(Zlo)upotreba čoveka
Zabolela me je smrt Todora Tošeta Proeskog, mladog makedonskog pevača retkog
talenta, autora sedam muzičkih albuma, ambasadora dobre volje Unicefa i,
prema rečima njegovih kolega, pravog profesionalca. Popularni Toše poginuo
je 16. oktobra ove godine u saobraćajnoj nesreći, kod Nove Gradiške, u Hrvatskoj,
na autoputu, nekada zvanom »Bratstvo-jedinstvo«, danas poznatom po više
imena: »Beograd–Zagreb«, »Zagreb–Atina«, »Zagreb–Lipovac« itd.
Tošetova pogibija snažno je odjeknula u Makedoniji, ali i izvan nje, na
celom Balkanu: u svetu estrade, u krugovima kulture, u rukovodstvima političkih
stranaka, u državnom vrhu Makedonije, u poglavarstvu Makedonske pravoslavne
crkve. Sahrana je obavljena u Tošetovom rodnom Kruševu uz prisustvo najviših
zvaničnika Makedonije i Makedonske
pravoslavne crkve, i nekoliko hiljada građana, Tošetovih rođaka,
prijatelja, poznanika, kolega i obožavalaca. Mnogi, koje je na sahrani
»trebalo videti« i »zapamtiti«, utrkivali su se da se oproste od
Tošeta, a opelo je držao niko drugi do arhiepiskop Stefan. Dan sahrane
proglašen je za dan žalosti u Makedoniji, a pokojnik za zaslužnog
građanina Makedonije.
Premda se nisam trudio da prikupim podatke o tome šta su sve mediji
zabeležili povodom Tošetove smrti, ipak su mi zapali za oko bombasti
naslovi
|
|
|
Stűpa in Katmandu, Nepal
|
|
u štampanim medijima do kojih sam slučajno došao i utrkivanje elektronskih
medija da repriziraju sve što su imali snimljeno, a gde je Toše učestvovao.
Tako, na primer, dnevnik 24 sata, na naslovnoj strani izdanja od
17. oktobra, objavljuje: »Ceo Balkan oplakuje Tošeta Proeskog«, a list Danas,
u broju od 18. oktobra, takođe na naslovnoj strani, kaže: »Ponos Makedonije
otišao u legendu«.
Jedna od retkih zvezda srpske estrade koja je prisustvovala sahrani, Ceca
Ražnatović, po povratku u Beograd, u izjavi za dnevne novine Press,
pod naslovom »Što Tošetu na svadbu ne odoh«, izjavila je da Toše »Apsolutno
zaslužuje da ga Makedonska pravoslavna crkva proglasi za sveca« i obećala:
»Sa nekolicinom kolega ću organizovati veliki koncert za sve njegove poštovaoce.
Toše je zaslužio da mu se ljudi iz Srbije oduže bar na takav način«. Redakcija
Pressa, na naslovnici lista, ovu Cecinu izjavu uobličila je u znatno
udarniju poruku: Toše je »zaslužio da mu se Srbija oduži na takav način«.
I tako, kad umre čovek čije ime i delo nešto znače u jednoj provincijalnoj
sredini, da ne kažem – kulturi, na sahranu mu dođu mnoge »ptice raznog perja«,
i bele i crne, i oni koji su iskreno ožalošćeni i lovci na slavu, sokolovi
i gavranovi, među kojima je i mnoštvo onih, ne baš bez društvene moći i
uticaja, koji se za života pokojnika gotovo nikad nisu zapitali šta taj
čovek radi i kako živi. Oni koji su sa njim bili »bliski«, u poslovnom ili
nekom drugom odnosu, a pri tom u mogućnosti da »nešto zarade« na njegovom
talentu ili njegovoj dobroj volji, u liku savetnika, šefova, menadžera i
drugih grabljivica, uglavnom nisu prezali da ga do kraja (zlo)upotrebe,
kako bi zgrnuli što više novca i sebi nabacili što
više slave, ne pitajući se da li taj čovek to želi,
hoće ili može, i da li postoji bilo koja druga ljudska ili božja
prepreka njihovim neutoljivim ambicijama na račun nesretnika: »Iskoristi
šansu«; »Sada je tvojih pet minuta«; »Sad ili nikad« – jednostrano
tumačeći staru latinsku poslovicu »Vita brevis – ars longa«.
