Uspon arogancije*

Ne samo na Karlovom mostu nego se i po cijeloj zemlji rasprostire priglupost (beduchost, bezduhovnost), a ime joj je arogancija. Arogancija se iskazuje mnoštvom oblika. Imamo aroganciju pobjednika, kojima se omilila vlast, a u glavi im se toliko zavrtilo da ne znaju ni što rade ni što govore. Imamo aroganciju prestrašenih ulizica i karijerističkih grabežljivaca. Imamo i aroganciju onih koji ne znaju zahvaliti za pomoć i podršku. Ali je najstrašnija arogancija koja nema poštovanja ni prema čemu, a njena se mržnja proteže i do groba.

sebe govore da su aristokrati, stranka, obrazovani, zvanjem političari, "cvijet" naroda? Kažem li: većina šuti, većina je ušutjela, većina je bila ušutkana, razlika u značenju ova tri iskaza na prvi je pogled jasna. Ali se iza semantičke razlike izraza skriva različitost povijesnih situacija, štoviše i sam tok historije. Povijest je slijed događaja u kojima većina dugo šuti, naglo progovori, a isto se tako brzo i neočekivano zaogrne šutnjom, ili bude na kraće ili duže vrijeme ušutkana. Većina progovara na dva načina: ili iziđe na ulice ili se s vremena na vrijeme pozove k izbornim kutijama. Što,
		Pierre Auguste Renoir, Boating at Argenteuil, 1873.

2. Većina nije brojnost. U povijesno političkom smislu većina je način života. Većina osigurava hod i funkcioniranje društva. Može, dakako, na trenutak izići na ulice, ali ne može trajno demonstrirati. Prije ili kasnije vraća se svojim obavezama zato što živi pritisnuta nuždom: mora privređivati za egzistenciju i brinuti se o porodici, a samo rijetko si dozvoljava luksuz da u protestnim povorkama ispunjava trgove. Ni u vrijeme normalnosti ne šuti, samo se izražava svojim govorom, koji je često nerazumljiv onoj skupini koja se izdržava pisanjem ili govorom.
Većina u pravilu ne piše traktate, ne nastupa na tribinama, a ipak je snažna govora, svoga govora: da su polja obrađena, da saobraćaj funkcionira, da tvornice proizvode, a da se na tezgama roba prodaje - to je izraz njena govorništva. Literati rado govore glasno, zaljubljeno preslušavaju svoje riječi i zato često prečuju da šutljiva većina govori i tada kada šuti. Njena šutnja može biti prividna: često naznačuje da negdje skrivećki klija nepredvidljivi preokret.

3. O tim i drugim pitanjima vođen je "povijesni" razgovor, sjećanja vrijednog 4. maja 1990, u gostioni "Kod mačora" ("U kocoura"), pa stoga na spomena vrijednom mjestu, što ga je Rudé právo2 svojevremeno označavalo kao jazbinu opozicionara. Sadržaj žive debate zabilježio je Bohumil Hrabal3 u jednom od pisama Dubencu. Ipak moram uvaženog pisca ispraviti u jednome. Branio sam tada "šutljivu većinu", točnije dokazivao sam pogrešnost takovog označavanja.
Govorio sam o ljudima koji su tmurnih dvadeset godina pomagali progonjenima i ekskomuniciranima. Spominjao sam prijatelje iz istraživačkog instituta u Řepima, primarijusa zdravstvenog centra, referenticu narodnog odbora Praha 1, desetke daljnjih i drugih koji nikada nisu bili ni u kakvoj političkoj stranci, a svojim su ponašanjem olakšavali život ljudima koji su bili u nemilosti. Oni su stvarali atmosferu pristojnosti, zaštitnički sloj koji nije dozvoljavao da arogancija tadašnje vlasti uguši društvo.
Svaki od tih ljudi ima ime, ali usprkos tome ostaju bezimeni, njihova imena nisu na plakatima, nisu napravili karijeru, do danas ostaju skriveni, što stvara privid kao da nisu ni postojali. A oni su postojali i postoje! Pitao sam samoga sebe da li sam svim tim pristojnim ljudima zahvalio, a i pitam se da li su odgovorni faktori odali priznanje toj spasonosnoj pristojnosti, bez koje narodi ne mogu postojati. Pitam se koga omladina treba uvažavati: njih, pristojne, koji o svojim zaslugama šute, ili one koji u svim režimima znaju spretno plivati i danas si uzajamno u svim mas-medijima glasno svjedoče kako su se herojski borili protiv prošlog "carstva tame"?

4. Jao si ga narodu koji nema i ne priznaje heroje. Jao si ga narodu čije "elite" gube smisao za pristojnost i priklanjaju se prakticiranju arogancije!

* Esej preuzet iz knjige Předpotopní úvahy, Torst, Prag 1997, str. 11-14. Prvotno je esej objavljen u listu Lidové noviny, 1. prosinca 1992. godine (op. prev.).
1 Ovdje se aludira na događaje s kraja, tj. novembra 1989. godine u Čehoslovačkoj, koji su poznati kao tzv. baršunasta revolucija (op. prev.).
2 Rudé právo je bio službeni organ Komunističke partije Čehoslovačke, sve do promjena koje su se dogodile 1989-1990. godine (op. prev.).
3 Bohumil Hrabal (1914-1997), "jedan od najznačajnijih čeških pisaca. U svom je djelu uzimao građu iz bogato proživljenog životnog iskustva (i u 'sudaru' s represivnim staljinističkim režimom), što ga je nesvakidašnjom umjetničkom imaginacijom i fantazijom transformirao u svojevrsnu grotesknost, parabole i komično, ponekada protkano i skepsom i sardoničkim crnim humorom. Priča Strogo kontrolirani vlakovi s tematikom iz II svjetskoga rata postala je predloškom istoimenog filma (režija: Manzel) - svjetski poznatog". Tokom 70-ih i 80-ih godina nije smio publicirati, bio je cenzuriran, radio je kao fizički radnik - ukratko, kao i mnogi drugi. Od 1989. godine publicirao je seriju članaka protkanih filozofskim reminiscencijama i kritičkim aktuelnim političkim komentarima o događajima u Čehoslovačkoj, poznatih pod općim nazivom Pisma Dubencu, sabrana i objavljena u četiri sveska nakon njegove smrti (VE-2, str. 182) (op. prev.).