|
Godina XIX (2007)
|
1. jun - -31. avgust 2007.
|
 |
|
|
Republika
|
Kultura
|
|
|
|
|||||||||||||||
|
Gajo Sekulić, Individuum i nasilje "Rabic", Sarajevo 2006. Nas neposredne svjedoke ratova na području bivše Jugoslavije od 1991. do 1995, a možda i nekoliko mlađih naraštaja na koje ćemo neizbježno prenijeti svoje ratne i postratne frustracije, do kraja života proganjat će jedno sudbonosno pitanje: da li se taj krvavi pokolj mogao izbjeći? Da li smo mogli učiniti nešto što bi taj fatalni tok historije preduprijedilo? Ili je to jednostavno usud tih malih "nepovijesnih", nedovršenih balkanskih naroda; tih iracionalnih i opskurnih plemena koja kroz milenije jedni drugima vade grkljane; onih ljudi koji navečer zajedno slave i piju, a već sutra zabijaju tupe sjekire u lobanje svojih najbližih susjeda? Uostalom, ove slike iz "balkanske krčme" već su odavno sastavni dio zapadnjačkog orijentalističkog imaginarija kojemu, nažalost, i suviše često dajemo dobru argumentaciju svojim postupanjem.Ipak, iskreno se nadam da ova fatalistička, primordijalistička slika zapadnog Balkana nije nikakav usud. Postoje i druge slike, postoje i neki drugi ljudi "čije †je‡ jedino oruđe bolji argument, odnosno princip nenasilnog djelovanja" (str. 12). Sve dok postoje takvi ljudi, bez obzira na to koliko ih malo bilo, postojat će i nada, nada slobode za sve nas poniženjem, ratnim razaranjima, politikantsko-kriminalnim manipulacijama sluđene ljude koji, čini mi se, nepogrešivo odabiru uvijek najgoru opciju za svoju političku zajednicu. Jedan od takvih malobrojnih ljudi od argumenta, koji uporno tkaju naraciju nade u slobodu i dostojanstvo građanina, pojedinca, na kraju čovjeka, je i profesor Gajo Sekulić. Tekst koji je pred nama nije "nepristrasan" i "objektivan" - pun je prijezira spram političkih, kulturnih i vojnih mešetara, nažalost, tada, 1991. godine, ključnih figura, koji su se prihvatili "realiziranja nacional-socijalističkih snova" (str. 126) koje Sekulić u formi 16 otvorenih pisama sa stranica sarajevskog Oslobođenja određuje kao odgovorne "za početke vjerskog i međuetničkog rata u Jugoslaviji, za podsticanje i militarizaciju stanovništva, za gotovo potpunu blokadu civilnog društva, za propast privrede i prazne kase i džepove naših građana" (str. 127). Pred nama je neobičan tekst jer ga ispisuje angažirani intelektualac - ne angažiran prema interpretativnim obrascima autoritarnih ideologija komunizma i nacionalizma, dakle ne "pošteni" intelektualac koji svoje intelektualne sposobnosti nudi nekom "velikom cilju", niti onaj koji s neke nad-perspektive lamentira nad gorkom sudbinom; to je angažirani intelektualac koji već djeluje, koji optužuje poput Emila Zole i ključnim akterima jugoslavenske tragedije nudi moralno ogledalo u kojem se ovi pokazuju u svoj svojoj nakaznosti. Ako apstrahiramo ključna pitanja iz Sekulićevih pisama i dokumenata iz tih prijelomnih vremena naše historije od konkretnih događaja i aktera - tih "personifikacija dominantnih političkih elita koje su imale političku vlast da započnu ili spriječe rat" (str. 12) - moglo bi se suditi da knjiga Individuum i nasilje predstavlja opsežno dokumentirano svjedočanstvo pobunjenog individuuma i njegovog prkosa spram tvrdoglave činjenice da se rodio i svoj jedini život nepovratno troši u jednoj političkoj zajednici kojom vladaju takvi kolektivistički diskurzivni obrasci koji svakodnevno atakuju na njegov/njen zdravi razum svaki put iznova ponižavajući sve ono - toga je tako malo - što on/ona smatra vrijednim, ljudskim