Oktobar posle oktobra
Danas, u oktobru, koji ni po čemu
ne podseća na oktobar nade pre sedam godina, svi odgovorni a bespomoćni
građani Srbije teško se nose sa osećanjem stida, pred saznanjem da su
pored svih proživljenih čuda i muka doživeli da im se u državi javno
propagira najmračnija i najreakcionarnija ideologija
Pre sedam godina, petog oktobra, građani Srbije su poverovali da je došao
dan dugo očekivanih promena. Na trgovima i ulicama glavnog grada vladali
su radost, podsticajno uzbuđenje i osećanje ponosa. Izgledalo je da će taj
dan postati veliki datum u istoriji ovog naroda, koji će se pamtiti i obeležavati.
Ove godine, sedam godina kasnije, petog oktobra, u Srbiji nije održano slavlje.
Nije bilo svečanih govora, prigodnih akademija i vatrometa. Ljudi koji su
petog oktobra pre sedam godina izašli pred građane kao njihovi lideri, koji
i danas zauzimaju ključna mesta u državnim institucijama, ove godine nisu
imali šta da kažu svojim pristalicama. Peti oktobar koji je pre sedam godina
nosio silnu energiju građana željnih drugačijeg života prošao je kao i svaki
drugi dan.
Politički establišment bio je zaokupljen važnijim poslom. Predsednik i premijer
su angažovani borbom za očuvanje »teritorijalnog integriteta i suvereniteta
države«. Ta fraza, koja je mesecima ponavljana kao mantra, poništila je
svako čisto i lepo osećanje građana koji su pre sedam godina hrabro, jedinstveno
i odlučno ustali u odbranu dostojanstva, protiv nastojanja ondašnjih vlastodržaca
da njihove živote ulože u sopstvene opskurne igre.
Hiljade ondašnjih učesnika velikih događanja, ovog oktobra, sedam godina
kasnije, ne veruju da su onda, u najčudnijoj beogradskoj oktobarskoj večeri,
sa salvama oduševljenja dočekali ondašnjeg svog legitimno izabranog predsednika,
u kome su videli simbol svih njihovih dugogodišnih nada u izbavljenje od
haosa u kojem su bili. Hiljade ondašnjih oduševljenih pristalica, u sadašnjem
oktobru, ne dozvoljavaju sebi da se prisete ondašnjih trenutka velike, rečima
teško opisive radosti. Aktuelna osećanja koja se kreću u dijapazonu od stida
do besa čine ih rezigniranima, lišavaju ih potrebe za promenama, i navode
ih na zaključak da su u ovoj zemlji suštinske promene nemoguće, jer se uvek
dogodi da se izabrani predstavnici građana ponašaju na sličan način kada
se domognu vlasti, kao po nekom unapred zapisanom obrascu: lako zaboravljaju
obećanja i još lakše se privikavaju na lagodnu poziciju da malo ulažu a
mnogo dobijaju. Takav zaključak ih istovremeno oslobađa i potrebe da se
zapitaju šta kao pojedinci mogu da učine za zajednički napredak. Spoznaja
bivših učesnika proklamovanih velikih promena da su im protekle godine ponovo
prošle teskobno, tmurno i mučno, i da su im takvu svakodnevicu kreirali
oni u koje su tog petog oktobra verovali, potvrđuje njihovo uverenje da
je sve bilo uzalud. Put kružnog toka ponovo se zatvorio i u svoje nevidljive
granice zarobio hiljade ondašnjih vernika u drugačije sutra. Izneverenih
nada, poniženi sećanjima na sopstveni entuzijazam i spremnost da se suoče
sa najvećim iskušenjima, nemo posmatraju kako ovi sadašnji sve više liče
na one bivše, za koje su verovali da će zauvek ostati samo ružno sećanje.
Ulažući ekstremne napore da očuvaju granice svog izmučenog unutrašnjeg sveta,
bez posebnog interesovanja gledaju kako se njihov ondašnji lider koji je
»svakog smeo da pogleda u oči« i koji im je ondašnjih dana »dao reč« da
će biti na strani života i njihovih običnih ljudskih potreba, definitivno
odvaja od realnosti i svojim nastupima, izjavama i delanjem sebično i neodgovorno
troši njihove živote, vodeći zemlju putevima koji je sve više udaljavaju
od smera koncipiranog u onom optimističkom oktobru.
Kao da u sebi nosi neku patološku strast za destrukcijom, aktuelni premijer
je svoje političke ciljeve usmerio ka neostvarivoj ideji i postao slep za
aktuelna zbivanja u zemlji. Opsesivno prateći proklamovani cilj da odgovori
istorijskom zadatku, iskonstruisanom od somnambulnih fikcija i epskih skaski,
odavno je zaronio u sferu iracionalnog, iz koje ne može da dopre do stvarnih
zadataka koje je svesno preuzeo. Sedam godina je nestalo, kao reka ponornica,
odnoseći sa sobom sve realne mogućnosti da državu organizuje po proverenim
funkcionalnim pravilima. Istorijski zadatak da postavi temelje novom državnom
sistemu zamenio je za ulogu kočničara i nesigurnog oklevala kojom je omogućio
da antinomični odnosi u društvu ostanu, multipliciraju se i nastave da traju.
