homepage
   
Republika
 
Kosovo
Arhiva
O nama
About us
mail to Redakcija
mail to web master
 

 

 

Mogućnost zajedništva Srba i Albanaca

Država Srbija sa Kosovom kao potpuno izdvojenom "suštinskom autonomijom" bila bi u svemu nestabilna, visokokonfliktna i nefunkcionalna zajednica koja bi putovala iz jedne u drugu krizu, a one bi se završavale novim katastrofama; za duga vremena ona bi usporila razvoj i Srba i Albanaca

Budućnost je mogućnost ograničena realnošću, a ona pokazuje da je završetak rata 1999. godine potpuno isključio Srbiju iz upravljačkih aktivnosti na Kosovu; ono je stavljeno pod patronat EU. Srpske vlasti proglašene su krivcima za nastalu humanitarnu katastrofu albanske, a posredno i srpske populacije; zato dva miliona Albanaca smatra da je nemoguć dalji zajednički život sa Srbijom u istoj državi, a takav stav podržava značajan deo međunarodne zajednice. U toku sedam poratnih godina aktivnošću službi SB UN i EU izgrađene su privremene institucije Kosova. One su postupno preuzimale sve veću vlast od UNMIK-a. Nakon završetka rata u osvetničkom stampedu Albanaca stradali su mnogi Srbi, njihova imovina je uzurpirana ili devastirana. Severno od reke Ibar živi homogena srpska zajednica, koja je u svemu povezana sa Srbijom. Preostali Srbi, južno od reke Ibar, žive obespravljeni, u malim enklavama, nesigurni za sopstveni život, uz krajnje tešku egzistenciju. Danas je na Kosovu odnos Albanaca i Srba 94:6%; oko 200.000 Srba napustilo je Kosovo, bez želje da se na njega ponovo vrati iz bezbednosnih i ekonomskih razloga. Privreda je devastirana, društvo kriminalizovano, društveni proizvod manji od 1000 evra po glavi stanovnika, a to donosi nezaposlenost, socijalnu bedu i besperspektivnost svim građanima Kosova. U nastalom problemskom kontekstu albanska zajednica traži nezavisnost Kosova i za ovaj zahtev ima potporu značajnog dela međunarodne zajednice (posebno SAD, država EU i država muslimanskog sveta).
Srpska strana ističe da je nakon svrgavanja Slobodana Miloševića formirana demokratska vlast koja je sposobna da u okviru države Srbije formira harmoničan i prosperitetan život s albanskom zajednicom Kosova; zato traži od međunarodne zajednice da Kosovu dodeli status "široke autonomije u okviru Srbije". U nastalom problemskom kontekstu međunarodna zajednica ima težak zadatak da pronađe neko ravnotežno rešenje na koje bi pristale obe strane. Očigledno, dobrog jednopoteznog rešenja nema; zahtevi obeju strana su fiksirani i dijametralno suprotni. Glavno pitanje koje danas postavlja realnost glasi: "šta bi trebalo činiti" da se unapredi nepovoljna aktuelna problemska situacija i da se, korak po korak, obe zajednice postupno interesno uravnoteže i nastave da žive po konceptima koje je proklamovala EU. Odgovor na ovo pitanje treba da donese nova rezolucija SB UN. Ona će biti formirana po finalnom dizajnu koji će sastaviti eksperti međunarodne zajednice (Kontakt grupa). Kriterijum za dizajniranje konačnog rešenja biće uravnoteženje interesa velikih sila u SB UN, s tim što je moguće da u ovom procesu aktivno učestvuju i sukobljene strane. Odvraćanje pogleda od realnosti i mogućih budućnosti koje ona nosi može usmeriti srpsko i albansko društvo ka najnepovoljnijim solucijama, a o toj činjenici niko ne vodi računa.

