Šta je bilo s nekadašnjom Jugoslavijom? Koliko su njenom krvavom raspadu doprineli stranci, koliko domaće barabe i diletanti, kako ih je sve početkom devedesetih, precizno nema šta, krstio starina na jednoj beogradskoj pijaci. Znaju li građani Slovenije dovoljno o izlasku iz Jugoslavije, kakva obaveštenja o tome imaju građani Hrvatske, Makedonije. Šta jedan Zagorac zna o akcijama "Oluja" i "Bljesak"? Imaju li dovoljno informacija Bosanci i Hercegovci o raspadu "male Jugoslavije" i krvavom piru na njenom tlu. Koliko je žrtava palo zarad ničega... Mnogo je nejasnog verovatno i kosovskim Albancima, Crnogorcima takođe, tek Srbima!
Pozivajući učesnike Međunarodnog okruglog stola "Kako do istine" predsedavajući tuzlanskog Foruma građana Vehid Šehić je rekao da je cilj skupa da "reafirmiše potrebu za utvrđivanjem istine, spriječi politizaciju materijalnih dokaza o zločinima počinjenim u ratovima na području bivše Jugoslavije" i "odredi ulogu nevladinih organizacija i medija u procesu iznalaženja odgovora na pitanje - kako do istine".
Za Željka Bucu Danilovića, nekad pilota JNA na vojnom aerodromu Željava ispod Plješevice, Holanđanina već 12 godina i predstavnika mirovne organizacije IKV, traganje za istinom je, pre svega, etički i moralni proces, ali i politički "koji vodi ka pravdi i pomirenju". Danilović je podsetio da se određen broj Bošnjaka vratio u Srebrenicu, ali da neki to ne žele "sve dok se gradom šetaju oni koji su genocid sproveli".
Prema tvrdnjama holandske strane svi su krivi za genocid u Srebrenici, Srbi, UN, čak i Bošnjaci... jedino nisu holandske snage. Na to ukazuje činjenica da je rasprava u parlamentu održana bez mogućnosti da se čuju preživeli i da je Ministarstvo odbrane predstavnicima Holandskog bataljona - dodelilo medalje.
Direktor sarajevskog nedeljnika Dani Senad Pećanin je mišljenja da "nije prikladno" prizivanje primera južnoafričke Komisije za istinu, navodeći da je ključni razlog taj što je u Južnoafričkoj Republici "poslije dolaska Nelsona Mendele na vlast postignut konsenzus da je režim aparthejda bio represivni i nedemokratski". Nasuprot tome, Pećanin ističe česte slike poput one sa stadiona u Banjaluci ("Nož, žica, Srebrenica"), ali i to da "bosanskohercegovački zvaničnici često u pozitivnom kontekstu pominju ubicu Mušana Topalovića Cacu".
"Nevladin sektor treba da otima vremenu svjedoke da bi u nekom drugom vremenu i povoljnijoj klimi mogao da sklopi mozaik o istini u BiH. Jer, priča o Brčanskoj malti i 15. maju je jedna. Vlasti Brčkog i Tuzle uopće ne komuniciraju iako su ova dva grada oduvijek bili upućeni jedan na drugog, od kupusa do uglja", konstatovao je Sinan Alić iz tuzlanske Fondacije "Istina, pravda, pomirenje", inače dugogodišnji novinar i urednik nedavno ugašenog Fronta slobode.
Ipak, Mirsad Tokača, direktor sarajevskog Istraživačko-dokumentacionog centra (IDC), navodi da je u BiH postignut značajan rezultat u oblasti traganja i identifikacije nestalih osoba. "Imali smo jak pokret porodica žrtava. Sve se odigravalo pod budnim okom etničko-političke elite koja je kočila cijelu stvar i žrtve su postale predmet političkih nagodbi, uz visok stepen politizacije." Tokača se zalaže za održavanje serije sesija u parlamentu BiH, koje bi bile posvećene suočavanju sa prošlošću i traganju za istinom.
Predsednik Helsinškog odbora za ljudska prava Republike Srpske Branko Todorović je mišljenja da "Hag nije najvažniji, iako je u njemu pronađena istina". Ne postoje preduslovi za rad jedne takve komisije u BiH, a postoje razlike o potrebama za istinama u BiH i za istinama u Hrvatskoj i Srbiji, veli Todorović. "Tribunal ima svoju važnost, ali za nas je potrebniji snažan i kontinuiran dijalog unutar BiH. Hag kao nadsila, to je pogrešno i ne doprinosi pomirenju. U RS većina veruje da je kazna Naseru Oriću nesrazmerna s onim što je učinio."
Amir Kulagić, svedok iz Srebrenice, kazao je da progon iz ovog gradića nije počeo jula 1995. godine, već mnogo ranije, upadom SDB Srbije 1985. i traje i danas. "Vrijeme ne radi za žrtve i za istinu i ratni vlasnici života i smrti u BiH danas su vlasnici i istine. Mi iz udruženja Srebreničana smo protiv komisije koja bi bila stvorena ad hoc i pogotovo ako ne bi imala uslove za rad."
Nešto tuzlanskog (i)jeda izlio je Marko Divković, novinar lokalne televizije. "Na Filozofskom fakultetu imamo ljude koji su tokom rata u listu čije ime ne mogu da izgovorim (morao bih odmah ići na dezinfekciju), a sada su glavni profesori."
