Nestanak Jugoslavije – proces dugog trajanja
Ivan Stambolić – tragični vizionar
Krivce za zločin utvrdio je sud.
Odgovornost za sudbinu odbačenog reformatora snose javnost i građani
Srbije u savezu sa političkim »liderima«
U kakvom društvu smo živeli pre dve decenije, mi, građani Jugoslavije?
U rukovodstvu Saveza komunista Jugoslavije nema radnika, ni brojem ni
svešću, nema omladine; rukovodstvo čine bivši direktori banaka, profesori,
bivši šefovi kabineta, ljudi iz upravnog aparata koji s lakoćom prelaze
sa državnih na partijske funkcije i obratno. Klasni interes društva, odnosno
partijske baze nije i klasni interes rukovodeće strukture SKJ. Iz te činjenice
proizlazi i nemoć partije. Rukovodstvo odvojeno društvenim bićem, a to
znači i svešću, od članstva SKJ, kao surogat akcionog jedinstva komunista
koristi uspostavljanje lažne veze sa narodom preko zloupotrebe nacionalnog
pitanja i navodne odbrane interesa vlastite nacije.
Takvu situaciju, koja je stvarana dugi niz godina, a bila prikrivana neosporenim
autoritetom arbitra – šefa partije, države i oružanih snaga, nakon smrti
Tita, zahtevala je razrešenje.
Od ranih šezdesetih godina krizu je prva uočila i nastojala javno razjasniti
marksistička kritička inteligencija, kao i studentska omladina. I jedni
i drugi uklonjeni su sa javne scene. Nakon 1968. godine kada je došlo
do bunta generacije rođene u socijalizmu, inspirisane komunističkom idejom
čije je sprovođenje u stvarnost otvoreno zahtevala, dolazi do državne
represije – izmene zakona o Univerzitetu i raspuštanja Saveza studenata
Jugoslavije. Razjašnjenje ovog preloma daje odgovor o identitetu i karakteru
kontrarevolucije u Jugoslaviji. Vezivanje ovog problema isključivo za
Kosovo opasna je i nenaučna redukcija, nametnuta da se izbegne vlastita
odgovornost.
U životu Ivana Stambolića nekoliko decenija traje proces učenja, bio je
i radnik i student, privredni rukovodilac, a zatim i na čelu izvršne vlasti
u Srbiji, a potom šef organizacije komunista u Beogradu, čelnik CK SKS
i konačno predsednik najveće republike u Jugoslaviji. Njegov neprekinut
uspon na lestvici vlasti i moći nije ga učinio nadmenim birokratom. Mogućnost
negativne transformacije on nije pravovremeno uočio kod svog najbližeg
saradnika i prijatelja Slobodana Miloševića, kojem je odlučno pomogao
da postane predsednik CK SKS. O Ivanovom karakteru govori i činjenica
da se nije dao uveriti u neophodnost preseljenja na Dedinje. Za razliku
od Miloševića i Đinđića, pored ostalih.
Ućutkani Končar i španski borci
Nakon 1980. i domaće i međunarodne okolnosti donose nove dramatične izazove
i dileme. Demonstracije na Kosovu 1981. i zavođenje vanrednog stanja u Poljskoj
poučni su primeri reakcije sa preteranom upotrebom sile, izazvane i permanentnim
strahom od moguće vojne intervencije SSSR i zemalja članica Varšavskog pakta.
Obezglavljeni naslednici nisu smislili ništa van sintagme »I posle Tita
Tito«.
U ovakvim, grubo skiciranim društvenim okolnostima Ivan Stambolić se ne
zadovoljava
konformizmom vlasti. Života su lišeni premijeri Aldo Moro i Ulof
Palme, odgovorni političari spremni na kompromis i za izgradnju
novih društvenih odnosa. Desničarska alijansa, svesna opasnosti
i privlačnosti ideje evrokomunizma, na nivou SAD i Zapadne Evrope
tačerizmom i reganizmom diktira oštar tempo privatizacije i zadaje
udarce tekovinama i stečenim pravima radničke klase u kapitalizmu.
Novi međunarodni ekonomski poredak u svetu nije uspostavljen, razvijene
države sveta, a ni države »realnog socijalizma«, nisu dale podršku
borbi protiv gladi i za smanjenje troškova naoružanja. Tako su se
Jugoslavija i nesvrstane zemlje našle u »vakuumu«, bez mogućnosti
inicijative za stvarno menjanje međunarodnih odnosa.
