Filozof naše mladosti

Nama koji smo kasnih šezdesetih »derali« klupe na seminarima Praxisovih filozofa nije tih istih kasnih šezdesetih bilo važnije knjige od Kosikove Dijalektike konkretnog (totaliteta) (Prosveta, Beograd 1967); njezin nam je autor bio važniji i od Axelosa, i od Habermasa, pa u to doba čak i od Blocha, odnosno Marcusea – navodim najvažnija imena s popisa članova savjeta časopisa Praxis. Već i taj popis sam svjedoči o svjetskom liku filozofije kao struke u Jugoslaviji, ako njezino »svjetsko poslanje« i jest bilo grubo ometeno; ako i stoji činjenica da su neki praxisovci, ali nijedan na ovim stranama, podlegli zovu »apstraktnog totaliteta«, kako bi to rekao Kosik, to jest »pali su u lokalno«, stoji tvrdnja da je »čvrsta jezgra« časnih intelektualaca i nadarenih filozofskih pisaca, pa i filozofa, odživjela svoj teorijski život apsolutno na razini svojega doba, čemu smo i mi imali čast svjedočiti, makar kao skromni akoliti. Što kazati o današnjim »f'ilozofskim prilikama«? Bit će najbolje citirati jedno mjesto iz Hegela: »Na onome što duhu dostaje valja izmjeriti veličinu njegova gubitka«.
Otkuda taj rani entuzijazam za Kosikovu knjigu, objavljenu na češkom u Pragu 1965? Kosik je, za razliku od internacionalno zvučnijih imena koja su pristala biti apostrofirana u krugu Praxisovih filozofa, filozofirao s ovu stranu »željezne zavjese«, kamo je, ideološki ako ne i politički u punom smislu te riječi, pripadala i Jugoslavija.
On je pripadao »toploj struji marksizma« (Bloch), nosio se dakle sa ideološkim konstruktima i smrzotinama staljinskoga dijamata, a tu su sebe pozicionirali i najvažniji hrvatski i srpski »praxisovci«. Kosik je dakle koračao istom stazom kojom su prošli jedan Gajo Petrović, Danko Grlić, Milan Kangrga, Predrag Vranicki... s otvorenim Marxom na stolu, s Heideggerom u prvoj ladici, što se odnosi na Petrovića i Kosika, s Nietzscheom u srcu, što se odnosi na Grlića itd. Spremajući se za ovu recenziju, pokušao sam, dakle, odgonetnuti što je nas, tada mlade postajuće intelektualce, privuklo Kosiku. Mi se nismo nosili sa staljinskim dijamatom, budući da je teorijski rad generacije naših profesora ovoga arhivirao prije nas. Evo, na primjer, jednoga mjesta kojemu sam tada, 1967, počinjući studij filozofije, sitno ispisao cijelu marginu: »Može li se živjeti autentičnim životom u svijetu koji nije autentičan? Može li se biti slobodan u neslobodnom svijetu? (...) Egzistencijalna modifikacija nije revolucionarna promjena svijeta, nego individualna drama pojedinca u svijetu« (str. 103). Potom: »Odluka za autentičnost sub specie mortis završava u aristokratsko-romantičnom stoicizmu«. I onda odjednom, kao da se autor bori za neki ostatak svoje vjere, iako izriče jedan sasvim apodiktički sud: »Taj oblik modifikacije nije, međutim, jedini, ili čak najčešći ili adekvatan način autentične realizacije individuuma. On postaje to jedino historijskim izborom s potpuno određenim socijalno-klasnim sadržajem« (isto).
