homepage
   
Republika
 
Događanja
Arhiva
O nama
About us
mail to Redakcija
mail to web master
 

 

 

Zašto je kod nas visoka izborna apstinencija

Apstinencija – osveta poniženog građanina

Kakvi su zapravo naši poslanici, da li svojim javnim ponašanjem podstiču građane da učestvuju na izborima ili ih demotivišu da koriste svoje biračko pravo

Velika apstinencija građana na izborima u Srbiji tema je kojom se naš list opširno bavio naročito poslednjih meseci. Među razlozima koji objašnjavaju ovu pojavu svakako značajnu pažnju privlači i pitanje: kakvi su zapravo naši poslanici, da li svojim javnim ponašanjem podstiču građane da učestvuju na izborima ili ih demotivišu da koriste svoje biračko pravo. U nedostatku valjanih anketa, koje bi nam ponudile preciznije odgovore, više smo upućeni da se oslonimo na sopstveno iskustvo.

Po čemu se prepoznaju poslanici

Na osnovu dugogodišnjih posmatranja lako se može utvrditi kakav to lični i politički profil najčešće preovlađuje među narodnim poslanicima. Oni, ili bar većina njih, nisu u široj javnosti prepoznatljivi po svojim modernim idejama i vrednosnim stavovima, po privlačnim koncepcijama i inspirativnim nastupanjima u političkim dijalozima, već po tome što svoju javnu afirmaciju traže u žestokim neprincipijelnim napadima nastojeći da pošto-poto i na sve moguće načine satru svoje stranačke protivnike. Kada bi neko napravio iole savesniju analizu rečnika naših poslanika najverovatnije bi utvrdio da su dve reči – izdajnik i lopov – najčešće upotrebljavane za skupštinskom govornicom. Kao da svako od tih poslanika unosi u Skupštinu neku skrivenu torbu, spreman da iz nje, i na najbezazleniji povod, potrgne optužujući dosije o svojim suparnicima.
Malo je onih koji nastupaju načelno, kvalifikovano i kao pravi vizionari. Kada ih je i bilo, nisu baš bili na visokoj ceni; vrlo su često bili izloženi pogrdama stranačkih korteša i raznih drugih političkih najamnika. Lako je sada reći da u tome danas prednjače radikali, ali je problem što se i drugi, pa čak i poslanici sa demokratskim predznakom, u žaru rasprave, teško odupiru iskušenju da i sami prihvate ovo nedostojno ponašanje. Građani koji prate TV skupštinske prenose ostaju zgađeni pred ovim prizorima i obeshrabreni za sopstveni izborni angažman.

Bez građanske vrline

Birači teško mogu da dožive takav skupštinski skup kao svoje autentično predstavništvo i zbog toga što naši poslanici nemaju građansku vrlinu, ako tu vrednost razumemo u etičkom, političkom i društvenom smislu. Neko ko pretenduje da svoju okolinu predstavlja u najvišem organu zemlje mora, celim svojim javnim i privatnim životom u svojoj sredini,

da zrači neospornom moralnošću i priznatim sposobnostima. Ono što je negovano još u vreme starih Grka i Rimljana danas, nažalost, više nije na vrhu lestvice vrednosti, i to ne samo kod nas. Ali, naš problem je u tome što pojedinac kao jedino svojstvo za ulaznicu u nacionalni parlament mora da ima stranačku lojalnost, a ne građansku vrlinu. Takvi ljudi bez priznatog integriteta, čak i kad su zakonski čisti, po pravilu su ranjivi, kad u našim skupštinama ima toliko ornih za klevetničke napade i raznorazna opanjkavanja. Što je najgore, i birači su skloni da unapred prihvate ove optužbe, jer su već uvereni da poslanici opstaju na niskom pragu dostojanstva.
Tome ide u prilog i činjenica da su poslanici samo »kuriri« svojih stranačkih vrhova, kako je neko lepo rekao. Institucija narodnog predstavnika je time i te kako obezvređena i obezličena, a lojalnost stranci u javnosti se tretira kao raj za ulizice i podrepaše.

