|
Petnaest godina od ubistva Bošnjaka u
Sjeverinu
Zločin državni – sećanje privatno
Mnogobrojne nevladine organizacije iz Beograda, drugih gradova Srbije i
iz samog Sandžaka obeležile su 22. oktobra u Novom Pazaru i selu Mioče petnaestu
godišnjicu od otmice i ubistva 16 Bošnjaka i Bošnjakinja iz Sjeverina. Godišnjica
jednog od najmonstruoznijih zločina tokom ratova 90-ih prošla je sa teškim
osećanjem da država pere ruke i okreće glavu od žrtava i njihovih porodica
i da sećanje prepušta privatnosti porodica i prijatelja. Ali nevladine organizacije
i građani Novog Pazara, gimnazijalci, studenti i članovi LDP-a jasno su
rekli da se ne mire s tim da država ignoriše tako težak zločin. Pravo ogorčenje
izazvale su reči Aide Ćorović, aktivistkinje iz Novog Pazara, da na skup
nije došao niko iz lokalne vlasti i da u trenutku dok građani obeležavaju
sećanje na
jedan tragičan dan »predstavnici opštine
odlaze na ručak«. »Ne pristajem da budem privatna Bošnjakinja«, rekla
je dodajući da u Novom Pazaru vlada sprega vlasti i kriminala. Nataša
Kandić (Fond za humanitarno pravo) bila je u Mioču, mestu otmice.
Tamo se srela samo sa članovima porodica žrtava, dok su predstavnici
lokalne vlasti bili nevidljivi. »Te porodice više ništa ne očekuju,
toliko su razočarani i izgubljeni«, rekla je za Republiku Nataša Kandić. Staša Zajović, predstavnica Žena u crnom, podsetila
je na tragičnu sandžačku topografiju, svako mesto u kojem je bilo
mučenja i proterivanja ljudi zato što su drugačijeg imena, nacije
i vere: Sjeverin, Štrpce, Priboj, Pljevlja, Bukovica, Kukurovići,
Milanovići, Voskovina, Rajičevići, Zabrđe, Živinice, Rančići, Prelac,
Sastavci, Slavotići, Sočice, Strmac, Valovlje, Zaostro. U svakom od
ovih sela vojske i paravojske ostavile su svoj krvav trag. Staša Zajović
je rekla da legalistička vlast Vojislava Koštunice nastavlja proizvodnju
sukoba koje je započeo Milošević, i da se takvoj politici treba odupreti.
»Ne u naše ime i ne našim novcem«, rekla je.
Međutim, iz podataka koje poseduje Fond za humanitarno pravo vidi
se da se zloglasna politika nastavlja upravo »u naše ime i našim novcem«.
Naime, pomenuta sela su pusta, stanovnici su izbegli, žive u Priboju,
Pljevljima, Goraždu kao podstanari, po podrumima i u nemogućim uslovima.
Ali, plaćaju porez na zemlju koju poseduju, a koju ne mogu da obrađuju,
|
|
|
|
Weibliche Figur. Stuck. Höhe 76 cm. Tash Kurgan,
Chinesisch-Turkestan. 4. Jahrhundert n. Chr. Sammlung Wellesley,
Mass
|
 |
jer nemaju gde da se vrate. Država, dakle, žmuri na jedno oko ignorišući
zločin, dok drugim, »legalističkim«, pazi da se porez uredno plaća, kao
da se život vratio u normalu.
Šta to državi daje alibi da se ponaša kao da ni na koji način nije odgovorna
za zločin u Sjeverinu? To je sudska presuda zločincima koji su tretirani
kao paravojska, a ne kao deo Vojske Republike Srpske, koju je Srbija obilato
snabdevala oružjem. Na višegodišnje kazne osuđeni su Milan Lukić (kasnije
uhapšen u Argentini i predat Haškom tribunalu), Oliver Krsmanović (još je
u bekstvu), Dragutin Dragićević i Đorđe Šević. Mnogi počinioci još nisu
nađeni, kao ni tela 16 Bošnjaka i Bošnjakinja koji su 1992, na teritoriji
BiH oteti iz autobusa koji je išao ka Priboju. Odvedeni su u Višegrad, u
hotel »Vilina vlas« gde su mučeni, a nakon toga streljani na obali Drine.
Njihova tela nikada nisu pronađena. Fond za humanitarno pravo je letos u
ime 25 članova porodica ubijenih podneo tužbu protiv države za naknadu štete,
jer smatra da je ona pravno i materijalno odgovorna pošto nije zaštitila
bošnjačko stanovništvo, a vojno je pomagala Vojsku Republike Srpske, kojoj
su pripadali Milan Lukić i ostali okrivljeni.
Dolazak nevladinih organizacija u Novi Pazar i Mioče ljudi su dočekali sa
zahvalnošću koja, ipak, nije mogla da prikrije duboku povređenost i osećanje
da u državi čiji su građani nemaju potporu.
 |
| |
O. R. |
|