|
Godina XIX (2007)
|
1. februar - -31. mart 2007.
|
 |
|
|
Republika
|
Šta čitate
|
|
|
|
||||||||||||||||||
Aspekti povijesne odgovornosti Nakon niza odličnih studija i članaka iz sociologije religije, sociologije nasilja i o problemu društvene nejednakosti, Srđan Vrcan, professor emeritus Splitskog sveučilišta, u uglednoj zagrebačkoj izdavačkoj kući objavio je novo, takođe sistematsko delo, pod naslovom Nacija - nacionalizam - moderna država. U tri prividno samostalna odeljka o naciji i nacionalizmu, politici identiteta i savremenim raspravama o civilnom društvu autor je jedinstvenom metodologijom, uvidima u relevantnu svetsku literaturu i britkom kritičkom analizom uspešno prikazao neka od ključnih pitanja koja muče savremenog čoveka. Njegove analize nadmašuju visoke zahteve profesije i sežu do uzvišenog poziva za više ljudskosti u svakodnevnom životu. Ovde iz knjige prenosimo odeljak "Riječ-dvije unaprijed o pitanjima povijesne odgovornosti" (str. 53-75). Oprema redakcijska Ako se pođe od tvrdnje da su ovi prostori od sredine do kraja XX. stoljeća i u prvom desetljeću XXI. stoljeća funkcionirali na neki način kao velik društveni laboratorij u kojem su se izvodili i veliki društveni eksperimenti in vivo, nazvani tranzicijom, onda se nameće veliko pitanje o povijesnoj odgovornosti nekih velikih društvenih aktera i njihovih ideologija za ono što se u tom razdoblju na ovim prostorima događalo i dogodilo. To, dakako, nije samo izazov velike povijesne odgovornosti za izravni raspad Jugoslavije i za urušavanje tzv. realsocijalističkog društvenog sistema i poretka. To je daleko više i daleko prije izazov povijesne odgovornosti za to što su se taj raspad i to urušavanje dogodili na tako krvav i rušilački način i s tolikim mnoštvom izravnih i neizravnih ljudskih žrtava i s destruktivnim, a u osnovi regresivnim i brutalizacijskim repovima društvenog života koji još uvijek traju.Naravno, očito je da se pitanje o povijesnoj odgovornosti ne može svesti na pitanje odgovornosti samo za krvavi rasplet jugoslavenske krize u devedesetim godinama XX. stoljeća nego se mora razmatrati i u nešto širim povijesnim okvirima jer je krvavi zaplet krize u devedesetim godinama bio samo rasplet trajnije i dublje društvene krize pa stoga nije čudno što su mnogi taj rasplet opisivali i doživljavali kao izravni nastavak Drugoga svjetskog rata, a poneki i kao očekivanu konzekvenciju načina na koji je u Versaillesu završio Prvi svjetski rat.1 Stoga je nemalo onih kojima se čini da je rat u devedesetim po nekim elementima samo ponavljao dramu ili tragediju koja se na ovim prostorima dogodila ratnih četrdesetih godina. Naime, čini se da je krvavi i rušilački zaplet iz devedesetih godina bio samo vjerojatni posljednji čin, ali, nažalost, po svemu ne i zadnji čin, ili konačni rasplet trajnije i dublje društvene drame koja se oblikovala kao izrazita, makrostrukturalno uvjetovana protrahirana društvena kriza. Stoga, uzimajući u obzir širi kontekst, može se načelno sugerirati da kad se postavi pitanje o povijesnoj odgovornosti, onda uistinu nema u tom prostoru i u tom vremenu uopće posve nevinih društvenih aktera i političkih strategija onkraj svake moguće povijesne odgovornosti. U tom smislu može se plauzibilno i na višestruk način govoriti i o povijesnoj odgovornosti, ali i u različitim društvenim okvirima i na različitim razinama.2 U tom smislu i u veoma širokom društvenom odnošajnom okviru međunarodnih razmjera može se govoriti o povijesnoj odgovornosti i stranih aktera koji su izravno ili neizravno intervenirali u tu krizu ili su u nju bili uvučeni. Jednako tako je posve legitimno postaviti pitanje i o povijesnoj odgovornosti komunističkog pokreta i njegova vodstva u ovim prostorima za elaboriranje i primjenu te perpetuiranje izrazito proturječne političke strategije nekapitalističke društvene, političke i kulturne dekonstrukcije i rekonstrukcije ovih prostora nakon završetka Drugoga svjetskog rata, koja se predstavljala kao siguran izlaz iz konteksta tipičnih proturječja i društvenih kriza kapitalizma XX. stoljeća u svjetskim razmjerima - koje su bile nota bene tako teške krize koje su kulminirale ponajprije u dva svjetska rata s morem žrtava i enormnim destrukcijama - ali jednako tako i tipičnih kriza društava s poretkom sovjetskog tipa, pri čemu je ta strategija i sama bila bremenita velikim povijesnim proturječjima i elementima koji su najavljivali i generirali jednu novu trajnu, makrostrukturalno uvjetovanu, tešku društvenu krizu. To stoji i onda ako se i kad se ne prihvati načelni teorijski stav da je ta kriza imala svoje najdublje korijene u političkoj strategiji jer je smjerala društveno-političkoj rekonstrukciji ovih prostora na navodno "nenaravnim" i "društveno patološkim" temeljima jedne, ali i svake višenacionalne, višereligiozne i multikulturne moderne države.
