homepage
   
Republika
 
Šta čitate
Arhiva
O nama
About us
mail to Redakcija
mail to web master
 

 

 

Klemperer, LTI

Jezik i ton prevoda Maje Matić i Aleksandre Bajazetov-Vučen takvi su da će osvojiti i najzahtjevnijeg čitaoca

Da nije kako jeste vijest bi mogla biti posve lijepa: u Beogradu je, krajem 2006, izdavač po imenu Tanjug objavio prvi srpskohrvatski prevod čuvene knjige Victora Klemperera o jeziku za vrijeme Trećega rajha.
LTI je najpoznatije Klempererovo djelo. Naslov je skraćenica od Lingua Tertii Imperii (Jezik Trećega rajha). U trideset šest poglavlja, kojima prethodi opsežan predgovor, a kojima na kraju stoji kratak pogovor, autor, njemački Jevrejin, romanista i profesor na Tehničkom univerzitetu u Drezdenu, zapisao je, popisao, opisao i analizirao mnoge sablasne aspekte jezičkoga nasilja nacističke Njemačke. Njegovo svjedočanstvo o brutalnosti i manipulaciji ljudima putem manipulacije jezikom etabliralo se kao nezaobilazna građa za proučavanje jezičke pošasti Trećega rajha. Dobar dio knjige čine

naučne analize nacističkoga jezika, no valja reći da postoji saglasnost među kritičarima u pogledu ocjene da ove nisu onakve kakve su mogle biti da se autor mogao služiti svojim knjigama, koje su mu bile zaplijenjene ("...ali gde je sada moja biblioteka u kojoj bih to mogao da proverim? Da li bi imalo svrhe da se kod Gestapoa raspitam o njenoj sudbini?", pita se on - na str. 21 - koliko gorko toliko i ironično pri nagađanju o izvoru čak i za jednu anegdotu, onu o apsurdnosti situacije cirkuskog igrača na žici za kojeg se ne zna da li na žici održava ravnotežu zato što drži onu znanu šipku ili pak drži šipku zato što mu čuva ravnotežu).
LTI je prvi put objavljena 1947. godine, u deset hiljada primjeraka, u Aufbau-Verlag, izdavačkoj kući koja je tada bila u dijelu Berlina u sovjetskoj zoni. Drugo izdanje izlazi kod istog izdavača u istoj tiraturi, godine 1949, ali bez 29. poglavlja, onog s naslovom Zion. Razlog za cenzuru bio je osjetljiv sadržaj

