Akter naše storije završio je život u odbrani Beča od turske vojske. Dugo je boravio u Rusiji a iz ne do kraja razjašnjenih razloga bio je i prognan u Sibir. Slobodu i napredak slavenskih naroda smatrao je mogućim ako se ruski car angažuje za to.
Juraj Križanić (1618–1683), u delu »Od Lavova do Moskve 1659«, između ostalog, je napisao:
Tebi je, dični Care, sudba dosudila, da vodiš brigu o čitavom narodu slavenskom; Ti se imaš, kao otac, brinuti o pribiranju razbacane djece. Ti si nam jedini, o Care, od boga dan da pomažeš zadunavskim Slavenima, Poljacima i Česima: kako bi oni došli do spoznaje o svome podjarmljenju od tuđina, o svojoj sramoti, pa da se onda počnu brinuti za prosvjećivanje naroda i izbaciti s vrata njemački jaram. Zadunavski Slaveni (Bugari, Srbi, Hrvati) već su odavno upropastili ne samo svoju državu, nego i svoju snagu, jezik svoj, pa i sav razum svoj; ne razumiju više što je čast narodna, ne misle na nju, a jednako nisu više kadri sami sebi pomoći: potrebna im je pomoćna sila izvana, da bi se opet postavili na noge i stupili u red naroda. Ne možeš li Ti, Care, u današnja teška vremena pružiti im pomoć, kako bi oni uspostavili svoju prijašnju državnost, onda možeš barem u knjigama popraviti slavenski jezik i tim ljudima podesnim knjigama mudrim otvoriti umstvene oči, kako bi im došla do svijesti čast narodna te bi oni počeli misliti o uspostavi svoje narodnosti i državnosti. Česi, a nedavno i Poljaci, zapali su podjednako kao i zadunavski Slaveni u pogubno stanje. Jer iako se Poljaci hvastaju varavom sjenom državnosti i svojom samovoljnošću, ipak se znade, da se oni sami svojim silama ne mogu osloboditi od svojih nevolja i sramota. Pomoć i prosvjetu narodnu možeš im dati lako samo Ti, Care!
Suprotno iluzijama i dogmatizmu, neki vek kasnije, Krleža će napisati u »Izletu u Rusiju«:
U čuvenom dvorcu kneza Dolgorukova smješten je »Institut Marksa i Engelsa«, a u bivšoj palači grofa Razumovskog, u znamenitim prostorijama »Engleskoga kluba« nalazi se danas »Muzej ruske revolucije«.
Kao po svim muzejima i po tim mramornim i tapetiranim dvoranama »Engleskoga kluba« miriši po naftalinu i po panoptikumu; po svim onim bezbrojnim vitrinama i okvirima vidi se jedan žalostan napor, da bi se vrijeme zaustavilo i fiksiralo u svom neprekidnom, tragičnom odvijanju. Najposlije sav onaj materijal izlizanih letaka, staromodnih revolvera s niklastim buldog-bubnjićima, one kozačke nagajke na zelenom suknu, posute naftalinom, da ih ne bi pojeli moljci, one izblijedjele fotografije i beskrajne mrtvačke maske, sve ono drveno, sadreno, papirnato, nije ništa drugo nego tek smeće pokupljeno po putu, po kome su godinama i godinama stupale mase u smjeru oslobođenja. To su bijedni ostaci na velikoj cesti iza događaja i vrlo je važno, da čovjek, koji je ušao u te dvorane Muzeja ruske revolucije, imade jednu izvjesnu svoju, intimnu, unutarnju sliku o tim događanjima, jer bez te subjektivne relacije spram revolucionarnih događaja, on neće u tome muzeju naći nikakve naročite senzacije ni kuriozuma. Stare limene šolje robijaša, fotografije pohoda

prethodno stanje. U uslovima bestidno ogoljene partokratije nije pronađen stabilan model društvenog razvoja, čime je odsečen i izolovan od odlučivanja građanin i radni čovek. Nemamo stabilne institucije, nemamo vladavinu prava, ne živimo u demokratskom društvu. Kod nas nije bilo oktobarske revolucije. Opet vlast priziva »majčicu Rusiju« i cara. Shvatljivo.
Mudrost naroda koji je nedavno snažno izrazio težnje ka normalnom životu očitava se kroz činjenicu da nije euforično i pasivno opet oduševljeno poverovao u izbavitelja sa istoka. Opasuljivanju javnog mnenja dao je dragocen doprinos svojom pojavom u društvu dominirajućih kapitalista u monstr-hramu trgovine vitalni akademik, nekadašnji autor čednog štiva Daleko je sunce. Nakon šoping mola, eventualno će naći u sebi potrebu i za refleksijom o stidu. U međuvremenu, njegovi započinju progon Saveta za borbu protiv korupcije. A šta bi drugo? Oni koji su protiv stihije straha, mržnje i nasilja neće popustiti. Ipak se (o)kreće.