Međutim, ono što vrijedi ovdje prije svega razmotriti jest uže pojmljeno pitanje povijesne odgovornosti, koja bi se mogla uvjetno nazvati subjektivnom odgovornošću, jer to nije bila jednostavno i samo izvana nametnuta odgovornost ponajprije izazovima, što su se rađali i obnavljali na temelju konvergencije izrazito nepovoljnih, povijesno uvjetovanih, društvenih i kulturnih objektivno zadanih prilika u kojima se pokušalo ostvariti željeni i programirani skok iz predgrađanskog društva u postgrađansko i postkapitalističko društvo, a bez prethodno već izgrađenog i konsolidiranog razvijenog tkiva građanskog društva u smislu bürgerliche Gesellschaft. Posrijedi je, dakle, povijesna odgovornost uvjetovana djelomice i uvelike kontingentnim načinom na koji je komunistički pokret i njegovo vodstvo u osnovi reagiralo na izazove neizbježnih proturječja i velikih teškoća koje je spomenuti objektivno zadani razmak generirao i reproducirao uvijek na novi i drugačiji, ali i na duboko proturječan i latentno krizan način, a u svom nastojanju da se preskoče čitave epohe, ili da se svjesno ubrza kretanje povijesti u željenu smjeru. Naravno, posrijedi je veoma složena, višeslojna i višedimenzionalna odgovornost o kojoj se ovdje i sada može samo parcijalno govoriti, ukazujući usputno na nekoliko ključnih momenata koji su potencirali tu odgovornost. Prvo, na povijesnu odgovornost ili neodgovornost koja je izvirala iz činjenice što je glavna struja komunističkog pokreta i prije svega njegova vodstva bila uvjerena u povijesno-društvenu pozitivnu ulogu nasilja u povijesti te je u skladu s tim bila i fascinirana vlašću, i to ponajprije državnom vlašću. Vjerovala je da je, kad je državna vlast jednom osvojena, ostvaren i glavni ključni makrostrukturalni preduvjet za optimalnu implementaciju političkih, ekonomskih i drugih važnih ciljeva nekapitalističke preobrazbe društva. Stoga se priklonila praksi da je upravo vlast glavno i najučinkovitije sredstvo društvenog djelovanja za realizaciju željenih društvenih promjena u gotovo svim područjima društvenog života, kao i za implementaciju nekih ideja i ideala u društvenu zbilju, isključujući načelno mogućnost bilo kakve alternative, ali i zaboravljajući na povijesno iskustvo koje uvjerljivo govori o izrazito visokoj društvenoj cijeni koju prije ili poslije svaka arogantna i potencijalno neograničena vlast mora platiti. U tom smislu ovdje se želi raspraviti upravo o onom tipu povijesne odgovornosti ili neodgovornosti koji kao da je proizlazio iz političke volje i političke prakse ili je pak bio jako blizak političkoj praksi koju je na doktrinarnoj razini odavno razradio Staljin u svom govoru u Sverdlovsku. A to znači da se ovdje, osim ostalog, stoji na načelnom stajalištu izravno suprotnim tekućim politološkim interpretacijama koji tu povijesnu odgovornost ili radije neodgovornost izvode u osnovi iz pretjeranog, idejom samoupravljanja nadahnutog, utopističkog antietatizma i sukladno tome iz podcjenjivanja uloge i značenja upravo države za stabilnost društva u jugoslavenskom prostoru (primjerice D. Jović). Prema tome, ovdje se sugerira da dugoročno nije, dakle, jedan od glavnih izvora pokazane povijesne neodgovornosti ležao u manjku jugoslovenske socijalističke državnosti, nego u višku fascinacije vlašću. I, drugo, drži se da je posrijedi i pitanje povijesne odgovornosti ili neodgovornosti, koja je proizlazila iz isto tako tvrde političke činjenice da je glavna struja komunističkog pokreta i prije svega njegova vodstva bila uvjerena da društveno i politički zacijelo djeluje u izravnom dosluhu s navodno spoznatim univerzalnim zakonitostima nužnog povijesnog kretanja i društvenog napretka, ali kao konkretni politički akter-izvršitelj te povijesne nužnosti, pa je tako u kontekstu egalitarno usmjerenoga društvenog pokreta samoreproducirala tradicionalnu katoličku sakralizaciju vlasti i tradicionalnu dihotomnu podjelu između "pastira" i "stada". Na tom se temelju vjerovalo i očekivalo da će svi njihovi konkretni društveni i politički potezi - i kad su trenutačno očito upitni ili čak bjelodano pogrešni, izravno autoritarni, bez ikakva izravna demokratskog pokrića i legitimiteta - naknadno i dugoročno dobiti zacijelo više povijesno pokriće i naknadni demokratski legitimitet, te će njihove konkretne nedemokratske, autoritarne i totalitarne društvene i političke poteze i metode povijest prekriti velom sistemski i odozgo induciranoga povijesnog zaborava ili će im naknadno pribaviti neupitno povijesno opravdanje, interpretirajući ih samo kao tzv. neizbježne kolateralne ili kontingentne troškove jedne po svojoj matrici povijesno jedino ispravne dugoročne slobodarske nekapitalističke i transkapitalističke orijentacije. Dodatno velika povijesna odgovornost ili neodgovornost bila je uvjetovana i stalnim i duboko usađenim sistemskim strahom od svakog oblika društvene pluralnosti i ponajprije društvenog pluralizma koji bi se mogao izraziti i u izvaninstitucionalnim oblicima javnog neslaganja i osporavanja, ali još više od mogućeg otvorenog opozicionarstva koje se, stoga, na sve moguće načine potiskivalo iz sfere javnosti u tzv. podzemne i prizemne tokove društvenog života u kojima su vegetirale, pa i dominirale neprevladane ideološke i političke tradicije s antisocijalističkim i antikomunističkim obilježjima, a sve to uz društvenu cijenu koja se kasnije pokazala enormnom. Tako je kombinacija prevelike fascinacije vlašću, vjerovanja da se djeluje u nedvojbenom dosluhu s univerzalnim zakonitostima nužnog kretanja povijesti te sistemskog straha pred svakim oblikom javnog neslaganja i osporavanja odredila razmjere povijesne odgovornosti ili neodgovornosti jer je, s jedne strane, stvarala i pothranjivala uvjerenje da poznavanje univerzalnih zakonitosti kretanja povijesti daje "carte blanche", ili svojevrsni alibi tjeskobnim, ali i arogantnim nositeljima vlasti da se koriste vlašću kako im se god svidi, to jest i krajnje neodgovorno. Taj tip odgovornosti se, kao