Među nama više nema Maksima Krstulovića, našeg prijatelja i urednika ovog časopisa. Svojim nenadanim odlaskom ostavio je iza sebe prazninu što je ne zamjećuju samo oni koji su ga osobno poznavali nego i svi oni koji su ga preko njegova svestranog djelovanja imali prilike upoznati i kao čovjeka i kao stvaraoca.
Ono čime je Maksim pridobijao nečiju naklonost i prijateljstvo bila je njegova fascinantna otvorenost, spontanost, nepatvorena iskrenost... što su ujedno bili i putovi u potrazi za istinom. A istina je za Maksima bila "onaj oblik ljepote koji smo danas jedino u stanju prihvatiti i koji jedino znači mogućnost angažiranosti u beskonačnoj množini odnosa". A svaki razgovor s Maksimom započinjao je i završavao s time kako nijedna žrtva nije velika da bi se istina dosegla.
Maksim je bio čovjek koji je pored neposrednog angažmana na umjetničkom i društvenom planu, kojim je nastojao dosegnuti svoju vlastitu mjeru odgovornosti spram zbilje, uvijek nalazio vremena za svoje drugove. Zato smo ga voljeli. Duge smo vodili razgovore o društvu, o nastojanju da se sačuvaju istinske tekovine Revolucije, o

new pence", o "Landscape in Britain 1750-1850"... Iz razgovora u razgovor saznavali smo sve više o njemu. Ne samo to da je kao slikar bio izuzetno plodan, što pokazuje njegova cjelokupna slikarska djelatnost počevši od prvih poduka iz crtanja kod M. Detonija u Bariju 1944. kamo je dospio nakon ratnih okršaja u kojima je od 1942. kao devetogodišnji dječak sudjelovao zajedno sa svojim ocem, istaknutim revolucionarom; preko studija na Likovnoj akademiji u Zagrebu i rada u "specijalki" kod M. Tartaglie te niza samostalnih i kolektivnih izložaba u zemlji i inozemstvu (Split, Zadar, Dubrovnik, Poreč, Zagreb, Beograd, Ljubljana, Sarajevo, Padova, Bruxelles, Luxembourg, Montreal...) već je svoju umjetničku djelatnost uvijek vezivao uz društveni angažman u kojem je kao svaki napredni intelektualac nastojao životom i radom ostvariti sebe kao potpunu ljudskost. Vlastiti smisao i smisao društva uopće crpio je iz poruka Revolucije. Maksim je to tražio i od svojih drugova.
Od svoga rođenja 1933. u Splitu ostao je kao čovjek i kao stvaralac privržen ovom podneblju, ovoj zemlji i stvarnosti našega društva. To se vidi iz njegovih slika prepunih plavetnila i jare što se diže s mosorskog kamena. Taj kamen postao je slikarska metafora svijeta i ljudske osamljenosti protiv koje se Maksim borio cijelim svojim umjetničkim i društvenim bićem, nastojeći tu osamljenost prevesti u prostor ljudske radosti koja ga je povezivala "sa svim radostima pred tom stijenom prije i poslije njega", kako je to jednom kazao. Vječno nemirnoga duha, proživljavajući i promišljajući cijelim svojim bićem život oko sebe primali smo ga kao prijatelja, druga i saborca. Njegova ustrajnost i neodustajanje od načela koja je shvatio kao ispunjenje vlastitoga životnog smisla činili su da se angažira svugdje gdje je mogao pridonijeti borbi za sadašnjost Revolucije.
Tako je Maksim svojim radom u Uredništvu VIDIKA čijoj je trećoj seriji bio tvorac idejnog i praktičnog programa, nadahnuo Uredništvo iskrenim i dubokim pozivanjem na revolucioniranje odnosa što su dotada u sferi kulturnoga života bili pomućeni provalom malograđanskog i provincijalnog duha, slijedeći tako osnovne poruke 21. sjednice Predsjedništva SKJ i Pisma druga Tita. U tom sudbonosnom i prijelomnom vremenu Maksim je imao odgovor na pitanje: što raditi i kakav novi VIDIK?
"Polovičnost, koju susrećemo svud oko nas, naš je prvi i posljednji neprijatelj. To je ono što i moguće čini nemogućim, što sve pretvara u mučan san. Ne računajmo na još jedno buđenje. Oduzmimo riječ onima što nam uz jednu istinu nude jednu laž, kao trgovac privagu, jer istina je misao bez ostatka i bez 'rezervne' pozicije za čovjeka. Zadaću novog VIDIKA vidimo u tome da bude riječ novih generacija u razgovoru sa svijetom. Taj razgovor moguće je započeti jedino na materinjem jeziku jer u njemu žive naša pitanja. Kada naša misao, čovjekov zavičaj (pravi) dosegne granice svijeta, što u našoj kulturi nije nepoznato, naći ćemo se na razini odgovora.
Da bismo bili dio sudbine svijeta, svoja pitanja moramo riješavati razumom svijeta, kojemu je naš čovjek bivao i izvorom.
VIDIK pripada onima što u sebi nose novi vidik, kao dio svijeta kojem pripadamo, jer nam nacionalistički dlan nije zaklonio sunce.
U provinciji povijesti svaka je bitka izgubljena, i zato je jedina mogućnost pobjede u pobjedi nad tom provincijom.
Svijet pripada nama toliko koliko mi pripadamo njemu."
Maksimovi angažirani i kritički istupi dobro su poznati studentima okupljenim oko SRKUD-a "Ervin Klarić" kojemu je bio jedan od inicijatora i ujedno voditelj likovne sekcije, učesnicima "Splitskog salona", članovima Kulturne sekcije SSRN-a, kao i svima onima koji su na sličan angažiran i plodonosan način mijenjali životnu, umjetničku i društvenu stvarnost.
Djelatnosti za VIDIK nije se odrekao ni u vrijeme svog posljednjeg boravka u Londonu. U pismu od 12. prosinca pisao je kako se "njegovoj zadaći osjeća još mnogo bliže". "Idimo naprijed, pravo, ne dajmo se" - bile su njegove riječi podrške Uredništvu.
Započeo je mnoge poslove i želio ih je sve dovršiti "što je moguće prije", no nenadna i tragična smrt ispriječila se provedbi njegovih zamisli i planova kojima je njegov život stalno bio ispunjen.
"Any way carry on Maksim" - pisali smo mu u posljednjem pismu, a Maksima više nije bilo. Više ga nema, ali on će uvijek ostati s nama.