homepage
   
Republika
 
Svakidašnjica
Arhiva
O nama
About us
mail to Redakcija
mail to web master
 

 

 

Nestanak Jugoslavije – proces dugog trajanja

Ivan Stambolić – tragični vizionar

Krivce za zločin utvrdio je sud. Odgovornost za sudbinu odbačenog reformatora snose javnost i građani Srbije u savezu sa političkim »liderima«

U kakvom društvu smo živeli pre dve decenije, mi, građani Jugoslavije?
U rukovodstvu Saveza komunista Jugoslavije nema radnika, ni brojem ni svešću, nema omladine; rukovodstvo čine bivši direktori banaka, profesori, bivši šefovi kabineta, ljudi iz upravnog aparata koji s lakoćom prelaze sa državnih na partijske funkcije i obratno. Klasni interes društva, odnosno partijske baze nije i klasni interes rukovodeće strukture SKJ. Iz te činjenice proizlazi i nemoć partije. Rukovodstvo odvojeno društvenim bićem, a to znači i svešću, od članstva SKJ, kao surogat akcionog jedinstva komunista koristi uspostavljanje lažne veze sa narodom preko zloupotrebe nacionalnog pitanja i navodne odbrane interesa vlastite nacije.
Takvu situaciju, koja je stvarana dugi niz godina, a bila prikrivana neosporenim autoritetom arbitra – šefa partije, države i oružanih snaga, nakon smrti Tita, zahtevala je razrešenje.
Od ranih šezdesetih godina krizu je prva uočila i nastojala javno razjasniti marksistička kritička inteligencija, kao i studentska omladina. I jedni i drugi uklonjeni su sa javne scene. Nakon 1968. godine kada je došlo do bunta generacije rođene u socijalizmu, inspirisane komunističkom idejom čije je sprovođenje u stvarnost otvoreno zahtevala, dolazi do državne represije – izmene zakona o Univerzitetu i raspuštanja Saveza studenata Jugoslavije. Razjašnjenje ovog preloma daje odgovor o identitetu i karakteru kontrarevolucije u Jugoslaviji. Vezivanje ovog problema isključivo za Kosovo opasna je i nenaučna redukcija, nametnuta da se izbegne vlastita odgovornost.
U životu Ivana Stambolića nekoliko decenija traje proces učenja, bio je i radnik i student, privredni rukovodilac, a zatim i na čelu izvršne vlasti u Srbiji, a potom šef organizacije komunista u Beogradu, čelnik CK SKS i konačno predsednik najveće republike u Jugoslaviji. Njegov neprekinut uspon na lestvici vlasti i moći nije ga učinio nadmenim birokratom. Mogućnost negativne transformacije on nije pravovremeno uočio kod svog najbližeg saradnika i prijatelja Slobodana Miloševića, kojem je odlučno pomogao da postane predsednik CK SKS. O Ivanovom karakteru govori i činjenica da se nije dao uveriti u neophodnost preseljenja na Dedinje. Za razliku od Miloševića i Đinđića, pored ostalih.

Ućutkani Končar i španski borci

Nakon 1980. i domaće i međunarodne okolnosti donose nove dramatične izazove i dileme. Demonstracije na Kosovu 1981. i zavođenje vanrednog stanja u Poljskoj poučni su primeri reakcije sa preteranom upotrebom sile, izazvane i permanentnim strahom od moguće vojne intervencije SSSR i zemalja članica Varšavskog pakta. Obezglavljeni naslednici nisu smislili ništa van sintagme »I posle Tita Tito«.
U ovakvim, grubo skiciranim društvenim okolnostima Ivan Stambolić se ne zadovoljava

konformizmom vlasti. Života su lišeni premijeri Aldo Moro i Ulof Palme, odgovorni političari spremni na kompromis i za izgradnju novih društvenih odnosa. Desničarska alijansa, svesna opasnosti i privlačnosti ideje evrokomunizma, na nivou SAD i Zapadne Evrope tačerizmom i reganizmom diktira oštar tempo privatizacije i zadaje udarce tekovinama i stečenim pravima radničke klase u kapitalizmu. Novi međunarodni ekonomski poredak u svetu nije uspostavljen, razvijene države sveta, a ni države »realnog socijalizma«, nisu dale podršku borbi protiv gladi i za smanjenje troškova naoružanja. Tako su se Jugoslavija i nesvrstane zemlje našle u »vakuumu«, bez mogućnosti inicijative za stvarno menjanje međunarodnih odnosa.
U našoj zemlji nastala je ekonomska, politička i moralna kriza. Politička birokratija i upravni aparat sve češće su primenjivali represivne mere u svim oblastima života. Bezidejnost i represivnost izvanredno su pogodovali