U našoj zemlji nastala je ekonomska, politička i moralna kriza.
Politička birokratija i upravni aparat sve češće su primenjivali
represivne mere u svim oblastima života. Bezidejnost i represivnost
izvanredno su pogodovali
|
|
|
Yakshî am Tor des großen Stűpa in Sânchî. Sandstein.
Frühbuddhistisch, 1. Jahrhundert v. Chr.
|
|
snagama koje su orijentisane na rušenje postojećeg produkcionog odnosa,
koji bi da kroz društveno vlasništvo izgradi socijalizam.
Kongres španskih boraca 1984. zahteva sazivanje vanrednog kongresa SKJ i
traženje novih akcija za spas zemlje od katastrofe. Politička vrhuška prelazi
u kontranapad. Lavinom napada od vlasti dirigovane štampe i medija španski
borci bivaju ućutkani i uz pomoć partijske istrage nad njima, koju vrši
CK SKJ.
Svi pokazatelji govore da se radi o ubrzanom truljenju sistema, sprečen
je dijalog u partijskim forumima, a pojačava se represija u čitavom društvu,
posebno na Kosovu. Rezultat: povećano iseljavanje ljudi iz te nerazvijene
pokrajine – Srbi i Crnogorci sele se u centralnu Srbiju, a Albanci u inostranstvo.
Ustavna rešenja onemogućavaju nadležnost parlamenta i organa izvršne vlasti
Srbije u pokrajinama, koje čine Srbiju sa njenim središnjim delom. Bez ustavne
reforme ne može da se uspostavi celishodno funkcionisanje sistema. Isti
je problem i na saveznom nivou, jer države članice, odnosno republike, veoma
teško nalaze zajednički stav oko pitanja koja su u nadležnosti federacije.
No, istovremeno, uz nas i mimo nas, postoji u Jugoslaviji i veoma moćna
i centralizovano ustrojena »država u državi«. Vojska i vojni vrh. Pod imenom
Jugoslovenska narodna armija. Od 1968. a posebno od 1971. Titov opstanak
na pozicijama vlasti, koje je do tada decenijama imao, uslovljen je neposrednom
usaglašenošću sa vojnim vrhom. Na čelu vojnog resora od 1967. do 1982. bio
je general Nikola Ljubičić. On i još nekoliko funkcionera držali su Tita
»u šahu« i vršili vlast u njegovo ime u periodu 1974–1980.
Svi protiv jednoga
Vojni vrh oduvek je bio skeptičan i sa nepoverenjem nadzirao jugoslovenske
ministre inostranih poslova Koču Popovića, Marka Nikezića i Mirka Tepavca.
Isti je odnos vladao i prema članovima partijskog rukovodstva koji su
nastojali graditi evropsku poziciju Jugoslavije, odbacujući doktrinu ograničenog
suvereniteta, koju je nametao SSSR.
Svih ovih delikatnih i implicite opasnih okolnosti bio je svestan Ivan
Stambolić.
U odnosu snaga kakav je uspostavljen, general Ljubičić nakon 15 godina
vladanja vojskom postavlja za naslednike tandem Mamula–Gračanin, a za
sebe uzima položaj predsednika Srbije. Mnogi su smatrali da je to dobar
odgovor na izazov kosovske krize.
Vojno-privredni kompleks raspolagao je brojnim modernim industrijskim
pogonima, poljoprivrednim dobrima i ekonomijama, odmaralištima, zatvorenim
turističkim kapacitetima i objektima posebne namene, a promet u poslovima
proizvodnje, uvoza i izvoza oružja i tehnologije merio se u milijardama
dolara. Vojska je imala i sopstvenu organizaciju saveza komunista, a nametnula
je i svoje pravo da delegira generale i admirale u najviše forume SKJ.
Na sednicama centralnih komiteta generali i admirali bili su u uniformi.
Ta činjenica govori sama za sebe. Konačno, stižemo do ključne činjenice:
Jugoslavija je bila vojnom silom nadzirano društvo. Jer civilna
kontrola nad oružanim snagama SFRJ nikada nije uspostavljena. Godine 1984.
»civil« Nikola Ljubičić postaje član Predsedništva SFRJ. U tom telu, od
osam članova, Srbija ima tri predstavnika, što je naizgled njena prednost.
Stvarno, Srbija je bila »neproglašena« federacija u jugoslovenskoj federaciji.
