Republika - Glasilo gradjanskog samooslobadjanja

Godina XIX (2007)

396-397

1-31. januar 2007.

Republika

OGLEDI

U Beogradu predstavljena knjiga Svetozara Livade "Etničko čišćenje - ozakonjeni zločin stoljeća"

Živeti u neistini

Knjiga Svetozara Livade o zločinima počinjenim nad Srbima u Hrvatskoj uznemirava savest i duhove i pokreće pitanja istine, odgovornosti, države, nacije, kulture,

intelektualaca i potrebu za stvaranjem "koordinatnog sistema" koji bi pomogao da se protumače podaci i razume "zašto nam se dogodilo ono što se dogodilo onako kako se dogodilo".
Na promociji, koja je u organizaciji Republike, Danasa i NUNS-a održana 15. decembra, govorili su filozof Milan Kangrga, sociolozi Alija Hodžić, Božidar Jakšić i Nebojša Popov, izdavač Nikola Lunić ("Euroknjiga", Zagreb) i autor.
Uprkos stotinama ispisanih stranica i hiljadama prikupljenih i sistematizovanih podataka, sam autor, sociolog Svetozar Livada priznaje da nema odgovor na pitanje zašto se dogodio strašan zločin etničkog čišćenja, tako radikalan da su čak i srpski grobovi pražnjeni.
Kako se pojava Livadine knjige podudarila s nedavnim svečanim otkrivanjem Spomen-područja

Nakon dva izdanja knjige Etničko čišćenje zločin stoljeća Svetozar Livada je objavio novo delo naglašavajući da je etničko čišćenje "ozakonjeni zločin stoljeća". Novije poglede na isti problem autor je podelio u deset poglavlja od kojih prva dva sadrže veoma iscrpnu i preciznu dokumentaciju o zločinu etničkog čišćenja, a ostala saopštenja, referate, govore, intervjue, članke, izveštaje i zapise, pisma, apele, polemike, osvrt na institucije Srba i međusrpske odnose u Hrvatskoj, prikaz četiri knjige o ratu, dva autobiografska zapisa i na kraju dokumente o stradanju pravoslavnih sakralnih objekata. U odnosu na prethodnu knjigu ovo delo je šire, sveobuhvatnije, naročito kada je reč o kontekstu. U ravni opisa i informacija o relevantnim činjenicama na globalnom i lokalnom planu, novo Livadino delo je dragoceno svedočanstvo o zločinima etničkog čišćenja u Hrvatskoj.

Božidar Jakšić

Jasenovac, za filozofa Milana Kangrgu postavilo se pitanje istine jer ova dva događaja posmatra kao "paradigmatično protivurječje".

Milan Kangrga: laž i istina

S jedne strane imamo spektakl otvaranja Spomen-područja Jasenovac, kaže Kangrga podsećajući da je i prilikom samog otvaranja bilo primedbi da "imamo situaciju zaobilaženja onog što bi se moglo imenovati istinom". U Hrvatskoj je prejako zazvučala ocena predstavnika Instituta Simon Vizental Efraima Zurofa koji je rekao da je jasenovačka postava "postmodernističko smeće". U taj kontekst palo je i Kangrgino čitanje Livadine knjige.
Meni kao filozofu postavlja se pitanje s kojim filozofija još nije izašla na kraj, a to je šta je zapravo istina, rekao je Kangrga. Filozofi su istinu tražili samo u horizontu teorijskog postavljanja problema, a kad razmislimo da i najbolji mislioci ostaju u tom horizontu, onda se sve skupa svodi na verbalni delikt. Onda laž i istina postaju pitanje da li su dva i dva četiri ili pet. Za mene je problem istine upravo to kako je Livada postavio to pitanje, bez obzira na primedbe da li je opravdano što govori o "zločinu stoljeća". Livada je mislio na zločin na našem području i treba reći da se to tiče nas, konkretno nas u Hrvatskoj. Problem istine treba konkretizirati i spustiti na zemlju. I tada, kada gledate svečanost pred Jasenovcem i čitate Livadinu knjigu, kao da ste dva svijeta. Ono je šminkanje i "postmodernističko smeće". Zaobilazimo da živimo u neistini - i vi u Srbiji i mi u Hrvatskoj. Naša neistina života se produžuje nakon svih strahota koje su nam se dogodile. Protiv toga se treba boriti intelektualno i to je zadatak intelektualca, premda je taj pojam u ovim krajevima problematičan. Napadan sam i zbog toga što sam rekao da u Hrvatskoj nema

