homepage
   
Republika
 
Kultura
Arhiva
O nama
About us
mail to Redakcija
mail to web master
 

 

 

U stalnom traganju

Demokratijama ne prete toliko diktature koliko gubljenje njene sopstvene "genijalnosti", jer politički spektakl u njoj postaje sve značajniji od argumenata

Britanski filozof Bertrand Rasel jednom je objavio ovu misao: "Fanatično verovanje u demokratiju čini demokratske ustanove nemogućim". Možda čitaocima ovaj Raselov sud nije baš jasan, ali ostaje da se veruje da i Rasel, pošto sebe ne posmatra kao fanatika, da u pogledu demokratije jasno vidi da to nije savršen sistem, odnosno da je to sistem koji je preživeo vekove - stariji je od hrišćanstva, to znači preko dvadeset vekova - da taj sistem mora stalno da se preispituje i svodi račune. To je još jedna bitna razlika između demokratije i totalitarnih režima koji teško da se ikada preispituju u onom javnom i generalnom preispitivanju. Toga nije bilo ni u jednom času kod takozvanih fašističkih sila, odnosno nacizma i fašizma, ali nije bilo u stvarnosti ni kod "antifašističkih" sila kao što je bio Sovjetski Savez. Jugoslovenski komunističko-socijalistički režim je u izvesnom smislu bio delimično različit od onog u SSSR: Jugosloveni komunisti su se stalno preispitivali, istina ne javno, i stalno su nešto menjali, ali se nikada u stvarnosti nisu i bazično izmenili.
Ovo preispitivanje i svođenje računa izvršio je nedavno francuski naučnik Pjer Rozanvalon (Pierre Rosanvallon) sa svojim prošlogodišnjim delom Kontra-demokratija (La contre-democratie). Taj izraz "kontra" nema smisao protivnika demokratije već smisao preispitivanja i svođenja računa u okviru filozofije i prakse demokratskih sistema. U podnaslovu knjige jasno stoji da je reč o "politici u vremenu nepoverenja". Misli se očevidno na politiku demokratije kao skup ideja i kao sistem u praksi. Savremeno civilizacijsko kretanje, iako se prvenstveno ili jedino razvija u demokratijama, posredno i negativno utiče na razvoj demokratskih ideja i demokratskog sistema. Savremena tehnologija snaži individualizam, i smanjuje osećanje za solidarnosti koje su neophodne demokratiji.
Još od prvih dana demokratije u klasičnoj Atini uviđalo se da je samo glasanje nedovoljno kako za odbranu suverenosti populusa tako i za izvršenje praktičnih zadataka u razvoju društva. U klasičnoj Grčkoj "skupštine naroda" bile su značajne koliko i "sud naroda". Zato za Aristotela nije značajna samo kontrola "izabrane" "izborne vlasti" nego i kontrola vlasti sudija. Reklo bi se da od početka razvoja demokratije postoji ideja da u tom sistemu treba da se razvijaju snage stalne kontrole izborne vlasti iz prostog razloga - što je podvlačila i Madam Rolan (Roland de la Platičre) u prvim godinama Revolucije - da su izborne, odnosno izabrane vlade takođe sklone korupciji. Od početka, demokratija rađa i vlast osobitog mišljenja, stalnog predlaganja, podeljenosti mišljenja i vlast rasprave. Nadgledati svaku vlast, biti sumnjičav prema svakoj vlasti, prema svakom organu jedne vlasti! I dalje, vršiti "vlast bdenja" i vlast "optuživanja". Naravno, u Francuskoj revoluciji ove tendencije dovele su do jačanja revolucionarne represije koja je verovatno na neki način dokrajčila i samu Revoluciju. Kao što kaže Rozanvalon, "režimi i ekonomski i politički sistemi ne umiru zbog svojih skandala. Oni umiru zbog svojih protivurečnosti". A ideologije, koje na zastavi nose plemenite ideale slobode, često dolaze brže do represije nego do slobode!
Zanimljivo je da je prvi predsednik Kineske Republike Sun Yat-Sen predlagao da se u demokratiju pored zakonodavne, sudske i izvršne vlasti uvede i četvrta vlast, "vlast
nadzora". I, u toku razvoja civilizacije, nove tehnologije omogućavaju taj nadzor. Mislimo na štampu i na televiziju, posebno na internet poslednjih godina. Postavlja se, međutim, i drugo pitanje: u kojoj meri savremena tehnologija ne čini građanina umornim, odvaja ga od politike, depolitizuje ga? Posebno zabrinjava činjenica da sindikalizam nema onu snagu koju je imao pre nepuna dva veka. Međutim, ne treba zaboraviti, što se  
Gustave Courbet, Die Steinklopfer
Gustave Courbet (1819-1877), Die Steinklopfer, 1849.
teško čuje u savremenoj javnosti, da je, s jedne strane, fizički, manuelni rad smanjen na minimum zahvaljujući tehnologiji, a s druge strane, da je standard više nego značajnog dela društva skočio, posebno kad je reč o radničkoj klasi razvijenih zemalja.
