Crtica
o našim naravima
Januarski
praznici u Zrenjaninu
Tone mesa pojedeno
je za vreme hrišćanskih praznika i svega
što se u ime vere svetkovalo poslednjih
mesec dana. Popijeno je hiljade litara
piva, vina, rakije različite žestine
i za mamurluke sokova i mineralne vode.
Ne računajući post (posnu slavu i sl.),
svi ostali dani obeleženi su prinošenjem
žrtava, jedenjem velikih količina proteinsko-kaloričnog
mesa, spremljenog na različite – holesterolske
načine. Cugalo se non-stop. Ovaj način
praznovanja jedino brine prave ljubitelje
životinja i verovatno one istinske vernike
i vernice. Kultura praznovanja, kultura
ishrane... ko će brinuti o svemu! Suviše
smo zauzeti »nekim drugim« obavezama.
Ispada da nije vera ono što prepoznajemo
u sebi već ono drugo: kako je ispoljavamo
i pokazujemo javnosti, to je doprinos
javnom i kolektivnom osećanju zajedništva
i identiteta. Ni reč u prilog izgradnje
mira, tolerancije i duhovnosti. Uz božićnu
čestitku vernice i vernici dobili su
opomenu da se ne sme zaboraviti niti
ignorisati šta je nacionalni interes
(Kosovo).
Oduševili su nas direktor gimnazije
i njegov zamenik na KTV-u sredinom januara.
U neko poslepodne rešili da malo hvale
»Humanitarni fond porodice Knežević«
koji je mnogo pomogao u duhovnom razvoju
i prosvećenju gimnazijalki i gimnazijalaca.
Ovaj Knežević, iz porodice čiji je humanitarni
fond, je u stvari Savo. Sećate se uljare
»Dijamant«, akcija, na imena živih i
mrtvih itd. Ne možemo sada o tome, još
uvek traje sudski proces. Nego, ovaj
humanitarni fond je pomogao organizovanje
takmičenja o poznavanju lika i dela
svetitelja Save i srpske istorije iz
tog perioda. Interesantno je ne primetiti
da »uspešni« biznismeni, neki državni
ministri i tajkuni uvek u jeku ili krizi
svojih karijera reše da poklone nešto
za izgradnju crkava, restauraciju manastira,
onda se uvek sete izbeglica, dece sa
Kosova, Roma... To podseća na zadužbine
kneževa i vojvoda iz daleke nam istorije.
Poređenje: setite se filma »Kum III«
– Vatikan uvek prima goste, biznismene,
od njih se primaju ogromni novčani pokloni
i obavezno se tada ispovede. Tu su svi
slični.
»Neo-omladina« je spremno dočekala pravoslavnu
Novu godinu. Uz hrišćanina Caneta »Partibrejkers«,
uz malo nemačke punk energije, kuvano
vino i rakiju. Onda, kasnije, u euforiji,
na binu su se nenajavljeni popeli neonacisti
iz Zrenjanina, sa podignutim rukama
u znak nacističkog pozdrava. Poznajemo
ih iz viđenja, znamo im imena i gde
stanuju. Okupljene građanke i građani
ostali su nemi i iznenađeni. Nisu bili
sigurni kome su zapravo ovi omladinci
salutirali: Canetu, nemačkom bendu,
gradonačelniku (koji je prisustvovao
celom hepeningu) ili njima. Nije bilo
obezbeđenja, policije, nikoga ko bi
se usprotivio. Nijedan pravi hrišćanin
ili hrišćanka nisu izašli ispred njih
da im, ako ništa drugo, kažu da je to
pogrešno. Niko nije hteo da dobije šamarčinu
u jedan, a da zatim stoički primi i
drugu u drugi obraz. Zrenjanin je »slobodan«
grad. Benigne ljudske kreature odšetale
su isto veče svojim kućama, šapatom
govoreći o »mladosti-ludosti«.
 |
| |
Srđan
Papić Đurić |