homepage
   
Republika
 
Šta čitate
Arhiva
O nama
About us
mail to Redakcija
mail to web master
 

 

 

Božidar Jakšić, Milsova kritika društva organizovane neodgovornosti, drugo izdanje, Službeni glasnik, Beograd 2007, str. 239

Aktuelnost kritičke sociologije

Velika zasluga najnovije knjige pod gornjim naslovom našeg istaknutog sociologa Božidara Jakšića leži u činjenici što nam je iznova otkrila vrednosti naučnog rada umnog Rajta Milsa, infant terriblea američke sociologije iz sredine prošlog veka. Ova »neznatno izmenjena« doktorska disertacija (odbranjena 1974. godine na Beogradskom univerzitetu, i prvi put objavljena šest godina docnije u formi skripata) ima još jednu dragocenu vrednost: nastala u doba drugačijeg društvenog poretka i drugačijeg načina javnog mišljenja hrabro se upustila u analizu dela jednog, doduše levičarskog sociologa, ali naučnika koji nije bio deklarisani marksista, koji je pripadao korpusu ideja koje su dolazile sa uvek sumnjivog Zapada bez obzira na činjenicu što su neka Milsova dela, poput Sociološke imaginacije i Elite moći, bila prevedena kod nas još sredinom šezdesetih godina. Ne treba smetnuti s uma da ideje Rajta Milsa nisu doprle do šire javnosti na socijalističkom Istoku, pre svega stoga što je smatran nemarksističkim sociološkim piscem, i u najboljem slučaju mogao je biti proglašen za renegata marksizma, revizionistu ili oportunistu. U SSSR su neka njegova dela bila prevedena na ruski jezik ali se nisu mogla naći u javnim knjižarama; njima su se služili isključivo politički i ideološki provereni sociolozi i ekonomisti koji su dolazili iz redova KP SSSR i to prevashodno da bi koristeći oštrinu Milsove kritičke misli i sami kritikovali američki kapitalizam. U Americi, pak, Mils je smatran marksistom, levičarem, a neretko i »nepatriotom«. Takođe će biti vrlo zanimljivo sa aspekta današnjeg čitaoca sagledati ne samo kakvu recepciju će u ovom vremenu tranzicije ili »divljeg kapitalizma« imati kod nas ideje Rajta Milsa, nego i da li su Jakšićeve ocene Milsovog dela izdržale iskušenja vremena.
Ko je, zapravo, bio Mils?
Čarls Rajt Mils (1916–1962) predstavlja, van svake sumnje, najzanimljiviju figuru u američkoj sociološkoj misli XX veka. Izrazito levičarskog opredeljenja, podvrgao je oštroj kritici celokupno američko društvo na način koji je stilom, oštrinom, rezolutnošću, pa i hrabrošću odudarao od stavova dotadašnjih kritičara. Stoga je na sebe još za života navukao gnev svojih akademskih kolega a i šire američke javnosti. Ne zaboravimo da je Mils počeo da stvara još početkom četrdesetih godina da bi svoje naučne domete dosegao u pedesetim godinama prošlog veka, u eri poznatog američkog »lova na veštice«, odnosno surovog obračuna sa komunistima i nosiocima levičarskih ideja, koji je sprovodio konzervativni senator Makarti.
Mils je sebe smatrao ne samo naučnikom nego i humanistom. Verovao je da se glavna misija nauke, pa u tom smislu i sociologije, sastoji u tome da služi ljudima i bori se protiv raznih oblika društvene nepravde. Sociologija – govorio je Mils – ima oslobodilačku funkciju za čoveka, ona mora da leči ljudske tegobe, a ne samo da ih objašnjava. Tim više, tvrdio je, što živimo u vremenu u kojem sredstva vlasti i prinude postaju po opsegu totalna, a po formi birokratska. Iako, po sopstvenim rečima, nije bio marksista, cenio je Marksov metod analize kapitalističkog društva XIX veka smatrajući da nijedan ozbiljan sociolog koji istražuje savremeno buržoasko društvo ne može da prenebregne značaj Marksovih naučnih dometa. Polazeći od takvih načela Rajt Mils je svakako najveći kritički analitičar kapitalizma XX veka, tačnije američkog kapitalizma kao njegove najizrazitije i najviše razvijene forme. Suštinu Milsovih istraživanja čini kritička analiza srednjih slojeva i američke elite. U tom pogledu najznačajnija su tri dela – Beli okovratnici: američke srednje klase, potom Novi ljudi moći: američki radnički vođi, i svakako Elita moći, njegovo