Razgovor Danka Grlića i Maksima Krstulovića

D. G.
Vrijeme protiče u jednom trenutku postojanja, kao na vašim slikama, u jednom trenutku koji je u ovom slučaju vaš. Kad kažem vaš tada mislim na fiksiranje nečeg što se ne može prilagoditi, pomiriti s činjenicama kakve naprosto jesu. Koji je to vaš trenutak; ili koji su to trenuci što ih prezentirate kao vaš vlastiti smisao i vlastiti put na platnima koja su pred vama?

M. K.
To su trenuci osamljenosti; dobro ste naslutili množinu. Zapravo, ja mislim da je osamljenost imanentna našem postojanju, mi se od nje cijelog života branimo. Ja pokušavam da se obranim slikanjem.

D. G.
Ali vi na njoj upravo inzistirate na vašim slikama; kako se dakle eksplicira vaša obrana, i u čemu se ona sastoji?

M. K.
Ja je prihvaćam. Prihvaćajući je, otkrivam poraz naše prisutnosti u vremenu, a u gorčini tog saznanja nalazim ljepotu u istini. Istina je onaj oblik ljepote koji smo danas jedino u stanju prihvatiti i koji jedino znači mogućnost angažiranosti u beskonačnoj množini odnosa, koji izmiču starom načinu shvaćanja ljepote.

D. G.
Gdje su granice osjećanja osamljenosti o kojoj govorite, koju slikate?

M. K.
Osjećaj osamljenosti iščezava u "kontaktu" sa nečim što bih ja nazvao "ono" ili kako sam već rekao istina, a to se dešava u toku rada. Osamljenost koju slikam u djelu nalazi svoju granicu, ja bih rekao mjeru.

D. G.
Što mislite u kom smislu bi ezoteričnost mogla postati opasnost za vaše slikarstvo?

M. K.
Ako nas osamljenost ne pokrene na djelo i ne bude njime nadvladana onda ostajemo u ezoteričnosti uzaludnog postojanja.

D. G.
Znači osjećate da je danas i sam poziv umjetnika u tom smislu postao bitnim umjetničkim pitanjem? Izbjeći standardizaciju umjetničkog ozbiljnije je, naime, pitanje od prelaska iz jedne škole ili tehnike u drugu. Sivilo je prekrilo sve škole i pravce i ako se obrat ne traži u samom iskonu umjetničkog, u promjeni smisla onoga što stvaramo i u ime čega stvaramo, standardizacija se uvlači u svako naše, pa i ono prividno najrevolucionarnije htijenje.

M. K.
Čitavim se svojim bićem, otkad znam da nešto hoću odupirem toj standardizaciji. Ali lična osjećanja su uvijek ezoterična dok ne budu izrečena jezikom razumljivim drugima. Uravnotežiti vlastitost i razumljivost znači obraniti se od standardizacije i izbjeći ezoteričnost. Ako ste mislili na nefigurativnost mojih slika, pitam se gdje se još čovjek može osamljenijim osjećati nego u mnoštvu današnjih velegradova? Na mojim slikama ne samo da nema ljudske figure, nego ni ničega napravljenog ljudskom rukom osim njih samih. U čemu je stvar? U posredovanju svijeta koji u umjetnosti postoji samo po nama. Čini mi se da pripadam generaciji koja zatvara krug usamljenosti čovjeka, jer ako je čovjek kamenog doba vodio dijalog svoje osamljenosti sa kamenom kojeg je obrađivao, mi otkrivamo čovjekovu osamljenost u čitavoj njegovoj povijesti, štoviše, danas vodimo usamljeničke monologe usred beskrajnog mnoštva. Kameni beskraj za mene je samo metafora. Za mene je mikro i makro struktura kamena i svijeta i ljudske osamljenosti identična. Duboku, najdublju radost osjećam pred stijenom obasjanom suncem istom u diluvijumu, danas i za hiljadu godina. Učini mi se kao da dodirujem samu bit postojanja, koje makar trenutačno biva istinsko i koje me povezuje sa svim radostima pred tom stijenom prije i poslije mene.

Iz: Maksim Krstulović, Galerija suvremene umjetnosti (katalog), 31. III-23. IV 1967, Zagreb.