 
Sandro Botticelli, Hl. Augustinus in Klausur
Sandro Botticelli, Hl. Augustinus in Klausur, -
Otuđenje naroda od ovakvih političara je toliko da danas, kako potvrđuju povremene ankete, malo ko zna ko su ministri, a još manje ko su poslanici. U skupštinskim prenosima oni ostavljaju utisak robota dobro osposobljenih da pritiskaju zeleno ili crveno dugme. Za same poslanike takva je uloga ponižavajuća, a za građane uvredljiva. Možda su se poslanici saživeli sa svojom brukom, ali građani nisu i neće.
Neki tvrde da je i to razlog što deo birača, poglavito oni sa manjim obrazovanjem i nedovoljnim političkim iskustvom, lako okreću leđa svojim anonimnim i bezvrednim poslanicima, i izlaz traže u blagoglagoljivim, u suštini autokratskim izabranicima. Takvi predstavnici obično počinju sa velikom popularnošću, pa se za kratko vreme prometnu u prave narodnjačke despote koji šutiraju novinare, stiču sumnjive imetke i sa ciničnom samovoljom nipodaštavaju javnost. Zablude tog dela biračkog tela ubrzo se obijaju o glavu ne samo njima nego i svima nama. Ostaje samo gorčina razočaranja i još jedna pogrešna reakcija: »Neću više da glasam«.

Prevrtljivost, manipulacije i privilegije

Postoje i mnoge druge stvari kojima naši legalno izabrani predstavnici bacaju u zabunu i očajanje svoje birače. Recimo, apsolutna prevrtljivost i odsustvo skrupula u tvorenju raznih koalicionih sprega. Evo samo najbližih primera. SPS koji je Koštunici bio ljuti neprijatelj u njegovoj borbi za mesto šefa države 2000, četiri godine kasnije pretvorio se u jedan od stubova njegove vlade. To frustrira i dezorijentiše ljude kada treba da odluče o svom izbornom opredeljenju. Ili ona nedavna politička vratolomija kada je uz pomoć DSS Toma Nikolić izabran za predsednika Narodne skupštine, a onda ga je taj isti DSS smenio s položaja, zajedno sa DS, koju je do juče napadao najgorim rečima. Danas DSS i DS igraju ulogu skladne koalicije na vlasti, kako sami kažu.
Ne manje gori od toga su i nečasni obrti i najneočekivanije manipulacije sa zakonima. Pre nekoliko godina Zakon o lustraciji je žrtvovan tek što je usvojen i to međusobnim dogovorom stranaka demokratske i građanske konotacije, radi nekih partijskih prozaičnih probitaka. Da i ne govorimo o tome kako se poslanici, i pored toga što su sebi, nasuprot protivljenju javnosti, izvojevali neumereno visoke plate, bezočno otimaju o raznorazne materijalne privilegije u upravnim odborima javnih preduzeća.

Skupština – otuđeno telo

Suština problema je u tome što između Skupštine i birača ne struji onaj odnos poverenja i međusobnog poštovanja koji odlikuje pravi parlamentarizam. Poslanici su i sami, kao uostalom i njihovi stranački vrhovi, odnegovali neku svoju samodopadljivost koja ide do ignorancije, pa čak i prezira građana. Skupština, koja je ionako u stisci s vremenom, polovinom septembra nekoliko puta je prekidala rad, samo zato što nije bilo TV prenosa. Kolika je cena ove želje za estradom? Upadljivo je koliko su narodni predstavnici uvrteli sebi u glavu da je njihova misija u tome da vode narod, a ne da slušaju glas naroda.
S druge strane, građani koji su pre 17 godina s nadom dočekali uvođenje višestranačja, sada našu skupštinu sve više doživljavaju kao neko otuđeno telo. Budući da žive u

stalnoj besperspektivnosti i raširenom bezakonju, oni s razlogom zameraju najvišem predstavničkom organu na nedostatku autoriteta i kompetencije da najzad dođemo do normalne države i pouzdanih garancija prava na život, svojinu, rad i sigurnu egzistenciju na osnovu rada. Gotovo svi dosadašnji predsednici skupština dičili su se velikim

 
Građani koji su pre 17 godina s nadom dočekali uvođenje višestranačja, sada našu skupštinu sve više doživljavaju kao neko otuđeno telo
brojem zakona koje su doneli baš njihovi skupštinski sazivi. Građani nisu impresionirani ovim podacima i uzvraćaju pitanjima: koliko se od tih zakona stvarno i primenjuje – neki tvrde jedva polovina; ko procenjuje kakav je kvalitet tih zakona kada nam Ustavni sud godinama ne radi; da li smo usvajali manje važne zakone, a propuštali da donesemo one koje nam baš nalaže Ustavni zakon i obaveza da se što pre u zakonodavnom smislu približimo Evropi.
Poremećaji naše političke i društvene ravnoteže su duboki i dolaze sa najvišeg vrha. Ljudi stalno negoduju protiv vlasti, a izborna apstinencija, kao jedno od osvetničkih sredstava, uvek im je pri ruci.
  Dragoš Ivanović
 
Događanja
Republika
Copyright © 1996-2007 Republika