 
Yakshî am Tor des großen Stűpa in Sânchî. Sandstein. Frühbuddhistisch, 1. Jahrhundert v. Chr.
snagama koje su orijentisane na rušenje postojećeg produkcionog odnosa, koji bi da kroz društveno vlasništvo izgradi socijalizam.
Kongres španskih boraca 1984. zahteva sazivanje vanrednog kongresa SKJ i traženje novih akcija za spas zemlje od katastrofe. Politička vrhuška prelazi u kontranapad. Lavinom napada od vlasti dirigovane štampe i medija španski borci bivaju ućutkani i uz pomoć partijske istrage nad njima, koju vrši CK SKJ.
Svi pokazatelji govore da se radi o ubrzanom truljenju sistema, sprečen je dijalog u partijskim forumima, a pojačava se represija u čitavom društvu, posebno na Kosovu. Rezultat: povećano iseljavanje ljudi iz te nerazvijene pokrajine – Srbi i Crnogorci sele se u centralnu Srbiju, a Albanci u inostranstvo.
Ustavna rešenja onemogućavaju nadležnost parlamenta i organa izvršne vlasti Srbije u pokrajinama, koje čine Srbiju sa njenim središnjim delom. Bez ustavne reforme ne može da se uspostavi celishodno funkcionisanje sistema. Isti je problem i na saveznom nivou, jer države članice, odnosno republike, veoma teško nalaze zajednički stav oko pitanja koja su u nadležnosti federacije.
No, istovremeno, uz nas i mimo nas, postoji u Jugoslaviji i veoma moćna i centralizovano ustrojena »država u državi«. Vojska i vojni vrh. Pod imenom Jugoslovenska narodna armija. Od 1968. a posebno od 1971. Titov opstanak na pozicijama vlasti, koje je do tada decenijama imao, uslovljen je neposrednom usaglašenošću sa vojnim vrhom. Na čelu vojnog resora od 1967. do 1982. bio je general Nikola Ljubičić. On i još nekoliko funkcionera držali su Tita »u šahu« i vršili vlast u njegovo ime u periodu 1974–1980.

Svi protiv jednoga

Vojni vrh oduvek je bio skeptičan i sa nepoverenjem nadzirao jugoslovenske ministre inostranih poslova Koču Popovića, Marka Nikezića i Mirka Tepavca. Isti je odnos vladao i prema članovima partijskog rukovodstva koji su nastojali graditi evropsku poziciju Jugoslavije, odbacujući doktrinu ograničenog suvereniteta, koju je nametao SSSR.
Svih ovih delikatnih i implicite opasnih okolnosti bio je svestan Ivan Stambolić.
U odnosu snaga kakav je uspostavljen, general Ljubičić nakon 15 godina vladanja vojskom postavlja za naslednike tandem Mamula–Gračanin, a za sebe uzima položaj predsednika Srbije. Mnogi su smatrali da je to dobar odgovor na izazov kosovske krize.
Vojno-privredni kompleks raspolagao je brojnim modernim industrijskim pogonima, poljoprivrednim dobrima i ekonomijama, odmaralištima, zatvorenim turističkim kapacitetima i objektima posebne namene, a promet u poslovima proizvodnje, uvoza i izvoza oružja i tehnologije merio se u milijardama dolara. Vojska je imala i sopstvenu organizaciju saveza komunista, a nametnula je i svoje pravo da delegira generale i admirale u najviše forume SKJ. Na sednicama centralnih komiteta generali i admirali bili su u uniformi. Ta činjenica govori sama za sebe. Konačno, stižemo do ključne činjenice: Jugoslavija je bila vojnom silom nadzirano društvo. Jer civilna kontrola nad oružanim snagama SFRJ nikada nije uspostavljena. Godine 1984. »civil« Nikola Ljubičić postaje član Predsedništva SFRJ. U tom telu, od osam članova, Srbija ima tri predstavnika, što je naizgled njena prednost. Stvarno, Srbija je bila »neproglašena« federacija u jugoslovenskoj federaciji. Tu situaciju i kosovski problem zatekao je Ivan Stambolić kada je izabran za predsednika Predsedništva SR Srbije 1986. godine. Ovaj kolektivni organ najviše vlasti u SR Srbiji na čelu sa Stambolićem pokazivao je da razume ustavnu materiju i problem organizovanja efikasne države, uz uvažavanje nacionalne ravnopravnosti. Strpljivo, bez podizanja tona i stvaranja novih tenzija, Stambolić je nenapadno najavljivao potrebu reforme društveno-političkog sistema, kako u Srbiji, tako i na nivou federacije.
Tada nastaje uzbuna. Rutinirani vlastodršci prepoznali su u Stambolićevim argumentima najopasniju tendenciju. Naime, otvarala se mogućnost neizvesnosti. Kada je Stambolić izrekao vizionarsku ocenu o karakteru i dometima Memoranduma SANU izašao je na brisani prostor i definisao svoju projugoslovensku poziciju. Upravo ta činjenica učinila ga je usamljenim, a poziciju neodbranjivom. Stambolić nije napravio grešku. Svesno, uz uvažavanje rizika u polju mogućeg, što je bit politike, dao je alternativu. Time je ujedinio protiv sebe sva republička rukovodstva u Jugoslaviji, a šansu da počnu kreirati javno mnenje iskoristili su nacionalisti-antikomunisti i visoki crkveni krugovi.
I Mihail Gorbačov i Ivan Stambolić svesno su ušli u rizik reforme društva, s uverenjem da bez demokratije nema socijalizma. Konstitutivni element njihovih karaktera, odnosno aktera politike je argument, a ne upotreba sile. Na taktičkom planu to ih je činilo slabijim ali ostali su simbolom nedosegnute šanse.

