homepage
   
Republika
 
Kultura pamćenja
Arhiva
O nama
About us
mail to Redakcija
mail to web master
 

 

 

Porodica bistrih potoka

Tri decenije komune u šumi

Sada, kada se okrenem unatrag trideset godina (1977-2007), mogu da kažem da sam proživeo jednu autentičnu revoluciju radosti

Završivši misiju urbane komune, koja je trajala početkom sedamdesetih u Novom Sadu, sa ženom i ćerkom od pet meseci uputio sam se ka novim životnim iskustvima. Ni u gradu mi nismo živeli loše, ali smo želeli da pronađemo još veći stepen slobode i kreativnog. Kupili smo jednu napuštenu kuću u samom središtu šume, u zaseoku Brezovica pod planinom Rudnik. Smatrali smo da nam priroda i zemlja mogu pružiti da nastavimo idealističke i utopističke motive. I zaista, sada, kada se okrenem unatrag trideset godina (1977-2007), mogu da kažem da sam proživeo jednu autentičnu revoluciju radosti. Okruženi šumama, tišinom i mirom, naznačili smo da život u malim zajednicama nudi oslobođenje i dejstva humanističkog opredeljenja. Naime, ovde smo ostvarili ekonomsku i misaonu nezavisnost. Hrana, krevet i vreme kod nas su bili zasnovani na gostoljublju a ne na interesu. Pokazali smo da predlog skromnog života uvek nudi obilje. Sve što smo imali želeli smo da podelimo, sve što nam je trebalo nekako smo dobijali... i to je bilo načelo naše ekonomije koje je neverovatno precizno funkcionisalo. Živeli smo izolovano, kao na ostrvu sanjanja, a posećivalo nas je mnogo ljudi. Postali smo emocionalni punkt u kojem je ključna reč bila - zagrljajnost! Ni od
koga ništa nismo učili, niti bilo koga nešto učili. Izbegavali smo da budemo didaktički centar novoprofilisanih naznaka: novo doba, duhovne škole, stilizovana alternativa... Bili smo jednostavni i obični ljudi sa vlastitim proživljavanjem. Suspendovali smo civilizacijske namere, a negovali individualni put u koji smo snažno verovali. Obrađivali smo baštu, muzli kravu, igrali pozorišne predstave i pisali knjige. Sve je bitisalo na ovom malom prostoru i sve je proisticalo iz njega. U ovaj prostor netaknute prirode upali  
smo slučajno, ali se pokazalo da je to moja tačka življenja, gotovo do apsoluta... Ovo je bio moj autoportret. Kuće su ličile na mene, ogroman prostor oko naše kuće bio je prazan pa smo mogli da trčimo do mile volje, bilo da smo želeli da budemo nagi ili obučeni. Negirali smo značaj novca, a bili smo bogati. Kasnije, nisam se to nikad šalio, govorio bih u medijima da sam jedan od najbogatijih ljudi u Evropi, a kinte nemam u džepu. Kad bi me pitali kako sam uspeo da postanem tako bogat odgovarao bih - tako što nikome ništa nisam naplaćivao. Svih ovih godina imao sam viška. Svake godine poklanjali smo pet, šest hiljada obroka, hiljadu noćenja i duge, duge razgovore sa gostima... Živeli smo samoopstajuću egzistenciju i stalno je produbljivali. Ali laž bi bilo reći da smo mi bili neko čudo, istinitije je da smo bili veoma vredni u posvećenosti svojim idejama.
Već kad smo napuštali grad osetio se početak alijenativnog vala čoveka, smog se zgušnjavao, a tehnika-hemije-plastika-informacija nadirali. Lagano ali sigurno i kod nas je pristizao brutalni tempo industrijskih zemalja koji nas je vodio u "progres". Činilo mi se da bi spas od takve intenzivnosti mogao biti u malim zajednicama - komunama. Komuna je, za mene, bio pre svega slobodan izbor ljudi koji su se u isto vreme i na istom mestu voleli. Ovakav način života neovisan je o socijalnim ili moralnim dogmama, zasnovan je na istraživanju kolektivnog sopstva. Zato smo se nazvali Porodica bistrih potoka jer smo želeli da živimo bez vlasništva i pohlepe, jer život nam je ionako nudio premnogo. Postali smo paradigma naspram