Kome je još stalo do normalnog života
Svako je u svojoj grupi uveren da je u pravu i da
od sopstvenih stavova ne može da odustane
Srbijom je ponovo zavladalo mučno stanje koje se sastoji od pomirenosti
sa svakovrsnim gadostima. Oni koji pamte nešto duže, mogu u sećanje
da prizovu ovakvo mentalno stanje koje je vladalo u februaru 1999. godine,
pred napad oružanih snaga NATO-a. Tada je svima u svetu bilo više stalo
da se večni Gordijev čvor uvezan davno nad ovom zemljom razreši povoljnije
po njene građane, no rukovodstvu Srbije. Građani Srbije su i tada čekali
neki ishod, većina naslućujući da će se strahovita nesreća svaliti na
njih. Poznato je šta se dogodilo i ko je najviše stradao.
Sada je ponovo mart u kojem se po nekoj kosmičkoj zakonomernosti u Srbiji
dešavaju loši događaji koji duboko pogađaju većinu stanovništva. Manjina
koja odlučuje u ime većine ostala je pošteđena bilo kakvih gubitaka.
Oni nisu izgubili čak ni mogućnost da ponovo odlučuju protiv interesa
većine, i dalje je većina od njih u skupštinskim klupama samozadovoljna,
nesvesna ozbiljnosti trenutka u kojem se zemlja nalazi, nadmena bez
pokrića i sigurna da će im i u ovom mandatu boravak u skupštinskom zdanju
osigurati bezbedan i bezbrižan život. Oni koji su ih svojim glasovima
doveli na ova mesta ponovo osećaju da su izgubili. Ponovo je zavladalo
opšte neartikulisano nezadovoljstvo koje je zahvatilo sve učesnike januarskih
republičkih izbora. Pristalice stranke koja je osvojila najveći broj
mandata veruju u isprazne infantilne skaske svojih lidera, i nezadovoljni
su što nisu osvojili dovoljno glasova da se samostalno oprobaju u vršenju
vlasti. Njihovi lideri, pak, i dalje će uživati u veoma komfornoj poziciji,
neće imati nikakvu odgovornost i bezbrižno će svojim besmislicama ometati
ili odlagati blagovremeno i konstruktivno odlučivanje. Oni nikako nisu
spremni da svoju lagodnu poziciju demagoga i jeftinih frazera promene
za drugačiju, u kojoj bi pred njih bili postavljeni svi preteški zadaci,
koji su se zahvaljujući njima i njihovoj višegodišnjoj destruktivnoj
ulozi usložnjavali, komplikovali i odlagali. Oni ne žele da preuzmu
odgovornost, ali ne mogu da promene ni svoje asocijalne uloge, jer svaki
od njih pojedinačno u svojoj psihološkoj matrici kao osnovno karakterno
svojstvo nosi isključivost i autoritarnost, zbog kojih na individualnom
planu imaju problem s integracijom, koji prevazilaze u grupi istomišljenika.
Ujedinjeni poznatim socijalnim stereotipima razvijaju i neguju grupno
ponašanje koje ističe regresibilne, egocentrične i asocijalne osobine.
Podržani zavidnim brojem slično strukturiranih, neintegrisanih, agresivnih,
neafirmisanih, očajnih i nesposobnih da koriste bilo sopstveno, bilo
tuđe iskustvo, sigurni su da će njihova demagogija i frazeologija uvek
da ima prođu i podršku.
Pristalice političke grupe koja nominalno koristi termin "demokratski"
hronično su nezadovoljni predstavnicima za koje su glasali, jer i dalje
otkrivaju da su im lične sujete i interesi bili i ostali vodeće karakteristike.
Njihove već poslovične konfrontacije, vođene s ciljem da se dokaže retorička
validnost iznetog stava, samo su pokriće za ogoljenu borbu za osvajanje
ili održavanje na funkcijama. Svako je u svojoj grupi uveren da je u
pravu i da od sopstvenih stavova ne može da odustane. Prednjačeći u
takmičenju iz frazeologije, stranka odlazećeg premijera permanentnim
opstrukcijama istrajava u nameri da svoj autistični koncept nametne
ostalima. Svesni svoje nezaobilazne pozicije, uporni su u nastojanjima
da ostanu na svim funkcijama koje su i do sada zauzimali. Njihovi čelnici
koji su se našli u ulogama o kojima gotovo da nisu smeli ni da sanjaju
ne nameravaju da svoj zgoditak prepuste drugima.
Istorijski ispit koji treba da položi stranka predsednika Srbije, ako
učini ustupke i udovolji svim željama onih koji vršenje vlasti doživljavaju
kao pravo a ne kao obavezu, ostaviće brojne pristalice ove stranke sa
pitanjem kakav napredak mogu da očekuju u zemlji u kojoj se ministri
postavljaju interesnim kalkulacijama, a ne dokazanim ličnim kvalitetima.
Svi koji učestvuju u formiranju vlade čekaju i pregovaraju, intimno
uvereni da svako od njih treba da zauzme neko od profitabilnih i komfornih
mesta. Svako je nezadovoljan predlozima onih drugih. Princip realnosti
nikoga ne interesuje. Svako ima svoju realnost kreiranu ličnim interesom.
Interesi građana koji si ih izabrali ostali su u predizbornim parolama.
"U ime naroda" izabrani predstavnici naroda, zaneti sopstvenim
igrama, nemaju vremena, ni znanja, ni časti, ni hrabrosti da pogledaju
kako je svaki segment društva devastiran, i kako svaki funkcioniše entropično
i anomično.
Izgleda kao da se peti oktobar nije ni dogodio, i da je kratki optimistički
uzlet premijera Đinđića postao samo vizija ka kojom teže još neposustali
i željni drugačijeg života.
|