Kad je reč o sindikatima, Rozanvalon skreće pažnju da je pojava ove, što bismo rekli, "nevladine" organizacije, počela štrajkovima već početkom XIX veka, pre nego što je došlo do organizovanja radničke klase, odnosno sindikata u zemljama kao što su bile Francuska i Velika Britanija. Sindikalna "vlast", odnosno njena "moć nadgledanja" javnih poslova, posebno kad je reč o položaju radne najamne snage u prvim decenijama ranog kapitalizma, predstavlja jedan od činilaca u razvoju takozvane kontra-demokratije. To je moć ne samo nadgledanja nego i moć pritisaka da se donesu odluke koje će odgovarati interesima te najamne klase. Dakle, sindikati ne uzimaju vlast u demokratiji, nego je kontrolišu, izazivaju i primoravaju. Radnici dobijaju pravo da glasaju od 1848. godine, ali štrajkovima oni primoravaju vlasti koje odlučuju... Žores (Jean Jaurčs) je docnije objašnjavao da francuski socijalizam želi da jednu "negativnu opasnu vlast" pretvori u "pozitivnu vlast". Moglo bi se reći da sa sistemom "javnog staranja" (welfare state) ta pozitivna vlast, na neki način, posredno vlada razvijenim zemljama Evrope sve vreme posle Drugog svetskog rata. Tako se može reći da je evropska socijaldemokratija, ne samo u Velikoj Britaniji, unela u svoje funkcionisanje jednu vrstu "socijalnog suvereniteta".
U Velikoj Britaniji razvija se jedna druga ustanova koja je jedinstvena u svetu. To je opozicija kao ustanova koja ima poseban položaj ne samo u parlamentu nego i u javnosti, u medijima. Ta "nova vlast", opozicija kao ustanova, nastala je tek 1923. godine u doba opozicionog položaja Laburističke stranke Velike Britanije. Kao što je poznato, prema vođi opozicije sama vlada ima poseban postupak: on ima posebne prinadležnosti, pored uobičajenih kao član Donjeg doma. Vođ opozicije u svim ceremonijalnim procesijama ide zajedno s predsednikom vlade. Sve ove ustanove pokazuju da demokratija od prvog dana ne samo da se stalno samokontroliše preko utvrđenih ustanova nego se i teorijski stalno samoispituje. I to je njena prevashodna vrednost u odnosu na totalitarizme, bilo desne bilo leve. I američka demokratija je doprinela ovom sistemu samoizgradnje svojom ustanovom "opoziva" (recall).
Rozanvalon se ne zaustavlja na ovim političkim ustanovama; ide dalje i vidi u pojavi ustanove porote jednu vrstu unutrašnje demokratizacije demokratskog društva i demokratskog sistema. Već je Tokvil u svojoj knjizi o demokratiji u Americi početkom XIX veka tvrdio da je "porota pre svega politička ustanova..." Čini deo nacije koja se stara o izvršenju zakona, kao što se skupštine staraju o "izradi zakona". U Francuskoj je u toku XIX veka bilo lakše pripadnicima radničke klase da uđu u porote nego što su imali mogućnosti bilo da glasaju bilo da aktivno učestvuju u političkim akcijama. Pojedinost, koja verovatno nije poznata širem javnom mnenju, jeste da je porota, čak i u doba Francuske revolucije, bila u stanju da oslobodi tri četvrtine osumnjičenih! Kad se taj podatak uporedi sa takozvanim antifašističkim revolucijama - gde se takoreći ne zna da su politički osumnjičeni građani bili oslobađani - vidi se koliko je u tom pogledu XX vek bio iza XVIII i XIX veka.
Ali kad je reč o sudskoj oblasti valja pomenuti stav Rozanvalona da u jednom trenutku sudska i zakonodavna vlast postaju neka vrsta dualizma. Dalje, ustanova prud'hommes je fenomen sudske vlasti u Francuskoj, to jest tela koja pokušavaju da mirenjem pre sudskog procesa nađu rešenja. Ova tela za "mirenje" ustanovio je Napoleon 1806. za odnose sukoba na radu, ali su te ustanove zbog vanrednog političkog razvoja posle 1806. počele redovno da rade tek od 1848. i dejstvuju do dana današnjeg. Sudska vlast je u demokratijama tako narasla da nju Rozanvalon obeležava ko "judiciarisation du politique", slobodno prevedeno kao "sudilaštvo politike", politika kao "prosuđena", politika opkoljena "sudilaštvom".