čista povijesna neodgovornost, očitovao i tako što se povjerovalo (i djelovalo u skladu s tim vjerovanjem) da se osloncem na monopol vlasti mogu premostiti i proturječja između slobodarskih potencijala, načelno sadržanih u strategiji samoupravljanja, na jednoj strani, i, na drugoj, duboko autoritarne i po tendenciji totalitarne prakse na tragu i u stilu političke strategije diktature proletarijata čime se praktično sužavala mogućnost mobilizacije svih raspoloživih resursa smisla i tradicija sa slobodarskim i prevratničkim antikapitalističkim potencijalom. To, dakako, znači da je bila posrijedi povijesna odgovornost komunističkog pokreta u ovim prostorima veoma različite naravi i razmjera. Na prvom mjestu bila je posrijedi velika povijesna odgovornost, slična primjerice velikoj povijesnoj odgovornosti koja se dva puta u XX. stoljeću nametnula modernoj Europi i svim njezinim važnim političkim i društvenim akterima. Prvi put se najizravnije nametnula i izrazila u obliku izrazite povijesne neodgovornosti europskih lijevih, socijalističkih i socijaldemokratskih snaga uoči Prvoga svjetskog rata pred izazovima tog rata kao prve velike moderne klaonice svjetskih razmjera u nedvojbeno izvorno europskoj kapitalističkoj političkoj i kulturnoj režiji. Drugi put se nametnula u manje-više istom obliku, ali na još oštriji način tridesetih godina prošlog stoljeća najizravnije svim lijevim, socijalističkim, socijaldemokratskim i komunističkim političkim snagama, ali isto tako ništa manje oštro i svim europskim liberalnim i liberalno-demokratskim snagama u njihovom suočavanju s izazovima nacifašizma u svim mogućim njegovim ramifikacijama i savezništvima. U ovom drugom slučaju komunistički pokret je u ovim prostorima pokazao visok stupanj povijesne odgovornosti pred teškim izazovima koje su Europi nametnuli nacizam i fašizam jer su njegove reakcije bile, premda ne bez prigodnih kolebanja, uglavnom primjerene velikim izazovima vremena, dok se za glavne političke aktere drugačije orijentacije može reći da su u osnovi pokazali visok stupanj izrazite povijesne neodgovornosti. Na drugom mjestu, posrijedi je nešto uže pojmljena, ali dodatno zaoštrena povijesna odgovornost ponajprije spram širega slobodarskog društvenog gibanja čija se glavna struja manifestirala u gotovo puna dva stoljeća velikim socijalnim i slobodarskim političkim antikapitalističkim borbama različitih oblika i razmjera ponajprije u europskom modernom političkom i kulturnom prostoru a u krilu etabliranoga građanskog društva. A to su bile borbe u kojima su se afirmirala prije svega stanovita prava modernog najamnog radništva, kao što je elementarno pravo na osamsatno radno vrijeme, pravo na vremenski ograničeni radni vijek, na zdravstvenu zaštitu, na godišnji odmor, na pregovaranje o uvjetima i cijeni rada, na sindikalno organiziranje, pravo na štrajk itd. Posrijedi je bila povijesna odgovornost osobitog tipa za ljevicu, to jest povijesna odgovornost naspram mnoštva od stotina tisuća običnih ljudi, seljaka, radnika i pripadnika drugih društvenih slojeva i klasa, koji su kao glavni djelatni pripadnici širokog socijalnog i političkog slobodarskog antikapitalističkog gibanja ustali boriti se za ono što im je to gibanje obećalo i obećavalo, žrtvujući pri tome nesebično i svoje živote, kao što je posrijedi bila povijesna odgovornost toga gibanja prema velikim tekovinama tih velikih stoljetnih socijalnih borbi koje su fašizam i nacizam ukidali i brisali. Taj tip povijesne odgovornosti u ovim prostorima bio je još zaoštreniji jer se radilo o izravnoj odgovornosti komunističkog pokreta i njegova vodstva naspram stotina tisuća običnih ljudi koji su se na ovaj ili onaj način angažirali u tom gibanju u predratnim vremenima, ali još više u teškim vremenima Drugoga svjetskog rata, te isto tako u ne mnogo lakšim poratnim vremenima. No na toj pozadini i u tom okviru pokazao se na djelu stanoviti manjak osjećaja njihove povijesne odgovornosti. Dodatnu oštrinu pitanju o povijesnoj odgovornosti pridodaje činjenica da je komunistički pokret u ovim prostorima u svom raskidu sa Staljinom probudio nade mnogih ljudi diljem svijeta da može postojati socijalističko društvo na osnovama drugačijim od
Postoji, dakako, još jedna razina i jedan uži vremenski okvir u kojem se može otvoriti pitanje povijesne odgovornosti tog istog pokreta i njegova vodstva. To je, dakako, posve prizemna razina i daleko uži okvir koji počinje sredinom osamdesetih godina kad se na javnoj sceni događala izrazita dramatizacija društvene krize u ovim prostorima. To je razina na kojoj se gotovo svakodnevno, poglavito u vezi s javnim skupovima vodećih institucija SKJ, ponovo otvorilo i zaoštrilo pitanje o povijesnoj odgovornosti ili neodgovornosti komunističkog pokreta pred novim izazovima. A odgovor na to pitanje bio je gotovo svakog dana prepoznatljiv i sav je bio u znaku kompromitirajućeg i potpunog pomanjkanja osjećaja povijesne odgovornosti glavnih političkih aktera pred društvenim olujama koje su nadolazile. To jest bio je u znaku očigledne, javne afirmacije potpunog nedostatka osjećaja povijesne odgovornosti te u znaku posvemašnje povijesne neodgovornosti komunističkog pokreta i njegova vodstva na ovim prostorima pred novim sudbonosnim izazovima. Naravno, slično pitanje o povijesnoj odgovornosti mora se postaviti i za druge značajne aktere u društvenom životu ovih prostora u devedesetim godinama. To prije svega vrijedi za religiju ili preciznije za crkvene institucije i vjerske zajednice koje su nastupale kao konkretni kolektivni subjekti u društvenom životu pojedinih sredina te su zacijelo društveno djelovali, nastojeći na određeni politički relevantan način mobilizirati i usmjeriti svoje vjernike, i to pozivajući se na smislene resurse, tradiciju i simboliku velikih svjetskih religija te opravdavajući svoje konkretne postupke (svoje činjenje, ali i nečinjenje) u pretežno religijskim terminima. Pri tome se čini zanimljivim postaviti i raspraviti pitanje o