U stalnom traganju
Demokratijama ne prete toliko diktature
koliko gubljenje njene sopstvene "genijalnosti", jer politički
spektakl u njoj postaje sve značajniji od argumenata
Britanski filozof Bertrand Rasel jednom je objavio ovu misao: "Fanatično
verovanje u demokratiju čini demokratske ustanove nemogućim". Možda
čitaocima ovaj Raselov sud nije baš jasan, ali ostaje da se veruje da i
Rasel, pošto sebe ne posmatra kao fanatika, da u pogledu demokratije jasno
vidi da to nije savršen sistem, odnosno da je to sistem koji je preživeo
vekove - stariji je od hrišćanstva, to znači preko dvadeset vekova - da
taj sistem mora stalno da se preispituje i svodi račune. To je još jedna
bitna razlika između demokratije i totalitarnih režima koji teško da se
ikada preispituju u onom javnom i generalnom preispitivanju. Toga nije bilo
ni u jednom času kod takozvanih fašističkih sila, odnosno nacizma i fašizma,
ali nije bilo u stvarnosti ni kod "antifašističkih" sila kao što
je bio Sovjetski Savez. Jugoslovenski komunističko-socijalistički režim
je u izvesnom smislu bio delimično različit od onog u SSSR: Jugosloveni
komunisti su se stalno preispitivali, istina ne javno, i stalno su nešto
menjali, ali se nikada u stvarnosti nisu i bazično izmenili.
Ovo preispitivanje i svođenje računa izvršio je nedavno francuski naučnik
Pjer Rozanvalon (Pierre Rosanvallon) sa svojim prošlogodišnjim delom Kontra-demokratija
(La contre-democratie). Taj izraz "kontra"
nema smisao protivnika demokratije već smisao preispitivanja i svođenja
računa u okviru filozofije i prakse demokratskih sistema. U podnaslovu knjige
jasno stoji da je reč o "politici u vremenu nepoverenja". Misli
se očevidno na politiku demokratije kao skup ideja i kao sistem u praksi.
Savremeno civilizacijsko kretanje, iako se prvenstveno ili jedino razvija
u demokratijama, posredno i negativno utiče na razvoj demokratskih ideja
i demokratskog sistema. Savremena tehnologija snaži individualizam, i smanjuje
osećanje za solidarnosti koje su neophodne demokratiji.
Još od prvih dana demokratije u klasičnoj Atini uviđalo se da je samo glasanje
nedovoljno kako za odbranu suverenosti populusa
tako i za izvršenje praktičnih zadataka u razvoju društva. U klasičnoj Grčkoj
"skupštine naroda" bile su značajne koliko i "sud
naroda". Zato za Aristotela nije značajna samo kontrola "izabrane"
"izborne vlasti" nego i kontrola vlasti sudija. Reklo bi se da
od početka razvoja demokratije postoji ideja da u tom sistemu treba da se
razvijaju snage stalne kontrole izborne vlasti iz prostog razloga - što
je podvlačila i Madam Rolan (Roland de la Platičre) u prvim godinama Revolucije
- da su izborne, odnosno izabrane vlade takođe sklone korupciji. Od početka,
demokratija rađa i vlast osobitog mišljenja, stalnog predlaganja, podeljenosti
mišljenja i vlast rasprave. Nadgledati svaku vlast, biti sumnjičav prema
svakoj vlasti, prema svakom organu jedne vlasti! I dalje, vršiti "vlast
bdenja" i vlast "optuživanja". Naravno, u Francuskoj revoluciji
ove tendencije dovele su do jačanja revolucionarne represije koja je verovatno
na neki način dokrajčila i samu Revoluciju. Kao što kaže Rozanvalon, "režimi
i ekonomski i politički sistemi ne umiru zbog svojih skandala. Oni umiru
zbog svojih protivurečnosti". A ideologije, koje na zastavi nose plemenite
ideale slobode, često dolaze brže do represije nego do slobode!
Zanimljivo je da je prvi predsednik Kineske Republike Sun Yat-Sen predlagao
da se u demokratiju pored zakonodavne, sudske i izvršne vlasti uvede i četvrta
vlast, "vlast
nadzora". I, u toku razvoja civilizacije,
nove tehnologije omogućavaju taj nadzor. Mislimo na štampu i na televiziju,
posebno na internet poslednjih godina. Postavlja se, međutim, i drugo
pitanje: u kojoj meri savremena tehnologija ne čini građanina umornim,
odvaja ga od politike, depolitizuje ga? Posebno zabrinjava činjenica
da sindikalizam nema onu snagu koju je imao pre nepuna dva veka. Međutim,
ne treba zaboraviti, što se |
|
|
Gustave Courbet (1819-1877),
Die Steinklopfer,
1849.
|
|
teško čuje u savremenoj javnosti, da je, s jedne strane, fizički, manuelni
rad smanjen na minimum zahvaljujući tehnologiji, a s druge strane, da je
standard više nego značajnog dela društva skočio, posebno kad je reč o radničkoj
klasi razvijenih zemalja.