Eto, takva su nas mjesta zanijela, teorijski i praktički, više od kritičkih invektiva protiv »apstraktnog totaliteta« u korist »dijalektike konkretnog«. Potonja odluka nije nam »izgledala čak ni teorijski teška, ali dilema skrivena na stranici koju sam upravo citirao

bila je uzbudljiva. I bila je, usprkos Kosikove »formule«, daleko od rješenja. Samo godinu dana nakon lektire ove knjige učinilo nam se naprotiv da znamo što je to »historijski izbor s potpuno određenim socijalno-klasnim sadržajem«. Kasniji razvoji, točnije involucije, račji hod unazad (točno obratno od onoga što propisuje Blochova »ortopedija uspravnog hoda«, sve do katastrofalnog obaranja horizonta ranih devedesetih, ali već i ranih sedamdesetih), ostavili su Kosikovo pitanje u punoj snazi – može li se živjeti autentično u neautentičnom svijetu – a ono što je on ponudio kao odgovor danas se ne čini dovoljno, i nitko danas, čini se, ne zna što bi to bio »izbor s potpuno određenim socijalno-klasnim sadržajem«, ako to nije izbor da stvari ostanu po mogućnosti kakve jesu. Ako danas postoje izbori s potpuno određenim socijalno-klasnim sadržajem,

ti se pak uistinu odnose na ono što je Kosik denuncirao kao »apstraktni totalitet«. Nije bez stanovite pikanterije to što su kustosi etabliranog »marksizma« sedamdesetih godina obračunavali s Praxisovom školom mišljenja predbacujući joj »apstraktni humanizam«. Kada je pobjednički nastupio »konkretni humanizam« na djelu, sa svojom nacionalističkom jurišnom kavalerijom, idejnih je kavalira nestalo, počeli su »obračuni drugim sredstvima«; računi još pristižu. Sada je, u dragocjenoj »Razlogovoj« knjizi, pred nama odjednom »cio Kosik«, njim samim. Bila mi je to uzbudljiva lektira.
I ova veza s Kosikom, kao i većina drugih nepodobnih intelektualnih veza, bile su pokidane. Nitko se s ove strane više nije pitao što je s Kosikom u doba tranzicije. Prevedeno je doduše nešto tekstova u Hrvatskoj ljevici, u kojoj je 2003. izašao i nekrolog. Akademski pogoni kod nas i u svijetu bave se drugim »totalitetima«, »sliku svijeta«, da se poslužim i ja na skriven način Heideggerom, diktiralo je »drugo doba«. I na Zapadu, i kod nas, mnogo se više moglo čitati o Kolakowskom nego o Kosiku. Je li to zato što se Kosik mnogo manje »adaptirao« promjenama paradigmi od Kolakowskoga?
Glavno otkriće nakon lektire ovog izbora iz cjelokupnog djela Karela Kosika (autor izbora, prijevoda i pogovora je Ante Lešaja) sastoji se u sljedećem: Kosik, kojeg je izdišući staljinski režim teško kaznio, nije se »epohalnim obratom« osjetio pobjednikom. Nije osjetio nikakvu potrebu da se spusti na razinu »tržnice ideja«, ili da izvede harakiri, dakle da raspori onu osobu kakvu je sobom predstavio kad smo ga čitali, da ne kažem gutali, davne 1967. Mnogo više nego rečeni Kolakowski, kojega upravo u Americi slave kao najvažniju intelektualnu figuru današnjice (New York Review of Books), Kosik je ostao vjeran svojim temeljnim teorijskim inspiracijama, svojoj lektiri, u što spada i ponovljeno iščitavanje vlastitih djela. Ovakav izbor naravno nije filozofijski stameno djelo, nije sistem, nema preglednost i strogost filozofijske rasprave. On nas naprotiv vodi kroz jedan život teorije kako ga je odživio jedan filozof. Grčka riječca teorija ima neke veze s motrenjem, odnosno s distancom koja omogućuje teoriju. No ključan je izraz, pače kod, šifra, cijele Kosikove filozofije druga jedna grčka riječ – praksa. Mnogo teorijskih stranica ispisao je ovaj autor da bi dokazao kako je čovjek biće prakse. Spor apstraktnog i konkretnog totaliteta dade se riješiti jedino praksom itd., itsl. Kada postoji naprslina (a kada ona ne postoji?) između apstraktnog i konkretnog, između označitelja i označenoga, između subjekta i objekta, autentičnog i neautentičnog, slobode i nužnosti, bitka i trebanja, onda nastupa praksa i praktično rješava teorijsku dilemu.
U diminuendo-verzijama (oslabljenim, sniženim), sama praksa zvuči pomalo kao neka mistična kategorija. Na kraju, praksa burzovnih izvještaja rješava sve preostale dileme o stvarima da jesu ili nisu, iako možda uopće ne postoje.
Sasvim je druga stvar kad se filozofija prakse, nastala iz antiideološke pobune, prakticira kao jedan filozofijski, a ipak aktivan život. Dilemu vita activa protiv vita contemplativa riješio je Kosik tako da se »spustio« u »prljavo-judejsku praksu« (Marx), radeći, kao prokazani sudionik praškoga proljeća, na benzinskoj pumpi. Ova je praksa samo ojačala njegovu teoriju. Kada su oni koji su ga kaznili izgonom iz akademskog pogona (on je bio dovoljno tvrdoglav da se ne da potpuno egzilirati), okrenuli svoju ideološku kabanicu, te od pravovjernih »marksista« postali zagovornici, a bogami i korisnici »tržišne ekonomije«, Kosik je ostao marksist, ali u prvom redu ostao je filozof. On je, na primjer, podijelio s Heideggerom analizu egzistencije kao brige, a ipak je ostao dosljedan osnovnom teorijskom polazištu koje ostaje historijski materijalizam.
