Povodom 200. godišnjice smrti Božidara
Grujovića
Zaborav na rubu falsifikata
Grob pisca prvog ustava Srbije,
Božidara Grujovića, u »Srpskoj Atini« nije obeležen a kamoli da je podignut
spomenik; njegove misli su nestale iz knjiga, kolektivne memorije i
javnih rasprava
Pregledom enciklopedija o Božidaru Grujoviću (kršten kao Teodor
Filipović) mogu se naći škrti podaci. Da je rođen u Rumi oko 1778.
godine, doktorirao pravo u Ugarskoj, bio profesor Univerziteta u
Harkovu, gde se priključio delegaciji srpskih ustanika koji su išli
ruskom caru, a potom je s njom 1805. došao u Srbiju, prišao ustanicima,
s njima ratovao i uglavnom službovao, razboleo se od tuberkuloze,
umro 1807. godine (negde piše u proleće, a negde u leto te godine)
i sahranjen kod oltara novosadske Saborne crkve, ali »grob mu se
danas ne raspoznaje« (Đorđe Aleksić, Znameniti Rumljani,
Ruma 1996, str. 105). O njemu je Vuk Karadžić zapisao da je bio
»jedini stub srpskog sovjeta: i predsjednik i sekretar i pisar i
sve«. Prota Mateja Nenadović, prvi predsednik Praviteljstvujušćeg
sovjeta srpskog, često ga pominje u svojim Memoarima, kao
bliskog saradnika, saborca i Karađorđevog diplomatskog službenika.
Naročitu pažnju poklanja Grujovićevoj pripremi ustava i u svojim
beleškama sačuvao je njegovo »Slovo«, kako bi se savremenim jezikom
reklo inauguralni govor, pripremljen da ga održi pred Karađorđem
i ustaničkim starešinama, 15. avgusta 1805. godine. Blagodareći
sinu prote Mateje, književniku Ljubomiru Nenadoviću, koji je priredio
i izdao protine Memoare 1867. godine, na stranama 295–297
možemo da pročitamo sačuvani fragment iz Grujovićevog pripremljenog
a neodržanog govora.
|
|
|
Bodhisattva Maitreya aus Mathurâ. Sandstein.
Höhe 1,76 m. Kushâna-Zeit, 2. Jahrhundert n. Chr. Archaeological
Museum, Mathurâ
|
|
Najavljeni skup nije održan. Postoje zapisi da je »sovjetnike« Karađorđe
s pogrdnim rečima razjurio. Ima pretpostavki da je Dositej Obradović koristio
Grujovićev projekat u pripremi ustava iz 1811. godine (Politika,
16. 09. 2007).
Oda slobodi i vladavini zakona, bez premca u srpskoj istoriji, nestala je
iz potonjih izdanja Memoara. »Slova« nema ni u prvom izdanju Srpske
književne zadruge (1893), ni u izdanju Gece Kona (1926), ni u izdanju »Jugoslovenske
knjige« (1951) i »Dečje knjige« (1954), ni u izdanjima »Prosvete« (1947,
1963, 1965, 1966. i 1971), ni u izdanju »Matice srpske« (1957), »Nolita«
(1966), niti u zajedničkom izdanju »Matice srpske« i Srpske književne zadruge
(1969), SANU (1988), »Rada« (2001) i »Politike« (2005), a nema ni u prevodima
na makedonski i slovenački jezik (1954, povodom 150. godišnjice Prvog srpskog
ustanka). Nema ga ni u Besedama znamenitih Srba (2005). Nestade
Grujovićevo »Slovo«, kao da ga nikada nije ni bilo.
Zaobilaze Grujovića i ugledni stručnjaci poput istoričarke i kustosa Istorijskog
muzeja Srbije Zorice Jovanović; ona veli da se Dositej »od svih srpskih
kulturnih poslenika koji su živeli izvan Srbije jedini odazvao i došao u
Srbiju« (Vreme, 16. 08. 2007).
Kao da se baš sve zaverilo protiv prvog ustavopisca Srbije. Pretpostavka
o nekakvoj zaveri bila bi olako tumačenje. Za tako nešto verovatno postoje
neki proverljivi razlozi. Pre svega, u vreme ustanka i oružanih sukoba izgleda
izlišno govoriti o uzornom uređenju države koje još nema. Zatim, poznate
su težnje Vožda za neograničenom vlašću i sukobi između ustaničkih vođa,
pa u takvim okolnostima izgleda neumesno govoriti o slobodi pojedinca i
vladavini zakona. Najzad, poznato je da su svi ustavi Srbije bili od skromnog
uticaja i kratkotrajnog važenja.
Baš pomenuti razlozi ukazuju na potrebu pamćenja pokušaja da se stvori ustavni
okvir koji garantuje ličnu slobodu i bezbednost i vladavinom zakona uspostavlja
legitimitet moderne države. I nije reč samo o sentimentalnim uspomenama
o lepim ali propalim pokušajima. Još manje je posredi hvalisanje kako i
Srbi imaju velikane uma koji ne zaostaju za evropskim uzorima. Reč je o
realnom pokušaju da se postave temelji i okviri
ustavne države, što je pouzdano merilo u prosuđivanju ne samo o
domašaju ovog pokušaja nego i svih potonjih.