njihovoj povijesnoj odgovornosti u smislenom kontekstu "izazova i odgovora", pa je lako pokazati da su bili na djelu iznimno veliki izazovi za religiju i religijske institucije odnosno vjerske zajednice, dok je praktično većina odgovora bila daleko ispod razine izazova i očekivane razine odgovora. A bili su posrijedi veliki izazovi, generirani trostrukim nizom okolnosti i činjenica. Prvi niz okolnosti i činjenica može se prepoznati i opisati na ovaj način: a) Urušavanje komunističkog poretka otvorilo je nove mogućnosti djelovanja za religiju i religijske institucije, uklanjajući prijašnji institucionalni pritisak na religiju i ukidajući njezinu sistematsku getoizaciju, uvodeći je de facto u javni život i pretvarajući je zapravo u važnu javnu instituciju prije svega s veoma značajnim političkim legitimacijskim potencijalom i funkcijom, kao i tretirajući je kao svojevrsni normalni nadsvođujući sistemski sveti baldahin; čime se de facto podigla - volens nolens - razina njihove povijesne odgovornosti; b) Dominantni trend tzv. etnifikacije politike i politizacije etničkog, izražen u ovim prostorima u znaku političke dominacije i kulturne hegemonije nacionalističkih političkih strategija, izravno je pogodovao javnoj politizaciji religije kao i svojevrsnoj religizaciji politike (Robertson, 1989: 13) (daleko izrazitije u Tuđmanovoj Hrvatskoj nego u Miloševićevoj Srbiji), te je poglavito pogodovao politizaciji religijskog pripadanja i hostilizaciji religijskih razlika u širem okviru hostilizacije kulturnih različitosti; c) Dogodila se promjena u naravi stoljetnih izazova religiji jer se današnje kršćanstvo više ne suočava, kao u XIX. stoljeću, s ateizmom kao glavnim problemom, nego s pluralizmom u religijskim i društvenim odnosima (Đorđević, 2001: 25) ili, po terminologiji Starka i Iannaconea, s otvorenim i slobodnim tržištem religijske "robe" i religijskih usluga bez državnih regulativnih intervencija (Stark, Iannacone, 1994). Drugi niz izazovnih činjenica očituje se u pravoj proliferaciji visoko postavljenih zahtjeva i javnih očekivanja od religije koja je ušla s priznatim važnim javnim funkcijama u "prazan javni trg" u tranzicijskim procesima na ovim prostorima. Takva proliferacija visoko postavljenih očekivanja bila je samo djelomice spontana, a daleko više institucionalno odozgo inducirana i promovirana. Treba se samo prisjetiti zahtjeva pape Pavla VI. koji je javno istakao u svom obraćanju Općoj skupštini UN-a 1976. naglašavajući naročito da je Katolička crkva "stručnjak u čovječnosti" i nudeći tu vrst "stručnosti u čovječnosti" svjetskoj organizaciji za njezine mirotvorne akcije. To je još vidljivije kad se uzmu u obzir često ponavljane tvrdnje pape Ivana Pavla II. da je Katolička crkva promicatelj "nove civilizacije mira i ljubavi". Nema dvojbe da visoko postavljena očekivanja nisu bila samo svojstvena katoličanstvu. Slična očekivanja javila su se i u suvremenom pravoslavlju. Za ilustraciju se mogu navesti tvrdnje predsjednika Grčke pravoslavne bogoslovne udruge na njezinoj godišnjoj skupštini 1990. da "nakon kolapsa marksističko-lenjinističkih režima i potpunog neuspjeha kapitalističkog sistema da stvori humane zajednice... pravoslavlje je jedina mogućnost za ujedinjenu Europu da postane zajednica s ljudskim licem" (Kokosalakis, 1995: 255). Slična očekivanja javila su se i na temelju pokazane vitalnosti poljskog katoličanstva, potvrđenog uspjesima pokreta Solidarnosti u kojem se prepoznavao univerzalni model revitalizacije zapadnoeuropskoga političkog katoličanstva, pa i suvremenog katoličanstva uopće. O tome ponešto govori činjenica da je kardinal König tješio papu Montinija da će katolici s istoka uskoro očitati lekciju katolicima sa zapada (Riccardi, 1988: 328). Naposljetku, i sam papa Wojtyáa je uspoređivao vitalnost katoličanstva na Istoku s katoličanstvom Zapada. Na temelju toga su katolički sociolozi Zulehner i Tomka mogli zaključiti da je "priželjkivanje" (wishful thinking) nekoliko godina vidjelo u istočnoj Europi avangardu očekivanog religijskog revivala u svjetskim razmjerima (Zulehner i Tomka, 1999: 39). Treći niz izazovnih činjenica uvjetovan je primjerice napetošću između stava kojim se naglašavala katolička aktualnost i centralnost pitanja vezana uz život i prava na život, posvuda naglašeno usredotočena na osudu abortusa i eutanazije te na zaštitu prava fetusa, na jednoj strani, i, na drugoj strani, konkretne situacije u ovim prostorima koja je bila obilježena ratom i oružanim sukobima, ali iznad svega pravim orgijama svakovrsnog nasilja, politički potaknutog, politički nadahnutog i politički usmjerenog nasilja koje je u ratnim sukobima samo kulminiralo. Na tu temeljnu napetost izravno je upozorio Žarko Puhovski, ističući da se "sa stajališta domaćeg konteksta ne može šutjeti kad se ubija civile (u kolovozu 1995), a govoriti o svetosti života kad je riječ o nerođenoj djeci (u studenom 1998)" (Puhovski, 1999: 351), kao što se teško može šutjeti kao što se šutjelo kad se u samom Zagrebu u četiri godine od 1991. do 1994. podmetne 800 eksplozivnih naprava pod automobile, kuće, stanove, urede itd., a samo je 13% počinitelja završilo pred sudom. Četvrti niz izazovnih činjenica uvjetovan je povijesnom konfesionalnom artikulacijom ovih prostora koja ih je pretvorila u prostore već višestoljetnog susreta/suživota/sraza tri velike svjetske "objavljene" religije. A to, osim ostalog, znači da se upravo ovi prostori mogu promatrati kao privilegirani, u kojima su otvorenije i učinkovitije nego drugdje u Europi stavljene na teške kušnje pretenzije kako na "stručnost u čovječnosti" i na promicanje "nove civilizacije mira i ljubavi" te na svetost života, tako i proklamirane usmjerenosti na međureligijski dijalog i na ekumenizam, te nastojanja da se prepozna i naglasi upravo ono što je u osnovi zajedničko religijama tzv. abrahamskih korijena. Na toj općoj povijesnoj pozadini može se relativno plauzibilno odgovoriti na pitanje o povijesnoj odgovornosti religija