intelektualaca, a u stvari napravio sam distinkciju između inteligenata i intelektualaca. Inteligenata ima koliko god hoćete.
Kada sam digao glas protiv uništavanja knjiga četiri godine su me povlačili po sudu. Dobijao sam pisma od bibliotekarki, samohranih majki o tome kako se knjige uništavaju, ali niko nije smeo da potpiše pisma iz straha da ne ostane bez posla. Ravnatelji škola, gimnazija, bacali su knjige u smeće, u nekoliko mjesta ravnatelji su davali direktivu đacima osnovnih škola i gimnazija da u školskim dvorištima pale knjige. I kad kažete da su to radili i Njemci 1933. godine, oni se bune. To je zapravo ta naša istina ili neistina ili laž.
Svaki dan nas bombarduju oni isti koji prete "poklaćemo". Zato je ova knjiga strašan dokument, svež dokument jer samo čekaš da se sutra ponovi ono od juče. Šta mi činimo? Mi se ne borimo protiv te

Svaki dan na televiziji gledamo Irak, pakao, djecu koja umiru od gladi. To je apstraktno, i čim to prođe, možete popiti kavicu. Tako mi živimo, a strahote nas se zapravo ne tiču. Čak i kad pročitaš jednu ovakvu knjigu ostaje apstrakcija. O čemu je onda riječ? Livada me prije dve godine vodio u okolinu Zadra. Bilo mi je normalno što je pravoslavna crkva izrešetana i što će se zvonik srušiti. To imamo još iz Drugog svjetskog rata. I to je zapravo ta apstrakcija. Ali sad se dogodilo nešto drugo. U okolici crkve je pravoslavno groblje. I to je apstrakcija. Groblje je razoreno, i to nije ništa. Ali srpski leševi su izvađeni. Onda su Hrvati kanibali. Noćima posle toga nisam mogao da spavam. To sa leševima i ovom knjigom više nije apstrakcija. Mi danas to živimo. Čekam da me neko ubije jer nisam nacionalno podoban. Dva puta su me hteli pregaziti. A to je danas. I zato je Livadina knjiga užasno svjedočanstvo, jer je ono današnje, a ne jučerašnje, to su strahote u kojima živimo i borimo se da ne poludimo.

užasne laži, ni vi u Srbiji, ni mi u Hrvatskoj. Svi šute, sila je normalna. U svojoj novoj knjizi Čovjek kao metafizičko biće napisao sam da je čovjek biće prilagodbe.

Kakvi smo mi onda ljudi? Nismo odgovorili zašto nam se to događa. Pravio sam pokuse, razgovarao sa ljudima, običnim građanima. I kada sam pitao "kako se vi osjećate kao građanin", dobijao sam odgovor "da li vi to mene z........."? Po toj logici mogao sam na pitanje "kako se osjećate kao čovjek" dobiti odgovor "nemojte me vrijeđati, nisam ja čovjek". Uostalom, jedan mi je rekao "šta vi od mene hoćete, pa ja sam dobar Hrvat".
To je ubitačno, svima je sve normalno, i zašto jedan Kangrga mora poludjeti. Ali, nisam ja jedini.
Livada je u ovu knjigu uložio ceo svoj život i život svoje familije. Prete mu da će ubiti i njega i familiju. Onda se pitam dokle će netko kao intelektualac biti kriv i biti čovjek koga treba ubiti. To je i vaša situacija u Srbiji. To su katastrofe u kojima

