Papa je objavio da je Rimokatolička crkva jedina koja "poseduje punoću
istine i spasenja", dakle jedina je jedinospasavajuća. Za sve ostale
je rekao da i "nisu crkve u punom smislu reči". Što se pravoslavne
crkve tiče papa je kazao da u njoj ima "elemenata svetosti i istine"
ali da u crkvama izvan Katoličke "ne može biti spasenja". To je
drevni stav Crkve - Extra ecclesiam nulla salus.
Oni koji prate dogmatske novine brzo su se prisetili dokumenta iz 2000.
godine Dominus Jesus u kojem je to dominantna
ideja. Problem je u priznavanju ili nepriznavanju papskog primata u učenju
Crkve - a to je najnovija dogma ustanovljena krajem XIX veka.
Papina izjava je izazvala buru reagovanja u svetu, ali je najzanimljivije
da su žučnija bila reagovanja protestanata i anglikanaca nego pravoslavnih.
Po sebi se razume da pravoslavni nikako ne prihvataju papski primat, ali
tu se otvaraju neka važna pitanja, bez kojih se najnovija dogmatska bura
ne može shvatiti u pravom smislu. Najčudnije je to
što pravoslavni nude ako ne isto a ono
sigurno nešto i u nečem slično - Justin Popović je, recimo, smatrao
da su bukvalno svi drugi i drugačiji hrišćani otpadnici i jeretici,
bukvalno svi sem nas pravoslavnih.
Ako se ovako misli i u Rimu i na celom pravoslavnom Istoku, pomaka
ka jedinstvu neće biti - u središtu ostaje pitanje papskog primata.
No, ni tu stvari ne stoje jednostavno. Oktobra meseca 2003. bački
vladika Irinej je zbunio - pa i uplašio - ne samo katolike već i pravoslavne
u Srbiji - jednom sasvim jasnom izjavom - "Molimo se i nadamo
se - molimo se Duhu
Edgar Degas, Waiting,
1882.
svetome - da će ponovo kad tad doći vreme postojanja jedinstvene hrišćanske
vaseljene, kada će, ako se to u istoriji ostvari, kao što se nadamo i molimo,
ponovo, po drevnom kanonskom poretku episkop grada Rima biti prvi episkop
hrišćanske vaseljene".
Jasno je da sve hrišćanske crkve sebe smatraju crkvama jedinospasavajućim
- prema principu da izvan Crkve nema spasenja - i da su u tome slične, čak
i onda kada jedna drugoj to pravo spore jer se potežu "argumenti"
koji jedva da to jesu. Ako treba svi da se priklone jednoj Crkvi i njenim
dogmatskim temeljima nema nade da će ikada do toga doći, kao što je jasno
da će jaz među njima biti sve dublji. Naravno, dogmatska pitanja - pa i
pitanje prvog episkopa - može rešavati samo neki hrišćanski vaseljenski
sabor, a za sada nema ni na pomolu takve mogućnosti.
Burna reagovanja nakon izjave pape Benedikta XVI najavljuju sumornu jesen
neke moguće ekumenske perspektive, ali ipak ostaje nada da se neće sve završiti
"zimom ekumenizma" koju najavljuju iz RPC. Za sada se u toj gustoj
senci raspoznaju impulsi političke računice - no, u Crkvi barem ne bi trebalo
sve da bude stihija politike.