Kad je reč o sindikatima, Rozanvalon skreće pažnju da je pojava ove, što
bismo rekli, "nevladine" organizacije, počela štrajkovima već
početkom XIX veka, pre nego što je došlo do organizovanja radničke klase,
odnosno sindikata u zemljama kao što su bile Francuska i Velika Britanija.
Sindikalna "vlast", odnosno njena "moć nadgledanja"
javnih poslova, posebno kad je reč o položaju radne najamne snage u prvim
decenijama ranog kapitalizma, predstavlja jedan od činilaca u razvoju takozvane
kontra-demokratije. To je moć ne samo nadgledanja nego i moć pritisaka da
se donesu odluke koje će odgovarati interesima te najamne klase. Dakle,
sindikati ne uzimaju vlast u demokratiji, nego je kontrolišu, izazivaju
i primoravaju. Radnici dobijaju pravo da glasaju od 1848. godine, ali štrajkovima
oni primoravaju vlasti koje odlučuju... Žores (Jean Jaurčs) je docnije objašnjavao
da francuski socijalizam želi da jednu "negativnu opasnu vlast"
pretvori u "pozitivnu vlast". Moglo bi se reći da sa sistemom
"javnog staranja" (welfare state) ta pozitivna vlast, na neki
način, posredno vlada razvijenim zemljama Evrope sve vreme posle Drugog
svetskog rata. Tako se može reći da je evropska socijaldemokratija, ne samo
u Velikoj Britaniji, unela u svoje funkcionisanje jednu vrstu "socijalnog
suvereniteta".
U Velikoj Britaniji razvija se jedna druga ustanova koja je jedinstvena
u svetu. To je opozicija kao ustanova koja
ima poseban položaj ne samo u parlamentu nego i u javnosti, u medijima.
Ta "nova vlast", opozicija kao ustanova, nastala je tek 1923.
godine u doba opozicionog položaja Laburističke stranke Velike Britanije.
Kao što je poznato, prema vođi opozicije sama vlada ima poseban postupak:
on ima posebne prinadležnosti, pored uobičajenih kao član Donjeg doma. Vođ
opozicije u svim ceremonijalnim procesijama ide zajedno s predsednikom vlade.
Sve ove ustanove pokazuju da demokratija od prvog dana ne samo da se stalno
samokontroliše preko utvrđenih ustanova nego se i teorijski stalno samoispituje.
I to je njena prevashodna vrednost u odnosu na totalitarizme, bilo desne
bilo leve. I američka demokratija je doprinela ovom sistemu samoizgradnje
svojom ustanovom "opoziva" (recall).
Rozanvalon se ne zaustavlja na ovim političkim ustanovama; ide dalje i vidi
u pojavi ustanove porote jednu vrstu unutrašnje
demokratizacije demokratskog društva i demokratskog sistema. Već je Tokvil
u svojoj knjizi o demokratiji u Americi početkom XIX veka tvrdio da je "porota
pre svega politička ustanova..." Čini deo nacije koja se stara o izvršenju
zakona, kao što se skupštine staraju o "izradi
zakona". U Francuskoj je u toku XIX veka bilo lakše pripadnicima radničke
klase da uđu u porote nego što su imali mogućnosti bilo da glasaju bilo
da aktivno učestvuju u političkim akcijama. Pojedinost, koja verovatno nije
poznata širem javnom mnenju, jeste da je porota, čak i u doba Francuske
revolucije, bila u stanju da oslobodi tri četvrtine osumnjičenih! Kad se
taj podatak uporedi sa takozvanim antifašističkim revolucijama - gde se
takoreći ne zna da su politički osumnjičeni građani bili oslobađani - vidi
se koliko je u tom pogledu XX vek bio iza XVIII i XIX veka.
Ali kad je reč o sudskoj oblasti valja pomenuti stav Rozanvalona da u jednom
trenutku sudska i zakonodavna vlast postaju neka vrsta dualizma. Dalje,
ustanova prud'hommes je fenomen sudske
vlasti u Francuskoj, to jest tela koja pokušavaju da mirenjem pre sudskog
procesa nađu rešenja. Ova tela za "mirenje" ustanovio je Napoleon
1806. za odnose sukoba na radu, ali su te ustanove zbog vanrednog političkog
razvoja posle 1806. počele redovno da rade tek od 1848. i dejstvuju do dana
današnjeg. Sudska vlast je u demokratijama tako narasla da nju Rozanvalon
obeležava ko "judiciarisation du politique", slobodno prevedeno
kao "sudilaštvo politike", politika kao "prosuđena",
politika opkoljena "sudilaštvom".