Svetozar Livada je uložio ne samo znanje i profesionalni dignitet sociološkog istraživača prvog ranga. Insistirao je na provjerenoj empirijskoj faktografiji, čvrsto i pošteno držao se te metode znanstvenika. No, pri tom je bila na djelu ne samo znanstvena struka, nego čuvanje osobnog moralnog integriteta, što se u našim uvjetima, nažalost, naziva hrabrošću.
Podnosio je sve do danas i osobnu torturu kao intelektualni proleter kakvim se smatra, koji nema što izgubiti osim svog ljudskog dostojanstva. Podnosi prijetnje od onih među nama koji ne žele čuti istinu. Žrtvovao je dohodak i zdravlje, obitelj izložio prijetnjama masakrom, ujedno pri javnim deklaracijama o demokratskom ustrojstvu života, europeizaciji i pravnoj državi. Kada će u ovoj zemlji kritičko propitivanje karaktera i načina našeg jučerašnjeg i današnjeg života prestati da bude nacionalni krimen?

živimo i to je pitanje istine. Svako treba da pročita ovu knjigu da bi doživeo samootrežnjenje.

Alija Hodžić: kulturne i političke elite

Knjiga Svetozara Livade svedoči o nečemu što je Livada još kao dečak, dok se lečio u Britaniji, rekao Čerčilu. Kada ga je Čerčil upitao zašto je otišao u rat, Livada je rekao da je u rat otišao da bi ostao živ. O tom paradoksu vremena i prostora u kojem živimo Livada

piše u svojoj knjizi. Prostor se nije mnogo izmenio, a vrijeme kao da je zgusnuto u jedan trenutak. Prvo poglavlje knjige odnosi se na Srbe u Hrvatskoj, demografiju, Oluju, etničko čišćenje i devastiranje skoro četvrtine teritorije Hrvatske. Putovao sam jednom tri dana kroz te predele Hrvatske i Bosne i Hercegovine, Karlovac, Bihać, Sarajevo, Mostar, kroz Benkovac i Liku, a kada sam se vratio u Zagreb, tri dana nisam mogao da izađem iz kuće.
		Maksim Krstulović, Cetina

Krug kroz koji sam prošao bio je jeziv. Najteže je gledati prostor koji je nekad bio kultiviran, a onda polako divlja. Kada sam u rodnom Stocu vidio stolačke avlije koje su nekad bile pune cvijeća, a sada u njima rastu glog i drača, bio je to moj najgori doživljaj u ovom ratu.
Deo Livadine knjige odnosi se i na prikaze knjiga o Drugom svetskom ratu, rekao je Hodžić i primetio da mi još ni o tom ratu nemamo najbolje prikaze, da čak nismo načinili ni solidan popis žrtava, što je slučaj i sa ratovima 90-ih godina "i po tome smo pokazali da smo neozbiljan narod". Ova knjiga od deset poglavlja je jedna tužna knjiga, rekao je Alija Hodžić. "Zapravo, cela knjiga bi se mogla smatrati zbirkom dokumenata o jednom izgubljenom vremenu i izgubljenim ljudima, među kojima smo valjda i mi."
Hodžić je knjigu Svetozara Livade smestio u kontekst stvaranja nacije i nacionalizma. "Ljudi kažu da je ovo što se desilo bilo nužno. Ja ne mislim da je to tako, jer onda proizlazi da nemamo nikakvu mogućnost izbora. Događaji su mogli da krenu i drugačijim tokom. Već popis stanovništva iz 1971. godine pokazuje da jugoslovenske republike sve više postaju jednonacionalne, što se posebno videlo po kretanju stanovništva u BiH. Srbi su išli prema Srbiji, u Beograd i Vojvodinu, Hrvati prema Hrvatskoj, jedino je deo Srba iz zapadne Bosne išao prema Karlovcu, i u Bosni ima sve više Muslimana, danas Bošnjaka. Čak se i deo Makedonaca vraćao u Makedoniju. Jedini izuzetak bila je Slovenija, u koju su ljudi odlazili zbog rada.
Međutim, postojali su i suprotni procesi, procesi stalnog povećanja nacionalno mješovitih