i za krvave i destruktivne zaplete i rasplete teške društvene krize u ovim prostorima potkraj XX. i početkom XXI. stoljeća. I to imajući u vidu činjenicu da su glavne nacionalističke političke strategije uspjele pribaviti za sebe i legitimitet u religijskim terminima, bilo bezuvjetan i potpun bilo uvjetan i ograničen. Tako da se za matricu djelovanja religijskih institucija i vjerskih zajednica može u najboljem slučaju ponoviti ono što je već rečeno za ulogu religije u sukobima u Sjevernoj Irskoj odnosno u Ulsteru, to jest posve je plauzibilno ponoviti tvrdnje Johna D'Arcyja Maya da su se, unatoč ekumenskim proklamacijama i javnim osudama nasilja, crkve, u ulozi dušebrižnika, svjesno "svrstale na stranu svojih ljudi, djelujući kao 'vojni kapelani zaraćenih strana'" (D'Arcy May, Republika, 1995: X). Thomas Bremer ističe da su među crkvenim velikodostojnicima, koji su se slagali da rat nije vjerski ili religijski, prevladavale veoma različite ideje o uzrocima i tijeku rata tako da je svaka strana subjektivno bila uvjerena da je ugrožena od druge ili od drugih, te da se rat vodi samo iz legitimnih obrambenih razloga. Stoga Bremer zaključuje da analiza različitih izjava Sinoda Srpske pravoslavne crkve, Biskupske konferencije Hrvatske i Direkcije Islamske zajednice u Bosni to jasno potvrđuje (Bremer, 1996: 5). Naravno, na toj podlozi postaje razložit zaključak o nebeznačajnoj, premda ne primarnoj nego subalternoj, kao i općoj, premda ne podjednakoj, povijesnoj odgovornosti religija, crkvenih institucija i vjerskih zajednica i za krvave i rušilačke zaplete i rasplete teške društvene krize u ovim prostorima u devedesetim godinama. Ta odgovornost postaje još izraženija ako se kao njezino mjerilo prihvati tvrdnja pape Woltyáe, formulirana 1990. u Rimu i ponovljena javno 1991. u Pragu, da je "Bog pobjedio na Istoku", jer ono što se dogodilo nakon te pobjede očito govori mnogo o samoj naravi te pobjede, kao što govori i o izravnoj odgovornosti pobjednika za ono što je slijedilo za tom pobjedom. To se ponavlja i onda kad se uvaže teze poznatoga suvremenog teologa Hansa Künga da nema mira među narodima dok nema mira među religijama. Slično pitanje o povijesnoj odgovornosti za krvave i rušilačke zaplete društvene krize na ovim prostorima potkraj prošlog stoljeća može se s razlogom postaviti za sve one društvene aktere koji su se sami politički prepoznavali kao liberali te su javno politički nastupali kao pravi javni i politički zastupnici i promicatelji modernog i suvremenog liberalizma. Pri tome se može zanemariti pitanje liberalne autentičnosti javno deklariranih liberalnih političkih stranaka i uglednih političkih ličnosti u ovim prostorima kao i načelnih i konkretnih linija razlikovanja liberalnih pozicija od drugačije nadahnutih i usmjerenih politika. Konkretni liberalizam u ovim prostorima snosi dio velike povijesne odgovornosti prije svega zato što se u sferi politike i kulture načelno, retorički i akcijski priklonio nacionalistički nadahnutom kulturnom rasizmu u kojem zapravo kulturne različitosti samo preuzimaju i dobivaju istu ulogu i funkciju koju su u tradicionalnom rasizmu imale rasne razlike. Na toj podlozi liberalizam u devedesetim godinama nije bio sposoban i spreman osvojiti i preuzeti povijesnu inicijativu u sferi politike ili kulture, nego se pretežno uključio u društveno-političko gibanje u kojem je nacionalizam imao inicijativu u povijesnom smislu. Naravno, za to je liberalizam platio i morao platiti veliku političku cijenu. Dapače, i danas,
U svom najkonkretnijem obliku pitanje o povijesnoj odgovornosti domaćih aktera u zapletima i raspletima krize može se raščlaniti i izraziti u nekoliko ključnih dilema. Prva se velika dilema oblikovala oko pitanja o postojanju ili nepostojanju bitnih razlika u samoj naravi između dva navodno temeljito različita tipa nacionalizma ili nacionalnih pokreta na djelu na ovim prostorima od sredine osamdesetih godina i dalje. To je u osnovi dilema oko postojanja ili nepostojanja dubokih i načelnih razlika između naravi jednog od djelatnih nacionalizama (po pravilu srpskog) - koji je bio i ostao, bez ikakva opravdana razloga i po svojoj izvornoj kvaziiskonskoj naravi, aktivan, a ne reaktivan, te, stoga, agresivan, osvajački, imperijalan, represivan, autoritaran, nasilan, isključiv, balkanski primitivan itd. - i naravi svih drugih nacionalizama koji su bili i ostali navodno izvorno samo reaktivni nacionalizmi, te su bili i ostali u osnovi čisto obrambeni, liberalni, demokratski, neisključivi, nenasilni itd. Druga se dilema oblikovala oko pitanja o duboko podijeljenoj, ali i nedvojbeno različitoj, ili pak, suprotno tome, o manje-više podjednakoj povijesnoj odgovornosti svih nacionalizama koji su se pojavili u ovim prostorima i koji su na prijelazu osamdesetih i devedesetih godina postali politički dominantni i kulturno hegemoni, te su se pretvorili u osnovu novih državnih ili kvazidržavnih politika. A ta se dilema očitovala na razini ovdašnje publicistike i u znaku sporova o ovdašnjim "gospodarima rata", ili pak, suprotno, kao pitanje isključive i posve neupitne povijesne odgovornosti samo jednog nacionalizma koji je, uz njegovu otvorenu sotonizaciju, bio i jedini navodno povijesno odgovoran za sva zla i sve nevolje, te prije svega za sve zločine, pa se tako duboko razlikovao od svih drugih postojećih i djelatnih nacionalizama, koji su bili otvoreno ili prešutno angelizirani i načelno dekulpabilizirani (očišćeni od grijeha, nap. ur.) od zločina, ponajprije na temelju zabašurivanja i zanemarivanja krucijalne razlike između ius ad bellum i ius in bello. Treća dodatna i intrigantna dilema tiče se po pravilu navodno radikalnih promjena u naravi nekih od konkretnih nacionalizama koje su, navodno, nastupile tijekom devedesetih, pa je pretežno usredotočena na prepoznavanje one krucijalne točke (ili onih krucijalnih točaka) na kojoj je tek navodno došlo do temeljitih obrata u naravi pojedinih nacionalizama pa su se tek