Povodom pisma pomoćnika ministra unutrašnjih
poslova Vladimira Božovića patrijarhu SPC Pavlu ("Zlonamerno tumačenje
zatočeništva", Pravoslavlje br. 953,
1. decembar 2006, str. 3)
Po istorijsku istinu u MUP Srbije!
Pravoslavlje u broju
od 1. decembra 2006. objavljuje pismo koje je pomoćnik ministra unutrašnjih
poslova Vladimir Božović uputio patrijarhu Srpske pravoslavne crkve
Pavlu, u kojem se "izvinjava" patrijarhu i SPC zbog toga što
je u zvaničnom glasilu MUP-a Srbije Policajac
objavljen afirmativan prikaz knjige docenta Policijske akademije dr
Predraga Ilića o zatočeništvu patrijarha Gavrila i vladike Nikolaja
Velimirovića u logoru Dahau s jeseni 1944. godine, pod naslovom "Srpska
pravoslavna crkva i tajna Dahaua - mit i istina o zatočeništvu patrijarha
Gavrila i espiskopa Nikolaja Velimirovića". Naime, po mišljenju
Crkve i njenih velikodostojnika, a sada evo i po shvatanjima V. Božovića,
ova knjiga "zlonamerno tumači to zatočeništvo", pa se već
više meseci vodi oštra i nemilosrdna kampanja protiv njenog autora,
koja se u pojedinim trenucima graniči sa pravom harangom.
Iako je knjiga zasnovana na strogom poštovanju istorijskih izvora i
dokumenata iz brojnih arhiva u zemlji i inostranstvu, pa i arhiva same
Srpske pravoslavne crkve, iako ovaj Ilićev rad predstavlja obrazac temeljitosti
u naučnoistraživačkom poslu i svojom dragocenom pojavom doprinosi upoznavanju
naše najšire javnosti sa punom istorijskom istinom o logorisanju dvojice
crkvenih velikodostojnika, to je, valjda zbog same istine (a poznato
je da istina uvek boli!), jako zasmetalo onim krugovima unutar SPC koji
su bili najveći zagovornici kultizacije ličnosti Nikolaja Velimirovića
i njegovog docnijeg kanonizovanja.
Ali izgleda da istina smeta i podministru Božoviću! Zato on ozbiljnu
i stručnu studiju dr Ilića naziva "sramnom"! Drznuo se pomenuti
državni činovnik i da daje kvalifikacije ovog dela: ... "već pomenuti
dr Predrag Ilić je u svojoj knjizi pružio jedno izrazito zlonamerno
tumačenje zatočeništva dvojice velikodostojnika Srpske pravoslavne crkve
u koncentracionom logoru Dahau. On tu, ništa manje, tvrdi da su Patrijarh
Gavrilo i Episkop Nikolaj u Dahauu zadržani samo mesec dana i da su
tu imali status počasnih zatvorenika, bitno različit od onog koji je
imala masa običnih logoraša..."
Čime Božović potkrepljuje svoje ocene Ilićevog dela u pismu patrijarhu
Pavlu poznato je valjda samo njemu samom. Od sopstvenog istraživačkog
napora i nauke tu nema ni traga. Ali zato veruje na časnu reč umirovljenom
episkopu Atanasiju Jeftiću koji je Ilića u Pravoslavlju
(br. 948, 15. septembar 2006) okarakterisao kao "novopečenog
| udbaškog istoričara", i to samo zato što je
Ilić u vreme Đinđićeve vlade bio pomoćnik ministra unutrašnjih poslova.
Napao je ovaj radikalni vladika pre dr Predraga Ilića još i dr Jovana
Bajforda i moju malenkost, gde drugde nego opet u Pravoslavlju
(Pravoslavlje br. 937, 1. april
2006, str. 14, 15, 16), jer je opet bila u pitanju jedna knjiga
koja, po mišljenju ovog umirovljenog episkopa, "nepovoljno"
govori o Nikolaju Velimiroviću. Koliko je Atanasije objektivan u
proceni lika i dela vladike Nikolaja neka posluži istinit događaj
koji se još šezdesetih godina zbio na grobu Nikolaja u Americi.
Naime, dok se zajedno s Amfilohijem Radovićem i još nekolicinom
monaha molio na grobu budućeg "sveca", upravo se Atanasiju
pričinila "rajska muzika" koja je dopirala iz groba. Saopštio
je to ostalim ocima kao znak "sigurne svetačke aure blaženopočivšeg
Nikolaja". Od tada je počeo proces kultizacije ovog vladike
koji će se 2003. završiti njegovim proglašenjem za sveca. E, |
|
|
ali da bi bio svetac potreban je martir, mučeništvo,
stradalničko podvizavanje. Ako njih nema, kaže poslovica, valja ih izmisliti.
Jer, moliću lepo, kakav je to svetac ako je u logoru proveo samo mesec
dana, pa još u počasnom bunkeru? Otuda obrušavanje na Ilića i njegovo
objektivno istraživanje.
Isti taj Atanasije u više svojih tekstova
o Nikolajevom boravku u logoru Dahau navodi nekoliko različitih
datuma! U pogovoru knjizi Novi Zlatoust
tvrdi da je Nikolaj bio zatočen u Dahauu od septembra 1944. do pred
kraj januara 1945. godine, da bi u Pravoslavlju (br. 471/86,
str. 11) u članku "Još dve reči o episkopu Nikolaju" tvrdio
da su Gavrilo i Nikolaj "iz logora izvedeni 11.
februara 1945"! Takvu nedoslednost umirovljeni episkop valjda
smatra naukom, savesnim traganjem za činjenicama?