Riječju, u njemu ima upravo toliko Heideggera koliko u novijem Heideggeru imade marksizma (čuveno Heideggerovo »Pismo o humanizmu«, u kojemu Heidegger priznaje da je Marx pojmom otuđenja došao do korijena bez-zavičajnosti suvremenog čovjeka). I naravno, za razliku od Heideggera, Kosik, čestit i kao od jednoga komada čovjek, nikada nije bio ni blizu, tako blizu ideološkom i totalitarnom kao sam Heidegger.
Lešajin nam izbor daje i dragocjene informacije o češkoj duhovnoj situaciji, ne samo od rane pobune Jana Husa, već i XIX. stoljeća, pa do Masaryka i Beneša – što je gotovo naša zajednička povijest. Acidno kritična filozofska proza uvodi nas u svijet kojemu mi imademo svoje replike, i koji možemo prepoznati kao naš svijet. Briljantan filozofski esej »Što je srednja Evropa?« mogao bi se kod nas iščitati tako da namjesto čeških interpoliramo hrvatska imena i bit ćemo odmah kod kuće. Eto, za vježbu ja ću to učiniti. Kosik piše: »Ukoliko obrazovana Evropa do danas ne zna tko je Palacky, tko je Macha, tko je Havliček, to je zato što mi sami životarimo u neznanju, jer su naše interpretacije provincijalno ograničene i nalaze se ispod nivoa tih evropskih ličnosti« (str. 59). Mutatis mutandis čitam ovo mjesto ovako: »Ukoliko obrazovana Evropa do danas ne zna tko je Starčević, tko je Supilo, tko je Krleža, to je zato što mi sami životarimo u neznanju« itd. Unatoč ovoj ocjeni, Kosik zna da »češko političko mišljenje kasni«, da ostaje zarobljeno u shemama XIX. stoljeća; on čak, mjereno balkanskim barbarstvom, urednu, građansku, brakorazvodnu parnicu između Slovaka i Čeha drži nečim anakronim i očito suvišnim. No za ovu »parnicu« on više okrivljuje »svoje« Čehe nego »svoje« Slovake. Bombardiranje Srbije od strane Atlantskog saveza drži jednostavno zločinom, i njegov glas protiv takve »prakse« priključuje se glasovima rijetkih osamljenika kao što su Chomsky ili Harold Pinter. (Za razliku od Handkea, dakako, Kosik nije govorio u prilog Miloševićeva fašistoidnog režima.)
U tom eseju o srednjoj Evropi, koji je, uz onaj o paraleli između Kafke i Hašeka, vjerojatno ključan u Lešajinu izboru, Kosik razvija pojam minhenstva, koji dakako hrvatskom čitatelju valja približiti jer je taj pojam bio nesretno operativan u češkom kontekstu. Pod minhenstvom se dakako misli na izdaju evropskih velesila, to jest podvođenje i prodaju Čehoslovačke Hitleru, sporazumom u Münchenu 1938, nakon kojega su evropski političari vikali na sve strane »Mir je spašen!« Hitler je Čehoslovačku vrlo brzo rastrojio, stvorio kvislinšku republiku Slovačku čija povijest pod nacizmom ima velikih i neugodnih sličnosti s endehazijskom epizodom hrvatske povijesti, a potom je vrlo brzo uslijedio i veliki rat. Pod minhenstvom Kosik razumijeva jedan komplot nečistih saveza i sporazuma, koncesija ispod žita, nemoralnih trgovina velikog stila, čime veliki kupuju svoje blagostanje i svoj mir, uglavnom na račun onih naroda koje je nažalost i sam Marx smatrao »nehistorijskim«. Češki, hrvatski i srpski narod u svemu tome imaju jedinstven položaj gubitnika i autsajdera, ma što nas uvjeravale respektivne vladajuće klike u pojedinim zemljama. U samoj se Češkoj sablast Münchena rekurira u nekakvim pravilnim vremenskim razmacima – ranija je od sporazuma iz 1938, odnosi se i na zajedničku povijest Čeha, Nijemaca i Mađara, pa onda i Hrvata u Dunavskoj monarhiji, kao što se odnosi na pobjednički pir Brežnjevljeve doktrine ograničenog suvereniteta, odnosno okupacije Čehoslovačke od strane sila Varšavskog pakta, koja je okupacija

