Dugo toplo leto
Nije važno što Srbijom hodaju naoružani
nesrećnici koji zbog poremećenog testa realnosti ubijaju prolaznike, što
požari gutaju šume, što se truju reke, što se najavljuje povećanje cena
energenata, ništa nije važnije od mogućnosti da izgubimo Kosovo koje odavno
nemamo
Dragica Stanojlović
U dugim vrelim danima građani Srbije po svom ponašanju i interesovanju sliče
drugim narodima iz svog okruženja. Sunce iz njih izmami novu energiju, poveruju
u nove sadržaje, misli im pohrle ka nekim nepoznatim predelima i rađaju
želje za avanturom, putovanjem, otkrivanjem nepoznatog i drugačijeg. Njihova
svakodnevica izgleda zanimljivija i slobodnija.
Većina misli s više optimizma na svoju svakodnevicu, lakše se nosi teško
breme brojnih problema u državi koja nikako da svoj smer kretanja uskladi
sa kretanjem drugih svetskih država.
Veliki muzički performansi u Beogradu, Novom Sadu i Inđiji okupili su brojne
poklonike ove vrste umetnosti iz mnogih evropskih država. Ovi događaji su
ispisali novu stranu savremene istorije Srbije vedrijim i životnijim sadržajem.
Učesnici ovih muzičkih hepeninga predstavljali su novu Srbiju okrenutu sadašnjosti
i budućnosti, koja pomoću muzike uspostavlja novu razumljivu komunikaciju
sa svetom.
Preko muzičkih svečanosti građani Srbije su pokazali sopstvena opredeljenja
za budućnost. Životnu lepotu i novu energiju nije mogla da naruži ni besmislena
izjava crkvenog velikodostojnika da najpoznatija svetska rok grupa izvodi
satansku muziku. Njegova konstatacija delovala je samo komično i neuvremenjeno.
Manjina u Srbiji, ona važna, koja odlučuje o većini, ne korespondira sa
vremenskim prilikama. Zatvoreni u klimatizovanim kabinetima i salama, u
sopstvenom svetu vode davno započete bitke bez kraja i početka, sve prkoseći
logici i razumu. Skupštinske sednice sa povremenim repertoarom opskurnih
optužbi i vulgarnih egzibicija traju odvojeno od letnjeg šarenila i interesovanja
građana. Čak i oni koji su godinama uporno pratili šta se zbiva na sednicama
najvišeg zakonodavnog tela države doživeli su mentalno zasićenje, koje je
nastalo zbog kontinuiranog izlaganja ličnosti svojevrsnom psihološkom teroru,
posle kojeg, po prirodnim zakonima, izostaje reakcija na beskrajno slične
podražaje.
Važne teme koje su na dnevnom redu skupštinskih zasedanja ne izazivaju značajnije
reagovanje kod građana, jer su se oni, poučeni iskustvom u dosadašnjem radu
ove institucije, naučili da ozbiljnim raspravama obično prethode višečasovne,
ponekad i višednevne jalove rasprave. Verbalne kompeticije začinjene uvredama
i optužbama postaju same sebi svrha, tako da se suština veoma često zaboravlja,
a interesi građana još češće.
Krucijalna tema, kosovski problem, sa kojim svakodnevno nastupaju predsednik
i vlada, po istraživanju CESID-a, građanima je po važnosti tek na petom
mestu. Ta diskrepancija između interesovanja građana i njihovih predstavnika
u vlasti jedan je od slikovitih primera potpune odvojenosti "dva sveta"
u zemlji koja odavno funkcioniše po antinomičnim principima.
Srpski politički establišment je kao svoj prioritetni zadatak u vršenju
vlasti postavio očuvanje Kosova u Srbiji, zanemarujući činjenicu da ova
teritorija već osam godina faktički i formalno funkcioniše odvojeno od Srbije.
Zatvarajući oči pred principom
realnosti, ljudi na ključnim pozicijama u državi ponašaju
se kao učesnici u nekom epskom igrokazu. Oni ponovo vode rat "za
svetu srpsku zemlju" sve glumeći vitezove "bez mane i straha"
koji treba da se opredele "kojem će se privoleti carstvu".
Osavremenjeni sadržaj nalaže da se opredele između Zapada i svog velikog
zaštitnika sa istoka. Jezdeći na virtuelnim krilima ruske podrške
srpski premijer u svojim nastupima koji su obilato začinjeni patetičnim
frazama ponovo govori o pobedama, svetskoj pravdi i nepravdi, doživljavajući
sebe kao mitskog vođu napaćenog naroda kojem će on, uz pomoć moćnog
zaštitnika, sačuvati dostojanstvo i ugled.
Ne iznoseći nikakve konkretne stavove ni |
|
|
racionalne predloge šta bi mogao da ponudi Albancima sa Kosova, što bi bilo
prihvatljivije od njihovog koncepta nezavisne države, premijer se i dalje
oslanja na izanđale fraze koje označavaju neka dobro poznata opšta mesta
koja se u aktuelnoj situaciji ne mogu primeniti.
Ontološko tumačenje pojma pravde, koje se često iznosi kao politički i državni
stav srpskog rukovodstva, ne korespondira sa političkim rečnikom predstavnika
međunarodne zajednice.
Njihov kruti pragmatizam se ne bavi istorijskim nasleđem ni emotivnim ruminacijama
koje kao argumente iznosi srpski premijer. Njegov patetični vapaj da ne
može da pristane da mu neko otme deo teritorije ne razvija empatiju među
sagovornicima iz sveta, jer svako ko je i minimalno zainteresovan za problem
Kosova zna da je on nastao pre više decenija i usložnjavao se vođenjem trapave
politike zasnovane na izbegavanju suočavanja sa činjenicama, verbalnim konstrukcijama
i lažima.
Brojne diplomatske aktivnosti koje svakodnevno preduzimaju najviši predstavnici
srbijanske vlasti većini prosečno zainteresovanih građana mogu da izgledaju
logično i opravdano, ali sadržaji prezentovanih stavova veoma često ostavljaju
gorko sećanje da su ponovo taoci jedne uzaludne i besmislene politike koja
čitavu državu polako uvodi u novu izolaciju.
Opsesivno predata rešavanju problema za koji nema jasan koncept, ne prateći
princip mogućeg, srpska politička elita ima savršen alibi za sopstveno neuplitanje
u posao koji je preuzela. Nije važno što Srbijom hodaju naoružani nesrećnici
koji zbog poremećenog testa realnosti ubijaju prolaznike, što požari gutaju
šume, što se truju reke, što se najavljuje povećanje cena energenata, ništa
nije važnije od mogućnosti da izgubimo Kosovo koje odavno nemamo. Za aktuelne
i bivše političare ono je uvek bilo magična šifra kojom su pravdali sve
tragične greške i lako zaboravljali uzaludno žrtvovane živote. Kosovo je
bilo i ostalo nepodnošljiv teret koji na pleća građana tovare političari
ne pitajući ih da li žele da ga nose. Ono je pojam za besmisleno žrtvovanje
mitu i predatosti fatumu. Ove arhaične vrednosti su odavno prestale da se
vrednuju u savremenoj civilizaciji. Neophodno je da i građani Srbije, sa
večne raskrsnice odakle posmatraju život, donesu validnu odluku kuda da
zakorače i da svesno ponesu rizik donete odluke. |