brakova i stalno povećanje broja ljudi koji su se izjašnjavali kao Jugosloveni, što je posebno bilo izraženo u Hrvatskoj, BiH, Vojvodini i Beogradu. Kada se uspoređuju veći gradovi prema selima, to su bili skoro isključivo gradski procesi. Ovo govorim zato da bismo videli iz kojih se duhovnih okvira razvija konflikt. Neću reći da su seljaci proizveli rat, ali jest inteligencija koja je preuzela oblike tradicionalne kulture. Istraživanje koje sam radio sa kolegama posle rata takođe pokazuje tu ambivalentnost."
Hodžić je potom govorio o razlici između istorijskog nastanka nacija i država kada je sve moralo da bude zatvoreno i identično, i sadašnjeg etničkog čišćenja. Mi živimo u nekom vremenskom tjesnacu i rascepu, u istovremenosti zbivanja koje je prošlo i zbivanja koje je počelo, i mi zapravo ne znamo gdje smo. Ovo čišćenje desilo se u vremenu u kojem je

Prema istraživanju iz 1989. godine, koje je sprovedeno u celoj Jugoslaviji, ne možemo reći da je u stanovništvu dominirao etnocentrizam. On je bio zastupljen od jedne četvrtine do jedne trećine, ali u stanovništvu etnocentrizam nije bio dominantan. Ponovljeno istraživanje koje smo radili 1996. godine, ja u Hrvatskoj i Mladen Lazić u Srbiji, pokazuje ogromne razlike. Tako sam zaključio da bi pažnja nas sociologa trebalo da bude usmerena na analizu kulturnih i političkih elita. Vjerovatno će biti naš najznačajniji zadatak da vidimo kako se one formiraju, koji su duhovni okviri u kojima nastaju i kako one deluju na formiranje svijesti masa. Ne mislim samo na grupacije koje formiraju javno mnenje, nego baš na one kulturne i političke elite koje stvaraju obrasce, pravila, način percepcije, one temeljne kategorije preko kojih prepoznajemo stvarnost. Te elite su prije 15 godina konstruirale stvarnost iz koje je i bilo moguće ući u katastrofu o kojoj govori Svetozar Livada.

započeo drugi proces i otuda apsurd ovog zbivanja. U vreme kada se događa etničko čišćenje, mi smo već u jednom drugom vremenu koje još ne prepoznajemo, jer se još zatvaramo. To je vreme u kojem se smanjuje uloga države, vreme otvorenog, globalnog

svijeta. U tome je apsurdnost minulih zbivanja. Koliko mi u tome učestvujemo, koliko je to sve iščašeno, pokazaće nova istraživanja.
I kad je reč o državi, zapamtio sam jedno ime - Biserka Legradić. To je žena koja je prije nekoliko godina pred 200-300 ljudi, fotoreporterima i TV kamerama urinirala po spomeniku stradalih '41. godine. Kad su je pitali zašto je to uradila, rekla je "sad imamo Hrvatsku i možemo raditi što hoćemo". Hodžić se upitao koliko teze naučnika (Gelner) da kultura traži državu da bi se sačuvala mogu opstati u našem slučaju.
Hodžić smatra da treba načiniti pouzdan popis žrtava ovog rata "da se ne bismo suočili sa problemom s kakvim smo se suočili '90, sa

