Božidar Jakšić, Milsova kritika
društva organizovane neodgovornosti, drugo izdanje, Službeni glasnik,
Beograd 2007, str. 239
Aktuelnost kritičke sociologije
Velika zasluga najnovije knjige pod gornjim naslovom našeg istaknutog sociologa
Božidara Jakšića leži u činjenici što nam je iznova otkrila vrednosti naučnog
rada umnog Rajta Milsa, infant terriblea američke sociologije iz
sredine prošlog veka. Ova »neznatno izmenjena« doktorska disertacija (odbranjena
1974. godine na Beogradskom univerzitetu, i prvi put objavljena šest godina
docnije u formi skripata) ima još jednu dragocenu vrednost: nastala u doba
drugačijeg društvenog poretka i drugačijeg načina javnog mišljenja hrabro
se upustila u analizu dela jednog, doduše levičarskog sociologa, ali naučnika
koji nije bio deklarisani marksista, koji je pripadao korpusu ideja koje
su dolazile sa uvek sumnjivog Zapada bez obzira na činjenicu što su neka
Milsova dela, poput Sociološke imaginacije i Elite moći,
bila prevedena kod nas još sredinom šezdesetih godina. Ne treba smetnuti
s uma da ideje Rajta Milsa nisu doprle do šire javnosti na socijalističkom
Istoku, pre svega stoga što je smatran nemarksističkim sociološkim piscem,
i u najboljem slučaju mogao je biti proglašen za renegata marksizma, revizionistu
ili oportunistu. U SSSR su neka njegova dela bila prevedena na ruski jezik
ali se nisu mogla naći u javnim knjižarama; njima su se služili isključivo
politički i ideološki provereni sociolozi i ekonomisti koji su dolazili
iz redova KP SSSR i to prevashodno da bi koristeći oštrinu Milsove kritičke
misli i sami kritikovali američki kapitalizam. U Americi, pak, Mils je smatran
marksistom, levičarem, a neretko i »nepatriotom«. Takođe će biti vrlo zanimljivo
sa aspekta današnjeg čitaoca sagledati ne samo kakvu recepciju će u ovom
vremenu tranzicije ili »divljeg kapitalizma« imati kod nas ideje Rajta Milsa,
nego i da li su Jakšićeve ocene Milsovog dela izdržale iskušenja vremena.
Ko je, zapravo, bio Mils?
Čarls Rajt Mils (1916–1962) predstavlja, van svake sumnje, najzanimljiviju
figuru u američkoj sociološkoj misli XX veka. Izrazito levičarskog opredeljenja,
podvrgao je oštroj kritici celokupno američko društvo na način koji je stilom,
oštrinom, rezolutnošću, pa i hrabrošću odudarao od stavova dotadašnjih kritičara.
Stoga je na sebe još za života navukao gnev svojih akademskih kolega a i
šire američke javnosti. Ne zaboravimo da je Mils počeo da stvara još početkom
četrdesetih godina da bi svoje naučne domete dosegao u pedesetim godinama
prošlog veka, u eri poznatog američkog »lova na veštice«, odnosno surovog
obračuna sa komunistima i nosiocima levičarskih ideja, koji je sprovodio
konzervativni senator Makarti.
