Pismo iz SAD
Srbija i Amerika nastavljaju izgubljene
ratove
Sumoran zaključak sa tračkom nade: malo
ko je u stanju da prekine izgubljeni rat i otpiše izgubljeno kao De Gol
u Alžiru
Svaka, naravno, na svoj način i prema svojim mogućnostima. Da počnemo
od našeg.
U Vašingtonu se nadaju da će tekući kosovski boj zvaničnog Beograda ostati
na čisto verbalnom i formalnom diplomatskom planu. U okviru učestalog
izveštavanja ovdašnjih medija o zaplitanju i rasplitanju kosovskog čvora,
i Njujork tajms i Vašington post su preneli »pretnje«
gerilskim akcijama dobrovoljaca cara Lazara i »vraćanja« srpske vojske
na Kosovo. Izveštavaju o sve tmurnijem raspoloženju prema NATO, EU, Americi,
Zapadu: »Neka idu do đavola, ne trebaju nam!« – i o ogorčenoj Srbiji koja
sama sebe prikazuje kao potencijalno destabilizujućeg faktora u inače
krhkom regionu. Procenjuju i nadaju se da se ipak najverovatnije radi
o plašenju mečke rešetom, o srpskom »Drž’te me, ubiću ga«.
Istovremeno su uvodnici i komentari koji podržavaju nezavisnost Kosova
– drugačijih, bar u glavnim medijima, do sada nema – zamerili Bušu što
nije čvršće pritisnuo Putina u Kenebankportu oko Kosova; što su javne
izjave američkih predstavnika o nezavisnosti Kosova navodno odlučnije
nego njihovo stvarno delovanje u evropskim prestonicama i UN-u.
Iako ima i ukazivanja i na eventualne srpske »fatalne neuračunljivosti«
– ovde se i dalje mnogo više brine o »neizbežnoj« violentnoj eksploziji
albanskog nezadovoljstva ako usporena kosovska kompozicija do decembra
ne stigne na stanicu »nadzirane nezavisnosti«. Da to ostaje opredeljujuća
konsideracija potvrđuje nam i izveštaj »Kosovo: odbacivanje paralize«
grupe renomiranih eksperata iz uticajnih instituta i centara spoljnopolitičkog
establišmenta: Centar za strateške i međunarodne studije, Džons Hopkins,
RAND, Međunarodna krizna grupa, Institut za mir SAD itd. U izveštaju se
traži da SAD sa svojim »glavnim evropskim saveznicima« odlučno krene na
priznanje nezavisnosti Kosova do kraja godine, u Savetu bezbednosti ako
može, a ako ne onda kroz EU, pri čemu nije neophodna njena jednoglasnost.
Za nas su posebno interesantne interpretacije Rezolucije 1244 po
kojima ona uopšte ne propisuje kakvim postupkom i gde se određuje konačan
status Kosova, niti zabranjuje Kosovu da proglasi nezavisnost, kao ni
drugima da ga priznaju. Tada bi se videlo da li je galama iz Beograda
čista politikantska farsa, odnosno koliko dugo bi se neosvešćena Srbija
Koštunice–Tadića–Ilića–Šešelja utapala u svoje kosovske halucinacije i
pripremala nove izgubljene ratove.
Amerika, posebno Bušova, takođe ima svoje fantazme, često pogubne (najviše
za druge), ali je njena moć ogromna, mada ne i neograničena, a izdržljivost
epska, mada ne i beskrajna. Sve ima svoje granice, kako se videlo u džunglama
Vijetnama i kako će se, možda, videti na pesku Iraka. »Možda« zato jer
je ovo epoha posle 11. septembra 2001.
Rat u Iraku je po svim pravilima već izgubljen: umesto američke produktivne
neokolonije – živi pesak ustanka koji razjeda ratnu mašinu SAD; umesto
demokratskog Iraka koji vodi Bliski istok u »svijetlu budućnost« – građanski,
verski rat, raspad države i društva, bežanje miliona; umesto solidne domaće
podrške – sve šire nezadovoljstvo američke javnosti i u Kongresu Bušovim
vođenjem rata koji, za SAD, već traje duže od Drugog svetskog rata.
Ali Amerikance nije tako lako isterati. Iako je Nensi Pelozi, borbeni
lider demokratske većine u Domu predstavnika, rekla da Buš svojim pričama
o »uspehu« u Iraku »vređa inteligenciju američkog naroda«; iako je glavnokomandujući
u Iraku, general Petreus, u Kongresu frapantno priznao da »ne zna« da
li ratovanje u Iraku »unapređuje bezbednost SAD« – Bušova mračna ekipa
bi da se rat nastavlja u nedogled. I ne samo to! Razvija se i priprema
strategija trajnog, stalnog oružanog prisustva SAD u Iraku, odnosno na
Bliskom i Srednjem istoku. Radi se o nafti, obračunu sa Iranom i favorizovanju
agresivnog Izraela, što su bili glavni strateški motivi za invaziju i
okupaciju Iraka. Pitanje je da li će, i koliko dugo, američko političko
biće tolerisati ovaj kurs.
Dve su pojave zajedničke Americi i Srbiji (i ne samo njima), koje posebno
pogoduju nastavljanju izgubljenih ratova. Jedna je pristajanje mnogih,
koji to ne bi trebalo da rade, da »nose vodu« nastavljačima agresivnih,
izgubljenih ratova. U SAD temeljito kompromitovan general i bivši državni
sekretar Kolin Pauel, sadašnji sekretar odbrane Gejts, demokratski senator
Liberman, kolumnista Tomas Fridman i drugi; kod nas pojedini podmitljivi
urednici nekih nekad principijelnih listova koji se prodaju za ambasadorske
sinekure, i diplomate koje su došle sa Đinđićem pa ostale sa režimom upletenim
u njegovo ubistvo. Druga je kult vojske kao neke uzvišene, skoro svete,
navodno časne, praktično nedodirljive braniteljice naroda i države, i
otelotvorenja najlepših tradicija i svojstava nacije. I jao si ga onome
ko dirne u te lažne svetinje čak i posle svega što znamo o mnogim zločinačkim
postupcima američkih oružanih snaga u Vijetnamu i Iraku, i srpskih i hrvatskih
po našim klanicama, o korumpiranosti i političkom sikofantizmu mnogih
generala.
Sumoran zaključak sa tračkom nade: malo ko je u stanju da prekine izgubljeni
rat i otpiše izgubljeno kao De Gol u Alžiru. Ipak, desilo se... Jedan
ovdašnji diplomata nam se iščuđavao: »Kad su se Nemci, Japanci, Italijani,
Francuzi odrekli svojih ‘svetih’ zemalja (Kenigsberg, Kurili, Istra, Alžir)
– što ne može Srbija?«
|