Zapisi o opsenarima i varvarima
Najpre još jedna reč o putniku i prosvetitelju Dositeju Obradoviću – godinu
2007. proglasili su njegovom. Nije da se Dositeja niko nije setio, ali nije
ni u centru kulturnog ogledala Srbije. Kosti njegove bukvalno prevrću stari
opsenari i neki novi varvari u savremenoj srpskoj kulturi. Oni bi da »prevrednuju«
sve, od svetog Save do naših dana. Pisac ovog zapisa i ne traži pravo na
reč, već koristi pravo na čuđenje. Objavili su maja meseca 2003. već čuvenu
Studeničku deklaraciju, a uz nju ide i neobičan spis programskog
karaktera pod naslovom Đurđevdansko pismo Haralampiju. Svima je
to upućeno no sve to – koliko god delovalo bizarno – možda i nije važno.
Nije se nešto slično toliko opskurno i zapanjujuće sretalo od XIII veka
do danas – oni koji nešto znaju o velikom svetitelju i prosvetitelju svetom
Savi znaju kako se on borio protiv takvog mračnjaštva. Ni na takvoj činjenici
ne temelji se sve što se u tom dokumentu kaže – da je on »začetnik vanzavetne
kulture u Srba kojoj je zrcalo bila bezbožna prosvetiteljska škola Zapadne
Evrope«. Oni koji danas idu za njim su »lažovi i sitni evroslinavci«. Cilj
i smisao života je u nekom apsolutnom postu »dokle oči ne postanu dva puta
veće«. Sve ostalo je toliko ružno i nepristojno da nije za navođenje.
Sve to odavno nikog ne čudi – svi su se bezmalo navikli na tu jednu i jedinu
istinu iz katehizisa novog ideološkog jednoumlja.
Ni drugi zapis nije o nečem veselijem, tiče se pesnika Đure Jakšića. Romantičarski
setan i bolan do iskrenog ganuća veliki pesnik je svoje satirične bodlje
zabadao ne štedeći nikog – udario je i na licemerje nekih kaluđera i sada
mu to – sa zakašnjenjem – naplaćuje Crkva a u tome na svoj način učestvuje
i vlast državna. Pesnik je otišao s ovoga sveta sa neplaćenim računima –
bilo je muke oko sahrane – i sada nema oproštaja za pesnika grešnika. Već
godinu dana njegovu bistu osioni arhimandrit Sava na legendarnom Liparu
baca u smeće odakle je policija donosi. Bio je, kaže arhimandrit, »pijanica
i razvratnik« i umesto da ide u crkvu »razgovarao je sa pticama«. Bista
je na smetlištu i varvari rade ono što jedino i znaju. Ni Crkva mu ne prašta
onu divnu pesmu, bezmalo koja antologija može –
Gledô sam vam metanije,
Kad varate Boga živa;
Gledô sam vas gde se pije,
Gde se jede i uživa.
Slušô sam vas kad kunete
Svoje stado, svoje verne,
I kada tajni prizovete,
Licemerni, licemerne!
Gledô sam vas – ne da nisam,
Kad razbludom usplamtite
Gledô sam vas – ne da nisam,
Licemerni, upamtite!
Da li je pesma nastala 1876. ili nešto kasnije ili ranije – to
nije ovde važno. Varvari su bistu bacili na smetlište i gradski
oci muku muče jer nije lako kad neko »šiči na sveca«. Ne prolazi
bolje ni J. J. Zmaj koji je izgubio polovinu ulice u gradu jer su
se varvari dosetili da je bio »komunjara« – izvinjavamo se zbog
ove ružne reči – i u tome uistinu nečeg i ima. Veliki pesnik je
bio od onih Srba koji nisu ćutali na zlo i nepravdu ma gde se to
činilo. Kada su snage mraka godine 1871. u krvi zgazile proklamovanu
republiku u Parizu J. J.
|
|
|
Lakshmi. Bronze. Chora-Zeit, 12. Jahrhundert
n. Chr. Sammlung Morse, New York
|
|
Zmaj je reagovao. Gnevno i prkosno. Žive ljude vojska je vukla ulicama,
uz pomoć pruskih okupatora i odnela ih neke još žive u jame pariskog groblja
Pere Lachaise. Zmaj je u Žiži 1872. objavio pesmu »Milostivoj
Evropi – na grobu streljanih komunista«, i još jednu – »Pariz pade«. Sada
mu varvari naplaćuju to.
Na Trgu Nikole Pašića sede u svojim luksuznim kabinetima gospoda ministri
prosvete i kulture. Predsoblja kabineta puna su bisti znamenitih Srba –
tu su i Draža i Nedić i ko sve ne. Ulice se ukrašavaju tablama Nedića i
generala Mladića, a nevino ubijeni Z. Đinđić je predmet sukoba kada se neka
ulica njegovim imenom obeleži. Varvari čine svoje i niko im ništa ne može
– kada smo poslednji put bili na groblju u Parizu videli smo pod onim senovitim
brestovima i skromni venčić zumbula koji su donele gimnazijalke iz Srbije.
I to je neki znak – neće svi da ćute jer – po reči apostolovoj – ako neću
ja govoriti ko će i ako neću sada kada ću.
|
|
Mirko Đorđević |
|