Reagovanje građanina Zlatoja Martinova upućeno redakciji lista Blic, ova nije htela da objavi. Stoga ga objavljujemo u Republici

Zloćudne poruke Gorana Babića

Povodom komentara Gorana Babića "Mamci i udice", nedeljni Blic, 15. 04. 2007.

Pravo je, naravno, svakoga da javno iznese svoj sud o nekoj temi, pa to pravo ne treba uskratiti ni Goranu Babiću, filozofu i pesniku, nekadašnjem uredniku zagrebačkog časopisa Oko.
Isto tako, međutim, pravo je svakog slobodnog, proevropski orijentisanog građanina, u koje ubrajam sebe, da na njegov komentar pod naslovom "Mamci i udice", objavljen u nedeljnom Blicu, reaguje. Tim pre što njegov tekst - očito izmakao uredničkoj pažnji - svojom intonacijom, stilom i porukama odudara ne samo od javno proklamovane politike evropeizacije Srbije i njenog otvaranja prema svetu, već netrpeljivim antiamerikanizmom i antizapadnjaštvom otvoreno poziva na ponovni izolacionizam i nacionalnu samodovoljnost, koje su bile političke konstante u doba vladavine Slobodana Miloševića. Ali mnogo neshvatljivije od Babićevih političkih stajališta - koja mogu biti i legitimna - jeste povod koji on koristi da napiše ovakav tekst, a u stvari svojevrsnu paškvilu prepunu zlobe i mržnje prema drugom i drugačijem.
Babić, naime, žučno napada jednu u osnovi izvanrednu i prijateljsku akciju američke ambasade da u okviru ukupnih napora za poboljšanje američko-srpskih odnosa pozove u goste grupu mladih srpskih srednjoškolaca koji bi, provodeći izvesno vreme u američkim porodicama, bliže upoznali američki način života i stekli nova životna iskustva. To je za našu omladinu utoliko značajnije jer, prema mnogim anketama, skoro 70 odsto mladih koji su odrastali u užasnim devedesetim godinama prošlog veka nikada nije putovalo izvan granica Srbije.
I sama ideja da bi se srpska mladež mogla upoznati sa "zapadnjačkim stilom života" Babića iz nepojmljivih razloga toliko iritira da poteže zajedljive i opake "argumente" kojima pobliže objašnjava zašto je protiv te ideje. Najvažniji razlog je taj "što su nas Amerika i NATO zasipali bombama i raketama", a danas kad nam više "ne ruše mostove, škole i bolnice isti zločinci (sic!) nastavljaju započeti posao i otimaju Kosovo".
Babić nadalje upućuje američkog ambasadora, inicijatora akcije o zbližavanju srpske i američke omladine, da "najprvo pohodi grob male Milice Rakić", te da "tamo na grobu klekne kao Vili Brant u Aušvicu" (sic!) i "da zamoli Milicu za oproštaj". Babić je ljut kao da će srednjoškolce u najmanju ruku u svom domu ugostiti lično Džordž Buš ili, pak, ambasador Majkl Polt!
"Tek kad", nastavlja dalje Babić, "od djevojčice dobije oproštaj, kad prizna krivicu i zločin koji je počinio, mi (Babić, valjda, misli da je ON personifikacija svih građana Srbije!) ćemo mu oprostiti".
Na stranu Babićev otrovni vokabular i zavetne kletve ("A onaj roditelj koji prihvati njegovu †Majkl Poltovu - Z. M.‡ podlu ponudu i pošalje svoje dijete u goste ubici, ako i nije čovjek, a ono je nečovjek"), ali mržnja koja izbija iz svakog napisanog retka potpuno je prekrila svaki osećaj za realnost i istinu. Jer da je u Babiću manje uzavrelih mrzilačkih emocija a više razložnosti, svakako bi pored male Milice Rakić pomenuo i onu šestoricu nesrećnih Bošnjaka koje su tako zverski likvidirali "Škorpioni", ti crkveno osveštani "srpski junaci" što "herojski brane goloruki srpski narod" ubijajući nevine i bespomoćne civile iz čiste razonode. Ne bi smeo da izostavi ni 8000 srebreničkih mučenika koji su streljani samo zato što ne pripadaju "srpskoj pravoslavnoj vjeri". Setio bi se, valjda, i zločinačkih Martićevih raketa na Zagreb, njegov nekadašnji grad iz kojeg je izbegao. Tada je, podsetiću Babića, poginulo troje ljudi, među njima i jedno dete.
A šta tek reći o neljudskoj troipogodišjoj opsadi Sarajeva. Ili o Vukovaru "oslobođenom do temelja"?
Ne, Babić ni reči o tome. Savetujem mu da se detaljno upozna sa stvarnim uzrocima docnijeg "zasipanja NATO bombama i raketama".
A morao bi. Kao i svi mi koji smo građani Srbije. Zarad pravilnog informisanja javnosti. I još važnije: zarad moralnog pročišćenja!
Deca nisu gosti Vlade SAD!