Religija u srednjoj i jugoistočnoj Evropi prije pada zida i za vrijeme tranzicije

Sabrina P. Ramet, "Religija i politika u vremenu promene", Centar za ženske studije i istraživanja roda/Rekonstrukcija ženski fond, Beograd 2006.

Podnaslov knjige Religija i politika u vremenu promene ("Katolička i pravoslavne crkve u centralnoj i jugoistočnoj Evropi") autorice Sabrine P. Ramet, profesorice politologije u Trondheimu, većim dijelom ocrtava predmet autoričinih istraživanja, izvorno objavljenih na engleskom jeziku, i to u različitim publikacijama. Srpski prijevod Jasminke Bošnjak ne podudara se, međutim, ni sa jednom od dosadašnjih devet autoričinih knjiga, većim dijelom posvećenih pitanjima tranzicije u centralnoj Evropi, posebno u zemljama bivše Jugoslavije, tako da je riječ o novoj knjizi (iako se ona ne sastoji od novih, još neobjavljenih tekstova). Knjiga, koja je u Beogradu promovirana 5. 07. 2007. u prisutnosti autorice, sastoji se od sljedećih poglavlja: 1. "Nihil Obstat: Komunističko nasleđe i novi religiozni pejzaž", 2. "Katolička crkva u Poljskoj", 3. "Katolička crkva kod Čeha i Slovaka", 4. "Katolička crkva u Hrvatskoj", 5. "Srpska pravoslavna crkva", 6. "Religija i politika u Rumuniji", 7. "Bugarska pravoslavna crkva", 8. "Misionari, prozelitizam i inovacija", te 9. "Ego te absolvo: Priroda religijsko-političke interakcije".
Spomenuti podnaslov ne odgovara u potpunosti sadržaju knjige zbog toga što se autorica ne ograničava isključivo na katoličku i pravoslavne crkve, već uzima u obzir i manjinske, pa i nove vjerske zajednice (a to posebice važi za poglavlja "Nihil Obstat" i "Misionari, prozelitizam i inovacija"). Riječ je o komparativnom analitičko-historijskom prikazu socijalnog i političkog položaja religije i vjerskih zajednica u zemljama "realnog socijalizma" i Jugoslaviji u razdoblju komunističke vladavine i nakon početka procesa tzv. tranzicije. Istraživanje je provedeno na reprezentativnom uzorku, a bitne kvalitete koje ga obilježavaju su veoma visoka razina pouzdanosti podataka te odmjereno izlaganje veoma kritičkih zaključaka do kojih autorica dolazi (tekstualno ona uopće ne koketira s pamfletističkim stilom, iako je tematika takva da bi mogla navesti na iskušenja verbalnog radikalizma).
Bitna je vrijednost autoričinih istraživanja u njezinom uvidu u nesvodljivost specifičnosti pojedinih zemalja na neki zajednički nazivnik, iako se naziru i elementi jedinstvene tendencije (npr. u razdoblju komunističkog monopola na djelu je opća tendencija centara moći da marginaliziraju i religiju i vjerske zajednice, kao što je u tranzicijskom razdoblju vidljiva tendencija dominantnih crkvi da sudjeluju u odlučivanju o javnim pitanjima i da se nametnu kao vodeći ili čak jedini moralni autoritet u državi i društvu). Nesvodljivost situacije u pojedinim zemljama na zajednički nazivnik posebno se očituje u razlici između držanja dominantne crkve kao nositeljice otpora vladajućem političkom monizmu (što se najjasnije moglo vidjeti u Poljskoj), na jednoj, te specifičnog cezaropapizma komunističke konotacije, što je bilo najvidljivije u Češkoj i Rumunjskoj. U prvom slučaju radi se o katoličkoj crkvi, u drugom slučaju o pravoslavnoj, a zajedničko im je to što se crkvene strukture oblikuju kao transmisija državno-partijske vlasti i imaju stupanj autonomije usporediv s autonomijom kakvu u takvom tipu poretka imaju sindikalne ili omladinske organizacije, dakle gotovo nikakvu samostalnost u donošenju bilo kakvih odluka. Budući da je u jednom slučaju riječ o katoličkoj, a u drugom o pravoslavnoj crkvi, jasno je da njihovo podložništvo nema veze s razlikama između poimanja vlasti u te dvije crkve, već s jedinstvenim nastojanjem komunističke vlasti da crkvenu organizaciju upregne u pogon reprodukcije i učvršćivanja državno-partijske moći. Autorica, uostalom, spominje i protestantsku varijantu te cezaropapističke tendencije u Federaciji evangelističke crkve DDR-a, kojoj su građani plaćali crkveni porez, a zauzvrat je ona podržavala režim.
No, autorica nije u pravu ukoliko sugerira da je takav odnos crkve i države neki apsolutan novum u historiji kršćanstva. Počevši od Konstantina, u Rimu je primat države u odnosu na crkvu i crkvenu hijerarhiju bio sasvim očigledan, a to se nastavilo i u Bizantu. A i srednji vijek na Zapadu protekao je u sukobima oko toga hoće li crkva kontrolirati državu (tendencija teokracije) ili država crkvu (tendencija cezaropapizma); ostaci cezaropapističke tendencije (u pravoslavnom svijetu dominantne u carskoj Rusiji, a u protestantskom svijetu vidljive u tomu što su još i danas monarsi formalno poglavari nekih nacionalnih crkvi) očitovali su se u Austrougarskoj kroz carsku privilegiju stavljanja veta na izbor najviših crkvenih velikodostojnika (to je, usput rečeno, u odnosu na Katoličku crkvu naslijedila i dinastija Karađorđevića, iako Kraljevina Jugoslavija nije s Vatikanom nikad sklopila konkordat; jedan od rezultata primjene kraljevskog veta bilo je i imenovanje solunskog dobrovoljca Alojzija Stepinca za zagrebačkog nadbiskupa). No, nema nikakve sumnje da je komunistički cezaropapizam bio historijski novum utoliko što nikad ranije ateisti nisu kontrolirali crkvu (turski je sultan kontrolirao pravoslavnu hijerarhiju u Otomanskom carstvu, jednako kao i bečki car u Habsburškom imperiju; no, oni se nisu deklarirali kao ateisti). Stoga je, načelno gledano, autorica ipak u pravu kad upozorava na novum.
Sabrina P. Ramet ne izvodi jedan eksplicitan zaključak što jednoznačno proizlazi iz njezina istraživanja: evidentirani komunistički cezaropapizam transformirao se u tendenciju uspostavljanja antikomunističke (ali podjednako autoritarne i po nagnuću totalitarne) teokracije, s time da se ne mogu uočiti značajnije razlike između crkvi koje su predvodile otpor i onih koje su služile režimu. Izostajanje eksplikacije ove - možda i najdragocjenije - u knjizi sadržane evidencije po svoj prilici ima veze s temeljnom slabošću ovoga djela: naime, sintetički je moment tu zastupljen u sasvim podređenom i marginalnom obliku, tako da je na djelu apsolutni primat kritički intonirane i izvedene analize. A ta analiza, konzekventno provedena i utemeljena na veoma pouzdanoj dokumentaciji, čini od knjige Religija i politika u vremenu promene krajnje pouzdan vodič svima onima koji bi se htjeli snaći u složenoj i kontradiktornoj materiji položaja i uloge religije i crkve u tranzicijskim zemljama prije i nakon pada Berlinskog zida, kao i djelo koje je nezaobilazno za sve koji se žele valjano informirati o socijalnim i političkim implikacijama organizirane religije u zemljama centralne i istočne Evrope.