U današnjoj Srbiji kojoj premijer čuva »suverenitet i teritorijalni integritet«
iz višegodišnjeg haosa uobličava se i materijalizuje najopasnije zlo koje
je zauvek ostavilo ružan pečat u sveukupnoj istoriji ljudskog trajanja.
Fašizam kao antihumana i antisocijalna ideologija proklamuje se u Srbiji
nasuprot živim sećanjima na stravične patnje koje su proživeli njeni građani
u jezivom periodu Drugog svetskog rata. U državi koja je pre nešto duže
od pola veka surovo stradala od destruktivne ideologije, deo njenih sadašnjih
građana je u ovom oktobru pripremao marš podrške monstrumima iz mračne prošlosti
Evrope. Za kompletiranje morbidne slike Srbije oktobra ove godine ide prilog
da su javne fašističke demonstracije održane u Vojvodini, u gradu koji je
nosio romantičan epitet »Srpska Atina«. Mržnjom izobličeni i agresijom nabijeni
mladi ljudi su svojim divljanjem atakovali na sve civilizacijske tekovine
države. Sve lepo, uzvišeno, časno, što veliča stvaranje, zajedništvo, razumevanje,
tolerantnost i međusobnu podršku isprljano je i bačeno u blato. Ta razuzdana
violentna gomila koja je u Novom Sadu, u kojem žive pripadnici više naroda
i etničkih grupa, demonstrirala svoje bezumlje, direktan je proizvod učinka
premijerove vlade.
Dok su godinama sve svoje umeće koristili na kreiranje radnih mesta i beneficija
za svoje pristalice i sebe, pred njihovim čvrsto zatvorenim očima za sve
što nije sfera njihovih stranačkih interesa, raslo je i izraslo najveće
društveno zlo. Nepraktični i nesposobni da ispravno testiraju realnost i
detektuju goruće probleme društva u haosu, prikrivanjem i neefikasnim delovanjem
dozvolili su da se svakovrsna društvena patologija kondenzuje, materijalizuje
i pojavi u svoj svojoj nakaznosti u zastrašujućem licu fašizma. Iz izgubljenih
ratova u kojima nije učestvovala, sa teritorija na kojima su »srpski grobovi«
vraćala se vojska poraženih, unesrećenih, prevarenih i izgubljenih u Srbiju,
da se osveti za sve sopstvene i društvene poraze. Ratnici iz sramnih bitaka
sa iskustvom koje se teško podnosi u budnom stanju posejali su Srbijom sav
potisnuti talog nesavršenog ljudskog bića. On je postao hrana delu osujećene
mladosti koja je rođena i rasla u moralnoj i materijalnoj bedi. Na tako
nepodsticajnom tlu odrastali su u neznanju, nevoljeni, nepodržani, neusmeravani
na dobro i lepo, osujećeni u svakom razvojnom segmentu. Na svom maglovitom
putu nailazili su na prepreke, a nikoga nije bilo da im pokaže kako da ih
savladaju. Uplašeni od sopstvenog mraka i nestabilnog tla po kojem su išli,
razumeli su i prepoznavali samo sebi slične sa kojima su se združili. Udruženi
su izgubili strah i dobili mržnju, neartikulisanu, snažnu, ogoljenu, usmerenu
prema svemu što ne razumeju. Neznanjem su obeležili granice svog opskurnog
sveta konstruisanog od fraza o patriotizmu i očuvanju nacionalne časti.
Patriotski su rušili grobove sa imenima koja im ne zvuče dovoljno familijarno,
pisali preteće poruke, napadali verske objekte i članove drugih etničkih
zajednica. Njihova mržnja i otvorena agresija rasle su bez sankcija odgovornih
institucija.
Danas, u oktobru, koji ni po čemu ne podseća na oktobar nade pre sedam godina,
svi odgovorni a bespomoćni građani Srbije teško se nose sa osećanjem stida,
pred saznanjem da su pored svih proživljenih čuda i muka doživeli da im
se u državi javno propagira najmračnija i najreakcionarnija ideologija.
Svima njima je jasno da je ona rođena iz oklevanja aktuelne vlasti da se
suoči s učinjenim zločinima iz bliske prošlosti. Propušteno je vreme u kojem
je trebalo da se zločincima skinu maske heroja, kako bi se odvojilo bolesno
društveno tkivo i sprečila zaraza širokih razmera.
Od oktobra sa uzdignutim rukama u znaku viktorije do oktobra sa kukastim
krstovima, batrgala se Srbija vođena čovekom »koji je svakome smeo da pogleda
u oči«. Posle svih protraćenih šansi i prilika da se ostvare nade iz onog
dalekog oktobra vreme je da ga pozovemo da nama pogleda u oči.
|
|
Dragica Stanojlović |
|