i pravednim. To je svjedočanstvo nemoći individuuma - građanina/građanke pred sveobuhvatnim "mehanizmima samozavaravanja i svjesnog laganja u politici" (str. 13) kao jedine pouzdane "legitimacije vlasti novih elita koje su sasvim svjesno prihvatile nasilje kao najvažniju historijsku pretpostavku za višestruko osmišljenu operaciju rušenja SFRJ radi uspostavljanja novih nacionalnih nezavisnih država-državica svim raspoloživim preddemokratskim nasilnim sredstvima i po svaku cijenu" (str. 13). Iz pisma u pismo, koja Sekulić upućuje svim tada ključnim akterima drame jugoslavenskog raspada - Miloševiću, Tuđmanu, Izetbegoviću, Markoviću, Ćosiću, Kadijeviću, Krajišniku, Janši, Mesiću, Kučanu, Gligorovu, Bulatoviću, Suroiju, Ivanoviću, Lončaru - provlači se argumentirano osporavanje "prava na nasilje, to jest, prava na lišavanje života pojedinaca ili čitavih grupa ljudi radi ostvarenja bilo kojih viših ciljeva" (str. 64). Iz pisma u pismo Sekulić upozorava na suštinu onoga što se odvija iza kulisa političkih svejugoslavenskih previranja - suština koja je prešutni konsenzus nacional-šovinista od Vardara pa do Triglava, oko trajnog "isključenja suverenih građana Jugoslavije i svih republika kao mogućih aktera odluke o sopstvenoj budućnosti" (str. 61). Taj konsenzus novih elita, odnosno tačka u kojoj je taj konsenzus jugoslavenskih nacionalista svih boja bio najjači fokusirala se na "odbacivanje mogućnosti davanja novog demokratskog autoriteta saveznim institucijama, prvenstveno Skupštini SFRJ putem raspisivanja izbora za Savezno vijeće Skupštine SFRJ" (str. 61). Ovo izigravanje demokratske procedure koje je, uprkos unutrašnjim razlikama među nacionalističkim prevratničkim elitama, ukinulo mogućnost pojave suverenog građanina, Sekulić je prozreo kao lukavu strategiju šireg "etatističkog projekta društva" koje odlikuju "dva instrumenta reprodukcije moći političke elite, odnosno političke oligarhije. Prvi je klasični, još uvijek neprevladani model, koji je samo naizgled ideološki i politički. To je 'proizvodnja neprijatelja' kojom se ideološki i politički legitimira patronat ili paternalizam vladajuće elite nad građanima. Drugi je vezan uz činjenicu... sve većeg socijalnog beznađa građana" (str. 132). Takvo etno-nacionalističko dekonstruiranje demokratije, izbjegavanje demokratskih procedura uz pribjegavanje nasilju, transformacija totalitarnog ideološkog obrasca s klasnog na nacionalni vrlo brzo nas je dovela do situacije u kojoj se "novouspostavljena vlast u našim republikama želi očuvati golom silom kroz jačanje autoritarnosti, totalitarnosti i raznovrsnih oblika militarizacije pojedinaca, grupa građana, dijelova ili čitavih partija ili drugih vojnih formacija, da očevi nacija, taj novouspostavljeni lik političkog nacionalnog revolucionara isključuje svaku pomisao o proširenju demokratskih procedura dogovora o budućnosti Jugoslavije te na kraju da je politička nezrelost glavnih aktera i uzročnika krize pretvorila Jugoslaviju u jedno od centralnih žarišta destabilizacije Evrope" (str. 122-123), zaključuje Sekulić u otvorenom pismu Slobodanu Miloševiću i Franji Tuđmanu. Zar je moguće, postavlja se racionalno pitanje, da smo se svi mi između dva presudna projekta, jednog koji je išao za jednostranim "stvaranjem suverenih nacionalnih država - koji nisu mogući ovom brzinom i na pretpostavkama ovih sadašnjih ludih vremena osim kroz krv, kroz žrtvovanje života građana kao talaca ili podanika svojih očeva nacija" (str. 66) i projekta, možda mukotrpnijeg, ali ipak