Hodžić je uveren da će nam biti potrebno mnogo vremena da se uklopimo u bilo koji model da bismo postavili koordinate za tumačenje činjenica i da možemo unositi podatke. "Imam dojam da mi još nemamo koordinate i da još ne možemo unositi podatke", rekao je Hodžić podsetivši da Livada pominje i 3.500 nestalih Srba u Hrvatskoj o kojima niko ne brine - ni hrvatska vlada, ni srpske organizacije u Hrvatskoj, ni međunarodna zajednica. "To je važan podatak jer ukazuje na stanje hrvatske i srpske države i srpskih organizacija u Hrvatskoj. Ako je moguće da niko ne vodi računa o 3.500 ljudi, nego sve prepuštamo čovjeku od 80 godina, to ukazuje na katastrofalnu situaciju u kojoj živimo", rekao je Hodžić.

brojkama koje nisu ustanovljene ni za žrtve. Drugog rata, i koje, tako nepouzdane, izazivaju nove sumnje i konflikte".

Božidar Jakšić: potresno svedočanstvo

Po obrazovanju filozof i istoričar, po profesionalnoj orijentaciji ruralni sociolog, a po ljudskoj vokaciji humanista i ubeđeni antifašista, Livada je imao sreću ili nesreću da kao ekspert Ujedinjenih nacija bude i savesni izveštač i čovek koji je u najtežim uslovima pomagao ljudima, dizao svoj glas protiv zločina izlažući opasnostima i vlastiti život, rekao je Božidar Jakšić. On je podsetio da su Livadu proglašavali i četnikom i ustašom, da je svako mogao da ga maltretira, a to samo potvrđuje da su njegova svedočanstva zasnovana na činjenicama. Livadin istraživački postupak kao da je sledio Rankeovo načelo - svedočiti o onome što se dogodilo, kako se dogodilo. U tom Livadinom stavu ima i neke prostodušne naivnosti kad piše "pitao me jedan učen stranac 'zašto se to dogodilo', a ja odgovorih 'ne znam, ali znam tisuće detalja kako se to događalo i kako još nema kraja'".
Livada je iz helikoptera gledao stotine naselja u plamenu, dao je celovitu sliku promene demografske strukture u Hrvatskoj posle proterivanja oko 500.000 ljudi, ubijanjem nekoliko hiljada ljudi. Preko tri hiljade se još vode kao nestali. Iz gradova je nestalo 124.000 ljudi, oteto je 25.000 stambenih jedinica, minirano 10.000 objekata, Srbi su u gradovima masovno ostajali bez posla, a ni naglašena lojalnost im nije pomogla. Za autora, ubeđenog antifašistu, posebno je bolno uništenje oko 3.000 spomenika kao znak antifašizma. Uništeno je više stotina hiljada knjiga iz javnih i privatnih biblioteka, pa i 40.000 primeraka Krležine enciklopedije, uništen je opus vajara međunarodne reputacije Vojina Bakića, koji je i sam doživeo tragičnu sudbinu. Da je doneo samo to svedočenje,

Livadina knjiga bi zaslužila poštovanje i pohvale, rekao je Jakšić.
Jakšić je takođe naglasio da Livada, uprkos onome što je video, nije pao na pozicije srpskog šovinizma. "Žrtve za mene nemaju nacionaliteta i etniciteta", piše Livada i dodaje da "još uvijek posvuda tiranija jačeg trijumfira na nekad zajedničkom prostoru".
Jakšić je istakao da Livada jasno ukazuje na odgovornost srpske strane za ratna razaranja i zločine, piše o "dogovorenom ratu", navodi

Livada piše kakva je politika vođena u Krajini: "Četničkom ideologijom su uspjeli da cvijet srpskog naroda u gradovima prikažu kao tuđmanovce, kukavice i prodane duše. Ali i politika prema Srbima u Krajini koji nisu pristajali na četništvo bila je oštrija nego prema tamošnjim Hrvatima. Mene su u Krajini uhapsili Srbi kao humanitarca u sektoru Sjever, te su petnaest dana preko radija Petrova gora govorili o meni i puštali pjesmu Bore Đorđevića Ostani đubre do kraja".

