Ljuba, triptih plus
"Odbrana Sokratova i smrt",
"Memoari prote Mateje Nenadovića", "Poslednja (Krapova)
traka" i "Izabrao sam...", dokumentarac završen posthumno,
u režiji Nedeljka N. Despotovića, prikazani na Festu
|
Našminkao sam se životom...
Ser, u "Garderoberu" Ronalda Harvuda
|
"Vreme je da krenemo, ja u smrt, a vi dalje kroz život. Ko od nas ide
bolje, to niko ne zna." Reči, Platonove - Sokratove, ispratile su iz
zemaljskog života, po njegovoj želji, njegovim glasom, glumca Ljubu Tadića,
poslednjeg oktobarskog dana 2005.
Tim oproštajem, posle snimaka sahrane, počinje dokumentarni film "Izabrao
sam..." reditelja Nedeljka N. Despotovića i scenariste Bogdana Zlatića
("Idea plus", prikazan u Kinoteci tokom Festa). Nenadano: glumac
je, pre završetka snimanja koje je sam inicirao, preminuo. U istoj produkciji
(Slobodan Pavlović), prethodno su te večeri prikazane i tri drame po njegovom
izboru: "Odbrana Sokratova i smrt", "Memoari prote Mateje
Nenadovića" i "Poslednja (Krapova) traka".
Sve tri sa posebnim pristupom, izvan pozorišne scene, tražile su, napominje
Despotović, "ključ rešenja, a to je bila ličnost samog Glumca".
Posle više decenija i igranja u različitim okolnostima, "istanjila
se granica između Glumca i ovih junaka (...) Iako su različiti po epohama
i po stilovima, ovi karakteri imaju zajedničku nit koja ih povezuje: svi
su na kraju svog veka, svodeći svoj životni bilans, a Tadić je konačno postao
njihov vršnjak. S ovim osećanjem realizovali smo sve tri drame..."
"Sokrat", u čuvenoj "petici", beogradskog Pravnog fakulteta,
9. novembra 2003. Sudija i tužioci su asistent i studenti, članovi Centra
za besedništvo Institutio oratoria, porota - publika. "Na ovaj način
pokušali smo da vratimo ovu, sada monodramu ('Odbrana Sokratova' je 30.
septembra 1968. godine premijerno izvedena u režiji Branivoja Đorđevića,
kao predstava Jugoslovenskog dramskog pozorišta - Sl. V.) na početak, na
'Platonov dijalog'", kaže Despotović. Ljuba je bio bez Sokratove tunike
i maske - kojih se,
uostalom, tokom godina već oslobodio, na kraju, očito,
zadovoljan učinkom. Mladi ljudi oko njega, frenetični.
Protin monolog snimljen je u Brankovini, a Ljuba (bez svešteničke
brade) je, kaže reditelj, u središtu bio "kao ličnost, pa tek
onda interpretator".
Beketov komad "Krapova poslednja traka", jedina glumčeva
režija, ime lika stavlja u ovoj predstavi u sredinu i - zagradu!
Snimljen je tako da se vide kamere, svaki detalj njegove "korespondencije"
sa magnetofonom, svako unutrašnje stanje... "Tu priču,
|
|
|
Peter Paol Rubens, Landschaft
mit dem Regenbogen,
1636-1638..
|
|
Ljuba Tadić i u ulozi reditelja, i kao glumac, tumači u saglasnosti s promenom
koja se u međuvremenu odigrala, ali unosi u nju i nekoliko drugih značajnih
novina. Između ostalog, on je čini vrlo konkretnom, veoma ličnom time što
iz naslova briše prvu reč, čime sugeriše da ona ne govori o nekom fiktivnom
književnom junaku, već o njemu samom, o nama, o njegovim vršnjacima, o onima
kojima će se, još koliko sutra, dogoditi nešto slično", piše Vladimir
Stamenković u NIN-u, posle premijere u
Ateljeu 212, januara 2002...
Ova dragocena svedočanstva o glumcu i njegovoj ličnosti trebalo je da zaokruži
(ukoliko je uopšte moguće, sa tolikim slojevima Ljube Tadića) film "Izabrao
sam..." Na sugestiju Snežane Nikšić, supruge Ljubine, bila je to delimično
njena ispovest, privatna priča o životu izvan domašaja javnosti, a jednim
delom njegovih prijatelja, iz godina društvenog angažmana, scene, "Madere":
Slavoljuba Đukića, Predraga Bajčetića, Nebojše Popova, Dejana Mijača, Vladimira
Stamenkovića, Petra Kralja, Feliksa Pašića, Muharema Pervića...
Kaže reditelj Despotović da je mnogo snimljenog materijala ostalo nemontirano
i da će pokušati da ga upotrebi u eventualnoj televizijskoj seriji, ukoliko
to bude moguće, "pošto je sve to privatna inicijativa i neprofitan
poduhvat". Dodaje da su mu mnogi Ljubini prijatelji zamerili što ih
nije uvrstio u film (Šerbedžija je čak predložio, pošto živi na drugom kraju
sveta, da sam nešto snimi)... Ima, dakle, još šanse da se posebno osvetli
jedna bitna dimenzija slobodne ličnosti Ljube Tadića između dva Beketa,
"Godoa" i "Krapa", a posebno između dve zabrane predstava
u kojima je igrao - "Godoa" i "Tikava".
|
|
Slavica Vučković |
|