zaustavila demokratske stečevine praškog proljeća. Nadzirano komadanje Jugoslavije, koje se onda ipak izmaklo kontroli, isto bi se tako moglo smatrati jednom epizodom minhenstva, a daytonski i slični sporazumi, koji su rat doduše zaustavili, ali krivce za rat, pogotovo one međunarodne, nisu niti dotakli, već su ih naprotiv nagradili, groteskno podsjećajući na isto. Teško je tu reći što je original, što je farsa, ali da

ovdje caruje apsurd izlazi jasnim: »Masarykova poznata izreka, da makijavelizam nije primjeren malim narodima znači samo to da mali narod ne može izaći na kraj s dovitljivostima« (str. 231). Međutim, spoj »velikih ideja« i »malih naroda« izašao je kao čista katastrofa, ispostavivši račune upravo onome do čega je bilo najviše stalo: samoj supstanciji tih naroda. No sada, nakon »svega«, u suton života, kada, po Hegelu, izlijeće Minerva iz filozofske glave, Karel Kosik mogao se, da je samo htio, naći na »strani pobjednika«. Njegove su akreditacije mogle biti značajne, povijest njegova otpora bila je u očima svih besprijekorna: kakva »ulaznica« za nekakvu akademiju! No cio život borio se Kosik za slabe, proganjane, obespravljene, a protiv pomahnitale pećine koja na svoje svodove projicira obmane i idole u funkciji čuvanja vladajućeg poretka (slika koja se javlja na više mjesta u ovom izboru uzajmljena je iz Platonove Države). U osvit novoga milenija Kosik poručuje, skrivenim citatom Georga Büchnera: »Mir svijetu, rat pećini!« (str. 224).
Ali kada mu je taj »vrli novi svijet«, nakon pada Zida, dakle u novom Dobu svjetlosti, prišao u susret, Kosik se zgrozio ispisavši ovih nekoliko redaka koje ovdje čitamo pod naslovom »Uspon arogancije«: »Ne samo na Karlovom mostu, nego se i po cijeloj zemlji rasprostire priglupost, bezduhovnost, a ime joj je arogancija. Arogancija se iskazuje mnoštvom oblika. Imamo aroganciju pobjednika, kojima se omilila vlast, a u glavi im se toliko zavrtjelo da ne znaju ni što rade ni što govore. Imamo aroganciju prestrašenih ulizica i karijerističkih grabežljivaca. Imamo i aroganciju onih koji ne znaju zahvaliti za pomoć i podršku. No, najstrašnija je arogancija ona koja nema poštovanja ni prema čemu, a njena se mržnja proteže i do groba« (str. 225).
U kojoj su zemlji napisani ovi retci, na kojem mostu, na Karlovom mostu ili onom ispod kojeg teče rijeka Sava, a ne smijemo reći kako se zove? Kosik tvrdi da je »imaginacija političke klase« umanjena, da je kržljava, a da većina prestrašeno šuti. Česi su tijekom svoje duge povijesti uglavnom šutjeli, ali ta je šutnja, misli Kosik, znala biti znakovita, pak je očito da postoji mit češke šutnje, paralelan mitu o šutnji hrvatskoj. Ali ova današnja šutnja jest šutnja iz nemoći, nemoći imaginacije koju »elite« dijele s narodom, jedino tu nemoć mnogo lakše podnose kupajući se u insignijama svoje nove faktične moći (nastale na grabeži).
Nema točnije odluke za predgovor ovoj važnoj knjizi od one da se taj posao povjeri profesoru Milanu Kangrgi, u kojemu još živi kontestatorska gesta oplemenjena golemom filozofijskom erudicijom. Kangrga u predgovoru piše: »Svi Kosikovi tekstovi djeluju poput mementa nad provalijom naše moderne i suvremene sudbine čovjeka u njegovoj posvemašnjoj izgubljenosti u sebi samome i u svijetu, što ga je sam proizveo, i životnom lutanju bez pravoga kompasa«.
»Razlogova« knjiga (urednica Mira Šuvar) koja nam vraća Karela Kosika at his best, u punom sjaju njegovih iskonskih teorijskih inspiracija, i punom rasponu specifično lijevog »tragičnog osjećaja života«, uz Klempererovu knjigu Lingua Tertii Imperii (Disput), dvije su najvažnije knjige objavljene u Hrvatskoj u protekloj godini.

	Slobodan Šnajder