Zašto je kod nas visoka izborna apstinencija
Apstinencija – osveta poniženog građanina
Kakvi su zapravo naši poslanici,
da li svojim javnim ponašanjem podstiču građane da učestvuju na izborima
ili ih demotivišu da koriste svoje biračko pravo
Velika apstinencija građana na izborima u Srbiji tema je kojom se naš
list opširno bavio naročito poslednjih meseci. Među razlozima koji objašnjavaju
ovu pojavu svakako značajnu pažnju privlači i pitanje: kakvi su zapravo
naši poslanici, da li svojim javnim ponašanjem podstiču građane da učestvuju
na izborima ili ih demotivišu da koriste svoje biračko pravo. U nedostatku
valjanih anketa, koje bi nam ponudile preciznije odgovore, više smo upućeni
da se oslonimo na sopstveno iskustvo.
Po čemu se prepoznaju poslanici
Na osnovu dugogodišnjih posmatranja lako se može utvrditi kakav to lični
i politički profil najčešće preovlađuje među narodnim poslanicima. Oni,
ili bar većina njih, nisu u široj javnosti prepoznatljivi po svojim modernim
idejama i vrednosnim stavovima, po privlačnim koncepcijama i inspirativnim
nastupanjima u političkim dijalozima, već po tome što svoju javnu afirmaciju
traže u žestokim neprincipijelnim napadima nastojeći da pošto-poto i na
sve moguće načine satru svoje stranačke protivnike. Kada bi neko napravio
iole savesniju analizu rečnika naših poslanika najverovatnije bi utvrdio
da su dve reči – izdajnik i lopov – najčešće upotrebljavane za skupštinskom
govornicom. Kao da svako od tih poslanika unosi u Skupštinu neku skrivenu
torbu, spreman da iz nje, i na najbezazleniji povod, potrgne optužujući
dosije o svojim suparnicima.
Malo je onih koji nastupaju načelno, kvalifikovano i kao pravi vizionari.
Kada ih je i bilo, nisu baš bili na visokoj ceni; vrlo su često bili izloženi
pogrdama stranačkih korteša i raznih drugih političkih najamnika. Lako
je sada reći da u tome danas prednjače radikali, ali je problem što se
i drugi, pa čak i poslanici sa demokratskim predznakom, u žaru rasprave,
teško odupiru iskušenju da i sami prihvate ovo nedostojno ponašanje. Građani
koji prate TV skupštinske prenose ostaju zgađeni pred ovim prizorima i
obeshrabreni za sopstveni izborni angažman.
Bez građanske vrline
Birači teško mogu da dožive takav skupštinski skup kao svoje autentično
predstavništvo i zbog toga što naši poslanici nemaju građansku vrlinu, ako
tu vrednost razumemo u etičkom, političkom i društvenom smislu. Neko ko
pretenduje da svoju okolinu predstavlja u najvišem organu zemlje mora, celim
svojim javnim i privatnim životom u svojoj sredini,
da zrači neospornom moralnošću i priznatim sposobnostima. Ono što
je negovano još u vreme starih Grka i Rimljana danas, nažalost,
više nije na vrhu lestvice vrednosti, i to ne samo kod nas. Ali,
naš problem je u tome što pojedinac kao jedino svojstvo za ulaznicu
u nacionalni parlament mora da ima stranačku lojalnost, a ne građansku
vrlinu. Takvi ljudi bez priznatog integriteta, čak i kad su zakonski
čisti, po pravilu su ranjivi, kad u našim skupštinama ima toliko
ornih za klevetničke napade i raznorazna opanjkavanja. Što je najgore,
i birači su skloni da unapred prihvate ove optužbe, jer su već uvereni
da poslanici opstaju na niskom pragu dostojanstva.
Tome ide u prilog i činjenica da su poslanici samo »kuriri« svojih
stranačkih vrhova, kako je neko lepo rekao. Institucija narodnog
predstavnika je time i te kako obezvređena i obezličena, a lojalnost
stranci u javnosti se tretira kao raj za ulizice i podrepaše.
|
|
|
Sandro Botticelli, Hl.
Augustinus in Klausur, -
|
|
Otuđenje naroda od ovakvih političara je toliko da danas, kako potvrđuju
povremene ankete, malo ko zna ko su ministri, a još manje ko su poslanici.
U skupštinskim prenosima oni ostavljaju utisak robota dobro osposobljenih
da pritiskaju zeleno ili crveno dugme. Za same poslanike takva je uloga
ponižavajuća, a za građane uvredljiva. Možda su se poslanici saživeli sa
svojom brukom, ali građani nisu i neće.
