Kriza i katarza*

ciljeva. A ono je uistinu bilo enormno. Pokušaj i najminimalnijeg popisa i opisa oblika što ih je uzela akcija pokreta odveo bi nas u nesagledivu raznolikost, te je svrsishodnije imati je tek na umu i odabrati neka pitanja što vire iz te materije, na koja bi odgovori mogli biti od interesa. Čini mi se da analiza corpusa pokreta, njegova anatomija i fiziologija, nije u
		Maksim Krstulović, Sutipan (Split)

***
Nesumnjivo je najopasnija zabluda koju je širio masovni pokret bila iluzija o socijalnom kontekstu nasuprot njegovoj stvarnoj socijalnoj pokretnoj sili.
Tako nailazimo na pitanje kako je to bilo moguće? Neka to bude prvo pitanje.
Kako sam već rekao tamo negdje 1964/5. bila je prihvaćena potreba obnove revolucionarnog plana. Revolucionarni plan naravno zahtijeva, tj. mora da bude obnovljen kako život zahtijeva, s novom jasnoćom i polazeći od jasnog razumijevanja prijašnjih neuspjeha. A kamen spoticanja bio je, kako je Tito to formulirao još 1962, odvojenost teorije od prakse, riječi od djela. Znači, radilo se o "revolucionarnoj ideologiji u zraku", o lažnoj svijesti dakle, a ona je nadalje jasan znak koji otkriva prisustvo neprijateljske pete kolone.
Umjesto cjelovite kritike svijeta, kao garancije realnosti i zbiljnosti revolucionarne organizacije i revolucionarnog plana, prihvaćeno je ono što jedna izreka kazuje: komu Bog da funkciju, tome daje i pamet. Pa kako prihvaćanje otuđenja kao neizbježnog u bilo kojem dijelu znači usvojiti ga uopće, sve više smo se suočavali sa činjenicom da organizacija čiji je cilj društvena istina, ako usvoji laž kao svoju taktiku, sama likvidira svoju revolucionarnu ulogu.
Laž kao osnovni proizvod otuđenog svijeta, kao najdjelotvorniji, smrtni neprijatelj revolucije, bila je glavni protagonista masovnog pokreta. Laž, lažna svijest, otuđenje na djelu bili su osnovna mogućnost i djelo masovnog pokreta.
Ovim nismo vjerojatno iscrpli sve elemente mogućnosti masovnog pokreta, ali to je nesumnjivo temelj njegove pojave, tj. njegova povijesna mogućnost.

***
Najsnažnijom (politički) i najkarakterističnijom odlikom masovnog pokreta čini mi se savez socijalno bijesnih i socijalno poniženih. Taj savez ne samo da podsjeća na patologizirani socijalni, vrlo poznati produkt talijanskog juga, nego mu je maksimalno sličan, koliko uopće mogu sličiti pojave tako vremenski i drugim kontekstom razdvojene.
Taj apsurdni savez, u svojoj materijalnoj istini nepodnošljivo kontradiktiran, ipak je moguć kako nam je povijest opetovano potvrdila po shemi: besvjesna masa slijedi samosvjesne bijesne kao VOĐU.
Apsolutnom pomutnjom pojmova, zbrkom planova mase, grupe, vođe, tj. stanja bez svijesti, samosvijesti i mesijanstva, kao i angažiranim društvenim snagama na političkom planu i ideologijom na kulturnom planu masovni pokret izaziva vrlo precizne i neugodne reminiscencije, analogije s Mussolinijevim pokretom. Dosta su uočljive i analogije s Mazzinijem, kada se čita Blanquijevo pismo Maillardu. Regeneracija buržujskog elementa, mentaliteta ispoljila se osobitom jasnoćom u kulturnom području. Falanga brbljavaca, opsjenara, intriganata, piskarala uvjerenih da su veliki govornici, mudraci, veliki kombinatori, veliki pisci itd. zdušno se dala na posao što spontano, što dobro organizirano i plaćeno.
Tako je, primjerice, jadna, prizemna, malograđanska brbljarija, puna zlobe i trivijalnosti, postala velika televizijska literatura, bestseler, zbog kojeg je osnovana jedna biblioteka i jedan nakladni zavod, štaviše "prvi na hrvatskom jugu". Sve to u vrijeme kada su i problemi i pravi kulturni stvaraoci počeli da se sistematski guše najezdom sveopće gluposti i plitkoće.
U tragu prošlostoljetnog aforizma: "ni 'proleter', ni 'buržuj', nego 'demokrat'", intriganti, poput onih iz Blanquijeva doba, stali su najprije izvrdavati, pa zatim ismijavati PROLETARIJAT i BURŽOAZIJU, s time da je buržoazija kao nekim slučajem uvijek izlazila iz "okršaja" puna "svog dostojanstva" na zna se čiji račun.
Tako nam je ta velika literatura dočarala robiju komunista, proletera, kao zajebanciju, komuniste kao lumpenproletere, pomalo kao hereditarne "ridikule", a klasnu borbu kao pitanje ukradene susjedove kokoši. Ta "autobiografska" literatura (znamo da svaki pisac stalno piše autobiografiju) mogla bi posve biti prepuštena brizi svojega autora, kada ona ne bi bila prethodnica demokrata, onih što nisu ni "proleteri" ni "buržuji".
Kako i dan-danas već napisana literatura s velikim L, puna krvi i mesa naših istinskih dilema tavori u sjeni "velike literature malih pisaca", literature publike, te kako imamo i teatar publike, tj. valjda per analogiam, veliki teatar male literature (što je sasvim suprotno onoj T. Tanhoferovoj misli: da samo velika literatura stvara veliki teatar), to je razmišljanje na ovu temu relevantnije u prezentu, nego u aoristu.
Ako je pitanje teatra u prvom redu pitanje repertoara, a ono to jest, ali ono je još prije i više pitanje literature, a pitanje pak literature, ako je vjerovati P. Valeryju, nije pitanje malograđanske raspričanosti (neki to "poboljšavaju" definicijom pripovjedački dar), nego percepcije.
Jedna kulturna degeneracija histeričkog tempa predočavana nam je i još nam se predočava, jer zamašnjak nikada ne stoji trenutačno, kao procvat i preporod. Nesumnjivo onaj zdravi tok zahvaljujući svojoj autentičnoj otpornosti dao nam je djela što osiguravaju samopouzdanje ovoj kulturi, ali ta su djela, rekao sam, ili u sjeni ili čak pod zabranom (Makavejev, Kušan, Aralica i dr.).
Ta bijedna percepcija (percepcija to je čovjek, a čovjek je stil) u vremenu koje je obezvređenjem čovjeka posve dostiglo atmosferu kafkijanskih košmara i bespuća, otkrila nam je to vrijeme kao vrijeme preporoda. Kojega i kakvog? Vrijeme procvata birokratske ujdurme koja je krenula da smijeni samoupravnu "neefikasnost" i da je zamijeni ekspertizom svojih podupravitelja, upravitelja i nadupravitelja na putu prema Zamku s papirom u džepu, na kojemu od cijelog teksta razumiju jedino potpis velikog Klama.
Ono po čemu je vrijedno o tome govoriti i po čemu to nije tek opis nečega prošlog, to je nastavak te rabote. Tako pored onog koji je, kako kaže Krleža, išao da se pokloni svojim lažima u Moskvu (G. Gamulin) imamo i jednoga koji ide da se iskupi za svoje laži na Sutjesku, naravno na filmsku, dobro plaćenu verziju epopeje (M. Smoje).
Još uvijek opstojeća mogućnost takva blefa jasno ukazuje na autentičnost te literature, ali i na pravo porijeklo političke podrške.

