četiri,
pet santimetara i nimalo oštećenu, ni oštećene
obrve, nije imao zavoje na obrazima i rukama,
niti tragove opekotina na pomenutim mestima, što
je konstatovala i zastupnica oštećenih Nataša
Kandić i svedoku postavila mnoštvo pitanja na
koja on nije mogao da odgovori (»Ne sećam se kad
su mi skinuti zavoji; ne znam čime su me lekari
lečili pa su rane zarasle tako brzo«), ali se
sećao imena i prezimena osobe koja je snimila
fotografiju. Nikada ni od koga ništa nije čuo
o progonu ili o zločinima nad albanskim civilima,
bilo kad i bilo gde!
Petar Obradović se setio da je bilo nekih provokacija
od strane UČK i 25. marta 1999. je od komandanta
čete dobio zadatak da se krene u akciju. Pripadao
je odeljenju sa
|
minobacačima, ne seća se tačno kada su
krenuli u akciju, misli da su krenuli
u selo Reštane, ali nije siguran u pravce
dejstvovanja minobacačima – međutim, seća
se da je bila obdanica, tj. da nije bio
mrak. »Bio nas je pun kamion ljudi, odnosno
pun kamion sa minobacačima. Pripadnici
Osamdeset sedmog odreda nisu mogli da
se probiju do nas, pa su se razmestili
po Suvoj Reci. Mi smo imali oklopljena
vozila, minobacače, naš avion, a tu je
bila i vojska; dejstvovali smo minobacačima...«
Od komandanta Zorana Siketića 26. marta
1999. stigla je naredba da se krene u
»čišćenje terena od elemenata«. (Niko
nije pitao svedoka šta je tačno podrazumevalo
»čišćenje terena od elemenata« i konkretno
kojih elemenata – možda albanskih civila?)
»Čišćenje terena je završeno 28. ili možda
29. marta, ne sećam se tačno. U jednom
objektu je bilo albanskih civila, ali
ne znam da li je to bio sabirni centar
za albanske civile, šta je taj objekat
značio i čemu je
|
|
|
|
Ilustracija iz knjige
Art klinika - Prva petoletka, Novi
Sad 2007.
|
 |
služio, ali zasigurno znam da su tu bili albanski
civili. Ali se ne sećam kuda i kada su svi ti
civili odjednom i istovremeno otišli iz tog objekta;
moja pretpostavka je da su otišli tamo gde je
bilo pripadnika UČK. O tome sam poslao izveštaj.
Ne, nikada nisam pisao izveštaj, uvek sam ga slao
usmeno!...«
»Da, čuo sam za prezime Beriša i za porodicu Beriša.
(U porodici Beriša pobijeno je 46 članova – prim.
P. V.), čuo sam za ime Beriša Jašar, ali ne znam
da li je Beriša Jašar iz te porodice Beriša...
Video sam ponegde upaljene albanske kuće, ali
ne u Suvoj Reci. Nisam čuo da je u Suvoj Reci
bilo etničkog čišćenja. Da je toga bilo, sigurno
je da bih o tome izvestio nadležne!«
Nenad Milojević je nekoliko decenija stariji od
Petra Obradovića, različitog su stručnog obrazovanja,
socijalnog i porodičnog porekla, rođeni, odrasli
i školovali se u prostorno apsolutno udaljenim
mestima i različitog mentaliteta stanovništva
(nema toliko samosvojne, toliko jake ličnosti
na čije konačno i trajno formiranje karaktera
ne može uticati sredina i njen mentalitet – piše
u svakom udžbeniku sociologije i psihologije);
pa ipak su tokom (odvojenog, naravno) svedočenja
ostavili utisak da su to po mentalnom sklopu dve
apsolutno istovetne ličnosti. Koristili su iste
reči, iste poštapalice, iste ili slične rečenice
i sintagme, ista dužina pauze između postavljenog
pitanja i davanja odgovora i isti način govora
– tih, ujednačen, spokojan, bez izražene intonacije
u rečima, bez nervoze prilikom svedočenja. Ista
mimika i isti gestovi: prvo namrgođen izraz lica,
razmišljaju, naberu čelo, obore glavu, rukom pokriju
usta, korak dva se odmaknu od mikrofona, oboren
pogled, a zatim se primaknu mikrofonu, više nemaju
zamišljen izraz lica ni naborano čelo, podignu
glavu, slegnu ramenima, nemoćno rašire ruke i
kažu: »Stvarno mi je žao, ali ne mogu da se setim;
prošlo je toliko godina, ko bi se sada mogao svega
setiti!?«
Stekla sam utisak da oni nisu bili od nekog (ili
nekih) instruisani, nisu bili podvrgnuti vežbama,
oni su bili izdresirani do automatizma šta i kako
da pričaju i kakvom mimikom i kakvim gestovima
(u psihologiji se to zove neverbalna komunikacija)
da potkrepljuju svoje iskaze. Oni su podsećali
na dva istovetno programirana a vizuelno različita
robota u koje su stavljene dve audio-trake sa
skoro istovetnim tekstom!
 |
| |
Persa
Vučić |