Evropa, 2057.
Imanuel Volerstin
Evropska unija je upravo proslavila svoju pedesetu godišnjicu, računajući
je od potpisivanja Rimskih sporazuma 25. marta 1957. Od prisutnih tom potpisivanju
živ je samo još Moris Far iz Francuske. Na proslavi je zvučao malo zaprepašćeno
sadašnjim stanjem Evrope. Povodom proslave, naslovna strana Monda govori
o "seti" Evrope zbog Evrope, a naslovna strana Internešenel
herald tribjuna govori o "uznemirenosti". Neposredni uzrok
ove manje svečarske pedesete godišnjice bio je referendum, 2005. godine,
na kojem su Francuska i Holandija odbile predloženi novi evropski ustav.
Kancelarka Nemačke Angela Merkel, koja sada predsedava Evropskom unijom,
nastojala je da stvarima da pozitivan lik, sazvala je povodom proslave države
članice u Berlin i sve ih navodila na prihvatanje nekakvog dvosmislenog
predloga za obnavljanje pregovora o daljim političkim koracima. Sada je
pitanje na šta bi Evropa mogla ličiti, i na šta može ličiti za sledećih
pedeset godina.
Usred osude i tuge medija i političara, agencija Haris interaktiv je objavila
rezultate ispitivanja javnog mnenja u vezi s Evropom 2057, koje je urađeno
u pet zapadnoevropskih država (Francuskoj, Velikoj Britaniji, Nemačkoj,
Italiji i Španiji). Istraživanje je donelo neka iznenađenja. Skoro svako
od ispitanika bio je siguran da će EU još postojati 2057. i da će evro biti
standardna valuta. Samo je trećina mislila da će se i poboljšati odnosi
Evrope i SAD.
Ali, najsenzacionalniji rezultati pojavili su se kada su ispitanici bili
upitani o ekspanziji. Trećina do polovine (zavisno od zemlje ispitanika)
mislila je da će Rusija biti deo EU (nešto što sada niko ne preporučuje)
i čak očekuje i Tursku kao člana (nešto što je danas kontroverzno). Izgleda
da se Evropljani u svojoj ulozi predskazivača budućnosti ne slažu ili, barem,
očekuju drugačije ishode.
Ono što ova kontradikcija u viđenju budućnosti pokazuje jeste razlika između
politike i geopolitike.
Politika je fundamentalno neposredna interakcija mnogostrukih aktera u političkoj
areni, koja odražava njihove kratkoročne interese. U ovom svetlu moglo bi
se reći da je Evropa u nesigurnom stanju. Ali, geopolitika je nešto kao
srednjetrkački trendovi koji obavezuju aktere na kratke staze, a koji odražavaju
dugoročnije interese. Vrlo mali broj ljudi a, sigurno, vrlo mali broj političara
ima geopolitička razumevanja/preferencije/mišljenja. Geopolitički trendovi
nose sa sobom većinu ljudi, a da oni toga nisu svesni.
Grupa koja se sastala u Rimu marta 1957. godine bila je izuzetna po tome
što je imala posebnu geopolitičku viziju i do sada je, uveliko, opravdala
realnošću istorijskih trendova. Kancelarka Merkel je pokušala da nagovori
svoje kolege, glavešine vlada, da posmatraju Evropu u geopolitičkom okviru
koji je bliži očekivanjima zapadnih Evropljana, kako su pokazali rezultati
istraživanja javnog mnenja.
Koju vrstu Evrope ćemo, verovatno, videti 2057? Postoje tri glavna elementa
u bilo kom odgovoru na ovo pitanje. Pre svega, s ubrzanim geopolitičkim
slabljenjem SAD, mi živimo usred stvaranja istinski multipolarnog svetskog
sistema. Pitanje za Evropu jeste da li ona može da se nosi - ekonomski,
politički, kulturno - ne sa SAD već sa istočnom Azijom. Ovo zavisi, delimično,
od toga da li će istočna Azija (Kina, Japan, Koreja) ići zajedno u značajnom
pravcu. Ali to takođe zavisi i od toga da li je Evropa sposobna da stvori
politički kohezivniju strukturu i, povrh toga, da li će biti ona ta koja
uključuje Rusiju i Tursku.
Drugo što treba uzeti u obzir jeste to da li je Evropa sposobna da sebe
transformiše od hrišćanskog u multireligiozni kontinent. Papa Benedikt XV
proglasio je za prioritet broj jedan katoličke crkve upravo "rehristijanizaciju"
Evrope. On pripisuje evropski "opasan individualizam" njenoj istorijskoj
"sekularizaciji". Evropa, kaže on, "klizi u apostaziju"
i "gubi veru u vlastitu budućnost", i on to definiše kao istinski
"kulturni kolaps".
Geopolitički trendovi izgleda da ne odražavaju želje pape. Procenat muslimana
svakodnevno raste, a broj posetilaca crkve svakodnevno opada. Pa, da li
je papa u pravu - da to sluti na "kulturni kolaps" Evrope? Ili
Evropa može da razvije novu, moćnu kulturu koja stvarno uspeva na njenoj
demografskoj dekompoziciji? Odgovor ostaje otvoren.
I, konačno, da li će Evropa 2057. biti ostrvo relativne unutrašnje stabilnosti
ili zona akutnog unutrašnjeg konflikta? Ovo je socijalno pitanje - stepen
do kojeg je Evropa sposobna da se nosi sa rastućom unutrašnjom polarizacijom
uzrokovanom neoliberalnim pritiscima. Do sada, Evropa je bila relativno
otporna na plač zbog razaranja svoje politike socijalnog blagostanja. Ali,
pritisci rastu, ne smanjuju se. Neoliberalna Evropa teško da je mirna Evropa.
U svetskom sistemu u strukturalnoj krizi može li Evropa više da igra ulogu
pozitivne snage za transformaciju? I to pitanje ostaje otvoreno.
Komentar br. 207, 15. april 2007.
Prevela Borka Đurić
|