 
Giovanni Boldini, Portrait of Sarah Bernhardt
Giovanni Boldini (1842-1931), Portrait of Sarah Bernhardt, 1880.
poglavlja u kojem Klemperer navodi riječi ruskog Jevreja Seliksohna, inače pristalice cionizma, o tome kako je Hitler zapravo učio od Jevrejina Herzla da "Jevreje posmatra kao narod, kao političku celinu, i da ih sve podvede pod Weltjudentum, belosvetske Jevreje". Poglavlje je cenzurirano, jer je SSSR u to vrijeme nastojao da ima dobre odnose sa Izraelom, a u vrhu sovjetske berlinske ispostave svakako je prevladalo mišljenje da bi objavljivanje rečenoga poglavlja u Klempererovoj knjizi moglo imati više uticaja na izraelsko-sovjetske odnose nego neobjavljivanje. Od trećeg izdanja, godine 1957, koje je objavio Max Niemeyer iz grada Halle, 29. poglavlje je opet u knjizi.
Prvo zapadnonjemačko izdanje LTI izlazi u Darmstadtu 1966. pod naslovom Die unbewältigte Sprache. Aus dem Notizbuch eines Philologen >LTI< (Nesavladani jezik. Iz bilježnice jednog filologa. LTI). Isti naslov nosi i drugo zapadnonjemačko izdanje izišlo u Münchenu 1969. godine. Nakon ujedinjenja Njemačke ustaljuje se naslov: LTI. Notizbuch eines Philologen, a 2005. izišlo je 21. izdanje.
LTI je Klempererov pokušaj da se bavi naukom nakon što je, zbog svoga nearijevskog porijekla, ostao bez posla. Naukom se ne uspijeva baviti kako bi htio i znao, pa svoje svjedočenje često svodi na oblik svakodnevne priče, anegdote ili potresnog opisa ličnih doživljaja. Sve to on čini, piše sociolog Helmut Elbers, da bi svoje znanje prenio i da bi djelovao pedagoški, prosvjetiteljski i antifašistički. Teškoća da se LTI smjesti u određenu književnu vrstu predstavlja zajedničko mjesto kod mnogih proučavalaca Klempererova djela. Tako Ehwald Lang piše, koristeći i verzal, da se "okolnosti u kojima je LTI nastala ogledaju u KOMPLEKSNOSTI, ZGUSNUTOSTI i NEPOSREDNOSTI teksta, te određuju njegovu formu kao DOKUMENTARNU MONTAŽU, i to tako da se tema i predmet knjige umnožavaju i pri tome neprekidno otvaraju nove prilaze". Pojam "dokumentarna montaža" ukazuje na naučnu i na umjetničku dimenziju Klempererove knjige, na fiktivne i na doživljene događaje. Koliko je to štivo kompleksno pokazuje i činjenica da i sam autor više puta, nesvjesno, svoje doživljaje opisuje - nacističkom terminologijom! Na jedno od tih mjesta, ono u prvom poglavlju, ukazuje Elbers: "Als dann die Beamtenschaft gereinigt wurde und ich meine Katheder verlor..." ("Kad je onda činovništvo bilo očišćeno, a ja izgubio katedru", oba kurziva S. G.). Za ovu pojavu ima primjera čak i u Klempererovim Dnevnicima, kao ovaj za čuvenu nacističku riječ "fanatisch": "Inzwischen gärtnert Eva oben fanatisch weiter" ("U međuvremenu Eva nastavlja da fanatično kopa u vrtu", kurziv S. G.).
O recepciji Klempererove LTI postoji cijela biblioteka knjiga i radova. U DDR je imala status "narodne knjige". Jürgen Fuchs piše 1984. da mu se "...pitanje 'Kako je bilo tada?' kojim sam želio da istražujem krivicu drugih preokrenulo u 'Kako je danas? Gdje i kako živim i govorim?'". Sablasni svijet nacističkih superlativa i skraćenica, uklanjanja starih a nametanja novih tuđica, uspostave i propisivanja novih termina, u nekim aspektima pokazuje fatalnu srodnost i s težnjama na srpskohrvatskom jezičkom području u posljednjih petnaestak godina. O nekima će od njih biti riječi u slijedećem broju ovoga lista.
A sada nešto o senci lijepe vijesti s početka ovog teksta.
Vijest nije posve lijepa, jer knjiga nije kakva je morala biti. Originalnog naslova: LTI. Notizbuch eines Philologen nema na koricama prevoda, već je uz LTI nadodano "Istina o jeziku nacista". Taj dodatak je ispisan kao naslov knjige, a na hrbatu knjige je stavljen u zagradu, uz LTI van zagrade. Na trećoj strani knjige, onoj koja se pri navođenju naslova načelno uzima za mjerodavnu, stoji između LTI i Istina o jeziku nacista, u zagradi: Beležnica jednog filologa. Neumjesna igra sa zagradama, koje u njemačkom naslovu ne postoje, zapetljana je izmišljanjem istine o jeziku nacista. Takav potez, vjerovatno učinjen iz želje da se naslovom primame mogući kupci, posve je neobjašnjiv ako se ima u vidu da je knjiga otisnuta u samo pet stotina primjeraka. Imajući u vidu da prevoditeljice knjige Maja Matić i Aleksandra Bajazetov-Vučen predaju na odsjeku za germanistiku beogradskog Filološkog fakulteta, a da bibliografije njihovih prevoda (dijelom dostupne i na internetu) upućuju na njihovu visoku filološku odgovornost, teško bi bilo povjerovati da su one učestvovale u poslu preimenovanja. Onaj ko je odlučio da u naslovu knjige jednoga od najrigoroznijih filologa Njemačke svoga vremena upotrebi riječ istina kao da nije čitao ono što je preimenovao. Recimo, ovo mjesto na početku knjige, na 26. stranici: "danas znam da ipak neću biti u stanju da svoje refleksije i pitanja o jeziku Trećeg rajha prevedem iz nabacanih beležaka u koherentno naučno štivo". Ili ove, završne u knjizi: "Tako je ova knjiga nastala: ne toliko iz sujete, nadam se, koliko zbog lajanja". Jer i kad bi filološka bilježnica Klempererova bila opterećena pretenzijom da se bavi istinom o jeziku nacista, ona istinu ne bi mogla dosegnuti: u njoj nema opisa neizostavnog i svakako najstrašnijeg jezičkog aspekta nacističke Njemačke, onoga u konclogorima. U jedinstvenoj sudbini Klempererove bilježnice, u kojoj nije nedostajalo ni izdavačke cenzure, ovo je, koliko mi je poznato, prvi slučaj njenoga preimenovanja u prevodu. Legitimno je pitati izdavača, njegove urednike (u knjizi se ne imenuje nijedan!) i prevoditeljice: ko joj je i zašto promijenio naslov? I je li taj koji je to učinio bio svjestan da time gazi autorovo dostojanstvo? A je li se mislilo i na to šta bi mogao na promjenu naslova reći ili učiniti pravni zastupnik autorove ostavštine?
Beogradsko izdanje nije ni tehnički ozbiljno dostignuće: tekst je nepotrebno složen slogom Times od najmanje 12 tačaka (a najčitljiviji je onaj od 11), što je suzilo knjižni rub, papir i štampa su kao da su iz kakva prosječnog kompjutera ili fotokopirnog aparata iz ranih devedesetih godina. Na unutrašnju naslovnu stranicu zguran je naslov originala, a imena dviju prevoditeljica bačena su na suprotnu lijevu, između imena priređivača kompjuterskog sloga i štamparije. Nije ništa bolje ni sa posljednjim dvijema stranicama. Na njima se nalazi Sadržaj, a podno njega bilješka o tome koji je dio knjige prevela jedna a koji druga prevoditeljica. Iza toga stoji napomena o prevodilačkim bilješkama; za ove posljednje se kaže da su načinjene prema Enciklopediji nacionalsocijalizma, prema Brockhausu i prema Glosaru nacionalsocijalističkoga njemačkog jezika. No u knjizi od tih bilježaka nema ni jedne jedine! Bez tih bilježaka ovakva knjiga nije ono što bi morala biti. Mora se spomenuti i da u knjizi nema ni kurzivom označenih mjesta u originalu, što izdavačevu poduhvatu daje znak ne samo propusta već i goleme neozbiljnosti. Spisak bi mogao biti i duži, no neka za ovu priliku bude ovoliki.
Sve ovo baca sjenu nepravde na posao koji su načinile prevoditeljice. Njihov prevod je filološki podvig, te im valja izraziti zahvalnost što su za srpskohrvatskog čitaoca prevele tekst koji mnogi filolozi smatraju teško prevodivim, a neki i neprevodivim. Jezik i ton prevoda Maje Matić i Aleksandre Bajazetov-Vučen takvi su da će osvojiti i najzahtjevnijeg čitaoca.
  Sinan Gudžević
 
Šta čitate
Republika
Copyright © 1996-2007 Republika