Srpsko-crnogorski
verski rat
Kada je mitropolit crnogorsko-primorski
i skenderijski – to u kanonskom smislu podrazumeva
grad Skadar – Amfilohije krajem decembra 2006.
izjavio da će se »oko Crkve još ratovati«
mnogi tu izjavu nisu razumeli – pravog rata
bogu hvala nema, ali verbalni verski rat je
sve žešći. Kod nalaganja badnjaka dolazi do
opasno »bliskih susreta« između pristalica
SPC i kanonski nepriznate CPC sa kojima i
jači policijski efektivi jedva izlaze na kraj.
Zna se da su sve crkve i verske zajednice
dobro »umrežene« u mape i agende političkih
prvaka: svako ima svoju crkvu i versku zajednicu,
imamo i dve Islamske zajednice. I sve to stvarno
funkcioniše, barem u političkom smislu besprekorno.
SPC ponavlja da je izvan politike, da nije
ni za ni protiv neke političke partije, ali
vernike poziva da ipak glasaju za »božju partiju«,
a to je ona koja nije protiv boga jer mladi
lider je – to izjavljuje mitropolit Amfilohije,
a misli na lidera LDP – »antihrist«. Lider
Nove Srbije agilni V. Ilić tvrdi da je njegova
partija »božja«, a ne kasni za njim ni V.
Koštunica. Sredstva se ne biraju. Crnogorski
mitropolit se latio i ritualno-magijskih čini,
upućuje anateme i baca prokletstva na državu
Crnu Goru – to nije deo autentične hrišćanske
tradicije, već relikt paganske, u biti antihrišćanske
crne magije. No tako je kako je, tu smo i
nećemo skoro odatle izaći. Onaj ko zna da
je V. Ilić neozbiljan, a posebno oni koji
znaju i veruju da je Crkva ozbiljna ustanova,
morali bi znati još nešto – Crkva je ozbiljna
institucija da bismo je tek tako prepustili
političarima i »žandarm-vladikama«. Ova sintagma
»žandarm-vladike« korišćena je u Vojvodini
kada je pesnik J. J. Zmaj u novinama na to
ukazivao krajem sedamdesetih godina XIX veka.
J. Skerlić je to sjajno prikazao.
Bilo kako bilo, crnogorsko-srpski verski rat
koji se zaista rasplamsao otkrio je mnogo
novih momenata o kojima se uglavnom ćutalo.
Ministar vera u kabinetu V. Koštunice R. Naumov
je – čitavih nedelju dana pre isteka zakonskog
roka – doneo rešenje da građani Srbije etnički
Crnogorci ne mogu imati
|
svoju eparhiju u
Srbiji, odnosno u Vojvodini. Srbi pak
i u Crnoj Gori i u Hrvatskoj i diljem
sveta imaju svoju SPC i to nikom ne
smeta. Neki su povikali da je to paradoks,
a u stvari nije – ministrova odluka
je zakonita ali je istovremeno protivustavna.
U to će se uveriti svako ko zaviri u
Zakon o crkvama i verskim zajednicama
koji je usvojen, ili u Ustav Srbije
koji nudi jasna i moderna rešenja za
ovo. Ustumarali su se državni savetnici
da objasne neobjašnjivo, da dokažu ono
što se nikako i ne može dokazati. Tu
smo gde smo – napravili su ključ koji
ne otključava bravu i sada nema druge,
ili se mora menjati ključ ili brava.