neposrednog svedoka 38 sastanaka Tuđmana i Miloševića dok su ljudi stradali na obema stranama, ali po Jakšićevom mišljenju upravo je u tom delu Livadina knjiga delimično nepotpuna, jer je odgovornost srpske politike iz Beograda i Knina za stradanje Srba i njihovo proterivanje mnogo veća nego što se na prvi pogled čini. Navodeći primere manipulisanja ljudima u selima oko Donjeg Lapca da, u strahu od "ustaške vojske" napuste svoje kuće da bi na kraju bili dovedeni u Srbiju, Jakšić sugeriše da se razmotri nisu li Srbi prognani zahvaljujući agresivnoj, arogantnoj i primitivnoj politici koja je kao svoju zastavu uzela metafore o "ugroženosti srpstva" i "odbrane srpskih ognjišta". Druga Jakšićeva primedba tiče se Livadinog sistematskog odbijanja da traga za casus belli, koji, po Jakšiću, leži još u rušilačkim postupcima ličkih partizana, Srba, i kasnijim karijerističkim generacijama "koje su se podastirale autoritarnom vođi". Livadino odbijanje da prouči uzroke rata Jakšić tumači autorovim "načelno pozitivnim stavom prema periodu posle Drugog svetskog rata".

Nebojša Popov: kulturni kontekst

Za Nebojšu Popova vrednost knjige Svetozara Livade nije samo empirijska građa nego i pitanja koja se otvaraju na osnovu te građe. Autor je otvorio pitanje koje je formulisao zabrinut nakon razgovora kada je rekao da zna šta se dogodilo, ali da ne zna zašto se dogodilo to što se dogodilo. Kada se dođe do toliko podataka nužno se otvara pitanje o kojem je govorio Alija Hodžić, a to je koordinatni sistem za tumačenje činjenica kako bi se došlo do odgovora zašto se dogodilo to što se dogodilo. Očekivati odgovor već u ovoj knjizi bilo bi iluzija, jer je podatke teško i empirijski savladati, a kamoli teorijski protumačiti. U traženju odgovora na pitanje "zašto" važno je razmisliti o kulturnom kontekstu ili koordinatnom sistemu radi interpretacije podataka. Takođe je važno imati na umu i neka naša iskustva. Pomenuću samo jedan fenomen koji ni do danas nije razjašnjen - Jasenovac. Mada je prošlo pedesetak godina, o tome malo znamo. Tek

nedavno sam saznao da je 1945. godine objavljena u Zagrebu knjiga Đorđa Miliše o jasenovačkom logoru. Ali nova vlast je tu knjigu brzo povukla iz prodaje, a autor je izložen nevoljama. Nedavno je Latinka Perović u emisiji "Peščanik" rekla da su neka kasnija istraživanja pokazala da o Jasenovcu postoji 300 metara dokumentacije. Dakle, opet imamo hrpu činjenica, knjiga, članaka, ali konfuzija oko interpretacije i dalje traje, uključujući konfuziju koja je nastala prilikom nove postavke u Jasenovcu, koja donekle maskira ono što se događalo u logoru.
Takođe, u kulturni kontekst spadaju i događaji od 70-ih do 80-ih godina, a to je obračun sa kritičkim mišljenjem koji se vodio pod firmom obračuna sa "crnim talasom" u kulturi - filozofiji, sociologiji, filmu, pozorištu, književnosti, a tu spada i reforma školstva, ukidanje gimnazija itd. Razaranje kulturnog konteksta je uništavanje koordinatnog sistema za tumačenje činjenica, a kada to nemamo, imamo velike teškoće čak i kada raspolažemo činjenicama. Nemam iluziju da bi, da nije bilo obračuna s "crnim talasom", naša kultura bila toliko snažna da spreči užase poslednjih 15 godina. U Nemačkoj, koja je imala mnogo jaču kulturu, desili su se strašniji užasi, ali