Svim ovim dodacima reprezentativnoj demokratiji valja dodati i druge činioce
koji kontrolišu, odnosno dopunjuju demokratski izborni sistem - kao što
su mediji, i novinarstvo pre savremenih medija, koje postaje jedna vrsta
vlasti, koja obaveštava i "za svoj račun" presuđuje po izvesnim
problemima i po svakodnevnim izvesnim pitanjima. Tako mediji postaju moralna
i funkcionalna legitimnost. Potom, Rozanvalon posebno ispituje fenomen pobunjenika,
"otporaša", disidenata i u njima vidi takođe činioce dopune demokratiji,
odnosno činioce takozvane kontra-demokratije. Posebno se zadržava na jednoj
popularnoj pojavi u drugoj polovini XX veka, na pojavi disidenata. On je
ne samo pobunjenik, koji kazuje svoje "ne" datim pojavama i rešenjima,
i eventualno celom sistemu, nego je to "uspravan čovek" koji svojim
stavom dejstvuje u odgovarajućoj sredini. Kad pišem ove redove, jasno je
da mislimo prvenstveno na disidente pod takozvanim antifašističkim režimima,
odnosno na takve evropske ličnosti disidentstva kao što su Đilas, Solženjicin,
Saharov i drugi. Disident je svedok svog vremena i svedok sistema protiv
kojih diže glas i ne prestaje svojim glasom. Naravno, disidenata ima i u
demokratskim sistemima, kao što je, na primer, bio Sartr (Jean Paul Sartr)
u Francuskoj, takođe u drugoj polovini XX veka. Da ne uzimamo u raspravu
međunarodnu studentsku pobunu leta 1968. godine.
Posebno se francuski teoretičar Rozanvalon zadržava na problemu populizma
koji, sasvim prirodno, prati demokratske ideje i demokratske sisteme. Populizam
je patološka pojava demokratije, odnosno u demokratiji, i to od prvih dana
njenog postojanja, još u davnim vremenima antičke Grčke. Populizam je radikalizam
"demokratije nadzora". Rozanvalon ide dalje i smatra da populizam
može postati i činilac ne-politike, činilac protiv politike. Dodali bismo
da se populizmi javljaju u kriznim vremenima pojedinih društava, i u kriznim
trenucima jednog demokratskog sistema. (Ne dovodimo u pitanje pojavu populizma
i u totalitarnim režimima i u svakojakim nedemokratskim režimima.) Populizam
je, čini nam se, prolazna pojava, ali je opasna u tom smislu što u osnovi
predstavlja jednu vrstu banalizacije politike, u našem srpskom slučaju populizam
je vrhunac kulturološkog poraza našeg društva. U našem slučaju, sa Šešeljem
kod nas, populizam dovodi do vrhunca primitivizma i najniže vulgarnosti,
u jeziku i ponašanju.
"Slobodan građanin je gotovo uvek nezadovoljan", kaže Rozanvalon,
nepoverenje i sumnjičavost su stalno prisutni. Međutim, demokratija i njene
pristalice valja da uvek vode računa da u svakom društvu postoje protivnici
slobode; takvih ima i u svim demokratijama, posebno danas u takozvanim "prelaznim
vremenima". U poslednjim nedeljama i mesecima među novim članovima
Evropske unije javljaju se uznemiravajuće ekstremističke tendencije; sva
je naša vera da one neće pobediti i da su i sada u neku ruku marginalizovane.
Opasnost je daleko veća kad se ove tendencije javljaju kod stabilnijih i
naprednijih društava, kao što je, na primer, francusko. Nama se čini da
te opasnosti dolaze u razvijenim društvima od zasićenosti, i od njihove
zamorenosti politikom, pa i demokratskim sistemom koji zahteva izvesne napore
svakog građanina i svake društvene grupe. Ako reprezentativna demokratija,
koja pokazuje naklonosti da postane politička "aristokratija"
- neposredna demokratija, ili njene manifestacije i činjenja, mogu lako
da vode u demagogiju, nama je, piše Rozanvalon, potrebna "refleksivna
demokratija", demokratija u kojoj građani razmišljaju i rasuđuju. Nasuprot
nalazima kod nas, da je u Srbiji pismenost, opšta i politička pismenost
na najnižem nivou, i da zato imamo kao najsnažniju stranku onu koja je najekstremnija,
najprimitivnija i najvulgarnija - mi smatramo da težište problema kod nas
leži u nemoći građanina da politički razmišlja i da politički rasuđuje.
Nedavno je u pariskom Le Mondu političar
Pizani (Edgar Pisani) rekao da demokratijama ne prete toliko diktature koliko
gubljenje njene sopstvene "genijalnosti", jer politički spektakl
u njoj postaje sve značajniji od argumenata. A Rozanvalon zaključuje da
za demokratiju ostaju osnovna tri stuba: izborna reprezentativna demokratija,
"kontra-demokratija" (stalna kontrola i stalna inicijativa političkog
građanina) i "refleksivna" (snaga rasuđivanja), snaga u stalnom
preispitivanju političkog. Ono što na evropskom Zapadu i u Americi ne smeju
da zaborave nosioci demokratskih ideja i odgovorni za demokratske sisteme,
to je da se i oni nalaze u "tranziciji", u prelaznom stanju između
jedne zastarele tehnologije i jednog izuzetno brzog tehnološkog napredovanja,
uporedo sa porastom standarda najvećeg dela stanovništva. Dakle, i tu treba
opreznosti!
|
|
Desimir Tošić |
|