nadolazećeg globalitarizma, opozicija savremenom ubrzanom i zagađenom društvu. Kao i Jinger, osećao sam da će se kraj dvadesetog veka, još više narednog, obznaniti u dve opcije: radnik i odmetnik. Opredelili smo se, naravno, za drugu opciju jer nismo želeli da naše psihe budu obmađijane automatizmom i ropstvom predatosti materijalističkih činjenica. Svaki čovek, veoma važno mi je bilo da to shvatim kao čak opšte mesto, poseduje dve tačke: Rođenje i Smrt. I da između njih postoji put. Taj put želeo sam da proživim personalno, u stvari, da oživim sebe. Društvo je,
s razvojem civilizacije, gubilo kurs. Narastala je planetarna zapuštenost, čovek se usmerio sili, zaljubio u mašine, poreligioznio za novcem, stvorio idolopoklonstvo ka tehnologiji. Takav svet, vrlo brzo, smatrao sam, ugušiće se u sopstvenom mazohizmu opredeljenosti (besvesno) ka kataklizmi. Posvećenost planeti i pojedincu ustremili su me ka mogućnosti da zadržim etičnost. Posle raznih fašizama  
Svaki čovek, veoma važno mi je bilo da to shvatim kao čak opšte mesto, poseduje dve tačke: Rođenje i Smrt. I da između njih postoji put. Taj put želeo sam da proživim personalno, u stvari, da oživim sebe
i staljinizama društvo se predalo kupoprodajnoj dogmi. Zavladao je "šareni fašizam" koji je stvorio ultimativna društva. Profitabilni kredo - prodaj svoja muda da bi mogao ugodno da živiš sa parama - odveo je čoveka u još dublji lavirint. Korporacijske manipulacije oduzele su čoveku radost. Folk-ekonomija zavladala je čovekovom dušom.
Uz svako osećanje mladosti koje je prošlo kroz hipi kulturu, omladinsku revoluciju '68, zelenu alternativu, i ja sam uzeo motiku u ruke i obrađivao svoj vrt. Baštinu sam osećao kao baštu, mikro kao makro - sve je postalo jedno. U proteklih trideset godina, kada sada rezimiram, u stvari, ja sam proživeo jednu dugu pozorišnu predstavu, izlazili su i ulazili glumci a ja sam režirao. U ovakav život ja sam stigao iz umetnosti, posle mnogo godina naslaganih iskustava biljne i šumske filozofije moj život počeo je da nadahnjuje umetnost. Ireverzibilna sinteza učinila je to da ljude iz grada dovodim u prirodu, a leptirove na asfalt. Potok i osama odisali su u mojim likovnim eksponatima, a pozorišne predstave pravio sam po uzoru na daždevnjake, bikove i žabe. U svemu, zaticala se i osama željna da se podeli i komunicira - energija! Svet je napredovao i udaljavao se od mene. On je rušio i pretvarao se u cinizam, mi smo čuvali i gradili.
I... kako to obično biva... i naša idila je prekraćena. Pre četiri godine savremeni devastacioni svet krenuo je ka nama. Naime, austrijski kapitalista rešio je da reanimira stari kamenolom udaljen od nas dva kilometra, za to mu je bio potreban put pa je prokopao tri kilometra nevine prirode pored našeg dobra, uništio potok, posekao 5.000 stabala i hektare i hektare livada samo da bi umnožio svoj profit. Uz svu ironiju, postojao je i alternativni put. Moglo se pronaći rešenje i za njih i za nas. Ali profit je nemilosrdan i brutalan. Delovao je bezakonski, agresivno i s oruđem i oružjem. Shvatio sam još više da su gusenice na buldožeru iste kao one na tenkovima. Prvi put u istoriji čovečanstva oruđe je postalo opasno kao oružje. Inače, austrijski biznismen veliki je ekolog u svojoj državi, zagovornik je očuvanja prirode, pa sam se ja pitao, gospodine Manfrede Asameru, zbog čega ste uništili ceo prirodni ambijent oko Porodice bistrih potoka koja se isto tako bori za svako stablo, svakog puža ili, kao vi, pticu. Naša borba i otpor trajali su tri i po godine, a onda su jednog dana probili oazu sa plaćenom policijom koja je bila opremljena sa vidnim naoružanjem. Slomljen je naš intelektualni, ekološki i neagresivni otpor, uz sve peticije i zaštite intelektualaca, raznih odbora, pa i Narodne skupštine, umetničkih institucija, Uneska, javnog mnenja...
