Mogućnost zajedništva Srba i Albanaca
Država Srbija sa Kosovom kao potpuno
izdvojenom "suštinskom autonomijom" bila bi u svemu nestabilna,
visokokonfliktna i nefunkcionalna zajednica koja bi putovala iz jedne
u drugu krizu, a one bi se završavale novim katastrofama; za duga vremena
ona bi usporila razvoj i Srba i Albanaca
Budućnost je mogućnost ograničena realnošću, a ona pokazuje da je završetak
rata 1999. godine potpuno isključio Srbiju iz upravljačkih aktivnosti
na Kosovu; ono je stavljeno pod patronat EU. Srpske vlasti proglašene
su krivcima za nastalu humanitarnu katastrofu albanske, a posredno i srpske
populacije; zato dva miliona Albanaca smatra da je nemoguć dalji zajednički
život sa Srbijom u istoj državi, a takav stav podržava značajan deo međunarodne
zajednice. U toku sedam poratnih godina aktivnošću službi SB UN i EU izgrađene
su privremene institucije Kosova. One su postupno preuzimale sve veću
vlast od UNMIK-a. Nakon završetka rata u osvetničkom stampedu Albanaca
stradali su mnogi Srbi, njihova imovina je uzurpirana ili devastirana.
Severno od reke Ibar živi homogena srpska zajednica, koja je u svemu povezana
sa Srbijom. Preostali Srbi, južno od reke Ibar, žive obespravljeni, u
malim enklavama, nesigurni za sopstveni život, uz krajnje tešku egzistenciju.
Danas je na Kosovu odnos Albanaca i Srba 94:6%; oko 200.000 Srba napustilo
je Kosovo, bez želje da se na njega ponovo vrati iz bezbednosnih i ekonomskih
razloga. Privreda je devastirana, društvo kriminalizovano, društveni proizvod
manji od 1000 evra po glavi stanovnika, a to donosi nezaposlenost, socijalnu
bedu i besperspektivnost svim građanima Kosova. U nastalom problemskom
kontekstu albanska zajednica traži nezavisnost Kosova i za ovaj zahtev
ima potporu značajnog dela međunarodne zajednice (posebno SAD, država
EU i država muslimanskog sveta).
Srpska strana ističe da je nakon svrgavanja Slobodana Miloševića formirana
demokratska vlast koja je sposobna da u okviru države Srbije formira harmoničan
i prosperitetan život s albanskom zajednicom Kosova; zato traži od međunarodne
zajednice da Kosovu dodeli status "široke autonomije u okviru Srbije".
U nastalom problemskom kontekstu međunarodna zajednica ima težak zadatak
da pronađe neko ravnotežno rešenje na koje bi pristale obe strane. Očigledno,
dobrog jednopoteznog rešenja nema; zahtevi obeju strana su fiksirani i
dijametralno suprotni. Glavno pitanje koje danas
postavlja realnost glasi: "šta bi trebalo činiti" da se unapredi
nepovoljna aktuelna problemska situacija i da se, korak po korak, obe
zajednice postupno interesno uravnoteže i nastave da žive po konceptima
koje je proklamovala EU. Odgovor na ovo pitanje treba da donese
nova rezolucija SB UN. Ona će biti formirana po finalnom dizajnu koji
će sastaviti eksperti međunarodne zajednice (Kontakt grupa). Kriterijum
za dizajniranje konačnog rešenja biće uravnoteženje interesa velikih sila
u SB UN, s tim što je moguće da u ovom procesu aktivno učestvuju i sukobljene
strane. Odvraćanje pogleda od realnosti i mogućih budućnosti koje ona
nosi može usmeriti srpsko i albansko društvo ka najnepovoljnijim solucijama,
a o toj činjenici niko ne vodi računa.
Ključna pitanja i neophodni odgovori
Primaran zadatak koji treba da reše političari Srbije vezuje se za ocenu
racionalne smislenosti insistiranja da nakon nastale tragedije Kosovo ostane
u njenom sastavu. Ova ocena zahteva analizu verovatnoće nastajanja dva nezaobilazna
problemska
konteksta uslovljena nastalom realnošću; bez njih
je nemoguće realizovati postavljen zadatak. Prvi problemski kontekst
vezan je za donošenje odluke SB UN, stavlja van snage Ahtisarijev
plan i usvaja predlog Srbije. Drugi problemski kontekst je egzaktno
potvrđivanje visoke verovatnoće da će u uslovima ratom stvorenog razornog
psihološkog zagađenja vlasti Srbije i albanske zajednice Kosova biti
u stanju da u kratkom roku ostvare koherentnu, niskokonfliktnu, funkcionalnu
i efektivnu državnu zajednicu koja neće ugrožavati svoje okruženje.