Predsednik Helsinškog odbora za ljudska prava u Vojvodini Pavel Domonji kao problem u Srbiji označava "nepostojanje ambijenta, odnosno političke volje" za suočavanje sa istinom i zločinima. "Najveći broj građana prilikom anketiranja protiv je ovakvih komisija", rekao je Domonji.
O iskustvima Fonda za humanitarno pravo (FHP) iz Beograda (Nataše Kandić) govorila je Sandra Orlović. "FHP je od osnivanja (1992) prikupio obimnu dokumentaciju, u kojoj se nalazi preko 7.000 izjava žrtava i svedoka."
Saša Popov iz novosadskog Centra za regionalizam (i kopredsedavajući Igmanske inicijative) tvrdi da u Srbiji "ne postoji društveni ambijent da se o ovoj temi govori, posebno da to stigne do javnosti".
Tamara Kaliterna, novinar iz Beograda, o "bešćutnosti medija i građana Srbije" govorila je u ime Žena u crnom. "Uzajamo ćute građani i država, ali gromoglasno govore o zločinima 'tuđe' nacije."
Većina građana Srbije deceniju i po od raspada socijalističke Jugoslavije nema dovoljno i valjanih obaveštenja ne samo o raspadu zemlje (dominantno je mišljenje da su je srušili Hrvati i Slovenci, pa i Bosanci), nego i o srpskom učešću u zlodelima po Hrvatskoj i Bosni i kasnije na Kosovu. Ono što je još poraznije, srpsko javno mnenje u većini (neki veruju da se radi o preko 80 odsto odraslih građana) odbija takva saznanja, braneći se tako od surove istine. Postmiloševićevska Srbija nije postala "druga Srbija" za koju se poslednjih petnaest godina zalagao malobrojan građanski sloj, već je pobedio mentalitet endemske provincijalne Srbije koja mrzi sve što je gradsko, tuđe, evropsko i civilizovano, rekao je Dragan Banjac, prvi novinar koji je iz Srbije ušao u ratno Sarajevo.
Biljana Kovačević-Vučo, predsednica YUCOM-a (Komiteta pravnika za ljudska prava), izjavila je da je u Srbiji, umesto osude, na sceni "glorifikacija zločina". Samiha Kačar iz Sandžačkog odbora za ljudska prava (Novi Pazar) upozorila je na brojna kršenja ljudskih prava i represiju u Sandžaku, navodeći preko 15.000 sprovođenja, batinanja i pendrečenja.
"Suočavanje sa stvarnošću trajaće jako dugo. Nismo to učinili ni sa žrtvama Drugog svetskog rata valjano i na vreme", tvrdi Nadežda Gaće, predsednica Nezavisnog udruženja novinara Srbije, uz napomenu da je svojevremeno Ante Marković "skinuo zabranu sa broja žrtava tokom Drugog svetskog rata, a kada se nekome učinilo da je cifra mala - odmah je stavljena pod tajnu". Nešto slično danas imamo i u Hrvatskoj, gde se suočavamo sa hrvatskom šutnjom, rekla je Nadežda Gaće.
O situaciji u Hrvatskoj govorili su Vesna Teršelić (Centar za suočavanje s prošlošću

obrambenom ratu. Hrvatska je vodila agresivnu politiku prema BiH, a toga, recimo, u Deklaraciji nema."
Zoran Pusić je mišljenja da ima mnogo puteva do istine. "Uloga Tribunala u Hagu i međunarodne zajednice uopće je veoma značajna, ali u Hrvatskoj postoji jedan novi momenat - svjedočenje ljudi koji su učestvovali u zločinima. Suočavanje s prošlošću ne ide onim tempom kako smo zamislili, ali stvari se mijenjaju nabolje." Nešto optimizma uneo je i Pero Jurišin tvrdnjom da je "zdrava supstanca društva sve jača", dok Mira Ljubić-Lorger kaže da je HDZ etničkim čišćenjem "riješio srpsko pitanje u Hrvatskoj".
Na razgovorima u Tuzli nije bilo predstavnika Crne Gore, a iz Banjaluke je stigao jedino profesor Miodrag Živanović. "Čini mi se da smo u sferi istine reducirani samo na naš odnos prema nesreći, tragediji. Ali ne treba da skrivamo ni dobro." Živanović akcentuje da su mediji u ex-yu poslednjih 20 godina na različite načine "blokirali istinu".
Treba govoriti da se ne bi zaboravilo, kako bi jednog dana disharmonija postala harmonija. I dobro bi bilo da decu podučavamo ljubavi a ne mržnji, apelovao je tuzlanski gradonačelnik Jasmin Imamović.
Očito je bosanska ratna stvarnost najteža a istina najpreča. Kako do nje, ali i do svih drugih istina doći što brže u gradu soli i deterdženata nije pronađen odgovor. Ako je za utehu, tuzlanski razgovori su iznedrili rešenost da - nema odustajanja. "Imam utisak da smo preživeli fantomi iz bivšeg zajedničkog prostora i dobro je da Tuzla njeguje ovako nešto. Mnogo toga nas povezuje, povezuje nas čak i zlo", kazao je za tuzlanski skup profesor sarajevskog FPN Božidar Gajo Sekulić, jedan od moderatora Okruglog stola.