A onda... jednog dana sedeo sam na vrhu brdašca i posmatrao orušenu planinu preko puta same naše kuće, shvatio sam da moram da volim Ranjenu planinu i da obnavljanje iznuđuje kontinuitet. Naša okrnjena idila i dalje može da živi, ali da smo se i mi - kao i ceo svet - susreli sa jednom novom sintagmom: kako živeti posle konsekvence! To su nova znanja o novom Početku. Nuklearna epoha je naznačila opasnost najogromnijih razmera, čovek u svemu tome sladi usne i trlja ruke. Zavladao je nekrofilni duh, ali javljaju se već pojedinci (ponekad volim da kažem pokret masovnog individualizma), mala ostrva koja žele da u ovom besparadigmatičnom svetu budu pionirske zavere protiv sveta koji juri ka provaliji - viriolovski rečeno, ka Velikoj nesreći. Nova ključna reč naše komune postaje: izdržati! Javljaju nam se ekološke komune iz Holandije i Danske, imale su slična iskustva borbe. I, čak, posle dvadeset godina ostvarile svoju pravdu, istinu i svest za Opstanak.
Proteklih godina mnogo je ljudi kod nas pronašlo optimizam i nadu. Sada i ja učim da reinterpretiram volju, koja se patnjom suprotstavlja bezdušnom stremljenju životu bez duha. Čovek se dezorijentisao, virtuelni svet odvojio ga je od metafizičkih darova, a
upozoravajuća sintagma ovoga veka postaje "Plastični um". Čovek ne samo da je postao bezosećajan nego je i bezsaosećajan. Kao takav on više nema orijentir nego kanibalističko proždiranje prvog do sebe, kao utehu i profitabilnu umnoženost. Naravno, takav svet može biti samo siromašan. Čovek je čoveku postao mašina, a plemenitost reč koja  
Čovek je malo biće, ali sklon velikim dimenzijama. Volja za velikim dimenzijama uglavnom je bila i njegovo stradanje
se i iz lingvističkih trezora izbacuje. No to nije nikakav pesimizam već konstatovanje činjeničnog stanja sveta i davanje otpora. A onda na tim činjenicama izgraditi novi, osveženi optimizam koji nije slučajno zalutao već se uspostavlja kao strategija nepristajanja na "sistem" - novu potlačenost!
Mi smo ostvarena utopija. Utopije i nisu nerealne, one su uglavnom sprečene ili sputane. One nam omogućuju da izađemo iz apatije i depresije, novih bolesti plašljivog čoveka i nehrabrog intelektualca. Plišanim represijama ljudski duh je ponižen. Naprosto se ne snalazi i ne sagledava količinu zabranjenosti, jer se na prvi pogled civilizacijske vrednosti uspostavila ekonomija - sve je moguće kupiti, sve je potkupljivo. A insekti više znaju o "klimatskim interpunkcijama" od čoveka.
Nužan je krik!
Katarza. Pražnjenje od prethodno nagomilanog veka ambicijama. Jer samo put "malog" može biti uzvišenost i stanje negacije globalitarizma. U stvari, čini mi se da alterglobalizam ili antiglobalizam i nisu dobri pravci borbe, već "bezglobalitarizam". Ignorisati ga, ne biti ovisan o njemu, naznačiti sopstvenu individualnost i rađanje mogućeg. Naspram velikog funkcioniše malo. Čovek je malo biće, ali sklon velikim dimenzijama. Volja za velikim dimenzijama uglavnom je bila i njegovo stradanje.
Porodica bistrih potoka skroman je prilog poetskoj revoluciji. Težnja da se živi slobodno i nezavisno nije nikakav jeretički ili disidentski čin, već uložena energija da smisaono proživiš svoj život, ma koliko to bilo teško. Neko jutro ili praskozorje, ipak, moguće je. Već sada za to činimo pelcer kulturu. Nije vreme za žetvu već za sađenje. A pročišćena epoha možda ipak pristigne - čak iracionalno. Ili, kako kaže Rene Sar: ipak nebo u svemu ima poslednju reč!

  Božidar Mandić
 
Šta čitate
Republika
Copyright © 1996-2007 Republika