Ključna pitanja i neophodni odgovori

Primaran zadatak koji treba da reše političari Srbije vezuje se za ocenu racionalne smislenosti insistiranja da nakon nastale tragedije Kosovo ostane u njenom sastavu. Ova ocena zahteva analizu verovatnoće nastajanja dva nezaobilazna problemska
konteksta uslovljena nastalom realnošću; bez njih je nemoguće realizovati postavljen zadatak. Prvi problemski kontekst vezan je za donošenje odluke SB UN, stavlja van snage Ahtisarijev plan i usvaja predlog Srbije. Drugi problemski kontekst je egzaktno potvrđivanje visoke verovatnoće da će u uslovima ratom stvorenog razornog psihološkog zagađenja vlasti Srbije i albanske zajednice Kosova biti u stanju da u kratkom roku ostvare koherentnu, niskokonfliktnu, funkcionalnu i efektivnu državnu zajednicu koja neće ugrožavati svoje okruženje. Nova država morala bi da bude neprisilno prihvaćena od oba naroda i da jednovremeno bude prihvatljiva za države ovog regiona, države EU, SAD, Rusiju i Kinu. Uslov za prijem ovakve države u EU je garancija da će nova zajednica biti u stanju da smanji postojeći nivo  
razorno psihološkog zagađenja, da u njoj neće doći do novog destruktivnog stampeda nezadovoljne albanske populacije, da će ona moći da poveća svoju političku stabilnost, bez velikog angažovanja vojnih snaga UN i EU, da će biti u stanju da popravi svoje institucionalne, privredne, ekonomske i socijalne parametre, kako bi se sprečilo prenošenje postojeće zagađenosti i nestabilnosti na složen sistem EU. Lako je uočiti da su oba ova zahteva međusobno povezana i uslovljena, ali i teško izvodljiva u praksi. Ako analiza pokaže da je moguće ostvariti oba problemska konteksta, tada je predlog Srbije smislen i za sve koristan cilj. Ako se analizom dokaže nemogućnost realizacije ove ideje, tada su napori srpskih političara uzaludni i za Srbiju štetni. Oni tada služe samo za promociju političkih lidera i njihovih partija, zloupotrebljavajući emocionalnu osetljivost srpskog naroda u vezi s Kosovom. Za potrebe ove analize dopustivo je usvojiti pretpostavku da je uz intenzivan angažman Rusije i Kine ispunjenje prve mogućnosti izvodljivo, iako je to malo verovatna mogućnost. Tada je neophodno razmotriti verovatnoću ispunjenja drugog uslovnog elementa koji obezbeđuje novoj državi stabilnost, opstanak, progres, održivi razvoj i prijem u institucije EU.

Zahtevi sistemske metafore kulture

Za procenu ove mogućnosti ključne kriterijume nude sistemske metafore (pet metafora), s tim što se zbog nedostatka prostora u okviru ovog članka razmatraju samo zahtevi metafore kulture. Ona pruža dovoljno elemenata za ocenu sposobnosti Srbije i Kosova (u statusu "suštinske autonomije") za međusobnu saradnju. Osnovni zahtev metafore kulture vezan je za procenu sposobnosti obeju zajednica da neguju duh zajedništva, da pronađu neke elemente koji ih interesno povezuju i da u praksi ostvaruju zahteve koje nameće civilizacijska kompeticija po standardima EU. Potrebno je dokazati da će u novoj konstelaciji odnosa svi njeni građani voleti novu državu Srbiju, da će je čuvati i braniti, da će im ona obezbediti prosperitetan život i dugotrajnu stabilnost. Za ostvarenje ovog cilja neophodno je utvrditi postojanje integrativnih faktora koji će neprisilno povezivati sve delove centralne Srbije, Vojvodine i Kosova u skladnu i funkcionalnu celinu pod nazivom Srbija. Bez postojanja integrativnih faktora koji pokazuju emotivnu želju i smislenost zajedničkog života i nužnost ostvarenja nekih oblika saradnje da bi se opstalo i napredovalo, sama odluka SB UN ne pruža garancije da će ovi ciljevi biti realizovani.
Polazna osnova za ovu analizu je razmatranje do sada ispoljavanih elemenata kulture; rezultati ovih razmatranja pokazaće meru spremnosti političara i oba naroda da u civilizacijskom duhu zajednički deluju u procesu stvaranja složene ravnotežne državne zajednice Srbije. Ako analiza pokaže da ovog duha nema, štaviše, ako do sada stvoren duh u svemu poništava osnovne civilizacijske kriterijume zajedništva, tada se državni sistem Srbije sa Kosovom ne može održati bez prisile. Prisilno
strukturirani sistem neprekidno će gubiti svoju funkcionalnost, menjaće u negativnom smeru svoje parametre, povećavaće nivo razorne psihološke zagađenosti, uz porast sveopšte destrukcije, sve do nove krize koja će brzo uslediti. U kritičnoj tački doći će do eksplozivnog pražnjenja nagomilane negativne energije kroz novi rat i novu katastrofu; u njoj će najveći gubitnici biti kosovski Srbi. Očigledno, s ovakvim osobenostima složena država Srbija ne može opstati i napredovati; to jednovremeno znači da u ovakvoj konstelaciji odnosa ona ne može postati deo sistema EU. Bez spremnosti oba entiteta za ispoljavanje kulture, duha zajedništva i realizacije egzistencijalnih  
interesa svojih građana nesmisleni su svi napori da se nova država Srbija veštački i na silu stvara. Ako ovi uslovi nisu ispunjeni tada Srbima i kosovskim Albancima ne mogu pomoći odluke najviših institucija UN. Kultura je vezana za postojeću političku realnost Srbije i Kosova, a to znači za do sada utemeljene vrednosti u okviru svesnog i nesvesnog mišljenja političara (posebno njihovih nacionalistički orijentisanih vođa), ali i njihovih naroda. Ona određuje sve buduće reakcije delova sistema na političke poteze protivnika, a preko toga određuje i sve promene koje će se događati u novom državnom sistemu. Da bi se sagledao uticaj kulture na budući život Srba i Albanaca u zajedničkoj državi od presudnog je značaja odgovoriti na pitanje: da li se danas, i u neposrednoj budućnosti, može očekivati da će njihove kulture i njihovi političari usmeravati oba naroda prema zajedničkom životu u državi Srbiji, prema civilizacijskim ciljevima i vrednostima koje neguje savremena Evropa? Da li je verovatnija mogućnost da će se oni usmeravati prema retrogradnim idejama XIX veka koje su vodile narode Evrope ka sukobima u borbi za teritorije, prevlast i stvaranje nacionalne države?