najpoznatije delo prevedeno na srpski jezik i kod nas objavljeno samo dve godine od Milsove smrti (1964). Mils je smatrao da savremeno američko društvo nikako nije demokratsko, jer je hladna racionalnost korporacije čak i od vanredno dobro plaćenog službenika napravila čoveka koji prestaje da razmišlja svojom glavom (»vedro raspoloženi robot«) a porast tehničkog i materijalnog obilja doprineo je da ekonomska racionalnost više nije bila instrument proširenja čovekove slobode. Rađa se – pisao je Mils – novi tip racionalnosti bez uma koji postaje karakteristika civilizacije masovne proizvodnje, masovne potrošnje, masovne kulture i masovne dokolice (cveta industrija zabave koju Mils s pravom naziva opakom industrijom zaglupljivanja).
Znanje je postalo poslastica kviz programa, a ne funkcija obogaćivanja ličnosti, sistem obrazovanja dovodi do »tehničkog idiotizma« i palanačke provincijalnosti, a ne do »obaveštene i nezavisne inteligencije«. Američko društvo sa svojim sistemom moćnih monopolskih korporacija (korporativni kapitalizam) koje se više ne podređuju tržištu nego same stvaraju tržište jer su neposredno i posredno povezane sa državno-vojnim aparatom u nekoj vrsti neminovne simbioze, proizvode civilizaciju u kojoj trijumfuje masovno otuđenje i to ne samo otuđenje proizvođača od sredstava za proizvodnju nego i čoveka od čoveka, suseda od suseda, rođaka od rođaka. Nekadašnje američko preduzetničko društvo s odlikama liberalno-kapitalističke demokratije pretvorilo se u XX veku u nedemokratsko društvo u kojem caruje moćna finansijska oligarhija (banke, velike korporacije), odnosno pretvorilo se u masovno društvo. Osnove ekonomske sigurnosti stanovništva pomerile su se od posedovanja sitne svojine ka zaposlenju, a sloboda je postala sloboda korporacija koje monopolišu tržište i manipulišu slobodom i nezavisnošću na hiljade svojih zaposlenika. Građani postaju masa, a mali krug vlasnika elita. Mils ne priznaje tzv. teoriju o »menadžerskoj revoluciji« u današnjem korporativnom i monopolskom kapitalizmu, prema kojoj su vlasnici postali autsajderi jer su udaljeni od upravljanja i procesa odlučivanja o ekonomskoj politici korporacija, dok menadžeri koji takve odluke donose sve više postaju insajderi. Samo se upravljačka funkcija korporacije razdvaja od vlasništva, smatra Mils, ali vlasništvo zbog toga ne prestaje da svom nosiocu donosi profit. Hijerarhijska struktura upravljanja u velikim korporacijama sastavljena od stručnih i sposobnih ljudi samo pomaže vlasnicima, odnosno najbogatijem sloju američkog društva da prikrije svoju nekontrolisanu i neodgovornu moć, prikazujući je, preko tobože moćnih direktora i menadžera odgovornom i ograničenom. Direktori korporacija (ukoliko sami nisu vlasnici) samo su dobro ili čak izvrsno plaćeni službenici u najmu kod vlasnika. Oni često imaju velike društvene privilegije, ogromne godišnje prihode, ugled i prestiž, ali poput najnižih činovnika mogu uvek i u svakom momentu biti zamenjeni drugim, mlađim, sposobnijim i uglednijim menadžerom. Dakle, iako su činovnici ili beli okovratnici (white collars), kako ih naziva Mils, postali deo nove srednje klase, oni su istovremeno i lako zamenljivi šrafovi u mehanizmu korporacijske vlasti, odnosno kako on to jasno kaže »taj mali čovek sa belim okovratnikom kratke i neherojske prošlosti ne zna kuda ide mada stalno nekud žuri, ne zna čega se plaši mada je paralizovan od straha, nem je i nevidljiv u javnom životu«. Razume se da je ta nemost jače izražena što je službenik korporacije niži u rangu.
Razloge usled kojih je demokratska javnost zamenjena masom, odnosno liberalna zajednica pretvorena u masovno društvo (masovna proizvodnja = masovna potrošnja = masovna apatija) Mils vidi u tri značajna toka američkog društvenog i ekonomskog razvoja: 1) u usponu birokratskih struktura izvršne vlasti u ekonomskom, političkom i vojnom institucionalnom poretku gde je vlast postala glomazna i centralizovana u tolikoj

