homepage
   
Republika
 
Kultrura
Arhiva
O nama
About us
mail to Redakcija
mail to web master
 

 

 

Povodom 200. godišnjice smrti Božidara Grujovića

Zaborav na rubu falsifikata

Grob pisca prvog ustava Srbije, Božidara Grujovića, u »Srpskoj Atini« nije obeležen a kamoli da je podignut spomenik; njegove misli su nestale iz knjiga, kolektivne memorije i javnih rasprava

Pregledom enciklopedija o Božidaru Grujoviću (kršten kao Teodor Filipović) mogu se naći škrti podaci. Da je rođen u Rumi oko 1778. godine, doktorirao pravo u Ugarskoj, bio profesor Univerziteta u Harkovu, gde se priključio delegaciji srpskih ustanika koji su išli ruskom caru, a potom je s njom 1805. došao u Srbiju, prišao ustanicima, s njima ratovao i uglavnom službovao, razboleo se od tuberkuloze, umro 1807. godine (negde piše u proleće, a negde u leto te godine) i sahranjen kod oltara novosadske Saborne crkve, ali »grob mu se danas ne raspoznaje« (Đorđe Aleksić, Znameniti Rumljani, Ruma 1996, str. 105). O njemu je Vuk Karadžić zapisao da je bio »jedini stub srpskog sovjeta: i predsjednik i sekretar i pisar i sve«. Prota Mateja Nenadović, prvi predsednik Praviteljstvujušćeg sovjeta srpskog, često ga pominje u svojim Memoarima, kao bliskog saradnika, saborca i Karađorđevog diplomatskog službenika. Naročitu pažnju poklanja Grujovićevoj pripremi ustava i u svojim beleškama sačuvao je njegovo »Slovo«, kako bi se savremenim jezikom reklo inauguralni govor, pripremljen da ga održi pred Karađorđem i ustaničkim starešinama, 15. avgusta 1805. godine. Blagodareći sinu prote Mateje, književniku Ljubomiru Nenadoviću, koji je priredio i izdao protine Memoare 1867. godine, na stranama 295–297 možemo da pročitamo sačuvani fragment iz Grujovićevog pripremljenog a neodržanog govora.

 
Bodhisattva Maitreya aus Mathurâ. Sandstein. Höhe 1,76 m. Kushâna-Zeit, 2. Jahrhundert n. Chr. Archaeological Museum, Mathurâ
Najavljeni skup nije održan. Postoje zapisi da je »sovjetnike« Karađorđe s pogrdnim rečima razjurio. Ima pretpostavki da je Dositej Obradović koristio Grujovićev projekat u pripremi ustava iz 1811. godine (Politika, 16. 09. 2007).
Oda slobodi i vladavini zakona, bez premca u srpskoj istoriji, nestala je iz potonjih izdanja Memoara. »Slova« nema ni u prvom izdanju Srpske književne zadruge (1893), ni u izdanju Gece Kona (1926), ni u izdanju »Jugoslovenske knjige« (1951) i »Dečje knjige« (1954), ni u izdanjima »Prosvete« (1947, 1963, 1965, 1966. i 1971), ni u izdanju »Matice srpske« (1957), »Nolita« (1966), niti u zajedničkom izdanju »Matice srpske« i Srpske književne zadruge (1969), SANU (1988), »Rada« (2001) i »Politike« (2005), a nema ni u prevodima na makedonski i slovenački jezik (1954, povodom 150. godišnjice Prvog srpskog ustanka). Nema ga ni u Besedama znamenitih Srba (2005). Nestade Grujovićevo »Slovo«, kao da ga nikada nije ni bilo.
Zaobilaze Grujovića i ugledni stručnjaci poput istoričarke i kustosa Istorijskog muzeja Srbije Zorice Jovanović; ona veli da se Dositej »od svih srpskih kulturnih poslenika koji su živeli izvan Srbije jedini odazvao i došao u Srbiju« (Vreme, 16. 08. 2007).
Kao da se baš sve zaverilo protiv prvog ustavopisca Srbije. Pretpostavka o nekakvoj zaveri bila bi olako tumačenje. Za tako nešto verovatno postoje neki proverljivi razlozi. Pre svega, u vreme ustanka i oružanih sukoba izgleda izlišno govoriti o uzornom uređenju države koje još nema. Zatim, poznate su težnje Vožda za neograničenom vlašću i sukobi između ustaničkih vođa, pa u takvim okolnostima izgleda neumesno govoriti o slobodi pojedinca i vladavini zakona. Najzad, poznato je da su svi ustavi Srbije bili od skromnog uticaja i kratkotrajnog važenja.
Baš pomenuti razlozi ukazuju na potrebu pamćenja pokušaja da se stvori ustavni okvir koji garantuje ličnu slobodu i bezbednost i vladavinom zakona uspostavlja legitimitet moderne države. I nije reč samo o sentimentalnim uspomenama o lepim ali propalim pokušajima. Još manje je posredi hvalisanje kako i Srbi imaju velikane uma koji ne zaostaju za evropskim uzorima. Reč je o realnom pokušaju da se postave temelji i okviri