Posledice stvorene psihološke razorne zagađenosti

Odgovor na ovo pitanje daje kratka sistemska analiza do sada ispoljavanih kultura Srba i Albanaca. Bez posebnih detaljnih razmatranja moguće je konstatovati da je tokom XX veka stvorena psihološka razorna zagađenost koja je dovela do rata sa tragičnim posledicama. Nastale traume su izuzetne i one isključuju svaku mogućnost da se bez prisile ostvari zajednički život srpskog i albanskog naroda u državi Srbiji. Dva miliona Albanaca kategorički odbijaju stvaranje ovakve države po cenu novog rata do samouništenja. Za opstanak i uspešno funkcionisanje zajedničke složene države neophodno je postojanje "minimuma prihvatljivosti" u duhovnom biću naroda koji je izgrađuju, neophodno je postojanje nekog "integrirajućeg faktora" i postojanje "korporativne kulture". Ovi činioci osposobljavaju ljude da bez posebne prisile deluju u duhu zajedništva, teraju ih da prihvate međusobnu saradnju i u uslovima kada se politički, interesno bitnije razilaze jer postoje viši egzistencijalni i emocionalni interesi koji ih spajaju. Tada se ovi integrirajući faktori pretvaraju u spone koje drže delove države u zajedništvu, a što sprečava raspad države. Minimalna prihvatljivost, integrirajući faktori i korporativna kultura nastaju u dugim istorijskim civilizacijskim procesima ravnotežnog življenja; oni vremenom postaju prihvaćeni od većine građana. Ova se vrsta kulture ne može, u kratkom roku, prisilno uvesti političkim dekretima, vojnom i policijskom silom, ali ni silom institucija UN. Suprotno ovim idejama, na Kosovu i u Srbiji neguje se "nacionalna kultura" i "verska kultura" koje u prvi plan ističu parcijalne interese svake etničke i religiozne zajednice, tako da budu zadovoljene samo njihove emotivne potrebe. Ove kulture su glavni integrirajući faktori za članove ovih zajednica, ali su jednovremeno i glavni dezintegrirajući faktori za stvaranje harmoničnih složenih državnih struktura. Kod ovih kultura fetišizira se uloga monoetničke države i suverenosti, uz težnju za zauzimanjem što veće teritorije i što veće vlasti. U uslovima sveopšte etničke i religiozne raznolikosti ove kulture ukidaju kohabitaciju i kompeticiju, obesmišljavaju zajedničke aktivnosti na rešavanju egzistencijalno važnih problema oba naroda. One traže separatizam i nadvladavanje jedne strane nad drugom, odnosno traže pobedu svojih ciljeva; to je realnost Srbije i Kosova, koja traje duže od jednog veka. Ona se mora menjati u interesu oba naroda; nažalost, to je spor proces koji treba započeti u mirnoj atmosferi bez negativnih emocija, a ovu situaciju ne obezbeđuje aktuelna realnost. Nepovoljna situacija nikako ne znači da ove aktivnosti ne treba inicirati i forsirati, štaviše, one su uslov opstanka i napretka oba naroda. Da bi se rešili ovi problemi neophodno je formirati novi problemski kontekst koji će omogućiti postepen razvoj ovog procesa na principima UN i EU. Ovim se zadatkom danas bave institucije SB UN, a to je složen i težak zadatak.