Iz antičke grčke mitologije, dakle, pre rođenja grčke književnosti,
filozofije i nauke, i pre osnivanja prvih grčkih demokratskih država,
saznajemo da je u ljudskim zajednicama još od drevnih vremena postojala
neka institucija zaštite čoveka od njegove lične nesmotrenosti ili
od zloupotreba njegovog života od strane vlastodržaca i drugih moćnika
u dotičnom društvu. Pripremajući bekstvo iz čuvenog »Lavirinta«,
koji je kritski kralj sagradio za svoje političke protivnike i ljude
koje je smatrao opasnim po svoju vladavinu, atinski umetnik i stvaralac
Dedal izradio je, od ptičjeg perja i voska, krila za sebe i svog
sina Ikara koja su upotrebili za izlazak iz zatočeništva. Zanet
slobodnim letom, Ikar se previše približio Suncu, uprkos Dedalovim
opomenama da to ne čini. Pošto nije odoleo iskušenju, Sunčeva toplota
otopila je vosak na Ikarovim krilima, tako da se on survao i udavio
u moru, kasnije nazvanom: Ikarsko more. Dedal nije uspeo da spase
svog sina Ikara, ali nam istorija ljudskog društva govori da mnogi
jesu! U mnogo slučajeva razboritost je odnela prevagu nad bezumljem.
Nažalost, takvih primera je malo u odnosu na one druge – suprotne.
Ko je danas u situaciji da hiljade mladih, darovitih ljudi odvrati
od njihovih opasnih nauma, ili da ih opomene na bezumlje njihovog
mladalačkog poleta i hrabrosti. I njih i sve one koji su u »njihovoj
službi«. Ljudi od velikog životnog iskustva, takozvani mudraci,
to više ne mogu sami. Potrebni su nam dobri zakoni, koji u sebi
integrišu najviše moralne vrednosti, i institucije koje bi se bavile
ovim pitanjima. Nije dovoljno zakonom »zaštititi« tzv. copy-right,
ili autorsko pravo, za koje znamo kako je »zaštićeno« u srpskom
društvu i pravosuđu. Moramo se potruditi da donesemo zakone koji
će štititi ljudski život stvaralaca kulturnih dobara i intelektualne
svojine i svih onih koji se u njihovoj misiji nađu u ulozi saradnika
i pomagača, nezavisno od nivoa, sadržaja i kvaliteta usluge.
|
|
|
|
Organizatori
skupa: policija nije štitila građane već neonaciste!
|
|
U ime organizatora građanskog okupljanja »Stop
fašizmu!«, grupe nevladinih organizacija iz Novog
Sada i Beograda, izražavamo ogorčenost zbog činjenice
da policija nije uspela da zaštiti građane koji
su se, dok su bili u mirnoj šetnji, našli na udaru
podivljalih pripadnika neonacističke organizacije
Nacionalni stroj. Neonacisti su građane zasuli kamenicama,
a policija nije štitila građane već neonaciste,
mada je njena dužnost bila da zaštiti one koji su
se okupili u mirnom građanskom, prethodno zakonski
prijavljenom skupu.
Organizatori smatraju da to, možda, nije posledica
slučajnosti i nemarnosti policije već da je nekome
odgovaralo da izazove sukob između neonacista i
mirnih građana antifašista, kako bi verovatno pokazao
da su i jedni i drugi – »ekstremisti«. Krajnje je
indikativna činjenica i da su se pripadnici neonacističke
organizacije okupili u vojnom objektu.
Od ministra policije Dragana Jočića zahtevamo hitno
objašnjenje zašto policija nije, i pored zakonske
obaveze, i pored prethodnog obećanja, zaštitila
učesnike mirne građanske šetnje. Pored toga, insistiramo
na objašnjenju ministra Jočića kako se desilo da
se, i pored dvostruke zabrane, desi javno okupljanje
pripadnika neonacističke organizacije Nacionalni
stroj. Od ministra vojske Dragana Šutanovca zahtevamo
objašnjenje kako se desilo da neonacisti organizuju
skup u vojnom objektu.
Ovom prilikom se zahvaljujemo na građanskoj hrabrosti
svima onima koji su došli na skup iz Novog Sada,
Vojvodine i cele Srbije. Građani su svojom brojnošću
i hrabrošću rekli NE neonacizmu i klerofašizmu,
ali i jasno poručili državnim organima da je hitno
potrebno zabraniti delovanje svih organizacija koje
šire versku, rasnu i nacionalnu mržnju, a kojih
nije mali broj u Srbiji.
Organizatori mirnog građanskog okupljanja još jednom
podsećaju javnost da je skup bio nestranački, što
se videlo i po tome što na njemu nije bilo partijskih
obeležja. Istovremeno, organizatori skupa se zahvaljuju
Ligi socijaldemokrata Vojvodine, Liberalno-demokratskoj
partiji, G17 plus i Demokratskoj stranci, koje su,
svaka na svoj način, pomogle da građansko okupljanje
bude uspešno i dostojanstveno. |
|
Novi Sad, 8. 10. 2007.
U ime organizatora skupa,
Centar za regionalizam
Nezavisno društvo novinara Vojvodine
Helsinški odbor za ljudska prava
Komitet pravnika za ljudska prava YUKOM
|
|
|
|
|
|
|
Ljubiša Vujošević |
|