naknadno, kvazislučajno i neočekivano "izopačili", i od izvorno samo reaktivnih, čisto nenasilnih i obrambenih te liberalnih, neisključivih i demokratskih nacionalizama pretvorili djelomice ili prigodno u agresivne, osvajačke, nasilne, isključujuće, autoritarne nacionalizme za koje očigledno treba priznati da ipak snose neki djelić sveukupne povijesne odgovornosti. Ovdje se, na prvom mjestu, otklanja kao jedino moguća razložitost pristupa u okviru isključivih terminima "ili - ili", pa se radije sugerira superiornija razložitost razmatranja u terminima "i - i" što, međutim, ne znači da se obvezno zastupa teza o navodno podjednakoj odgovornosti svih nacionalizama, nego se samo insistira na njihovoj zajedničkoj odgovornosti, ali ipak izrazito različitoj. Na drugom mjestu, u središte razmatranja o povijesnoj odgovornosti stavlja se kao ključno pitanje ne ono "tko je prvi učinio što?" nego pitanje o samoj naravi i o političkom sadržaju programa svih relevantnih nacionalizama i njihovih političkih strategija, pa i njima nadahnutih nacionalnih pokreta. Time se, dakle, ponajprije otvara dilema jesu li te strategije uistinu po svojim ključnim i dalekosežnim ciljevima bile samo reaktivne, obrambene, demokratske, tj. načelno nerepresivne i nenasilne itd., ili to pak nisu bile, niti su to mogle biti bilo da su bile prakticirane u svojim maksimalističkim ili minimalističkim verzijama. To je praktično pitanje jesu li te nacionalističke strategije u svojim programima političke dekonstrukcije ovih prostora i njihove političke rekonstrukcije uključivale političke ciljeve samo reaktivne, demokratske, nenasilne i nerepresivne naravi ili pak ne. Tu je i dilema jesu li te strategije uključivale i takve političke ciljeve koji su možda načelno imali neki minimalni demokratski legitimitet, ali se, s obzirom na povijesnu složenost društvene zbilje ovih prostora nisu ni mogli realizirati nego samo uz pribjegavanje sustavnom nasilju, samo uz represiju, uz isključivanje te uz tzv. etničko čišćenje i sustavne ratne zločine u masovnim razmjerima itd. Sadržajno to bi značilo da se i već gotovo uobičajena dilema o tome jesu li agresija i rat doveli do raspada Jugoslavije ili je raspad Jugoslavije vodio i doveo do rata - odnosno dilema je li uopće bilo moguće ostvariti temeljitu državno-političku dekonstrukciju i rekonstrukciju ovih prostora bez nasilja, bez oružanih sukoba i ratova, ili pak suprotno, je li takvu političku dekonstrukciju i rekonstrukciju bilo uopće moguće spriječiti ili blokirati bez nasilja, bez oružanih sukoba i ratova - zamjenjuje s daleko realističnijom dilemom oko toga jesu li političke strategije - koje su, po dijametralno suprotstavljenom sadržaju svojih ključnih političkih ciljeva, kojima se smjeralo postići temeljitu političko-državnu dekonstrukciju ovih prostora, te njihovu političko-državnu rekonstrukciju na temeljima isključive nacionalne državotvornosti - nužno uključivale i neizbježno pribjegavanje organiziranom nasilju, oružanim sukobima i ratovima. Na ove potonje dileme čini se da je daleko razložnije odgovoriti u pozitivnim terminima nego negativnim, to jest odgovoriti da su sve glavne nacionalističke strategije računale sa sustavnim nasiljem, pa i s oružanim sukobima u realizaciji svojih ključnih političkih ciljeva. Kritični odgovor na izazove ovako preformulirane ključne dileme može se s dobrim razlozima pozvati na dvije poznate teze von Klausewitza. One čine veoma upitnim paušalno tretiranje rata u ovim prostorima kao svojevrsnog "deus ex machina" koji je, bez razloga, intervenirao u tijek političkih zbivanja ili u Hrvatskoj veoma popularnog diskursa o ratu kao o "nametnutom ratu" koji se kasnije preobrazio u službeni diskurs o tom istom ratu, ali sada kao o "domovinskom ratu". Prva je njegova teza - vrijedi se prisjetiti - da je rat samo nastavak politike drugim sredstvima i drugim metodama, koja se razložno može dopuniti tvrdnjom da nerijetko politika u ovim prostorima i nakon prekida oružanih sukoba i rata nije ništa drugo nego samo nastavak rata drugim sredstvima. To, naravno, znači da se rat sâm po sebi ne može uzeti kao prvi uzročnik svega što se dogodilo jer sâm izravno upućuje na politiku. On je čedo politike. Druga je relevantna teza da je rat prije svega najnasilniji nastavak politike u kojem se zapravo politički nadahnuto i usmjereno nasilje samo izražava. Stoga je rat samo oblik u kojem politički motivirano i nadahnuto nasilje kulminira. U tom se smislu u središte pozornosti u raspravi o povijesnoj odgovornosti ovdje i sada svjesno postavlja ponajprije problem konkretne društveno i kulturno kontekstualizirane sprege između konkretne politike i političkih opcija za nasilje te oružanih sukoba i ratova u devedesetim godinama na ovim prostorima. To, dakako, ne vrijedi samo za djelovanje ovdašnjih nacionalizama, nego i za djelovanje vanjskih faktora. U tom i tako opisanom smislenom okviru malo može biti dvojbe oko toga da relativno najveću i najtežu povijesnu odgovornost za krvav i destruktivni zaplet društvene krize u devedesetim godinama na ovim prostorima uistinu snosi srpski nacionalizam, pa i srpski nacionalni pokret u osamdesetim i devedesetim godinama, oblikovan, nadahnut i usmjeren srpskim nacionalizmom, poglavito od vremena kada je ovaj potonji postao (od sredine osamdesetih i u devedesetim godinama) glavna struja srpske politike i srpske državne politike. I tu povijesnu odgovornost snosi srpski nacionalizam u svim svojim varijantama i ramifikacijama, a ne samo u tipično hibridnoj miloševićevskoj nacionalističkoj varijanti. No, jednako tako, nema dvojbe da takvu povijesnu odgovornost ne snosi samo srpski nacionalizam tako što bi on bio jedini iskonski aktivan, a ne reaktivan, to jest i izvorno agresivan, osvajački, nasilan itd., dok bi svi drugi ovdašnji nacionalizmi bili gotovo po definiciji izvorno samo reaktivni, obrambeni, nenasilni itd. te nisu uopće koketirali s političkim nasiljem i mogućim ratom. Tvrda je činjenica da je obnovljeni