Tu situaciju i kosovski problem zatekao je Ivan Stambolić kada je izabran
za predsednika Predsedništva SR Srbije 1986. godine. Ovaj kolektivni organ
najviše vlasti u SR Srbiji na čelu sa Stambolićem pokazivao je da razume
ustavnu materiju i problem organizovanja efikasne države, uz uvažavanje
nacionalne ravnopravnosti. Strpljivo, bez podizanja tona i stvaranja novih
tenzija, Stambolić je nenapadno najavljivao potrebu reforme društveno-političkog
sistema, kako u Srbiji, tako i na nivou federacije.
Tada nastaje uzbuna. Rutinirani vlastodršci prepoznali su u Stambolićevim
argumentima najopasniju tendenciju. Naime, otvarala se mogućnost neizvesnosti.
Kada je Stambolić izrekao vizionarsku ocenu o karakteru i dometima Memoranduma
SANU izašao je na brisani prostor i definisao svoju projugoslovensku poziciju.
Upravo ta činjenica učinila ga je usamljenim, a poziciju neodbranjivom.
Stambolić nije napravio grešku. Svesno, uz uvažavanje rizika u polju mogućeg,
što je bit politike, dao je alternativu. Time je ujedinio protiv sebe
sva republička rukovodstva u Jugoslaviji, a šansu da počnu kreirati javno
mnenje iskoristili su nacionalisti-antikomunisti i visoki crkveni krugovi.
I Mihail Gorbačov i Ivan Stambolić svesno su ušli u rizik reforme društva,
s uverenjem da bez demokratije nema socijalizma. Konstitutivni element
njihovih karaktera, odnosno aktera politike je argument, a ne upotreba
sile. Na taktičkom planu to ih je činilo slabijim ali ostali su simbolom
nedosegnute šanse.
Trajnost poraza
I Boris Jeljcin i Slobodan Milošević pokazali su spremnost da sa leđa sapliću
protivnika, da fabrikuju incidentne situacije koje ruše stabilnost i da
upotrebe ubilačku silu radi svoje vlasti. Uz sve to i lično koruptivni.
Umesto reformi doveli su do rata. Pošlo im je za rukom da od SSSR
i SFRJ naprave Rusiju i Srbiju, koje su ratom a ne transformacijom definisale
svoj identitet.
Ivan Stambolić bio je za mir, prezirao je nacionalizam kao surogat akcionog
jedinstva. I on i Dragiša Pavlović to su jasno iskazali. Njihove reči će
ostati svedočanstvo u vremenu da su srpski komunisti imali pameti i hrabrosti
da pojavama dadu istinitu kvalifikaciju, a oboreni su pučem izdajnika sa
levice koji su se prestrojili na pozicije Memoranduma i vojnog vrha.
Krug je zatvoren, već 1987. overen je in memoriam Jugoslaviji, na Osmoj
sednici CK SKS. U prilog Slobodanu Miloševiću, koji je vodio sednicu, general
Ljubičić je prvi odapeo otrovnu strelu na Ivana Stambolića. Odmah zatim
je, kao »državnik«, član predsedništva SFRJ mirno mogao krenuti na put u
goste Sadamu Huseinu da pravi lukrativne aranžmane sa izvozom oružja. U
pripremama Osme sednice CK SKS, pri čemu je ekipa Slobodana Miloševića bila
vrlo organizovana i agilna, tragična smrt vojnika u kasarni u Paraćinu dala
je ogromnu psihološku prednost onima koji bi »da bez odlaganja preduzmu
odlučne mere za razrešenje situacije na Kosovu«. I zasedanje vojnog vrha
u
Topčideru Milošević je, ne bez razloga, smatrao podrškom. Ljubičić
je požurio da odmah uzme reč na plenumu CK i tako svima stavi do
znanja kako ima da glasaju. Ipak, našlo se osam ljudi koji su mislili
svojom glavom i javno su glasali protiv Slobodana Miloševića. Oni
neće ostati zaboravljeni.
Nakon otkrivanja činjenice, 1982. godine u Skupštini SFRJ, da Jugoslavija
ima dug od preko 20 milijardi dolara, počele su restrikcije struje
i nestašice kafe, benzina, deterdženta i druge robe. Obraćanje javnosti
sa ovim podacima smatralo se činom velike hrabrosti tadašnje predsednice
Saveznog izvršnog veća Milke Planinc. Pokušaji stabilizacije i oživljavanja
jugoslovenske privrede nisu davali željene rezultate. Kako je rasla
kriza, ekonomska i politička, tako je ubrzano počeo da raste i obim
robne razmene sa SSSR. Godišnji promet skočio je sa nekoliko stotina
miliona dolara na cifru od skoro pet milijardi dolara. To je bio
iznos koji je znatno veći od rezultata jugoslovenske turističke
privrede i
|
|
|
Kopf eines Dämons. Koco, Chinesisch-Turkestan.