ustavne države, što je pouzdano merilo u prosuđivanju ne samo o domašaju ovog pokušaja nego i svih potonjih.
Dakle, ideje izložene u »Slovu« su merilo za racionalno prosuđivanje o dometima raznih pokušaja stvaranja ustavne države u Srbiji. Tek kada imamo na umu potrebu za razboritim prosuđivanjem na pouzdanim merilima sadržanim u vlastitoj kulturnoj i političkoj istoriji mogućno je shvatiti šta se zbivalo i šta se realno može očekivati u budućnosti.
Zaboravom Božidara Grujovića i njegovog »Slova« amputira se kulturna i politička istorija Srbije od jednog stvarno postojećeg njenog sastojka i time se otvara prostor za redukciju tradicije samo na ono što razni reduktori i redaktori nastoje da nametnu kao jedinu tradiciju. To su obično uzdizanja slavne prošlosti, ponajviše Dušanovog carstva, ratovanja

 
Buddha. Sandstein. Gupta-Zeit, 5. Jahrhundert n. Chr. Indian Museum, Kalkutta
protiv Turaka, i razna druga ratovanja, ratne pobede i »gubici u miru«. Ako bi se kulturna i politička istorija svela samo na ovo, ona bi bila falsifikovana.
Ipak, ideje iz »Slova« bile su delotvorne čitav jedan vek, naročito u kulturi, trajnim dijalogom o povezanosti slobode pojedinca i nacionalne slobode ili, kako se tada govorilo, unutarnje i spoljne slobode. Ta debata je prekinuta u vreme postojanja obe Jugoslavije. A u dramatičnim zbivanjima, pogotovo u ratnim godinama, kada se iznova otvorilo pitanje o postavljanju temelja Srbije kao države, razdvojeno se govori o nacionalnoj slobodi, mahom od strane raznih nacionalista, i o slobodi pojedinca, mahom u krugovima nevladinih organizacija i malobrojnih liberterskih političkih grupa. Obnova sećanja na Grujovića i njegovo »Slovo« može biti važan podsticaj temeljitog i kritičkog odnosa prema raznim improvizacijama i voluntarizmima, i otvaranje realistične vizije ostvarenja povezanosti lične i nacionalne slobode. Čak i bez svega toga minimalna je obaveza svakog ozbiljnog istraživača da ukloni tragove raznih falsifikata naše istorije. Već time bismo udahnuli svež vazduh.
Obnovi istorijskog pamćenja može se prići na razne načine. Tome obično služe obeležavanja godišnjica. Tako je bilo i prilikom proslave 200. godišnjice Prvog srpskog ustanka. Tada se najviše govorilo o dogovorima u »Marićeva jaruzi«, ratnim događajima i odnosima među ustaničkim vođama. Tim povodom objavljena je i voluminozna knjiga Vlade Srbije (izdanje Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd 2005), gde se pominje Grujović, ali u kontekstu gde zapravo nema mesta njegovim liberterskim

idejama, jer se u ovoj spomen-knjizi ustanak posmatra kao »vaskrs srpske države, odnosno obnova srednjovekovne državnosti« (str. 5) i konstruiše kontinuitet izvršne vlasti, od prote Mateje do Vojislava Koštunice. Božidar Grujović nije bolje prošao ni u inače popularnom prekrštavanju ulica i trgova. Nije ulučena prilika ne samo da mu se podigne spomenik, nego i da mu se barem grob obeleži. A podignuto je sijaset spomenika,

 
Kada se iz naše kulture uklone ideje o slobodi i vladavini zakona, onda one izgledaju kao nešto sasvim strano, kao uvozna roba, sumnjiva i opaka – »kontrabanda«
pomenimo i monument Jaši Tomiću, vođi radikala koji je zaklao svog nekadašnjeg prijatelja a potom suparnika, i to usred »Srpske Atine«. A kada se ustale krupni falsifikati oni manji se olako roje. Tako, recimo, prilikom proslave 200. godišnjice osnivanja Sovjeta, u selu Veliki Borak nadomak Barajeva, u organizaciji Sektora za boračko-invalidsku zaštitu Ministarstva rada i socijalne politike Srbije, podiže se spomenik knezu Simi Markoviću (Danas, 25–26. 08. 2007).
Ipak nije moguće sasvim zaboraviti Grujovića. Setili su ga se, baš povodom 200 godina od njegove smrti, u njegovom zavičaju (videti: Slobodan Velimirović, »Neočekivan diplomatski podvig Brestačanina«, Pećinačke novine, oktobar 2007).
Ako konkretne okolnosti pre dva veka nisu išle u prilog afirmaciji slobode i vladavine zakona, pa čak ukoliko ni danas dominirajuće ideologije i politike u Srbiji nemaju potrebe za te ideje i načela, nedopustivo je sakaćenje srpske kulture od njenih legitimnih vrednosti. Tako nešto je i opasno jer se uklanjaju i merila vrednovanja raznih ideja i ideologija, i nekada i sada.
Kada se iz naše kulture uklone ideje o slobodi i vladavini zakona, onda one izgledaju kao nešto sasvim strano, kao uvozna roba, sumnjiva i opaka – »kontrabanda«.
  Nebojša Popov
 
Kultura
Republika
Copyright © 1996-2007 Republika