homepage
   
Republika
 
Šta čitate
Arhiva
O nama
About us
mail to Redakcija
mail to web master
 

 

 

Kriston I. Arčer, Džon R. Feris, Holdžer H. Fervig, Timoti H. E. Travers, "Svetska istorija ratovanja", Alexandria Press, Beograd 2006, str. 734

Budućnost rata i mira

Ovom obimnom studijom od preko sedamsto strana (preveo Aleksandar B. Nedeljković) četvorica profesora istorije na Univerzitetu u Kalgariju (Kanada) pružaju zanimljive uvide u istoriju ratova u svetu ali vrše i svojevrsnu reinterpretaciju te istorije. Autori su se naročito potrudili da u svoju studiju uključe i nezapadne izvore jer skoro sve dosadašnje istorije ratova bile su po svom pristupu pretežno zapadne, odnosno bile su ograničene uglavnom na zapadnoevropsku vojnu istoriju. Njihov rad osvetljava ratove drevnih istorijskih razdoblja jednako kao i srednjovekovne i one novog doba. Svaki od četvorice autora obradio je druge vremenske periode i, razumljivo, koristio drugačije istorijske izvore; ono, pak, što im je zajedničko jeste naučna obrada sledećih tema: prvo, kakva je bila čovekova ideja o ratu, odnosno analizirana su shvatanja rata i odnos prema njemu u datoj epohi, drugo, kakvo je bilo društveno iskustvo rata ili kako je rat uticao na društvo i razvoj društvenih odnosa, treće, analiziran je uticaj tehnologije na ratovanje, tj. kojim i kakvim borbenim sredstvima su se vodili ratovi, s naglaskom na promene koje su se u toj oblasti događale u raznim istorijskim epohama, četvrto, kakva je bila priroda vojski, odnosno način na koji su bile strukturisane i organizovane, i naposletku peto, obrađen je personalni doživljaj rata, što podrazumeva odnos prema ratu iz prizme njegovog neposrednog aktera.
Ovih pet zasebnih istraživačkih celina spojene su u jedan zajednički sadržatelj koji, zapravo, čini okvir i sadržaj ove knjige i koji bi se mogao imenovati sintagmom dinamizam promena. Autori su, naime, preko analize ratova velikih antičkih istočnjačkih imperija, ratova na antičkom Zapadu, dugotrajnih i iscrpljujućih feudalnih
ratova za dinastičko nasleđe ali i za nove teritorije, zatim onih tokom revolucionarne ere XVIII stoleća i početaka industrijskog ratovanja, sve do militarizama XX veka i savremenih tehnoloških ratova, akcentovali značaj onoga što se u ratovima iz tehničkih, taktičkih ili strateških razloga menjalo. Ipak, iako je studija prvi put objavljena 2002. godine poslednji rat koji je u njoj obrađen bio je rat u Vijetnamu; dalje od toga autori nisu išli, ali navodeći literaturu o periodu 1973-2000. ističu da je ona šarolika, obimna ali neujednačenog kvaliteta, osim literature na temu gerilskih ratova ili, pak, uličnih borbi u građanskim ratovima. Međutim, čak i bez najnovijih tehnoloških izuma u vojnoj industriji, kao što su "pametne bombe" koje sa ogromnih daljina pogađaju cilj gotovo u centimetar, autorima je uspelo da svoju osnovnu ideju o fantastičnom i akceleratorskom dinamizmu promena u vojnoj industriji približe ne samo visokostručnom nego i laičkom čitaocu.
Veoma je važno na ovom mestu istaći da autori, razumljivo, ni na koji način ne glorifikuju rat, već ga naprosto izučavaju kao društvenu, ekonomsku, sociološku, politikološku pojavu koja istorijski oduvek "slepo i verno" prati sve ljudske kulture i civilizacije. Na tom tragu je i autorski zaključak koji bi se mogao svesti na sledeće: uvek će postojati nasilje, neka ideja ili misaona predstava o ratu ma kako da se društvo razvijalo i ma kako tehnološki napredovalo. Samo od 1945. do 2000. godine bilo je, prema podacima OUN, oko 500 ratova. Bili su to manji lokalni ratovi, ali ratovi koji su teritorijama i stanovništvu na teritorijama gde su se dešavali nanosili mnogo žrtava, razaranja i patnji.
Ono što autori vide kao moguću utehu za budućnost jeste realna pretpostavka da svetskih, globalnih ratova, uključiv i nuklearni, najverovatnije neće biti. Biće dosta manjih lokalnih i izolovanih ratova. Ovakav njihov (relativni) optimizam u pogledu budućnosti rata/mira svakako je posledica činjenice današnjeg nepostojanja dva antagonistička vojna i politička bloka, odnosno nestanak hladnog rata sa društveno-istorijske i političke pozornice. Ništa manje, ta vrsta optimizma zasniva se i na činjenici da velike svetske sile sve više zagovaraju međusobnu saradnju i integrativne političke, ekonomske, vojne i kulturne procese što rizik od velikih ratova značajno minimizira. Međutim, potrebna je i velika doza opreza, jer upravo sadržaj ove knjige ukazuje da je nasilje oduvek bilo tesno spojeno sa ljudskom vrstom i da se ispoljavalo u određenim periodima vremena u formi manjih ili većih oružanih sukoba narodâ ili unutar jednog naroda u vidu građanskih ratova i ideoloških revolucija.
Prema ovom prikazivaču, pak, rat je za čovečanstvo, za ljudsku vrstu, najveća tragedija ne samo zbog smrtonosnih i razarajućih efekata koje neminovno produkuje, nego pre svega zato što zakonomerno dovodi do teških posledica po buduće odnose među ljudima, što se, pre svega, ogleda u docnijoj dugotrajnoj nesposobnosti za toleranciju, dogovaranje i sporazumevanje jednih sa drugima. I kao što se za ponašanje pojedinca - koji je zbog razlika u mišljenju sklon ekstremnim isključivostima poput svađe i tuče - kaže da je asocijalno i huligansko, ista merila moraju da važe i za ponašanje naroda i država u međusobnim odnosima. Rat, kao i individualna tuča, sa stanovišta modernog, civilizovanog čovekovog poimanja sveta i života, kao i odnosa u tom svetu, potpuno su neprihvatljivi. Ratom se ne postiže apsolutno nijedan cilj, a njegove razorne posledice su praktično nenadoknadive. Ovaj prikazivač, za razliku od četvorice autora ove inače jako dobre studije, svoj optimizam da će u budućnosti ratova biti sve manje ne zasniva samo na trenutnoj konstelaciji snaga i odnosa na svetskoj političkoj sceni (jer se ona menja) već pre svega na činjenici nesvrsishodnosti i besmislenosti (svakog) rata.
  Z. M.
 
Šta čitate
Republika
Copyright © 1996-2007 Republika