Mils je sebe smatrao ne samo naučnikom nego i humanistom. Verovao je da
se glavna misija nauke, pa u tom smislu i sociologije, sastoji u tome da
služi ljudima i bori se protiv raznih oblika društvene nepravde. Sociologija
– govorio je Mils – ima oslobodilačku funkciju za čoveka, ona mora da leči
ljudske tegobe, a ne samo da ih objašnjava. Tim više, tvrdio je, što živimo
u vremenu u kojem sredstva vlasti i prinude postaju po opsegu totalna, a
po formi birokratska. Iako, po sopstvenim rečima, nije bio marksista, cenio
je Marksov metod analize kapitalističkog društva XIX veka smatrajući da
nijedan ozbiljan sociolog koji istražuje savremeno buržoasko društvo ne
može da prenebregne značaj Marksovih naučnih dometa. Polazeći od takvih
načela Rajt Mils je svakako najveći kritički analitičar kapitalizma XX veka,
tačnije američkog kapitalizma kao njegove najizrazitije i najviše razvijene
forme. Suštinu Milsovih istraživanja čini kritička analiza srednjih slojeva
i američke elite. U tom pogledu najznačajnija su tri dela – Beli okovratnici:
američke srednje klase, potom Novi ljudi moći: američki
radnički vođi, i svakako Elita moći, njegovo najpoznatije
delo prevedeno na srpski jezik i kod nas objavljeno samo dve godine od Milsove
smrti (1964). Mils je smatrao da savremeno američko društvo nikako nije
demokratsko, jer je hladna racionalnost korporacije čak i od vanredno dobro
plaćenog službenika napravila čoveka koji prestaje da razmišlja svojom glavom
(»vedro raspoloženi robot«) a porast tehničkog i materijalnog obilja doprineo
je da ekonomska racionalnost više nije bila instrument proširenja čovekove
slobode. Rađa se – pisao je Mils – novi tip racionalnosti bez uma koji postaje
karakteristika civilizacije masovne proizvodnje, masovne potrošnje, masovne
kulture i masovne dokolice (cveta industrija zabave koju Mils s pravom naziva
opakom industrijom zaglupljivanja).
Znanje je postalo poslastica kviz programa, a ne funkcija obogaćivanja ličnosti,
sistem obrazovanja dovodi do »tehničkog idiotizma« i palanačke provincijalnosti,
a ne do »obaveštene i nezavisne inteligencije«. Američko društvo sa svojim
sistemom moćnih monopolskih korporacija (korporativni kapitalizam) koje
se više ne podređuju tržištu nego same stvaraju tržište jer su neposredno
i posredno povezane sa državno-vojnim aparatom u nekoj vrsti neminovne simbioze,
proizvode civilizaciju u kojoj trijumfuje masovno otuđenje i to ne samo
otuđenje proizvođača od sredstava za proizvodnju nego i čoveka od čoveka,
suseda od suseda, rođaka od rođaka. Nekadašnje američko preduzetničko društvo
s odlikama liberalno-kapitalističke demokratije pretvorilo se u XX veku
u nedemokratsko društvo u kojem caruje moćna finansijska oligarhija (banke,
velike korporacije), odnosno pretvorilo se u masovno društvo. Osnove
ekonomske sigurnosti stanovništva pomerile su se od posedovanja
sitne svojine ka zaposlenju, a sloboda je postala sloboda korporacija
koje monopolišu tržište i manipulišu slobodom i nezavisnošću na hiljade
svojih zaposlenika. Građani postaju masa, a mali krug vlasnika
elita. Mils ne priznaje tzv. teoriju o »menadžerskoj revoluciji«
u današnjem korporativnom i monopolskom kapitalizmu, prema kojoj su vlasnici
postali autsajderi jer su udaljeni od upravljanja i procesa odlučivanja
o ekonomskoj politici korporacija, dok menadžeri koji takve odluke donose
sve više postaju insajderi. Samo se upravljačka funkcija korporacije razdvaja
od vlasništva, smatra Mils, ali vlasništvo zbog toga ne prestaje da svom
nosiocu donosi profit. Hijerarhijska struktura upravljanja u velikim korporacijama
sastavljena od stručnih i sposobnih ljudi samo pomaže vlasnicima, odnosno
najbogatijem sloju američkog društva da prikrije svoju nekontrolisanu i
neodgovornu moć, prikazujući je, preko tobože moćnih direktora i menadžera
odgovornom i ograničenom. Direktori korporacija (ukoliko sami nisu vlasnici)
samo su dobro ili čak izvrsno plaćeni službenici u najmu kod vlasnika.
