homepage
   
Republika
 
Zbivanja
Arhiva
O nama
About us
mail to Redakcija
mail to web master
 

 

 

Pismo iz SAD

Srbija i Amerika nastavljaju izgubljene ratove

Sumoran zaključak sa tračkom nade: malo ko je u stanju da prekine izgubljeni rat i otpiše izgubljeno kao De Gol u Alžiru

Svaka, naravno, na svoj način i prema svojim mogućnostima. Da počnemo od našeg.
U Vašingtonu se nadaju da će tekući kosovski boj zvaničnog Beograda ostati na čisto verbalnom i formalnom diplomatskom planu. U okviru učestalog izveštavanja ovdašnjih medija o zaplitanju i rasplitanju kosovskog čvora, i Njujork tajms i Vašington post su preneli »pretnje« gerilskim akcijama dobrovoljaca cara Lazara i »vraćanja« srpske vojske na Kosovo. Izveštavaju o sve tmurnijem raspoloženju prema NATO, EU, Americi, Zapadu: »Neka idu do đavola, ne trebaju nam!« – i o ogorčenoj Srbiji koja sama sebe prikazuje kao potencijalno destabilizujućeg faktora u inače krhkom regionu. Procenjuju i nadaju se da se ipak najverovatnije radi o plašenju mečke rešetom, o srpskom »Drž’te me, ubiću ga«.
Istovremeno su uvodnici i komentari koji podržavaju nezavisnost Kosova – drugačijih, bar u glavnim medijima, do sada nema – zamerili Bušu što nije čvršće pritisnuo Putina u Kenebankportu oko Kosova; što su javne izjave američkih predstavnika o nezavisnosti Kosova navodno odlučnije nego njihovo stvarno delovanje u evropskim prestonicama i UN-u.
Iako ima i ukazivanja i na eventualne srpske »fatalne neuračunljivosti« – ovde se i dalje mnogo više brine o »neizbežnoj« violentnoj eksploziji albanskog nezadovoljstva ako usporena kosovska kompozicija do decembra ne stigne na stanicu »nadzirane nezavisnosti«. Da to ostaje opredeljujuća konsideracija potvrđuje nam i izveštaj »Kosovo: odbacivanje paralize« grupe renomiranih eksperata iz uticajnih instituta i centara spoljnopolitičkog establišmenta: Centar za strateške i međunarodne studije, Džons Hopkins, RAND, Međunarodna krizna grupa, Institut za mir SAD itd. U izveštaju se traži da SAD sa svojim »glavnim evropskim saveznicima« odlučno krene na priznanje nezavisnosti Kosova do kraja godine, u Savetu bezbednosti ako može, a ako ne onda kroz EU, pri čemu nije neophodna njena jednoglasnost. Za nas su posebno interesantne interpretacije Rezolucije 1244 po kojima ona uopšte ne propisuje kakvim postupkom i gde se određuje konačan status Kosova, niti zabranjuje Kosovu da proglasi nezavisnost, kao ni drugima da ga priznaju. Tada bi se videlo da li je galama iz Beograda čista politikantska farsa, odnosno koliko dugo bi se neosvešćena Srbija Koštunice–Tadića–Ilića–Šešelja utapala u svoje kosovske halucinacije i pripremala nove izgubljene ratove.
Amerika, posebno Bušova, takođe ima svoje fantazme, često pogubne (najviše za druge), ali je njena moć ogromna, mada ne i neograničena, a izdržljivost epska, mada ne i beskrajna. Sve ima svoje granice, kako se videlo u džunglama Vijetnama i kako će se, možda, videti na pesku Iraka. »Možda« zato jer je ovo epoha posle 11. septembra 2001.
Rat u Iraku je po svim pravilima već izgubljen: umesto američke produktivne neokolonije – živi pesak ustanka koji razjeda ratnu mašinu SAD; umesto demokratskog Iraka koji vodi Bliski istok u »svijetlu budućnost« – građanski, verski rat, raspad države i društva, bežanje miliona; umesto solidne domaće podrške – sve šire nezadovoljstvo američke javnosti i u Kongresu Bušovim vođenjem rata koji, za SAD, već traje duže od Drugog svetskog rata.
Ali Amerikance nije tako lako isterati. Iako je Nensi Pelozi, borbeni lider demokratske većine u Domu predstavnika, rekla da Buš svojim pričama o »uspehu« u Iraku »vređa inteligenciju američkog naroda«; iako je glavnokomandujući u Iraku, general Petreus, u Kongresu frapantno priznao da »ne zna« da li ratovanje u Iraku »unapređuje bezbednost SAD« – Bušova mračna ekipa bi da se rat nastavlja u nedogled. I ne samo to! Razvija se i priprema strategija trajnog, stalnog oružanog prisustva SAD u Iraku, odnosno na Bliskom i Srednjem istoku. Radi se o nafti, obračunu sa Iranom i favorizovanju agresivnog Izraela, što su bili glavni strateški motivi za invaziju i okupaciju Iraka. Pitanje je da li će, i koliko dugo, američko političko biće tolerisati ovaj kurs.
Dve su pojave zajedničke Americi i Srbiji (i ne samo njima), koje posebno pogoduju nastavljanju izgubljenih ratova. Jedna je pristajanje mnogih, koji to ne bi trebalo da rade, da »nose vodu« nastavljačima agresivnih, izgubljenih ratova. U SAD temeljito kompromitovan general i bivši državni sekretar Kolin Pauel, sadašnji sekretar odbrane Gejts, demokratski senator Liberman, kolumnista Tomas Fridman i drugi; kod nas pojedini podmitljivi urednici nekih nekad principijelnih listova koji se prodaju za ambasadorske sinekure, i diplomate koje su došle sa Đinđićem pa ostale sa režimom upletenim u njegovo ubistvo. Druga je kult vojske kao neke uzvišene, skoro svete, navodno časne, praktično nedodirljive braniteljice naroda i države, i otelotvorenja najlepših tradicija i svojstava nacije. I jao si ga onome ko dirne u te lažne svetinje čak i posle svega što znamo o mnogim zločinačkim postupcima američkih oružanih snaga u Vijetnamu i Iraku, i srpskih i hrvatskih po našim klanicama, o korumpiranosti i političkom sikofantizmu mnogih generala.
Sumoran zaključak sa tračkom nade: malo ko je u stanju da prekine izgubljeni rat i otpiše izgubljeno kao De Gol u Alžiru. Ipak, desilo se... Jedan ovdašnji diplomata nam se iščuđavao: »Kad su se Nemci, Japanci, Italijani, Francuzi odrekli svojih ‘svetih’ zemalja (Kenigsberg, Kurili, Istra, Alžir) – što ne može Srbija?«

  Cvijeto Job
 
Događanja
Republika
Copyright © 1996-2007 Republika