meri da je prestala da bude pristupačna pojedincu. Ona je sve više administrativna, a sve manje politička, demokratska javnost se stoga pretvara u masu, gde pojedinac za vlast ne predstavlja ništa osim posedovanja državljanstva i sticanja punoletnosti radi glasanja na izborima; 2) u sredstvima stvaranja javnog mnenja gde mediji pospešuju želje usamljenog i u masi izgubljenog pojedinca za posedovanjem robe (fetiš robe) i stvari, pa i ljudi kao stvari, npr. lepih žena iz sveta filma, muzike, estrade. Mils tvrdi da su mediji potpuno nesposobni kao činilac obrazovanja jer ne osposobljavaju pojedinca da prevaziđe uske horizonte koje mu je nametnulo masovno društvo već naprotiv stvaraju »veštačka uzbuđenja poput onih kao što su praćenje jeftinih kriminalističkih serija ili humor nepismenih ljudi čijem se praznom čavrljanju smejemo«; 3) u uzdizanju američkog velegrada koji je progutao lokalnu zajednicu pa je tako i najbliži sused postao stranac, a pojedinac je ostao usamljen i otuđen. Čovek je tako postao »sumorno lice u gomili«. Takvom čoveku, vedrom ili sumornom robotu, usamljeniku, svejedno je šta se dešava u zemlji i svetu,