Trajnost poraza

I Boris Jeljcin i Slobodan Milošević pokazali su spremnost da sa leđa sapliću protivnika, da fabrikuju incidentne situacije koje ruše stabilnost i da upotrebe ubilačku silu radi svoje vlasti. Uz sve to i lično koruptivni. Umesto reformi doveli su do rata. Pošlo im je za rukom da od SSSR i SFRJ naprave Rusiju i Srbiju, koje su ratom a ne transformacijom definisale svoj identitet.
Ivan Stambolić bio je za mir, prezirao je nacionalizam kao surogat akcionog jedinstva. I on i Dragiša Pavlović to su jasno iskazali. Njihove reči će ostati svedočanstvo u vremenu da su srpski komunisti imali pameti i hrabrosti da pojavama dadu istinitu kvalifikaciju, a oboreni su pučem izdajnika sa levice koji su se prestrojili na pozicije Memoranduma i vojnog vrha.
Krug je zatvoren, već 1987. overen je in memoriam Jugoslaviji, na Osmoj sednici CK SKS. U prilog Slobodanu Miloševiću, koji je vodio sednicu, general Ljubičić je prvi odapeo otrovnu strelu na Ivana Stambolića. Odmah zatim je, kao »državnik«, član predsedništva SFRJ mirno mogao krenuti na put u goste Sadamu Huseinu da pravi lukrativne aranžmane sa izvozom oružja. U pripremama Osme sednice CK SKS, pri čemu je ekipa Slobodana Miloševića bila vrlo organizovana i agilna, tragična smrt vojnika u kasarni u Paraćinu dala je ogromnu psihološku prednost onima koji bi »da bez odlaganja preduzmu odlučne mere za razrešenje situacije na Kosovu«. I zasedanje vojnog vrha u

Topčideru Milošević je, ne bez razloga, smatrao podrškom. Ljubičić je požurio da odmah uzme reč na plenumu CK i tako svima stavi do znanja kako ima da glasaju. Ipak, našlo se osam ljudi koji su mislili svojom glavom i javno su glasali protiv Slobodana Miloševića. Oni neće ostati zaboravljeni.
Nakon otkrivanja činjenice, 1982. godine u Skupštini SFRJ, da Jugoslavija ima dug od preko 20 milijardi dolara, počele su restrikcije struje i nestašice kafe, benzina, deterdženta i druge robe. Obraćanje javnosti sa ovim podacima smatralo se činom velike hrabrosti tadašnje predsednice Saveznog izvršnog veća Milke Planinc. Pokušaji stabilizacije i oživljavanja jugoslovenske privrede nisu davali željene rezultate. Kako je rasla kriza, ekonomska i politička, tako je ubrzano počeo da raste i obim robne razmene sa SSSR. Godišnji promet skočio je sa nekoliko stotina miliona dolara na cifru od skoro pet milijardi dolara. To je bio iznos koji je znatno veći od rezultata jugoslovenske turističke privrede i

