Kriston I. Arčer, Džon R. Feris, Holdžer H. Fervig,
Timoti H. E. Travers, "Svetska istorija ratovanja", Alexandria
Press, Beograd 2006, str. 734
Budućnost rata i mira
Ovom obimnom studijom od preko sedamsto strana (preveo Aleksandar B. Nedeljković)
četvorica profesora istorije na Univerzitetu u Kalgariju (Kanada) pružaju
zanimljive uvide u istoriju ratova u svetu ali vrše i svojevrsnu reinterpretaciju
te istorije. Autori su se naročito potrudili da u svoju studiju uključe
i nezapadne izvore jer skoro sve dosadašnje istorije ratova bile su po svom
pristupu pretežno zapadne, odnosno bile su ograničene uglavnom na zapadnoevropsku
vojnu istoriju. Njihov rad osvetljava ratove drevnih istorijskih razdoblja
jednako kao i srednjovekovne i one novog doba. Svaki od četvorice autora
obradio je druge vremenske periode i, razumljivo, koristio drugačije istorijske
izvore; ono, pak, što im je zajedničko jeste naučna obrada sledećih tema:
prvo, kakva je bila čovekova ideja o ratu,
odnosno analizirana su shvatanja rata i odnos prema njemu u datoj epohi,
drugo, kakvo je bilo društveno iskustvo rata
ili kako je rat uticao na društvo i razvoj društvenih odnosa, treće, analiziran
je uticaj tehnologije na ratovanje, tj.
kojim i kakvim borbenim sredstvima su se vodili ratovi, s naglaskom na promene
koje su se u toj oblasti događale u raznim istorijskim epohama, četvrto,
kakva je bila priroda vojski, odnosno način
na koji su bile strukturisane i organizovane, i naposletku peto, obrađen
je personalni doživljaj rata, što podrazumeva
odnos prema ratu iz prizme njegovog neposrednog aktera.
Ovih pet zasebnih istraživačkih celina spojene su u jedan zajednički sadržatelj
koji, zapravo, čini okvir i sadržaj ove knjige i koji bi se mogao imenovati
sintagmom dinamizam promena. Autori su,
naime, preko analize ratova velikih antičkih istočnjačkih imperija, ratova
na antičkom Zapadu, dugotrajnih i iscrpljujućih feudalnih
ratova za dinastičko nasleđe ali i za nove teritorije, zatim onih tokom
revolucionarne ere XVIII stoleća i početaka industrijskog ratovanja, sve
do militarizama XX veka i savremenih tehnoloških ratova, akcentovali značaj
onoga što se u ratovima iz tehničkih, taktičkih ili strateških razloga menjalo.
Ipak, iako je studija prvi put objavljena 2002. godine poslednji rat koji
je u njoj obrađen bio je rat u Vijetnamu; dalje od toga autori nisu išli,
ali navodeći literaturu o periodu 1973-2000. ističu da je ona šarolika,
obimna ali neujednačenog kvaliteta, osim literature na temu gerilskih ratova
ili, pak, uličnih borbi u građanskim ratovima. Međutim, čak i bez najnovijih
tehnoloških izuma u vojnoj industriji, kao što su "pametne bombe"
koje sa ogromnih daljina pogađaju cilj gotovo u centimetar, autorima je
uspelo da svoju osnovnu ideju o fantastičnom i akceleratorskom dinamizmu
promena u vojnoj industriji približe ne samo visokostručnom nego
i laičkom čitaocu.
Veoma je važno na ovom mestu istaći da autori, razumljivo, ni na koji način
ne glorifikuju rat, već ga naprosto izučavaju kao društvenu, ekonomsku,
sociološku, politikološku pojavu koja istorijski oduvek "slepo i verno"
prati sve ljudske kulture i civilizacije. Na tom tragu je i autorski zaključak
koji bi se mogao svesti na sledeće: uvek će postojati nasilje, neka ideja
ili misaona predstava o ratu ma kako da se društvo razvijalo i ma kako tehnološki
napredovalo. Samo od 1945. do 2000. godine bilo je, prema podacima OUN,
oko 500 ratova. Bili su to manji lokalni ratovi, ali ratovi koji su teritorijama
i stanovništvu na teritorijama gde su se dešavali nanosili mnogo žrtava,
razaranja i patnji.
Ono što autori vide kao moguću utehu za budućnost jeste realna pretpostavka
da svetskih, globalnih ratova, uključiv i nuklearni, najverovatnije neće
biti. Biće dosta manjih lokalnih i izolovanih ratova. Ovakav njihov (relativni)
optimizam u pogledu budućnosti rata/mira svakako je posledica činjenice
današnjeg nepostojanja dva antagonistička vojna i politička bloka, odnosno
nestanak hladnog rata sa društveno-istorijske i političke pozornice. Ništa
manje, ta vrsta optimizma zasniva se i na činjenici da velike svetske sile
sve više zagovaraju međusobnu saradnju i integrativne političke, ekonomske,
vojne i kulturne procese što rizik od velikih ratova značajno minimizira.
Međutim, potrebna je i velika doza opreza, jer upravo sadržaj ove knjige
ukazuje da je nasilje oduvek bilo tesno spojeno sa ljudskom vrstom i da
se ispoljavalo u određenim periodima vremena u formi manjih ili većih oružanih
sukoba narodâ ili unutar jednog naroda u vidu građanskih ratova i ideoloških
revolucija.
Prema ovom prikazivaču, pak, rat je za čovečanstvo, za ljudsku vrstu, najveća
tragedija ne samo zbog smrtonosnih i razarajućih efekata koje neminovno
produkuje, nego pre svega zato što zakonomerno dovodi do teških posledica
po buduće odnose među ljudima, što se, pre svega, ogleda u docnijoj dugotrajnoj
nesposobnosti za toleranciju, dogovaranje i sporazumevanje jednih sa drugima.
I kao što se za ponašanje pojedinca - koji je zbog razlika u mišljenju sklon
ekstremnim isključivostima poput svađe i tuče - kaže da je asocijalno
i huligansko, ista merila moraju da važe
i za ponašanje naroda i država u međusobnim odnosima. Rat, kao i individualna
tuča, sa stanovišta modernog, civilizovanog čovekovog poimanja sveta i života,
kao i odnosa u tom svetu, potpuno su neprihvatljivi. Ratom se ne postiže
apsolutno nijedan cilj, a njegove razorne posledice su praktično nenadoknadive.
Ovaj prikazivač, za razliku od četvorice autora ove inače jako dobre studije,
svoj optimizam da će u budućnosti ratova biti sve manje ne zasniva samo
na trenutnoj konstelaciji snaga i odnosa na svetskoj političkoj sceni (jer
se ona menja) već pre svega na činjenici nesvrsishodnosti
i besmislenosti (svakog) rata.
|
|
Z. M. |
|