Neukom podministru to, naravno, ne smeta: vođen potrebom za slušanjem
autoriteta, ali i svojim ideološkim ubeđenjem velikog pravoslavca, on
osuđuje sve što drugačije misli! Svejedno ako je to i istina!
Zašto se, ipak, osvrćemo na Vladimira Božovića i njegovo, u osnovi,
denuncijantsko pismo koje tako štedro prenosi Pravoslavlje
iako dolazi iz decenijama omražene mu "udbaške" policije.
Postoje tri osnovna razloga: prvi je taj što smo u prethodnom broju
Republike (novembar-decembar 2006, br.
392-395, str. 20-22) objavili prikaz te knjige i ukazali na njen pozitivan
karakter i ogroman značaj u otkrivanju pune istine o dramatičnim zbivanjima
potkraj Drugog svetskog rata i o ulozi koju su u njima imali patrijarh
Gavrilo i vladika Nikolaj; drugi, još važniji, što smo dužni da naučnu
i svaku drugu istinu branimo od onih koji bi da našu noviju istoriju
ponovo zamagle i mistifikuju. Treći razlog, ne manje važan, jeste taj
što je Srbija svetovna, a ne verska država, crkva je ustavno odvojena
od države, pa ne vidimo zbog čega jedan predstavnik vlade upućuje Crkvi
pismo u kojem se "izvinjava" kada knjigu prikažu urednici
lista MUP-a Srbije. Nije li to njihovo pravo? Naročito je za čuđenje
denuncirajući ton ovog pisma koji tako živo podseća na nedavnu prošlost
za koju smo mislili da je ostala iza nas, ton koji ultimativno traži
uredničku odgovornost, a za dr Predraga Ilića čak otpuštanje iz službe!
Pročitajmo samo užasavajuću formulaciju g. Božovića: "I takođe
- da se pod hitno preispita Ilićev status na Policijskoj akademiji.
Jer šta mogu nove generacije naših policajaca da nauče od jednog ovakvog
čoveka i profesora?!" Deluje kao da ju je pisao neki agitpropovac
iz prošloga veka!
Sud o nekom naučnom delu može da pruži jedino nauka, odnosno njena grana
koja se zove naučna kritika. Svaki drugi sud, pogotovo onaj politički,
jeste nedvosmislena pretnja poslenicima nauke da "paze šta rade"
jer će izgubiti posao i biti krivično i na neki drugi način gonjeni
ako rezultat njihovog rada ne bude u skladu s ideologijom koju zastupa
vlast! U nauci kao i u kulturi ne sme postojati ni autocenzura već sloboda
prezentovanja naučnih spoznaja ma koje vrste, a u kulturi puna sloboda
stvaralaštva bez ikakvih ograničenja.
Kada je o episkopu Nikolaju reč, radi Božovićeve bolje informisanosti,
ponovićemo ono do čega je objektivna istorijska nauka došla mnogo pre
pojave knjige Predraga Ilića. Nikolaj je bio čovek strasti (voleo je
rakiju i bio je strastan pušač), kontroverzan je po svojim nazorima
(jedno vreme je bio proevropski moderan i uglađen teolog, a docnije,
posle 1920. godine, postao je zapušteni kaluđer i mistik, naročito dok
je rukovodio Bogomoljačkim pokretom). Posedovao je doduše veliku erudiciju,
govornički dar i duhovnu snagu, ali ne samo da nije "najveći posle
Svetog Save", nego je daleko i od toga da bude svetac. Politički
je naginjao fašisti Dimitriju Ljotiću. Bio mu je najveći prijatelj i
na njega vršio duhovni i politički uticaj u smislu kako je to posle
rata lepo definisao sam patrijarh Gavrilo: "nije Nikolaj bio ljotićevac,
već je Ljotić bio nikolajevac"! Podržavao je i čak blagosiljao
četnike Momčila Đujića, aprila 1945. u Postojni u Sloveniji, kao i Ljotićev
Srpski dobrovoljački korpus. Zajedno sa Ljotićem, Đujićem, Dražom Mihailovićem
(doduše, preko izaslanika Milana Aćimovića, jer je Mihailović tada bio
u Bosni odakle je kukao i molio "njegovu ekselenciju Antu Pavelića"
da propusti njegove četnike kroz NDH na putu za Sloveniju, te zajedničkim
snagama udare na "komunističku neman") i generalom Nedićem,
prononsiranim nemačkim kolaboracionistom, sramno je kovao planove protiv
onih koji su zemlju oslobodili od fašizma. To su činjenice
koje Božović ne zna ili neće da zna. A kao predstavnik
države i svih građana Srbije bi morao znati. On, pak, lično, može imati
ubeđenja kakva mu drago!
Stoga mi osporavamo bilo kakvu kompetenciju
pomoćniku ministra policije Božoviću da procenjuje naučni rad dr Predraga
Ilića. Bolje bi mu bilo da zajedno sa svojim šefom Jočićem radi svoj
posao i otkriva kriminalce, kao i najnovije vandale koji, valjda zadojeni
"zdravim" idealizmom "čistokrvnih pravoslavaca",
napadaju hramove nepravoslavnih verskih zajednica širom Srbije baš ovih
dana uoči katoličkog Božića (Hrišćansku baptističku crkvu i Katoličku
crkvu Sv. duha u Novom Sadu, te Jevanđeosku crkvu u Kraljevu) umesto
što pokušava da bude cenzor naučnih knjiga koje nisu po njegovom ukusu.