Neki tvrde da je i to razlog što deo birača, poglavito oni sa manjim obrazovanjem
i nedovoljnim političkim iskustvom, lako okreću leđa svojim anonimnim i
bezvrednim poslanicima, i izlaz traže u blagoglagoljivim, u suštini autokratskim
izabranicima. Takvi predstavnici obično počinju sa velikom popularnošću,
pa se za kratko vreme prometnu u prave narodnjačke despote koji šutiraju
novinare, stiču sumnjive imetke i sa ciničnom samovoljom nipodaštavaju javnost.
Zablude tog dela biračkog tela ubrzo se obijaju o glavu ne samo njima nego
i svima nama. Ostaje samo gorčina razočaranja i još jedna pogrešna reakcija:
»Neću više da glasam«.
Prevrtljivost, manipulacije i privilegije
Postoje i mnoge druge stvari kojima naši legalno izabrani predstavnici
bacaju u zabunu i očajanje svoje birače. Recimo, apsolutna prevrtljivost
i odsustvo skrupula u tvorenju raznih koalicionih sprega. Evo samo najbližih
primera. SPS koji je Koštunici bio ljuti neprijatelj u njegovoj borbi
za mesto šefa države 2000, četiri godine kasnije pretvorio se u jedan
od stubova njegove vlade. To frustrira i dezorijentiše ljude kada treba
da odluče o svom izbornom opredeljenju. Ili ona nedavna politička vratolomija
kada je uz pomoć DSS Toma Nikolić izabran za predsednika Narodne skupštine,
a onda ga je taj isti DSS smenio s položaja, zajedno sa DS, koju je do
juče napadao najgorim rečima. Danas DSS i DS igraju ulogu skladne koalicije
na vlasti, kako sami kažu.
Ne manje gori od toga su i nečasni obrti i najneočekivanije manipulacije
sa zakonima. Pre nekoliko godina Zakon o lustraciji je žrtvovan tek što
je usvojen i to međusobnim dogovorom stranaka demokratske i građanske
konotacije, radi nekih partijskih prozaičnih probitaka. Da i ne govorimo
o tome kako se poslanici, i pored toga što su sebi, nasuprot protivljenju
javnosti, izvojevali neumereno visoke plate, bezočno otimaju o raznorazne
materijalne privilegije u upravnim odborima javnih preduzeća.
Skupština – otuđeno telo
Suština problema je u tome što između Skupštine i birača ne struji onaj
odnos poverenja i međusobnog poštovanja koji odlikuje pravi parlamentarizam.
Poslanici su i sami, kao uostalom i njihovi stranački vrhovi, odnegovali
neku svoju samodopadljivost koja ide do ignorancije, pa čak i prezira građana.
Skupština, koja je ionako u stisci s vremenom, polovinom septembra nekoliko
puta je prekidala rad, samo zato što nije bilo TV prenosa. Kolika je cena
ove želje za estradom? Upadljivo je koliko su narodni predstavnici uvrteli
sebi u glavu da je njihova misija u tome da vode narod, a ne da slušaju
glas naroda.
S druge strane, građani koji su pre 17 godina s nadom dočekali uvođenje
višestranačja, sada našu skupštinu sve više doživljavaju kao neko otuđeno
telo. Budući da žive u
stalnoj besperspektivnosti i raširenom bezakonju, oni s razlogom
zameraju najvišem predstavničkom organu na nedostatku autoriteta
i kompetencije da najzad dođemo do normalne države i pouzdanih garancija
prava na život, svojinu, rad i sigurnu egzistenciju na osnovu rada.
Gotovo svi dosadašnji predsednici skupština dičili su se velikim
|
|
|
Građani koji su pre 17 godina
s nadom dočekali uvođenje višestranačja, sada našu skupštinu sve
više doživljavaju kao neko otuđeno telo
|
|
brojem zakona koje su doneli baš njihovi skupštinski sazivi. Građani nisu
impresionirani ovim podacima i uzvraćaju pitanjima: koliko se od tih zakona
stvarno i primenjuje – neki tvrde jedva polovina; ko procenjuje kakav je
kvalitet tih zakona kada nam Ustavni sud godinama ne radi; da li smo usvajali
manje važne zakone, a propuštali da donesemo one koje nam baš nalaže Ustavni
zakon i obaveza da se što pre u zakonodavnom smislu približimo Evropi.
Poremećaji naše političke i društvene ravnoteže su duboki i dolaze sa najvišeg
vrha. Ljudi stalno negoduju protiv vlasti, a izborna apstinencija, kao jedno
od osvetničkih sredstava, uvek im je pri ruci.
|