Oni često imaju velike društvene privilegije, ogromne godišnje prihode,
ugled i prestiž, ali poput najnižih činovnika mogu uvek i u svakom momentu
biti zamenjeni drugim, mlađim, sposobnijim i uglednijim menadžerom. Dakle,
iako su činovnici ili beli okovratnici (white collars), kako ih naziva Mils,
postali deo nove srednje klase, oni su istovremeno i lako zamenljivi
šrafovi u mehanizmu korporacijske vlasti, odnosno kako on to jasno kaže
»taj mali čovek sa belim okovratnikom kratke i neherojske prošlosti ne zna
kuda ide mada stalno nekud žuri, ne zna čega se plaši mada je paralizovan
od straha, nem je i nevidljiv u javnom životu«. Razume se da je ta nemost
jače izražena što je službenik korporacije niži u rangu.
Razloge usled kojih je demokratska javnost zamenjena masom,
odnosno liberalna zajednica pretvorena u masovno društvo (masovna proizvodnja
= masovna potrošnja = masovna apatija) Mils vidi u tri značajna toka američkog
društvenog i ekonomskog razvoja: 1) u usponu birokratskih struktura
izvršne vlasti u ekonomskom, političkom i vojnom institucionalnom poretku
gde je vlast postala glomazna i centralizovana u tolikoj
meri da je prestala
da bude pristupačna pojedincu. Ona je sve više administrativna, a sve manje politička, demokratska javnost se stoga pretvara u masu,
gde pojedinac za vlast ne predstavlja ništa osim posedovanja državljanstva
i sticanja punoletnosti radi glasanja na izborima; 2) u sredstvima
stvaranja javnog mnenja gde mediji pospešuju želje usamljenog
i u masi izgubljenog pojedinca za posedovanjem robe (fetiš robe)
i stvari, pa i ljudi kao stvari, npr. lepih žena iz sveta
filma, muzike, estrade. Mils tvrdi da su mediji potpuno nesposobni
kao činilac obrazovanja jer ne osposobljavaju pojedinca da prevaziđe
uske horizonte koje mu je nametnulo masovno društvo već naprotiv
stvaraju »veštačka uzbuđenja poput onih kao što su praćenje jeftinih
kriminalističkih serija ili humor nepismenih ljudi čijem se praznom
čavrljanju smejemo«; 3) u uzdizanju američkog velegrada
koji je progutao lokalnu zajednicu pa je tako i najbliži sused postao
stranac, a pojedinac je ostao usamljen i otuđen. Čovek je tako postao
»sumorno lice u gomili«. Takvom čoveku, vedrom ili sumornom robotu,
usamljeniku, svejedno je šta se dešava u zemlji i svetu, |
|
|
Buddha-Kopf. Bronze, vergoldet.
Höhe ca. 26 cm. Thailand, Stil von Ayűthia. 16. Jahrhundert n. Chr.
Privatsammlung
|
|
informacije prima zdravo za gotovo, bez svesti o potrebi bilo kakvog njihovog
podvrgavanja kritičkom mišljenju.
Kategorija otuđenja je glavna teorijska osnova Milsove analize »belih okovratnika«,
tih predstavnika nove srednje američke klase koji su u suštini moderni robovi
velikih korporacijskih sistema jer zapošljavanjem prodaju ne samo svoju
radnu sposobnost nego i svoju ličnost, gube sve individualne odlike nezavisnosti,
u večitom su strahu od gubitka posla pa brižljivo i bespogovorno obavljaju
rutinske poslove u »timu eksperata« i tako u klasnu strukturu savremene
Amerike unose niz novih psiholoških osobina poput apsolutne poslušnosti
višim hijerarhijskim krugovima korporacije i društva, sebičnosti, ulagivanja
šefovima, cinkarenja drugog da bi mu se preotelo radno mesto ili dobila
povišica i sl.
