|
Godina XIX (2007)
|
1. jun - -31. avgust 2007.
|
 |
|
|
Republika
|
Šta čitate
|
|
|
|
|||||||||||||||
|
U potrazi za korijenima modernosti Novovjekovlje započinje u duhovnom smislu s dvojicom mislilaca: Francisom Baconom i Reneom Descartesom. Za razliku od renesanse koja je, jednako kao i prethodeći joj humanizam, više usmjerena na obnovu izgubljene antike negoli na oblikovanje nove epohe, Bacon i Descartes uspostavljaju duhovne koordinate vremena u kojemu i mi danas živimo (koliko se god neki zbrkani postmodernisti trudili da to ospore). Za Evropljane u užem smislu riječi (dakle, za tzv. kontinentalce) u tom je sklopu važniji ovaj drugi: francuski mislilac Rene Descartes, poznatiji po svom latiniziranom prezimenu Kartezije. Pokušavajući očistiti metafiziku od svih predrasuda i neupitnih dogmi, Descartes uspostavlja primat razuma, tako da ništa što se razumu ne iskazuje u punoj jasnoći i razgovjetnosti ne može biti prihvaćeno kao istinito, pa čak ni kao vjerodostojno. Do istine se ne može doći preuzimanjem gotovih mišljenja nasljeđenih autoriteta, nego isključivo metodički osvještenim razdvajanjem istinitoga od lažnoga. A na tom putu razlučivanja istine od obmane neće nam pomoći ni ustrajavanje na formalizmu skolastičke terminologije, ali niti nekritičko pouzdavanje u moć zdravog razuma. No, put do istine nije lišen ozbiljnih teškoća; na tom se putu sreću gotovo nesavladive prepreke, kao što je ona koja se usredotočuje u zamršenosti problema odnosa duše i tijela. Upravo je taj problem u središtu istraživanja jedne od najperspektivnijih
Jedna od konzekvencija takvog postavljanja odnosa duše i tijela sastoji se u svođenju tjelesnosti na čistu mehaniku: tijelo po sebi nema snage djelatnog činjenja, nema ni moć da bilo što uzrokuje, ono nema nikakvo duševno svojstvo niti bilo kakvu intencionalnost. Ono ipak može utjecati na dušu, provocirati duševne sadržaje. I upravo se u tomu sastoji Kartezijev bitan pomak u odnosu na tomističku skolastiku, a motiv njegova istodobnog razdvajanja i povezivanja duše i tijela mora se prepoznati u poticaju napredovanja ljudske spoznaje. Taj je napredak moguć upravo na temelju kombiniranog korištenja spekulativnog i zdravog razuma. Autorica se opsežno osvrće i na prigovore Descartesovom dualizmu, kako na one koji su iznošeni za njegova života (i na koje se on izravno i referirao, nastojeći razjasniti nejasnoće u vlastitoj terminologiji i ukazujući na razloge zbog kojih se niz prigovora mora smatrati promašenima), tako i na one kasnije, uključujući i većinu današnjih filozofa najrazličitijih orijentacija koji dijele sumnju može li kartezijansko tijelo biti uzrokom zbivanjima unutar kartezijanske duše. No, dobar dio tih osporavanja zasniva se na nepreciznim i falsificiranim interpretacijama Descartesovih teza. Na temelju analize njegove teorije vida i, općenito, teorije osjetilnosti, autorica pokazuje stupanj neosnovanosti dotičnih osporavanja, ali ujedno upućuje i na još jednu dimenziju Descartesove utemeljiteljske uloge u procesu rađanja modernosti: umjesto da se pita o genezi osjeta ili psihofizički utemeljuje odnos između osjeta i cerebralnih kretanja, Descartes se pita o kakvoj se korelaciji između gibanja u ljudskom mozgu i različitih ljudskih iskustava zapravo radi. A iz takvog se postavljanja pitanja rađa prvo znanstveno istraživanje u psihologiji. Posebno je zanimljivo autoričino razotkrivanje neopravdanosti onih pokušaja razrješenja "tobožnjih" teškoća kartezijanske filozofije koje se artikuliraju u okviru različitih mind-body teorija. Zahvaljujući, tvrdi ona, bazičnom nepoznavanju Descartesove metafizike i njezine uloge u kartezijanskoj fiziologiji i psihologiji koje odlikuje protagoniste tih teorija, takvi pokušaji, svojstveni analitičkoj filozofiji, oslanjaju se na shvaćanje tijela kao
U cjelini, može se reći da je Jasna Šakota-Mimica dala jednu meritornu i veoma preciznu interpretaciju središnjeg problema Descartesove filozofije. Naravno, pod pretpostavkom da je odnos duše i tijela doista središnji problem Descartesove metafizike (a autorica ove knjige nudi prilično uvjerljive dokaze u prilog opravdanosti spomenute pretpostavke). Descartesovom se filozofijom u drugoj polovini 20. stoljeća u Srbiji meritorno bavila Radmila Šajković. Knjigom Dekartova metafizika tela Jasna Šakota-Mimica iskazuje se kao njezina kompetentna i dostojna nasljedica. Knjiga, doduše, nije namijenjena široj publici i teško će privući pažnju onih koje metafizička problematika nimalo ne zanima (ili ih, što je mnogo gore i pogubnije, zanima u kvazipopularizatorskim šarlatanskim obradama). No, svima koji imaju interes za filozofiju, a posebno onima koje zanimaju duhovni korijeni naše epohe Dekartova metafizika tela može se najtoplije i sasvim bezrezervno preporučiti: u rukama će im se naći pouzdan vodič kroz krajnje složena pitanja odnosa duše i tijela, pitanja koja se ne daju na valjan način razriješiti pseudoznanstvenim frazama kvazifilozofije anglosaksonskog tipa.
|
|||||||||||||||||
|
|||||||||||||||||
|
Republika
|