Naš odnos prema šansi ima dvije mogućnosti: prihvatiti je kao prvu, i drugu, na koju se svode sve ostale kombinacije, od jasnog odbijanja do blage skepse. Dakle, svaki stav kakav god bio predstavlja realno izbor. Jedino isto toliko očito je da svaki izbor nije ujedno i mogućnost katarze.
Sada se postavlja pitanje je li sama kriza ona šansa koja je mogućnost katarze, tj. može li ona sama to uopće biti. Ona očito to ne može biti, jer smo zaboravili izbor, i to ne bilo koji izbor, kako smo već utvrdili. Radi se o izboru koji je mogućnost katarze, po tomu što predstavlja odgovor na bitno pitanje što je pokrenulo krizu. Tako se ispostavlja da je šansa zapravo zarobljena u nama i mi se moramo upitati imamo li odgovor koji nam daje šansu. Naravno, to ne možemo znati ako ne znamo posve točno što, koja pitanja su pokrenula krizu, u njezinoj tektonskoj dubini, a ne ona na površini zbivanja.
Dakle, kriza naše šanse je u krizi odgovora na temeljno pitanje koje je pokrenulo krizu.
Tek na razini odgovora naša šansa uopće izlazi iz krize ulazeći u povijest, ali pod uvjetom da je u odgovoru sadržano rješenje dileme o kojoj je govorio dr Srđan Vrcan, dileme organizacije.
Lukaczeva misao da je revolucionarna organizacija onaj nužno potrebni posrednik između teorije i prakse, između čovjeka i povijesti, ukazuje nam, uz pretpostavku da smo svjesni pitanja što je pokrenulo krizu, da odgovor jest organizacija, novi tip organizacije koji će značiti totalni odnos između pitanja i odgovora. Organizacija koja misli samo na vlastitu djelotvornost, odgovor, zaboravljajući pri tomu pitanje, a pitanje je upravo odnos između čovjeka i povijesti, gubi svoj smisao, a to je baš tip organizacije u krizi. Taj harizmatički, staljinistički ili kako god hoćete, nazovite ga, tip organizacije zajednički je lijevim i desnim pokretima i dilema nije, naš takav tip organizacije ili masovni desničarski pokret, jer on je apsolutno istog tipa, nego je dilema taj tip organizacije ili novi tip u kojem će teoretske razlike i tendencije biti prevedene u organizacione probleme.
Ako organizacija svojim ustrojstvom ostvaruje tek efikasnost, ali bez, tj. izvan odnosa pitanje-odgovor, nije više posrednik između čovjeka i povijesti. Ona tada postaje centar krize.
Kako može organizacija koja jest bila posrednik između teorije i prakse, čovjeka i povijesti, ostati efikasna, ali postati nedjelotvornom, tj. centrom krize?
Dobro nam poznato staljinističko ustrojstvo organizacije nije nikada predstavljalo posrednika između čovjeka i povijesti u marksističkom nealijeniranom smislu. Lenjinski tip je to bio upravo po tomu što je tip ustrojstva predstavljao odgovor na pitanje, teoretske razlike i tendencije su se prevodile u organizacione probleme. Sjetimo se samo sudbine Lava Trockoga za života Lenjinova i poslije za Staljinova.
Danas, organizacija koja tvori dilemu, upravo je ono što odvaja teoriju od prakse, čovjeka od povijesti.
Stoga pitanje efikasnosti nije organizaciono pitanje, nego u prvom redu bitno pitanje i ne može se ni razmatrati ni riješiti samo za sebe.

* Iz: Vidik br. 4/5, serija III, godina XIX, nakladni zavod "marko marulić", Split, kolovoz-rujan 1972, str. 36-42. Oprema redakcijska.