 
Kopf eines Dämons. Koco, Chinesisch-Turkestan. Bemalter Ton. Höhe 21,5 cm. 7.-10. Jahrhundert n. Chr. Museum für Indische Kunst, Berlin
doznaka radnika iz inostranstva. Iako smo bili pozivani da se uključimo u program naučnog i tehnološkog razvoja EEZ, u program »Eureka«, SFRJ se pridružila takvom programu, ali u okviru SEV-a, sedište u Moskvi. Ove činjenice nisu odvojive od političke samostalnosti jedne države i dometa njenog suvereniteta. Kao što znamo, taj domet se znatno redukovao, a proces sažimanja nije završen ni danas. Ovo stanje fakata u uskoj je vezi s odlukama i rezultatima Osme sednice CK SKS. Pobednici su građanima Jugoslavije obezbedili trajan poraz.
Da ne bi bilo zabune oko trijumfa Miloševićeve linije na Osmoj sednici, na sledeće zasedanje CK SKS došli su u ime Predsedništva CK SKJ doktor Stipe Šuvar i Vidoje Žarković. Njihovim nastupom obezbeđeno je da Stambolić i Pavlović ne mogu da nastupe na terenu i forumima partije širim od CK SKS. Malo kasnije udaljeni su sa funkcija i poslova koje su obavljali. Rušitelji modernog socijalizma i internacionalističke ideje nepogrešivo su odabrali nacionalizam kao polugu. Praksa je pokazala da su crkve i militarizam u našem društvu jači od univerziteta i usamljenog građanina. Na reformske izazove oni su imali spremne i odgovore i sredstva. Orijentacija na rat nije posledica mržnje među narodima već je racionalna, svesno izabrana platforma nacionalističkih vlastodržaca koji su procenili da mogu efikasno da se suprotstave izgradnji slobodnog i otvorenog društva. Zaustavili su reforme u sadejstvu sa vojnom huntom, smrskali su zemlju i uništili živote miliona ljudi, čime su ostvarili podelu Jugoslavije kao iz Jalte, prema sporazumu Ruzvelta, Staljina i Čerčila. Sloboda i nezavisnost naroda Jugoslavije imali su ograničen rok trajanja. Naš brod potopljen je u moru krvi građana Jugoslavije. Poslednji ministar vojni može sada iz Moskve da se razmeće zločinima počinjenim upotrebom avijacije, artiljerije i pešadije nad narodom i državom.

Morituri te salutant

Godine 2000, 25. avgusta, nestao je Ivan Stambolić. Do izbora bilo je još punih mesec dana. Opozicija nije učinila ništa što bi bilo vredno pamćenja. Nema odbijanja da se izađe na izbore u uslovima državnog terora, nema poziva na građansku neposlušnost, nema poziva na generalni štrajk! Nema organizovanog izlaska na trgove i ulice Beograda i Srbije – šetnja sve dok se ne utvrdi istina o Ivanu Stamboliću. Nema, nema...
Činjenice govore da je tek 24. septembra, na sam dan izbora, formiran Odbor za istinu o Ivanu. Zašto su čekali punih mesec dana? Zašto međunarodna zajednica nije jasno i ultimativno izrekla stav da neće priznati izbore koji se održavaju pod uslovima državnog terora i kidnapovanja bivšeg predsednika Srbije?
Koji argument, i čiji, je uverio opoziciju da Ivan Stambolić ne bude kandidat na izborima 2000?
Tokom rata u Bosni i Hercegovini i Zoran Đinđić i Vojislav Koštunica bili su u poseti i dali podršku onima koji su ubijali i terorisali građane Sarajeva duže nego hitlerovci Lenjingrad.
Ivan Stambolić, peške preko Igmana, stigao je u Sarajevo pod opsadom i granatama. Učinio je što je mogao a Sarajlije to čuvaju kao dragocenu uspomenu.
Nijedan podatak, ime ili događaj nisu izmišljeni.
  Vladimir Krstulović
 
Dijalog
Republika
Copyright © 1996-2007 Republika