Bemalter Ton. Höhe 21,5 cm. 7.-10. Jahrhundert n. Chr. Museum für
Indische Kunst, Berlin
|
|
doznaka radnika iz inostranstva. Iako smo bili pozivani da se uključimo
u program naučnog i tehnološkog razvoja EEZ, u program »Eureka«, SFRJ se
pridružila takvom programu, ali u okviru SEV-a, sedište u Moskvi. Ove činjenice
nisu odvojive od političke samostalnosti jedne države i dometa njenog suvereniteta.
Kao što znamo, taj domet se znatno redukovao, a proces sažimanja nije završen
ni danas. Ovo stanje fakata u uskoj je vezi s odlukama i rezultatima Osme
sednice CK SKS. Pobednici su građanima Jugoslavije obezbedili trajan poraz.
Da ne bi bilo zabune oko trijumfa Miloševićeve linije na Osmoj sednici,
na sledeće zasedanje CK SKS došli su u ime Predsedništva CK SKJ doktor Stipe
Šuvar i Vidoje Žarković. Njihovim nastupom obezbeđeno je da Stambolić i
Pavlović ne mogu da nastupe na terenu i forumima partije širim od CK SKS.
Malo kasnije udaljeni su sa funkcija i poslova koje su obavljali. Rušitelji
modernog socijalizma i internacionalističke ideje nepogrešivo su odabrali
nacionalizam kao polugu. Praksa je pokazala da su crkve i militarizam u
našem društvu jači od univerziteta i usamljenog građanina. Na reformske
izazove oni su imali spremne i odgovore i sredstva. Orijentacija na rat
nije posledica mržnje među narodima već je racionalna, svesno izabrana platforma
nacionalističkih vlastodržaca koji su procenili da mogu efikasno da se suprotstave
izgradnji slobodnog i otvorenog društva. Zaustavili su reforme u sadejstvu
sa vojnom huntom, smrskali su zemlju i uništili živote miliona ljudi, čime
su ostvarili podelu Jugoslavije kao iz Jalte, prema sporazumu Ruzvelta,
Staljina i Čerčila. Sloboda i nezavisnost naroda Jugoslavije imali su ograničen
rok trajanja. Naš brod potopljen je u moru krvi građana Jugoslavije. Poslednji
ministar vojni može sada iz Moskve da se razmeće zločinima počinjenim upotrebom
avijacije, artiljerije i pešadije nad narodom i državom.
Morituri te salutant
Godine 2000, 25. avgusta, nestao je Ivan Stambolić. Do izbora bilo je još
punih mesec dana. Opozicija nije učinila ništa što bi bilo vredno pamćenja.
Nema odbijanja da se izađe na izbore u uslovima državnog terora, nema poziva
na građansku neposlušnost, nema poziva na generalni štrajk! Nema organizovanog
izlaska na trgove i ulice Beograda i Srbije – šetnja sve dok se ne utvrdi
istina o Ivanu Stamboliću. Nema, nema...
Činjenice govore da je tek 24. septembra, na sam dan izbora, formiran Odbor
za istinu o Ivanu. Zašto su čekali punih mesec dana? Zašto međunarodna zajednica
nije jasno i ultimativno izrekla stav da neće priznati izbore koji se održavaju
pod uslovima državnog terora i kidnapovanja bivšeg predsednika Srbije?
Koji argument, i čiji, je uverio opoziciju da Ivan Stambolić ne bude kandidat
na izborima 2000?
Tokom rata u Bosni i Hercegovini i Zoran Đinđić i Vojislav Koštunica bili
su u poseti i dali podršku onima koji su ubijali i terorisali građane Sarajeva
duže nego hitlerovci Lenjingrad.
Ivan Stambolić, peške preko Igmana, stigao je u Sarajevo pod opsadom i granatama.
Učinio je što je mogao a Sarajlije to čuvaju kao dragocenu uspomenu.
Nijedan podatak, ime ili događaj nisu izmišljeni.
|
|
Vladimir Krstulović |
|