srpski nacionalizam sebe doživljavao i predočavao kao u osnovi samo reaktivni i obrambeni, pozivajući se prije svega na činjenicu da je srpski narod pet stoljeća bio ugrožen osmanlijskom vlašću te da je u XX. stoljeću doživio dvije teške agresije i dvije još gore okupacije s europskog zapada, iznimno brutalne naravi, s izrazito destruktivnim i u osnovi demodernizirajućin učincima. Vrijedi se prisjetiti kakav je utjecaj na opće kulturno ozračje i na politička opredjeljenja jednog dijela i lijeve srpske inteligencije imao diskurs koji je inaugurirao i forsirao Dobrica Ćosić s naglaskom na enormne gubitke Srba u dva svjetska rata. Zapravo, i obnovljeni i reciklirani srpski nacionalizam u velikoj se mjeri gradio i pothranjivao na temi o tragičnoj, povijesnoj sudbini srpskog naroda kao stalnoj žrtvi drugih čiju bi kob sada trebalo na neki način ispraviti. Pri tome je i srpski nacionalizam u osnovi smjerao na državno-političku dekonstrukciju ovih prostora, kao i na njihovu državno-političku rekonstrukciju na bitno novim srpskim nacionalističkim temeljima. Međutim, srpski nacionalizam snosi najveći dio povijesne odgovornosti i na temelju nekih posve objektivnih okolnosti. Prvo, na temelju objektivne činjenice da je to bio nacionalizam relativno najbrojnije nacije, uvučene, upletene i aktivno angažirane u terminalnoj fazi krize jugoslavenske varijante realsocijalizma i jugoslavenske federativne države. Nije bilo teško predvidjeti da će pretvaranje političke strategije srpskog nacionalizma u srpsku državnu politiku, kao i masovna politička mobilizacija Srba kao najveće nacije u ovim prostorima s namjerom da se ti prostori politički dekonstruiraju i rekonstruiraju u skladu s nekim ključnim zahtjevima političke strategije srpskog nacionalizma - zaoštriti sve postojeće društvene sukobe i produbiti zaplete postojeće krize, te smanjiti šanse da se ta kriza - kriza jugoslavenske varijante "mekog" i "blagog" realsocijalizma i kriza jugoslavenske federativne države s konfederativnim dopunama - rasplete na miran i nenasilan način. Drugo, na temelju objektivne činjenice da je gotovo jedna trećina Srba živjela na ovim prostorima izvan granica svoje matične republike, pa je svako nastojanje da se republike razdruže i osamostale, te da se pretvore u nove manje-više isključive nacionalne države značilo radikalnu promjenu njihovoga državljanskog i građanskog statusa kao i bitno pogoršanje njihove normalne povezanosti s matičnom republikom i nacijom. Stoga može biti malo sumnje da je temeljita politička dekonstrukcija ovih prostora kao i njihova posve drugačija politička rekonstrukcija nosila u sebi nešto veće rizike za srpsku naciju u cijelosti, daleko veće nego, primjerice, za slovensku, hrvatsku ili makedonsku naciju. Na toj podlozi rasla je mogućnost široke političke mobilizacije srpskih masa na nacionalističkoj osnovi s višestruko razgranatim destruktivnim učincima za sve dijelove ovih prostora. Treća objektivna činjenica koja je podigla razinu povijesne odgovornosti upravo srpskog nacionalizma, bila je činjenica faktično privilegiranog položaja Beograda i Srbije na razini
Poseban smisleni okvir u kojem se najizravnije postavlja i raspravlja pitanje povijesne odgovornosti tvori okvir u kojem su danas postala ključna pitanja o odgovornosti za konkretne ratne zločine, izvršene u ovim prostorima u pojedinim fazama zapletanja i raspletanja krize u devedesetim godinama. I upravo su ta pitanja danas postala, zahvaljujući Međunarodnom sudu u Haagu, najaktualnija pitanja o odgovornosti, ali su i najspornija. Prije su se, naime, pitanja o takvoj odgovornosti javno postavljala samo kao pitanja o odgovornosti "drugih" za ratne zločine, dok se nije praktično uopće javno postavljalo i nije smjelo legitimno postaviti pitanje o odgovornosti "svojih", jer se službeno nije priznavalo eventualno postojanje ratnih zločina "svojih", ili su ti i takvi zločini bili pokriveni velom sustavne i odozgo inducirane gotovo sveopće šutnje. Danas je, međutim, pokrov šutnje probijen zahvaljujući intervencijama izvana te se o ratnim zločinima i onih "drugih", ali i "svojih" javno govori. Čini se da se u tom javnom govoru o ratnim zločinima i o pitanju odgovornosti "svojih" za ratne zločine stvara izrazita konfuzija i ono što bi Talijani nazvali "depistaggio", to jest skretanje na krivi pravac te da to dominira javnim govorom. To se ponajprije očituje na nekoliko ključnih prijepornih točaka. Prvu od njih predstavlja pokretanje pitanja o tome tko je uopće i načelno mogao na ovim prostorima vršiti ratne zločine te, stoga, biti danas uopće pozvan odgovarati za njih. Najspornije je pri tome bilo traganje za odgovorom u medijskim raspravama i javnosti zato što se izvorno smještalo izvan okvira društvenog fakticiteta u smisleni kontinuum s dvije tipične krajnje suprotstavljene točke ili dva stajališta. Prvu od njih obilježavale su poznate teze o navodno dokazanoj genocidnosti pojedinih naroda kao takvih koja su se sada samo ponovno očitovala, a koju je u novije vrijeme lansirao i sustavno propagirao suvremeni srpski historiograf Vasilije Krestić u svojim velikim povijesnim pričama o "genocidnosti" Hrvata kao njihovoj iskonskoj povijesno očitovanoj kvazigenetskoj značajci. Suprotnu krajnju točku ili stajalište tvorila je u Hrvatskoj veoma popularna teza da narod koji se brani ne može gotovo po definiciji činiti ratne zločine te, stoga, njegovi pripadnici kao puki branitelji ne mogu biti odgovorni za ikakav ratni zločin. Obje ove suprotne krajnje točke ili stajališta očito su ideologijsko-apologetske naravi. Prva po tome što brka povijesne činjenice koje uvjerljivo govore da nema genocidnih naroda kao takvih, s povijesnim činjenicama koje još uvjerljivije svjedoče da zacijelo, premda nema genocidnih naroda, uistinu ima genocidnih politika. I to politika s izravno i javno lako prepoznatljivim genocidnim nakanama i genocidnim ciljevima, ili pak politika koje imaju takve svoje strategijske političke ciljeve koji se, pod