A nezaobilazni crnogorski mitropolit
Amfilohije je pokušao da ponudi rešenje
prema kojem bi se Crkva u Crnoj Gori
jednostavno zvala Pravoslavna. I to
ne ide – svuda na pravoslavnom Istoku
crkve imaju obavezni i službeni nacionalni
predznak. Ima ga i naša SPC. Da to nije
samo neko crkveno ili međucrkveno pitanje
i to je brzo postalo jasno. To je striktno
političko pitanje i ne tiče se samo
Srbije i Crne Gore. Povređena su i pogažena
verska prava građana Crnogoraca u Srbiji
i usledile su žalbe i Ustavnom sudu
i međunarodnim sudskim instancama. Oglasio
se zaštitnik građana Republike Srbije
– Danas 12–13. 01. 2008. –
Saša Janković. Mora se otvoriti javna
rasprava o Zakonu o crkvama i verskim
zajednicama koji se već, kako-tako,
primenjuje. Nije primenjivan kada je
stvorena još jedna Islamska zajednica
Srbije. Uznemirila se i domaća i međunarodna
stručna javnost – svojevremeno je rasprava
vođena, ali uzalud. Sada
|
|
|
se mora – i nadajmo se
tome – odgovoriti na mnoga pitanja. Najvažnije
je da li nešto može da bude istovremeno zakonito
i protivustavno. Izgleda da u zemlji gde o
svemu odlučuje Vrhovni legalista V. Koštunica
i to može da bude. Zakonito je ono što odgovara
trenutnoj situaciji, odnosno političkoj koaliciji
na vlasti, a što se Ustava tiče uvek ima vremena
da se doda poneka »lirska« preambula. Politička
rešenja se praktikuju ali se problem mora
rešiti po zakonu i Ustavu pod uslovom – tu
je i nevolja – da zakoni proističu iz Ustava.
Problem je zaista komplikovan i već je ponuđena
pomoć – odakle bi drugde ako ne otuda – iz
Rusije koja o tome brine.
Sestrinski zabrinuto oglasila se Ruska pravoslavna
crkva i njen prvi velmoža patrijarh Aleksije
II – Blic, 11. 01. 2008. – kome je
napokon jasno da od kanonskog administriranja
SPC u Makedoniji nema ništa – on nudi posredovanje
u sporu SPC–MPC pod uslovom da se strane u
sporu dogovore u duhu kanonskog reda i poretka
i da to reše i nije nejasno da je Aleksije
opredeljen za rešenje jer ovo do sada je primer
propale crkvene politike. Što se pak Crne
Gore tiče, po Aleksiju, tamo su na delu »raskolnici«,
a podršku pruža mitropolitu Amfilohiju. Ono
što muči patrijarha ruskog – a RPC je stub
Putinovog režima – nisu toliko Crna Gora i
Makedonija koliko problemi kod kuće i oko
kuće. Sastala se bila u Raveni 15. oktobra
2007. mešovita komisija za teološki dijalog
između katoličke i pravoslavne crkve i pomislilo
se – svi su i u Evropi poverovali da će to
biti prvi pomak posle velikog raskola iz 1054.
– da je to veliki događaj. No nije tako bilo
– predstavnici RPC su napustili skup i sve
je propalo. Razlog je bio u nečem što se i
nas na Balkanu tiče. Na skupu se pojavila
i Estonska apostolna pravoslavna crkva
koja postoji od 1996. i pod jurisdikcijom
je pravoslavne vaseljenske patrijaršije u
Istanbulu, a to stanje RPC ne priznaje. Republika
Estonija je – kažu u RPC – njena »kanonska
teritorija« a u Rusiji nisu malobrojne ni
snage koje smatraju da je nezavisna država
Estonija, članica OUN, nešto prolazno. Tako
se crkveni spor – kao i na Balkanu – pretvorio
u rat za državno-kanonske teritorije. Načelno
je u pravoslavlju jasno da se državne i kanonske
teritorije ne poklapaju ali – niko nije spreman
to da prizna. Tu je sva nevolja i kod nas
i na čitavom pravoslavnom Istoku. Ton svemu
daju naravno političari, odnosno strukture
vlasti kojima je Crkva važan oslonac.
U tom smislu neka vrsta verskih ratova – nadajmo
se bez oružja – nije nikad isključena.
 |
| |
M.
Đ. |
|