homepage
   
Republika
 
Kultrura
Arhiva
O nama
About us
mail to Redakcija
mail to web master
 

 

 

Zapisi o opsenarima i varvarima

Najpre još jedna reč o putniku i prosvetitelju Dositeju Obradoviću – godinu 2007. proglasili su njegovom. Nije da se Dositeja niko nije setio, ali nije ni u centru kulturnog ogledala Srbije. Kosti njegove bukvalno prevrću stari opsenari i neki novi varvari u savremenoj srpskoj kulturi. Oni bi da »prevrednuju« sve, od svetog Save do naših dana. Pisac ovog zapisa i ne traži pravo na reč, već koristi pravo na čuđenje. Objavili su maja meseca 2003. već čuvenu Studeničku deklaraciju, a uz nju ide i neobičan spis programskog karaktera pod naslovom Đurđevdansko pismo Haralampiju. Svima je to upućeno no sve to – koliko god delovalo bizarno – možda i nije važno. Nije se nešto slično toliko opskurno i zapanjujuće sretalo od XIII veka do danas – oni koji nešto znaju o velikom svetitelju i prosvetitelju svetom Savi znaju kako se on borio protiv takvog mračnjaštva. Ni na takvoj činjenici ne temelji se sve što se u tom dokumentu kaže – da je on »začetnik vanzavetne kulture u Srba kojoj je zrcalo bila bezbožna prosvetiteljska škola Zapadne Evrope«. Oni koji danas idu za njim su »lažovi i sitni evroslinavci«. Cilj i smisao života je u nekom apsolutnom postu »dokle oči ne postanu dva puta veće«. Sve ostalo je toliko ružno i nepristojno da nije za navođenje.
Sve to odavno nikog ne čudi – svi su se bezmalo navikli na tu jednu i jedinu istinu iz katehizisa novog ideološkog jednoumlja.
Ni drugi zapis nije o nečem veselijem, tiče se pesnika Đure Jakšića. Romantičarski setan i bolan do iskrenog ganuća veliki pesnik je svoje satirične bodlje zabadao ne štedeći nikog – udario je i na licemerje nekih kaluđera i sada mu to – sa zakašnjenjem – naplaćuje Crkva a u tome na svoj način učestvuje i vlast državna. Pesnik je otišao s ovoga sveta sa neplaćenim računima – bilo je muke oko sahrane – i sada nema oproštaja za pesnika grešnika. Već godinu dana njegovu bistu osioni arhimandrit Sava na legendarnom Liparu baca u smeće odakle je policija donosi. Bio je, kaže arhimandrit, »pijanica i razvratnik« i umesto da ide u crkvu »razgovarao je sa pticama«. Bista je na smetlištu i varvari rade ono što jedino i znaju. Ni Crkva mu ne prašta onu divnu pesmu, bezmalo koja antologija može –


Gledô sam vam metanije,

Kad varate Boga živa;
Gledô sam vas gde se pije,
Gde se jede i uživa.

Slušô sam vas kad kunete
Svoje stado, svoje verne,
I kada tajni prizovete,
Licemerni, licemerne!

Gledô sam vas – ne da nisam,
Kad razbludom usplamtite
Gledô sam vas – ne da nisam,
Licemerni, upamtite!

Da li je pesma nastala 1876. ili nešto kasnije ili ranije – to nije ovde važno. Varvari su bistu bacili na smetlište i gradski oci muku muče jer nije lako kad neko »šiči na sveca«. Ne prolazi bolje ni J. J. Zmaj koji je izgubio polovinu ulice u gradu jer su se varvari dosetili da je bio »komunjara« – izvinjavamo se zbog ove ružne reči – i u tome uistinu nečeg i ima. Veliki pesnik je bio od onih Srba koji nisu ćutali na zlo i nepravdu ma gde se to činilo. Kada su snage mraka godine 1871. u krvi zgazile proklamovanu republiku u Parizu J. J.

 
Lakshmi. Bronze. Chora-Zeit, 12. Jahrhundert n. Chr. Sammlung Morse, New York
Zmaj je reagovao. Gnevno i prkosno. Žive ljude vojska je vukla ulicama, uz pomoć pruskih okupatora i odnela ih neke još žive u jame pariskog groblja Pere Lachaise. Zmaj je u Žiži 1872. objavio pesmu »Milostivoj Evropi – na grobu streljanih komunista«, i još jednu – »Pariz pade«. Sada mu varvari naplaćuju to.
*
Na Trgu Nikole Pašića sede u svojim luksuznim kabinetima gospoda ministri prosvete i kulture. Predsoblja kabineta puna su bisti znamenitih Srba – tu su i Draža i Nedić i ko sve ne. Ulice se ukrašavaju tablama Nedića i generala Mladića, a nevino ubijeni Z. Đinđić je predmet sukoba kada se neka ulica njegovim imenom obeleži. Varvari čine svoje i niko im ništa ne može – kada smo poslednji put bili na groblju u Parizu videli smo pod onim senovitim brestovima i skromni venčić zumbula koji su donele gimnazijalke iz Srbije.
I to je neki znak – neće svi da ćute jer – po reči apostolovoj – ako neću ja govoriti ko će i ako neću sada kada ću.
  Mirko Đorđević
 
Kultura
Republika
Copyright © 1996-2007 Republika