Beleške

(...) Godine 1974, na dan 24. maja "Borba", "Politika", "Slobodna Dalmacija" i sva dnevna štampa u našoj zemlji objavile su vijest i članak o smrti Maksima Krstulovića, akademskog slikara, koji je umro u Londonu u svojoj 41. godini. "Književne novine", "Književna reč", časopis "Vidik" kojem je Maksim bio među osnivačima i urednicima i druga stručna periodika objavili su prikaze o životu i djelu istaknutog jugoslovenskog slikara mlađe generacije.
Našoj porodici stizali su mnogi telegrami i pisma saučešća povodom Maksimove smrti. Ocu Vicku pisali su Rodoljub Čolaković, Edvard Kardelj, Peko Dapčević, Vladimir Dedijer, Petar Stambolić, Vladimir Bakarić. Samo jedan telegram je izostao. Titov.
Maksim je sahranjen u rodnom Splitu pored svoga dide Marka, nosioca "crvenog barjaka", jednog od osnivača Socijaldemokratske stranke Dalmacije. (...)
U razgovoru mojih roditelja, sestre i brata sa Kočom, Dikinom i britanskim ambasadorom sa suprugom, kojem sam prisustvovao, moralo je doći i do pominjanja uzroka smrti Maksima. U štampi ništa nije bilo objavljeno što bi ukazivalo na uzrok. Već nam je bilo poznato da se u javnosti pominju ubistvo, odnosno samoubistvo. Bolest ili naprasnu smrt niko nije pominjao. Kada je pomenuto samoubistvo, britanski ambasador je mirno rekao da njegova Vlada ne raspolaže saznanjima koja bi ukazivala na osnovanost te pretpostavke, odnosno da će britanski nadležni organi svu dokumentaciju dostaviti Saveznom sekretarijatu za inostrane poslove SFRJ (SSIP).
Porodica Krstulović od Maksimove smrti 1974. od naših državnih organa nikada nije dobila dokumentaciju o kojoj je govorio britanski ambasador. Od stručnih ljudi u Jugoslaviji, koji su prije sahrane imali priliku da se upoznaju sa prirodom rana - povreda Maksima Krstulovića, na obe strane vrata i na obe ruke, dolazilo je mišljenje da nije moguće sam sebi nanijeti takve povrede. Jedna ruka bi morala ostati nepovrijeđena, sa tetivama u funkciji. Na ovom mjestu prestaju sve činjenice o, do sada, zvanično nerazjašnjenoj smrti. (...)*

(...) Tokom 1968. i 1969. živio je i radio u Londonu. Vraća se u zemlju, učestvuje na javnim tribinama i polemikama u borbi protiv nacionalista, na liniji angažmana komunističkog intelektualca. Ali, baš takav angažman Maksima, izabran po vlastitoj savjesti i znanju, ne odgovara politbirokratskoj vrhuški. Ne, nikakvi "slobodni strijelci". Nadležni daju instrukcije, za Maksima nema posla u našoj zemlji. Baš nikakvo zaposlenje ne može da dobije. Slobodan umjetnik teško može živjeti od prodaje slika. Iskusio je to i Maksim. Nije bio spreman na kompromis ni u umjetnosti ni u političkom polju angažmana. (...)**

* Iz: "Maksim nije samoubica", Vladimir Krstulović: reagovanje na feljton Dejana Medakovića (1), Politika, 9. 04. 2003.
** Iz: "Dogmate su prevagnule", Vladimir Krstulović: reagovanje na feljton Dejana Medakovića (2), Politika, 10. 04. 2003.