Nikola Lunić, izdavač: profesoru Livadi najviše prigovaraju to što kod njega žrtve nemaju nacionalnost. Mi u Hrvatskoj još nismo osvijestili vlastitu krivicu i odgovornost i nismo dosegli onaj civilizacijski nivo koji se zasniva na suosjećanju i sućuti, na brizi za drugog čovjeka, a posebno ako je drugi čovjek drugog etniciteta. Među nama postoje ogromne razlike u onome što smo preživjeli, osjećali, činili. Prividno sve funkcionira gotovo besprijekorno. Nigdje kao kod nas sebičnost i interes tako spektakularno ne trjumfira do gađenja. Možemo li dosegnuti ljudskost? Istinska zajednica, društvo, pa i država mogu opstati jedino na ljudskosti. To je osnovni motiv koji profesor Livada provlači kroz svoje djelo. Javno govoriti i ukazivati na zločin i zločince na neki način je kažnjavanje zločinaca.
Profesor Livada hrabro svjedoči o pripremama za posljednji rat i kaže da su isti ljudi pripremali rat, vodili ga, a sada ostvaruju mir i pomirenje.
Prema popisu iz 2001. u gradovima Hrvatske gdje nije bilo srpske pobune ima oko 50% manje stanovnika koji su se izjasnili kao Srbi. O tome svi ćute - inteligencija, institucije, državna tijela, umjetnici, znanstvenici, politički predstavnici Srba u Hrvatskoj. O tome govori samo jedan čovjek, profesor Svetozar Livada iza koga ne stoje ni hrvatske ni srpske institucije u Hrvatskoj - one ga diskreditiraju i ništa ne poduzimaju protiv primitivnih napada na njega, već iza njega stoji visoki moral i antifašistička borba.

zahvaljujući kulturi, oni su vremenom uspeli, obnavljajući vlastitu kulturu, da izađu na kraj s empirijskim materijalom koji guši i oduzima vazduh.
Nadam se da će ova knjiga podstaći ne samo ispitivanje građe nego i analitičku i kritičku interpretaciju građe kako bi se otvorio put ka odgovoru na pitanje zašto nam se dogodilo to što se dogodilo onako kako se dogodilo.

Svetozar Livada: samo nas istorija može promeniti

Autor knjige Etničko čišćenje - ozakonjeni zločin stoljeća zahvalio je izdavaču i rekao da je malo onih u Hrvatskoj, a verovatno i u Srbiji koji bi objavili ovakvu knjigu. "Naša golema tragedija je u tome što se više progone svjedoci zločina nego zločinci", kaže Livada. Izneo je podatak da je Hrvatska u rat ušla sa 800.000 mešovitih porodica koje su imale sedam miliona potomaka i isto toliko srodnika, što znači 14 miliona, "a poklali smo se kao zveri". "Hteo sam taj neostaljinizam, taj domovinski rat raščerečiti i dokazati kakva je bila priroda građanskog rata." Livada je rekao da je kao arhivar sređivao građu Drugog svetskog rata i upoznao uzaludna umiranja celih generacija. "I sad sam uveren da moram svjedočiti, jer sam spoznao da možemo koješta mjenjati, popravljati, selekcionirati. Ali naš mentalitet samo povjest može promjeniti, a na tome ne radimo." Livada pominje naše violentne