Nova država morala bi da bude neprisilno prihvaćena od oba naroda
i da jednovremeno bude prihvatljiva za države ovog regiona, države
EU, SAD, Rusiju i Kinu. Uslov za prijem ovakve države u EU je garancija
da će nova zajednica biti u stanju da smanji postojeći nivo |
|
|
razorno psihološkog zagađenja, da u njoj neće doći do novog destruktivnog
stampeda nezadovoljne albanske populacije, da će ona moći da poveća svoju
političku stabilnost, bez velikog angažovanja vojnih snaga UN i EU, da će
biti u stanju da popravi svoje institucionalne, privredne, ekonomske i socijalne
parametre, kako bi se sprečilo prenošenje postojeće zagađenosti i nestabilnosti
na složen sistem EU. Lako je uočiti da su oba ova zahteva međusobno povezana
i uslovljena, ali i teško izvodljiva u praksi. Ako
analiza pokaže da je moguće ostvariti oba problemska konteksta, tada je
predlog Srbije smislen i za sve koristan cilj. Ako se analizom dokaže nemogućnost
realizacije ove ideje, tada su napori srpskih političara uzaludni i za Srbiju
štetni. Oni tada služe samo za promociju političkih lidera i njihovih partija,
zloupotrebljavajući emocionalnu osetljivost srpskog naroda u vezi s Kosovom.
Za potrebe ove analize dopustivo je usvojiti pretpostavku da je uz intenzivan
angažman Rusije i Kine ispunjenje prve mogućnosti izvodljivo, iako je to
malo verovatna mogućnost. Tada je neophodno razmotriti verovatnoću ispunjenja
drugog uslovnog elementa koji obezbeđuje novoj državi stabilnost, opstanak,
progres, održivi razvoj i prijem u institucije EU.
Zahtevi sistemske metafore kulture
Za procenu ove mogućnosti ključne kriterijume nude sistemske
metafore (pet metafora), s tim što se zbog nedostatka prostora u okviru
ovog članka razmatraju samo zahtevi metafore kulture. Ona pruža dovoljno
elemenata za ocenu sposobnosti Srbije i Kosova (u statusu "suštinske
autonomije") za međusobnu saradnju. Osnovni zahtev metafore kulture
vezan je za procenu sposobnosti obeju zajednica da neguju duh zajedništva,
da pronađu neke elemente koji ih interesno povezuju i da u praksi ostvaruju
zahteve koje nameće civilizacijska kompeticija po standardima EU. Potrebno
je dokazati da će u novoj konstelaciji odnosa svi njeni građani voleti novu
državu Srbiju, da će je čuvati i braniti, da će im ona obezbediti prosperitetan
život i dugotrajnu stabilnost. Za ostvarenje ovog cilja neophodno je utvrditi
postojanje integrativnih faktora koji će
neprisilno povezivati sve delove centralne Srbije, Vojvodine i Kosova u
skladnu i funkcionalnu celinu pod nazivom Srbija. Bez postojanja integrativnih
faktora koji pokazuju emotivnu želju i smislenost zajedničkog života i nužnost
ostvarenja nekih oblika saradnje da bi se opstalo i napredovalo, sama odluka
SB UN ne pruža garancije da će ovi ciljevi biti realizovani.
Polazna osnova za ovu analizu je razmatranje do sada ispoljavanih elemenata
kulture; rezultati ovih razmatranja pokazaće meru spremnosti političara
i oba naroda da u civilizacijskom duhu zajednički deluju u procesu stvaranja
složene ravnotežne državne zajednice Srbije. Ako
analiza pokaže da ovog duha nema, štaviše, ako do sada stvoren duh u svemu
poništava osnovne civilizacijske kriterijume zajedništva, tada se državni
sistem Srbije sa Kosovom ne može održati bez prisile. Prisilno
strukturirani sistem neprekidno će gubiti svoju funkcionalnost,
menjaće u negativnom smeru svoje parametre, povećavaće nivo razorne
psihološke zagađenosti, uz porast sveopšte destrukcije, sve do nove
krize koja će brzo uslediti. U kritičnoj tački doći će do eksplozivnog
pražnjenja nagomilane negativne energije kroz novi rat i novu katastrofu;
u njoj će najveći gubitnici biti kosovski Srbi. Očigledno, s ovakvim
osobenostima složena država Srbija ne može opstati i napredovati;
to jednovremeno znači da u ovakvoj konstelaciji odnosa ona ne može
postati deo sistema EU. Bez spremnosti oba entiteta za ispoljavanje
kulture, duha zajedništva i realizacije egzistencijalnih |
|
|
interesa svojih građana nesmisleni su svi napori da se nova država Srbija
veštački i na silu stvara. Ako ovi uslovi nisu ispunjeni tada Srbima i kosovskim
Albancima ne mogu pomoći odluke najviših institucija UN. Kultura je vezana
za postojeću političku realnost Srbije i Kosova, a to znači za do sada utemeljene
vrednosti u okviru svesnog i nesvesnog mišljenja političara (posebno njihovih
nacionalistički orijentisanih vođa), ali i njihovih naroda. Ona određuje
sve buduće reakcije delova sistema na političke poteze protivnika, a preko
toga određuje i sve promene koje će se događati u novom državnom sistemu.