Osnovna obeležja savremene kulture jednog naroda su: jezik, nacija, religija, realizovano kulturno, tehnološko i ekonomsko stvaralaštvo, istorija, poštovanje različitosti i korporativne kulture, spremnost na toleranciju i adaptaciju, uz negovanje civilizacijskih integrirajućih faktora. Kultura Srba i Albanaca nema ove osobenosti; oba naroda vekovima neguju svoje posebne, rigidne, netolerantne, nacionalno i verski obojene nekorporativne kulture koje ih sukobljavaju. Kultura na najbolji način odslikava realnost; ona određuje koje su političke akcije moguće, a koje su potpuno neizvodljive. Kultura određuje reakciju naroda na upravljačke poteze vlasti, ali i međunarodne zajednice. Država Srbija sa Kosovom, kao potpuno izdvojenom "suštinskom autonomijom", bila bi u svemu nestabilna, visokokonfliktna i nefunkcionalna zajednica koja bi putovala iz jedne u drugu krizu, a one bi se završavale novim katastrofama; za duga vremena ona bi usporila razvoj Srba i Albanaca. Zato je u aktuelnoj situaciji razumnije postaviti pitanje: koje su korisne alternative moguće u datoj realnosti i "kako" se one mogu realizovati u praksi? "Šta" je u nastalim uslovima za Srbiju najkorisniji društveni cilj, a šta je i za albansku zajednicu Kosova najkorisniji društveni cilj tako da se oba cilja mogu realizovati u praksi? U ovom kontekstu bilo bi korisno razmotriti šta su to zajednički interesi Srbije i kosovskih Albanaca, koji ih približavaju, unapređuju i vode ka institucijama EU. Odgovori na ova pitanja zahtevaju da se sistemska analiza veže i za kriterijume koje donose druge sistemske metafore (mašinska, organska, neurokibernetska metafora i metafora politike), s tim da se u proces rešavanja kosovskog problema uključe ljudi sa sasvim drugim znanjima od onih koja nude aktuelni političari na vlasti. Osnovni preduslovi za ovu realizaciju vezuju se za sledeće zahteve: 1) mašinska sistemska metafora koja treba da definiše neki oblik ravnotežne institucionalne povezanost ova dva entiteta na principima koje su proklamovale UN i EU, 2) organska sistemska metafora koja insistira na uspostavljanju homeostatske ravnoteže između sukobljenih strana, slobodan protok egzistencijalnog supstrata i povezivanje sa EU, 3) neurokibernetska sistemska metafora koja zahteva obezbeđenje neophodnog monitoringa i povezanih informacionih sistema Srbije, Kosova i SB UN koji omogućavaju praćenje defekata u ovim entitetima, uz osiguranje povratnih sprega za njihovo otklanjanje saglasno usvojenim standardima i dogovorenim strukturnim vezama, 4) sistemska metafora politike koja treba da stvori uslove za delovanje pluralizma interesa u svim oblastima ljudskog delovanja, 5) sistemska metafora kulture povezuje sve ove aktivnosti i osigurava njihovu neprisilnu realizaciju u praksi. Bez međusobnog povezivanja na ovim osnovama, uz intenzivnu razmenu ljudi, roba, energenata, novca, informacija i kooperativne saradnje u svim oblastima gde postoje zajednički interesi, a posebno bez povezivanja sa međunarodnom zajednicom (EU), nema napretka za oba naroda. Borba za ogoljenu suverenost, bez integrativnih faktora i racionalne analize egzistencijalnih problema i sigurnih puteva ka evropskoj budućnosti doneće srpskom i albanskom narodu neizmerno veliku cenu, a o toj istini niko ne razmišlja. Suštinska potreba oba naroda je promena postojećeg načina mišljenja, a na ovom planu nema pozitivnih pomaka i to je najveći problem koji treba zajednički rešavati uz korišćenje svih javnih glasila.

  Ivan Ahel
 
Dijalog
Republika
Copyright © 1996-2007 Republika