Iz svega rečenog američki kapitalizam, po Milsu, jeste idejno dezorijentisano
društvo i duboko moralno rastočeno. Mils ga naziva društvom organizovane
neodgovornosti želeći da ukaže na rastući jaz između ogromne moći elite
i potpune bespomoćnosti mase. U analizi elite moći u savremenom američkom
društvu Mils navodi tri ključna institucionalna poretka elite moći, koja
su u međusobnoj sprezi i tesno isprepletana: pored korporacija to su još
politički i vojni establišment. Mils tvrdi da je već od početka XX veka
američka privreda u osnovi postala militaristička jer su vojne potrebe tokom
decenija najuspešnije rešavale problem hiperprodukcije. Kada to nije bilo
moguće rešiti unutar ogromnog američkog tržišta, pribegavalo se spoljnim
intervencijama. Taj vid sprege moćnih korporacija sa političko-vojnim vrhom
vidljiv je i danas što i Jakšić s pravom konstatuje.
Kako Jakšić 1974. godine (a očito i danas s obzirom da svesno nije želeo
da menja ništa od tada izrečenih ocena) gleda na naučno delo Rajta Milsa?
Pre svega konstatuje da je on u značajnoj meri uzburkao sociološku akademsku
javnost svojom pojavom. Isto tako, atribuirajući sociologiji nove zadatke,
poput brige o čoveku i borbu protiv društvenih nepravdi, u značajnoj meri
je oplemenio američku tradicionalnu i tvrdokornu sociologiju duboko humanističkim
principima. Jakšić Milsu pripisuje u zaslugu i činjenicu da je kritičkom
intonacijom nadišao istorijski horizont građanskog sveta i na taj način
doprineo rušenju istorijski određenih granica toga sveta. Mils je svojim
celokupnim delom izvršio ogroman uticaj na generaciju mladih Amerikanca
koja je odrastala tokom šezdesetih godina kada se formira nova levica. Otpori
vijetnamskom ratu rasteruju opasnu žabokrečinu ustajalog građanskog društva
samodovoljnosti i blagostanja. Iako pokreti mladih protiv rata i američke
hegemonije, ali i društvene hipokrizije prema kojoj su vrline javne a poroci
tajni, nisu direktno inspirisani Milsom i njegovim delom, ipak su odjeci
toga dela doprli do svesti američke omladine tog vremena. Takođe, Mils je
izvanredno pokazao militarističku prirodu američkog kapitalizma.
Ono što Jakšić zamera Milsu jeste to da nije imao sigurno teorijsko polazište
za kritičku analizu slojeva američkog društva, pa je tako potpuno zanemario
položaj američkog proletarijata i crnačke populacije. Možda i stoga Mils
nije umeo da odgovori na pitanje zašto a ne samo kako
politička moć deluje u klasnom društvu. (To je, uostalom, stara boljka američke
nauke o društvu.) On, dakle, nije ta pitanja povezao sa klasnim karakterom
kapitalističkog društva i klasnim suprotnostima koje u njemu i danas vladaju.
Ipak, Jakšić smatra da teorijske slabosti uočene u Milsovom delu, pre svega
u kritici američkog kapitalizma, »ne bi trebalo da analitičare učine neosetljivim
za vrednosti Milsovog dela«.
Slažući se sa Jakšićem dodali bismo sa svoje strane još samo to da Milsovo
delo i danas zrači snagom koja je izdržala sva iskušenja protoka vremena,
evo više od pet decenija. Njegovo delo pleni aktuelnošću, koju i u Srbiji
sve više osećamo. Kada danas posmatramo gigantsku korporaciju najvećeg srpskog
monopoliste (latifundiste i trgovca) i njeno ponašanje na tržištu, odnosno
bolje reći njeno – u simbiotičkoj sprezi sa državnim establišmentom – beskrupulozno
podređivanje tog tržišta sebi, ne možemo a da se ne setimo Milsovih zaključaka
o sebičnoj, monopolskoj prirodi korporacija. Ako je Marks dao neumrlu ekonomsku
analizu funkcionisanja kapitalizma u prvih osamdeset godina XIX veka, Čarls
Rajt Mils je samo za analizu slojeva američkog društva – iako, nezasnovanu
na klasnom principu i poznatom Marksovom metodu apstrahovanja, što je naravno
šteta jer bi rezultati bili kudikamo bolji – zaslužio trajno i istaknuto
mesto u istoriji nauke o društvu.
|
|
Zlatoje Martinov |
|