Da bi se sagledao uticaj kulture na budući život Srba i Albanaca u zajedničkoj
državi od presudnog je značaja odgovoriti na pitanje: da li se danas, i
u neposrednoj budućnosti, može očekivati da će njihove kulture i njihovi
političari usmeravati oba naroda prema zajedničkom životu u državi Srbiji,
prema civilizacijskim ciljevima i vrednostima koje neguje savremena Evropa?
Da li je verovatnija mogućnost da će se oni usmeravati prema retrogradnim
idejama XIX veka koje su vodile narode Evrope ka sukobima u borbi za teritorije,
prevlast i stvaranje nacionalne države?
Posledice stvorene psihološke razorne zagađenosti
Odgovor na ovo pitanje daje kratka sistemska analiza do sada ispoljavanih
kultura Srba i Albanaca. Bez posebnih detaljnih razmatranja moguće je
konstatovati da je tokom XX veka stvorena psihološka razorna zagađenost
koja je dovela do rata sa tragičnim posledicama. Nastale traume su izuzetne
i one isključuju svaku mogućnost da se bez prisile ostvari zajednički
život srpskog i albanskog naroda u državi Srbiji. Dva miliona Albanaca
kategorički odbijaju stvaranje ovakve države po cenu novog rata do samouništenja.
Za opstanak i uspešno funkcionisanje zajedničke složene države neophodno
je postojanje "minimuma prihvatljivosti"
u duhovnom biću naroda koji je izgrađuju, neophodno je postojanje nekog
"integrirajućeg faktora" i
postojanje "korporativne kulture".
Ovi činioci osposobljavaju ljude da bez posebne prisile deluju u duhu
zajedništva, teraju ih da prihvate međusobnu saradnju i u uslovima kada
se politički, interesno bitnije razilaze jer postoje viši egzistencijalni
i emocionalni interesi koji ih spajaju. Tada se ovi integrirajući faktori
pretvaraju u spone koje drže delove države u zajedništvu, a što sprečava
raspad države. Minimalna prihvatljivost, integrirajući faktori i korporativna
kultura nastaju u dugim istorijskim civilizacijskim procesima ravnotežnog
življenja; oni vremenom postaju prihvaćeni od većine građana. Ova se vrsta
kulture ne može, u kratkom roku, prisilno uvesti političkim dekretima,
vojnom i policijskom silom, ali ni silom institucija UN. Suprotno ovim
idejama, na Kosovu i u Srbiji neguje se "nacionalna kultura"
i "verska kultura" koje u prvi plan ističu parcijalne interese
svake etničke i religiozne zajednice, tako da budu zadovoljene samo njihove
emotivne potrebe. Ove kulture su glavni integrirajući faktori za članove
ovih zajednica, ali su jednovremeno i glavni dezintegrirajući faktori
za stvaranje harmoničnih složenih državnih struktura. Kod ovih kultura
fetišizira se uloga monoetničke države i suverenosti, uz težnju za zauzimanjem
što veće teritorije i što veće vlasti. U uslovima sveopšte etničke i religiozne
raznolikosti ove kulture ukidaju kohabitaciju i kompeticiju, obesmišljavaju
zajedničke aktivnosti na rešavanju egzistencijalno važnih problema oba
naroda. One traže separatizam i nadvladavanje jedne strane nad drugom,
odnosno traže pobedu svojih ciljeva; to je realnost Srbije i Kosova, koja
traje duže od jednog veka. Ona se mora menjati u interesu oba naroda;
nažalost, to je spor proces koji treba započeti u mirnoj atmosferi bez
negativnih emocija, a ovu situaciju ne obezbeđuje aktuelna realnost. Nepovoljna
situacija nikako ne znači da ove aktivnosti ne treba inicirati i forsirati,
štaviše, one su uslov opstanka i napretka oba naroda. Da bi se rešili
ovi problemi neophodno je formirati novi problemski kontekst koji će omogućiti
postepen razvoj ovog procesa na principima UN i EU. Ovim se zadatkom danas
bave institucije SB UN, a to je složen i težak zadatak.