obećavajućeg, naime projekta stvaranja "odgovarajuće demokratske procedure" koja bi po prvi put omogućila "novu demokratsku zajedničku državu u kojoj bi suvereni građanin kao pojedinac svoju suverenost prenosio u obliku suverenih nadležnosti opštini, regiji, republici, zajedničkoj državi i Evropskoj zajednici" (str. 67), ipak odlučili za onaj prvi, za nasilje, kao da ne znamo da nema tog višeg cilja koji je vrijedan jednog jedinog ljudskog života. Kao da nismo slutili ključnu lekciju iz Sekulićevih pisama, da usred zapjenjenih priča o ugroženosti apstraktnih grupa kao što su nacije, ipak "drama nasilja i otpora nasilju uvijek je individualni čin". Cijenu toga neznanja, kao cijenu vlastite, Kant bi s pravom rekao, "samoskrivljene nezrelosti" plaćamo i danas, osobito mi građani nacionalistički rascjepkane BiH. Možda su i vjerovatno su u pravu oni koji su spremni prigovoriti da je svako promišljanje - ideja, teorija, politika - i djelovanje koje ne uzima dovoljno ozbiljno "tvrde" činjenice s terena, a to su svakako tvrde činjenice etničkog kolektivizma u kojem i danas živimo, defektno. Profesor Gajo ih nije uzimao u obzir ni tada, a ne uzima ih ni danas jer zna da su te "tvrde" činjenice i te kako proizvedene, da su sve kolektivističke pripadnosti od onih komunističkih pa do ovih etno-nacionalističkih performativne prirode. One su, kao i one prije njih, konstrukcija jer se sve one svode na niz djelovanja kojima se kolektivistička pripadnost potvrđuje; riječ je o skupu kulturno priznatih djelovanja koja su se u simboličkom univerzumu u datom trenutku krize nametnula i sada se prepoznaju kao konstitutivni elementi identiteta tog kolektiva pri čemu već sutra mogu nestati s povijesne scene pod pritiskom nekih novih, nadajmo se s profesorom Gajom boljih, u kantovskom smislu "zrelijih" artikulacija političkoga samorazumijevanja, možda baš na tragu suverenog građanstva ojačanog razgranatom mrežom civilnog društva. Cijela knjiga razotkriva mehanizme kako su se te tvrde činjenice koje se danas olako nazivaju prirodnim proizvođene, ali te subverzivne mehanizme koji su popločali put našoj zajedničkoj tragediji Sekulić ne otkriva danas, s pristojne udaljenosti, već je njegov tekst svjedočanstvo upravo tog vremena, on nastaje "uživo" upravo sada i ovdje kako se događaji odvijaju pred našim očima. Zato tekst ove knjige nema vremena da sačeka svoje teorijsko zaokruženje, svoje znanstveno zgotovljenje jer već je na pomolu novi splet okolnosti koji zahtijeva da se misaono prokrči i razobliči. Naravno, sve to ne amnestira Sekulića da u što skorije vrijeme jedan takav teorijski zahvat koji će nam ponuditi nove interpretativne obrasce ne učini. Moglo bi se olako zaključiti da upravo zbog tog diktuma tako zgusnute svakodnevice te prijelomne 1991. godine knjizi nedostaje autorski rez i ušminkavanje koje bi se ogledalo
Demaskirajući, promptno reagirajući, neumorno, stalno iznova nudeći alternativne pristupe Gajo Sekulić upravo krči te puteve mišljenja, odnosno, hajdegerovski kazano, on priprema dolazak mišljenja što je najveći i najčasniji angažman koji intelektualac može zamisliti. Zato vrijednost knjige profesora Sekulića nije toliko u predviđanjima i obistinjavanju njegovih opravdanih crnih slutnji u to gdje nas može odvesti (i gdje nas je na kraju i odvelo) to pervertiranje demokratije, koliko u tome što je ona svjedočanstvo nade u mogućnost slobode.
1 Martin Heidegger, Predavanja i rasprave ("Plato", Beograd 1999). |
|||||||||||||||||
|
|||||||||||||||||
|
Republika
|