danim povijesnim i društvenim prilikama, ne mogu realizirati drugačije nego samo genocidno. To je u skladu s priznanjem povijesne činjenice da te i takve politike mogu prigodno zadobiti i dosta široku i masovnu kolektivnu, premda po pravilu samo parcijalnu i djelomice iznuđenu, potporu. Nadalje, otvoreno ideologijsko-apologetska narav tih tvrdnji očituje se tako što načelna teza o genocidnosti naroda kao takvih usputno pribavlja legitimitet društvene "normalnosti" nekim konkretnim genocidnim politikama, prividno samo reaktivnim, pa tako nerijetko služi da bi se opskrbilo legitimitetom i genocidnu politiku koja je u prividno antigenocidnoj funkciji, to jest predočuje se kao demokratski legitimno, ili pak samo društveno normalno namjerno čisto obrambeno istrebljenje navodno genocidnih naroda. Na kraju, i kritika teze o genocidnosti pojedinih naroda nerijetko ideologijsko-apologetski služi da se prikriju konkretne uistinu genocidne politike te da se praktično odgovornost za njih prikrije i zamagli. Klasični primjeri za to su neke hrvatske kritike Krestićevih teza o genocidnosti hrvatskog naroda koje su ponajčešće u službi prikrivanja stvarne genocidnosti politike ustaškog pokreta i ustaškog režima, kao što su, obratno, neke paušalne srpske kritike tvrdnji o navodno balkanskoj genocidnosti srpskog naroda ponajprije u službi prikrivanja stvarno genocidne antimuslimanski i antihrvatski usmjerene politike četničkog pokreta. I druga krajnja točka ili stajalište u sporovima oko odgovornosti za ratne zločine je ideologijsko-apologetske naravi. To je poznato stajalište u hrvatskoj javnosti često javno predočeno u obliku apodiktičke tvrdnje da narod koji se brani ne može uopće činiti ratne zločine pa, stoga, i ne može za njih odgovarati. Naravno, ideologijsko-apologetska narav tog stajališta otkriva se u činjenici da ono, ne priznajući ključnu civilizacijsku tekovinu izraženu u sustavnom i dosljednom razlikovanju između prava na rat i prava u ratu (ius ad bellum i ius in bello) braniteljima daje unaprijed pravo na ničim ograničenu primjenu i najbrutalnijeg nasilja i prema civilnom stanovništvu (i ženama i starčadi). Začuđuje, međutim, činjenica da se među javnim zastupnicima te teze nađu i javne ličnosti koje pretendiraju na to da su kršćani i katolici jer je već tradicionalna katolička doktrina o "pravednom ratu" uvela stanovita ograničenja koja bi trebalo poštovati da bi se on mogao smatrati uistinu "pravednim ratom", dok je II. vatikanski koncil otvorio raspravu i o tome može li rat za prave kršćane uopće biti pravedan, a suvremena protestantska misao je upozorila da za kršćane politički sukobi među ljudima nisu sukobi između pravednika i grešnika nego su uvijek sukobi između grešnika. Na kraju, to iznenađuje zato što je papa Ivan Pavao II. nakon svoje druge posjete Hrvatskoj izjavio u Tunisu da nema političke ideje koja bi vrijedila više od ljudskog života. Drugo sporno pitanje oko odgovornosti za ratne zločine je pitanje je li uvijek ili po pravilu posrijedi samo individualna krivnja pojedinaca koji su konkretni zločin počinili i koji treba sudskim putem precizno utvrditi i krivca kazniti, ili ta odgovornost i krivnja mogu biti i šire naravi, ponajprije i ponajviše političke. Danas je veoma pomodno, ali i komotno govoriti - kad se već mora priznati da je bilo i "svojih" ratnih zločina - o individualnoj odgovornosti i krivnji pojedinaca koji su uistinu bili izravni počinitelji pojedinih ratnih zločina što se ne mogu više poricati, ali pri tome potpuno negirati bilo kakvu kolektivnu dimenziju odgovornosti za politički, ideološki i kulturni kontekst u kojem su uistinu pojedinci vršili ratne zločine, navodno štiteći na taj način narod kao takav od imputiranja mu kolektivne odgovornosti. Taj način govora je legitiman ako i kad brani narod kao takav od paušalnih optužbi da je kolektivno odgovoran za ono što su neki njegovi sinovi radili i u njegovo ime, ali je posve nelegitiman kad konkretne počinitelje konkretnih ratnih zločina prikazuje kao isključivo individualno odgovorne i krive. Na taj se način, primjerice, umorstvo oko 800 uglavnom srpskih staraca i starica nakon "Oluje" prikazuje ne kao pravi val masovnih umorstava osoba s nekim zajedničkim obilježjima, kao umorstva na sličan način motivirana, nego kao posve slučajni skup međusobno posve nepovezanih pojedinačnih umorstava koja su se isto tako navodno posve slučajno dogodila istih dana i po svojoj motivaciji bez ikakve veze s masovnim paležom desetak kuća u tzv. Krajini. To bi na još drastičniji način trebalo vrijediti i za masovni pokolj Bošnjaka u Srebrenici i oko nje. Treće se sporno pitanje u hrvatskoj javnosti svojevremeno pojavilo u obliku pitanja o navodnom značenju kritičnog broja ubijenih osoba za to da bi se o nekom konkretnom ratnozločinačkom djelu moglo uopće govoriti kao o pravom ratnom zločinu. Naravno, u toj igri s brojkama kao navodnom mjerilu za prave masovne ratne zločine visoko mjesto zauzimaju primjerice ratni zločini s masakrom hrvatskih branitelja, ratnih zarobljenika na Ovčari, ili još prije pokolj Bošnjaka - ratnih zarobljenika i civila u Srebrenici i oko nje. U usporedbi s tim brojkama, ratni zločini s hrvatske strane se po svojim razmjerima predočuju kao svojevrsne "dječje igre" ili čisti incidenti. Takva igra s brojkama ima i svoje nezgodno naličje. Na primjer, prema više puta javno spomenutom broju od samo devet srpskih civila odvedenih iz Karlobaga i pobijenih na Velebitu, razmjeri tog zločina dobivaju posve drugo značenje kad se uzme u obzir podatak da je popis stanovnika Hrvatske u travnju 1991. zabilježio svega 19 stanovnika Karlobaga srpske nacionalnosti, što pak znači da je gotovo svaki drugi Srbin stanovnik tog grada zaglavio na taj način. Ili drugi primjer: u selu Varivode ubijeno je nakon "Oluje" samo 7 staraca i starica srpske nacionalnosti, ali to su bili gotovo svi preostali stanovnici tog sela ondje zatečeni.
|
||||||||||||||||||||
|
||||||||||||||||||||
|
Republika
|
