Goropadni vladika

Puno se poštovalaca pokojnika slilo tog dana na Gradsko groblje u Pučilama. Došli su prijatelji, kolege, bivši i sadašnji učenici. Stigli čak iz Sarajeva, Tuzle, Beograda, Novog Sada i drugih mjesta. Stotine njih. I dok čekamo da se opijelo u kapeli završi najednom masa poče da se pomjera. Pogledam prema grobljanskoj kapiji. Dolazi preskupi "reno" sa tamnim staklima. Pomislih da je to jedan od bivših predsjednika vlade. Utom auto stiže do mene i kroz tamna stakla ugledah vladiku. Čudno je svima da je on došao, jer profesori su sitna raja za božjeg izaslanika u liku vladike. Auto dođe do samog ulaza u kapelu. Primitivno je i za osudu natjerati auto u masu ožalošćenih i prijatelja pokojnika. Uz to, vozač nema osnovne saobraćajne kulture, a krši i saobraćajne propise. Ali, vozaču je naredio vladika. Da zlo bude veće, tužnije i primitivnije, od parkinga do kapele je nekih pedeset metara. Da li je božji izaslanik mogao da prepješači to malo puta ili je želio da svi vide najskuplji "reno", koji mu je bog poklonio. I bi što bi. Poštovaoci pokojnika nisu to odobrili i taj čin je većina osudila.
Održa vladika Kačavenda kratko opijelo. Sjede u auto i krenu. Nakon tri metra, kad je kroz tamna stakla ugledao potpisnika ovih redova, dade znak vozaču da stane. Automatski se otvori prozorsko staklo i pojavi se vladika sa svojim poznatim likom. Bez ikakvog povoda poče da urliče i viče. Toliko glasno da većina čuje kako me ruži, vrijeđa, ponižava, prijeti i pljuje.
Pokušavam, tiho, da ga upozorim da nije ovdje ni mjesto ni vrijeme za takav izliv bijesa, jer tako što ne bi učinila ni najprimitivnija osoba, ali vladika nastavlja svoju tiradu. Reče mi sasvim jasno i glasno da ja njemu neću određivati gdje će i šta govoriti, već da to on sam određuje.
Dok taj bijes i prostakluk vladike traju, prisutni se uskomešaše, a auto, sa pokojnikom, čeka. Zaustavljen na putu bez povratka. A od koga, od božjeg izaslanika. Za to vrijeme viče da je mene bog već odavno kaznio. (Misli vladika na 1994. godinu kada je u ime boga Marsa naredio SDS da me izbaci sa mjesta direktora Osnovne škole "Narodni heroj Radojka Lakić" naprasno preimenovane, po volji vladike, u sv. Savu. Izbacivanje izvršiše dvojica čuvara Logora za Muslimane u Batkoviću sa dva pištolja. Kačavenda se već tada poistovjećivao sa bogom.) I da će tek da me kazni (valjda kao profesora Duška Kondora). I ponovo zaprijeti da ga više ne napadam, jer ću loše proći. I tako redom i tome slično. Hoće vladika da pokaže ko vlada Semberijom, a lažno se predstavlja za zvorničko-tuzlanskog vladiku, jer Bijeljina nije ni Zvornik ni Tuzla. Nije vladika samo mene vrijeđao i pljuvao, već i pokojnika nad kojim je samo desetak minuta prije vršio opijelo. Vladika zaboravlja da je rat odavno završen, u kojem je on, na ovim prostorima, bio gospodar života i smrti. Očito da on ima problem sam sa sobom i sa strahom od istine, jer mu je to noćna mora.
Tačno je da se potpisnik ovih redova, duže od decenije, bavi istupima i (ne)djelima vladike. Puno je tu katastrofalnih i neljudskih poteza koji su suprotni i Bibliji, Jevanđelju i božjim zapovjestima. Jer vladika i dalje sije mržnju, strah, a sada i otvorenije prijetnje (vidjeti moj prilog u Oslobođenju od 10. marta 2007. "Mantijaši i mafijaši").
Nastupam kao slobodni novinar, etičar, ateista i dijalektičar. Biću presretan, i ne samo ja, kada se vladika vrati izvornim principima vjere i Biblije. Jer ovakav prostakluk, osionost i drskost teško može zdrav razum da dozvoli. Istina, slično i još gore učinio je mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije. Imenovani je došao nepozvan i van protokola da nad odrom premijera Zorana Đinđića napravi neviđen i nečuven skandal izgovarajući riječi: "Ko se mača lati, mač mu glave dođe".
Naučili su na ratne pokliče. Ili su zastupnici nove inkvizicije.
U pisanju i javnim nastupima nastojim da govori istina. To što se ista nekome ne sviđa, to nije moj problem. Volio bih da pišem pjesme umjesto što se bavim prljavštinama drugih. Bavim se sociologijom i psihologijom ovog vremena. Ako moje tvrdnje nisu uvijek istinite svako može, pa i vladika Kačavenda, da me demantuje. To mu garantuje kodeks o štampi, pa i zakon. Prijetnje, uvrede i izliv sile govore više o njemu nego o meni.