Osnovna obeležja savremene kulture jednog naroda su: jezik, nacija, religija,
realizovano kulturno, tehnološko i ekonomsko stvaralaštvo, istorija, poštovanje
različitosti i korporativne kulture, spremnost na toleranciju i adaptaciju,
uz negovanje civilizacijskih integrirajućih faktora. Kultura Srba i Albanaca
nema ove osobenosti; oba naroda vekovima neguju svoje posebne, rigidne,
netolerantne, nacionalno i verski obojene nekorporativne kulture koje
ih sukobljavaju. Kultura na najbolji način odslikava
realnost; ona određuje koje su političke akcije moguće, a koje su potpuno
neizvodljive. Kultura određuje reakciju naroda na upravljačke poteze
vlasti, ali i međunarodne zajednice. Država
Srbija sa Kosovom, kao potpuno izdvojenom "suštinskom autonomijom",
bila bi u svemu nestabilna, visokokonfliktna i nefunkcionalna zajednica
koja bi putovala iz jedne u drugu krizu, a one bi se završavale novim
katastrofama; za duga vremena ona bi usporila razvoj Srba i Albanaca.
Zato je u aktuelnoj situaciji razumnije postaviti pitanje: koje su korisne
alternative moguće u datoj realnosti i "kako" se one mogu realizovati
u praksi? "Šta" je u nastalim uslovima za Srbiju najkorisniji
društveni cilj, a šta je i za albansku zajednicu Kosova najkorisniji društveni
cilj tako da se oba cilja mogu realizovati u praksi? U ovom kontekstu
bilo bi korisno razmotriti šta su to zajednički interesi Srbije i kosovskih
Albanaca, koji ih približavaju, unapređuju i vode ka institucijama EU.
Odgovori na ova pitanja zahtevaju da se sistemska analiza veže i za kriterijume
koje donose druge sistemske metafore (mašinska, organska, neurokibernetska
metafora i metafora politike), s tim da se u proces rešavanja kosovskog
problema uključe ljudi sa sasvim drugim znanjima od onih koja nude aktuelni
političari na vlasti. Osnovni preduslovi za ovu realizaciju vezuju se
za sledeće zahteve: 1) mašinska sistemska metafora
koja treba da definiše neki oblik ravnotežne institucionalne povezanost
ova dva entiteta na principima koje su proklamovale UN i EU, 2) organska
sistemska metafora koja insistira na uspostavljanju homeostatske
ravnoteže između sukobljenih strana, slobodan protok egzistencijalnog
supstrata i povezivanje sa EU, 3) neurokibernetska
sistemska metafora koja zahteva obezbeđenje neophodnog monitoringa
i povezanih informacionih sistema Srbije, Kosova i SB UN koji omogućavaju
praćenje defekata u ovim entitetima, uz osiguranje povratnih sprega za
njihovo otklanjanje saglasno usvojenim standardima i dogovorenim strukturnim
vezama, 4) sistemska metafora politike
koja treba da stvori uslove za delovanje pluralizma interesa u svim oblastima
ljudskog delovanja, 5) sistemska metafora kulture
povezuje sve ove aktivnosti i osigurava njihovu neprisilnu realizaciju
u praksi. Bez međusobnog povezivanja na ovim osnovama, uz intenzivnu razmenu
ljudi, roba, energenata, novca, informacija i kooperativne saradnje u
svim oblastima gde postoje zajednički interesi, a posebno bez povezivanja
sa međunarodnom zajednicom (EU), nema napretka za oba naroda. Borba za
ogoljenu suverenost, bez integrativnih faktora i racionalne analize egzistencijalnih
problema i sigurnih puteva ka evropskoj budućnosti doneće srpskom i albanskom
narodu neizmerno veliku cenu, a o toj istini niko ne razmišlja. Suštinska
potreba oba naroda je promena postojećeg načina mišljenja, a na ovom planu
nema pozitivnih pomaka i to je najveći problem koji treba zajednički rešavati
uz korišćenje svih javnih glasila.
|