 
Buddha-Kopf. Bronze, vergoldet. Höhe ca. 26 cm. Thailand, Stil von Ayűthia. 16. Jahrhundert n. Chr. Privatsammlung
informacije prima zdravo za gotovo, bez svesti o potrebi bilo kakvog njihovog podvrgavanja kritičkom mišljenju.
Kategorija otuđenja je glavna teorijska osnova Milsove analize »belih okovratnika«, tih predstavnika nove srednje američke klase koji su u suštini moderni robovi velikih korporacijskih sistema jer zapošljavanjem prodaju ne samo svoju radnu sposobnost nego i svoju ličnost, gube sve individualne odlike nezavisnosti, u večitom su strahu od gubitka posla pa brižljivo i bespogovorno obavljaju rutinske poslove u »timu eksperata« i tako u klasnu strukturu savremene Amerike unose niz novih psiholoških osobina poput apsolutne poslušnosti višim hijerarhijskim krugovima korporacije i društva, sebičnosti, ulagivanja šefovima, cinkarenja drugog da bi mu se preotelo radno mesto ili dobila povišica i sl.
Iz svega rečenog američki kapitalizam, po Milsu, jeste idejno dezorijentisano društvo i duboko moralno rastočeno. Mils ga naziva društvom organizovane neodgovornosti želeći da ukaže na rastući jaz između ogromne moći elite i potpune bespomoćnosti mase. U analizi elite moći u savremenom američkom društvu Mils navodi tri ključna institucionalna poretka elite moći, koja su u međusobnoj sprezi i tesno isprepletana: pored korporacija to su još politički i vojni establišment. Mils tvrdi da je već od početka XX veka američka privreda u osnovi postala militaristička jer su vojne potrebe tokom decenija najuspešnije rešavale problem hiperprodukcije. Kada to nije bilo moguće rešiti unutar ogromnog američkog tržišta, pribegavalo se spoljnim intervencijama. Taj vid sprege moćnih korporacija sa političko-vojnim vrhom vidljiv je i danas što i Jakšić s pravom konstatuje.
Kako Jakšić 1974. godine (a očito i danas s obzirom da svesno nije želeo da menja ništa od tada izrečenih ocena) gleda na naučno delo Rajta Milsa?
Pre svega konstatuje da je on u značajnoj meri uzburkao sociološku akademsku javnost svojom pojavom. Isto tako, atribuirajući sociologiji nove zadatke, poput brige o čoveku i borbu protiv društvenih nepravdi, u značajnoj meri je oplemenio američku tradicionalnu i tvrdokornu sociologiju duboko humanističkim principima. Jakšić Milsu pripisuje u zaslugu i činjenicu da je kritičkom intonacijom nadišao istorijski horizont građanskog sveta i na taj način doprineo rušenju istorijski određenih granica toga sveta. Mils je svojim celokupnim delom izvršio ogroman uticaj na generaciju mladih Amerikanca koja je odrastala tokom šezdesetih godina kada se formira nova levica. Otpori vijetnamskom ratu rasteruju opasnu žabokrečinu ustajalog građanskog društva samodovoljnosti i blagostanja. Iako pokreti mladih protiv rata i američke hegemonije, ali i društvene hipokrizije prema kojoj su vrline javne a poroci tajni, nisu direktno inspirisani Milsom i njegovim delom, ipak su odjeci toga dela doprli do svesti američke omladine tog vremena. Takođe, Mils je izvanredno pokazao militarističku prirodu američkog kapitalizma.
Ono što Jakšić zamera Milsu jeste to da nije imao sigurno teorijsko polazište za kritičku analizu slojeva američkog društva, pa je tako potpuno zanemario položaj američkog proletarijata i crnačke populacije. Možda i stoga Mils nije umeo da odgovori na pitanje zašto a ne samo kako politička moć deluje u klasnom društvu. (To je, uostalom, stara boljka američke nauke o društvu.) On, dakle, nije ta pitanja povezao sa klasnim karakterom kapitalističkog društva i klasnim suprotnostima koje u njemu i danas vladaju.
Ipak, Jakšić smatra da teorijske slabosti uočene u Milsovom delu, pre svega u kritici američkog kapitalizma, »ne bi trebalo da analitičare učine neosetljivim za vrednosti Milsovog dela«.
Slažući se sa Jakšićem dodali bismo sa svoje strane još samo to da Milsovo delo i danas zrači snagom koja je izdržala sva iskušenja protoka vremena, evo više od pet decenija. Njegovo delo pleni aktuelnošću, koju i u Srbiji sve više osećamo. Kada danas posmatramo gigantsku korporaciju najvećeg srpskog monopoliste (latifundiste i trgovca) i njeno ponašanje na tržištu, odnosno bolje reći njeno – u simbiotičkoj sprezi sa državnim establišmentom – beskrupulozno podređivanje tog tržišta sebi, ne možemo a da se ne setimo Milsovih zaključaka o sebičnoj, monopolskoj prirodi korporacija. Ako je Marks dao neumrlu ekonomsku analizu funkcionisanja kapitalizma u prvih osamdeset godina XIX veka, Čarls Rajt Mils je samo za analizu slojeva američkog društva – iako, nezasnovanu na klasnom principu i poznatom Marksovom metodu apstrahovanja, što je naravno šteta jer bi rezultati bili kudikamo bolji – zaslužio trajno i istaknuto mesto u istoriji nauke o društvu.
  Zlatoje Martinov
 
Šta čitate
Republika
Copyright © 1996-2007 Republika