Dakle, ideje izložene u »Slovu« su merilo za racionalno prosuđivanje
o dometima raznih pokušaja stvaranja ustavne države u Srbiji. Tek
kada imamo na umu potrebu za razboritim prosuđivanjem na pouzdanim
merilima sadržanim u vlastitoj kulturnoj i političkoj istoriji mogućno
je shvatiti šta se zbivalo i šta se realno može očekivati u budućnosti.
Zaboravom Božidara Grujovića i njegovog »Slova« amputira se kulturna
i politička istorija Srbije od jednog stvarno postojećeg njenog
sastojka i time se otvara prostor za redukciju tradicije samo na
ono što razni reduktori i redaktori nastoje da nametnu kao jedinu
tradiciju. To su obično uzdizanja slavne prošlosti, ponajviše Dušanovog
carstva, ratovanja
|
|
|
Buddha. Sandstein. Gupta-Zeit, 5. Jahrhundert
n. Chr. Indian Museum, Kalkutta
|
|
protiv Turaka, i razna druga ratovanja, ratne pobede i »gubici u miru«.
Ako bi se kulturna i politička istorija svela samo na ovo, ona bi bila falsifikovana.
Ipak, ideje iz »Slova« bile su delotvorne čitav jedan vek, naročito u kulturi,
trajnim dijalogom o povezanosti slobode pojedinca i nacionalne slobode ili,
kako se tada govorilo, unutarnje i spoljne slobode. Ta debata je prekinuta
u vreme postojanja obe Jugoslavije. A u dramatičnim zbivanjima, pogotovo
u ratnim godinama, kada se iznova otvorilo pitanje o postavljanju temelja
Srbije kao države, razdvojeno se govori o nacionalnoj slobodi, mahom od
strane raznih nacionalista, i o slobodi pojedinca, mahom u krugovima nevladinih
organizacija i malobrojnih liberterskih političkih grupa. Obnova sećanja
na Grujovića i njegovo »Slovo« može biti važan podsticaj temeljitog i kritičkog
odnosa prema raznim improvizacijama i voluntarizmima, i otvaranje realistične
vizije ostvarenja povezanosti lične i nacionalne slobode. Čak i bez svega
toga minimalna je obaveza svakog ozbiljnog istraživača da ukloni tragove
raznih falsifikata naše istorije. Već time bismo udahnuli svež vazduh.
Obnovi istorijskog pamćenja može se prići na razne načine. Tome obično služe
obeležavanja godišnjica. Tako je bilo i prilikom proslave 200. godišnjice
Prvog srpskog ustanka. Tada se najviše govorilo o dogovorima u »Marićeva
jaruzi«, ratnim događajima i odnosima među ustaničkim vođama. Tim povodom
objavljena je i voluminozna knjiga Vlade Srbije (izdanje Zavoda za udžbenike
i nastavna sredstva, Beograd 2005), gde se pominje Grujović, ali u kontekstu
gde zapravo nema mesta njegovim liberterskim
idejama, jer se u ovoj spomen-knjizi ustanak posmatra kao »vaskrs
srpske države, odnosno obnova srednjovekovne državnosti« (str. 5)
i konstruiše kontinuitet izvršne vlasti, od prote Mateje do Vojislava
Koštunice. Božidar Grujović nije bolje prošao ni u inače popularnom
prekrštavanju ulica i trgova. Nije ulučena prilika ne samo da mu
se podigne spomenik, nego i da mu se barem grob obeleži. A podignuto
je sijaset spomenika,
|
|
|
|
Kada se iz naše kulture uklone
ideje o slobodi i vladavini zakona, onda one izgledaju kao nešto
sasvim strano, kao uvozna roba, sumnjiva i opaka – »kontrabanda«
|
|
|
pomenimo i monument Jaši Tomiću, vođi radikala koji je zaklao svog nekadašnjeg
prijatelja a potom suparnika, i to usred »Srpske Atine«. A kada se ustale
krupni falsifikati oni manji se olako roje. Tako, recimo, prilikom proslave
200. godišnjice osnivanja Sovjeta, u selu Veliki Borak nadomak Barajeva,
u organizaciji Sektora za boračko-invalidsku zaštitu Ministarstva rada i
socijalne politike Srbije, podiže se spomenik knezu Simi Markoviću (Danas,
25–26. 08. 2007).
Ipak nije moguće sasvim zaboraviti Grujovića. Setili su ga se, baš povodom
200 godina od njegove smrti, u njegovom zavičaju (videti: Slobodan Velimirović,
»Neočekivan diplomatski podvig Brestačanina«, Pećinačke novine,
oktobar 2007).
Ako konkretne okolnosti pre dva veka nisu išle u prilog afirmaciji slobode
i vladavine zakona, pa čak ukoliko ni danas dominirajuće ideologije i politike
u Srbiji nemaju potrebe za te ideje i načela, nedopustivo je sakaćenje srpske
kulture od njenih legitimnih vrednosti. Tako nešto je i opasno jer se uklanjaju
i merila vrednovanja raznih ideja i ideologija, i nekada i sada.
Kada se iz naše kulture uklone ideje o slobodi i vladavini zakona, onda
one izgledaju kao nešto sasvim strano, kao uvozna roba, sumnjiva i opaka
– »kontrabanda«.
|
|
Nebojša Popov |
|