Svim ovim dodacima reprezentativnoj demokratiji valja dodati i druge činioce koji kontrolišu, odnosno dopunjuju demokratski izborni sistem - kao što su mediji, i novinarstvo pre savremenih medija, koje postaje jedna vrsta vlasti, koja obaveštava i "za svoj račun" presuđuje po izvesnim problemima i po svakodnevnim izvesnim pitanjima. Tako mediji postaju moralna i funkcionalna legitimnost. Potom, Rozanvalon posebno ispituje fenomen pobunjenika, "otporaša", disidenata i u njima vidi takođe činioce dopune demokratiji, odnosno činioce takozvane kontra-demokratije. Posebno se zadržava na jednoj popularnoj pojavi u drugoj polovini XX veka, na pojavi disidenata. On je ne samo pobunjenik, koji kazuje svoje "ne" datim pojavama i rešenjima, i eventualno celom sistemu, nego je to "uspravan čovek" koji svojim stavom dejstvuje u odgovarajućoj sredini. Kad pišem ove redove, jasno je da mislimo prvenstveno na disidente pod takozvanim antifašističkim režimima, odnosno na takve evropske ličnosti disidentstva kao što su Đilas, Solženjicin, Saharov i drugi. Disident je svedok svog vremena i svedok sistema protiv kojih diže glas i ne prestaje svojim glasom. Naravno, disidenata ima i u demokratskim sistemima, kao što je, na primer, bio Sartr (Jean Paul Sartr) u Francuskoj, takođe u drugoj polovini XX veka. Da ne uzimamo u raspravu međunarodnu studentsku pobunu leta 1968. godine.
Posebno se francuski teoretičar Rozanvalon zadržava na problemu populizma koji, sasvim prirodno, prati demokratske ideje i demokratske sisteme. Populizam je patološka pojava demokratije, odnosno u demokratiji, i to od prvih dana njenog postojanja, još u davnim vremenima antičke Grčke. Populizam je radikalizam "demokratije nadzora". Rozanvalon ide dalje i smatra da populizam može postati i činilac ne-politike, činilac protiv politike. Dodali bismo da se populizmi javljaju u kriznim vremenima pojedinih društava, i u kriznim trenucima jednog demokratskog sistema. (Ne dovodimo u pitanje pojavu populizma i u totalitarnim režimima i u svakojakim nedemokratskim režimima.) Populizam je, čini nam se, prolazna pojava, ali je opasna u tom smislu što u osnovi predstavlja jednu vrstu banalizacije politike, u našem srpskom slučaju populizam je vrhunac kulturološkog poraza našeg društva. U našem slučaju, sa Šešeljem kod nas, populizam dovodi do vrhunca primitivizma i najniže vulgarnosti, u jeziku i ponašanju.
"Slobodan građanin je gotovo uvek nezadovoljan", kaže Rozanvalon, nepoverenje i sumnjičavost su stalno prisutni. Međutim, demokratija i njene pristalice valja da uvek vode računa da u svakom društvu postoje protivnici slobode; takvih ima i u svim demokratijama, posebno danas u takozvanim "prelaznim vremenima". U poslednjim nedeljama i mesecima među novim članovima Evropske unije javljaju se uznemiravajuće ekstremističke tendencije; sva je naša vera da one neće pobediti i da su i sada u neku ruku marginalizovane. Opasnost je daleko veća kad se ove tendencije javljaju kod stabilnijih i naprednijih društava, kao što je, na primer, francusko. Nama se čini da te opasnosti dolaze u razvijenim društvima od zasićenosti, i od njihove zamorenosti politikom, pa i demokratskim sistemom koji zahteva izvesne napore svakog građanina i svake društvene grupe. Ako reprezentativna demokratija, koja pokazuje naklonosti da postane politička "aristokratija" - neposredna demokratija, ili njene manifestacije i činjenja, mogu lako da vode u demagogiju, nama je, piše Rozanvalon, potrebna "refleksivna demokratija", demokratija u kojoj građani razmišljaju i rasuđuju. Nasuprot nalazima kod nas, da je u Srbiji pismenost, opšta i politička pismenost na najnižem nivou, i da zato imamo kao najsnažniju stranku onu koja je najekstremnija, najprimitivnija i najvulgarnija - mi smatramo da težište problema kod nas leži u nemoći građanina da politički razmišlja i da politički rasuđuje.
Nedavno je u pariskom Le Mondu političar Pizani (Edgar Pisani) rekao da demokratijama ne prete toliko diktature koliko gubljenje njene sopstvene "genijalnosti", jer politički spektakl u njoj postaje sve značajniji od argumenata. A Rozanvalon zaključuje da za demokratiju ostaju osnovna tri stuba: izborna reprezentativna demokratija, "kontra-demokratija" (stalna kontrola i stalna inicijativa političkog građanina) i "refleksivna" (snaga rasuđivanja), snaga u stalnom preispitivanju političkog. Ono što na evropskom Zapadu i u Americi ne smeju da zaborave nosioci demokratskih ideja i odgovorni za demokratske sisteme, to je da se i oni nalaze u "tranziciji", u prelaznom stanju između jedne zastarele tehnologije i jednog izuzetno brzog tehnološkog napredovanja, uporedo sa porastom standarda najvećeg dela stanovništva. Dakle, i tu treba opreznosti!
  Desimir Tošić
 
Kultura
Republika
Copyright © 1996-2007 Republika