naravi, netolerantnost, nesposobnost za dijalog i kompromis, "znamo ono što nećemo, a ono što hoćemo, hoćemo silom", "naši zločinci ne znaju za kajanje, jer na sudu svi izjavljuju da se ne osjećaju krivim". "Ko nije mrzeo, bio je omražen, a otkrio sam da se ne mrze toliko etniciteti koliko se vole njihova dobra, te smo zato klasični pljačkaški narodi."
U nastavku obraćanja publici Svetozar Livada je dotakao temu kulture u užem i širem smislu reči. On kaže da je antifašizam doživeo kao najveći iskorak, a njegovu negaciju kao najveći poraz, jer je oživeo ustaško-četnički sindrom. Hrvatska se u preambuli ustava poziva na ZAVNOH, "a Zavnohov muzej, kojem sam poklonio 1.500 knjiga miniran je po naredbi šefa zagrebačke filharmonije". To nikad niko nije žigosao. "Obišao sam 1.500 toponima od kojih je 300 razorila paradržavna vojska. Sva su hrvatska naselja obnovljena, a nijedno srpsko

Livada ne pravi razliku između regularnih i paradržavnih institucija, naprotiv, u njihovoj izjednačenosti on vidi suštinu "domovinskog rata". "Bio sam kod Mesića i kažem mu: ući ćete u povjest ako pokušate da problematizirate građansku stranu rata, a ne ovu, neostaljinističku, otadžbinsku. Setite se onog vojnika Saška koji u Splitu viri iz tenka, a ima nalog da ne puca, a njega neko ubija iz mase. Kada bi se to osudilo, roditelji bi vam bili zahvalni, Makedonija će to pozdraviti. Ali, Mesić to ne može. Na rastanku sam mu rekao 'gospodine predsjedniče, jedanput hadezeovac, vječno antičovjek'."
Livada ističe da je otkrio da je u poslednjem ratu poginulo najviše dece i da bi trebalo videti dečje groblje u Sarajevu, da gine više žena od vojnika, a najviše staraca. "Potpuno sam promjenio sliku o nama. Mi smo se tehnološki odmakli od najseljačkijeg naroda, ali smo mentalitetom ostali plemensko, ognjištarsko, osvetničko i arhaično društvo. Zato nemamo inteligenciju kao društvenu grupu, osim pokojeg intelektualca, ali jao si ga njemu."

naselje, makar kao pilot-projekat. Sretao sam očajnike koji su mi govorili 'samo da nađem kosti i mjesto da ih sahranim'. Predočio sam to Mesiću, on kaže 'sjajna ideja', ali jedan srpski lider u vladi kaže 'Livada s...'." Livada zatim ističe da ni Tesla nema pravo na živi toponim i da je uklonjen spomenik na kojem su bila imena 28 Teslinih srodnika. "Mi brišemo povjest kako se kome svidi." Livada zatim govori o saradnji sa 40 vajara koji su izvajali spomenike antifašističkoj borbi, a mnogi su srušeni. Pominje kako je srušen i Bakićev spomenik Jovanu Jovanoviću Zmaju, čije makete čuvaju muzeji kao što su Londonski, Ermitaž, Žorž Pompidu. I kakva je to intelektualna sredina, pita se Livada. Podseća da je Sanader etnički očistio Splitsko kazalište, a Šeks Vjesnik. Sanader vodi Hrvatsku u Evropu, Šeks je član PEN kluba, "njemu se štampaju djela, a ja se bojim da li će moje knjige posle štamparije ugledati svjetlost dana. Jedan broj intelektualnih zločinaca etablirao se u sistem i smirenje traje kao nedovršeni rat, a mi ćutimo".
Livada kaže da je Hrvatska u rat ušla sa 200 naučnih institucija, sa 52.000 doktora medicine i nauka, ali se pita ko su oni kad ćute. Kakva je to crkva koja se ne odriče fašista

iz svojih redova, zbog čega je jedinstvena, ali gradi 70 crkava dok je jedna trećina stanovnika Hrvatske "ispod socijalne kome", pita Livada. On kaže da još nema suočavanja sa mnogim činjenicama o zločinima niti ih objašnjavamo, pa nam onda drugi pišu istoriju. "Ma što mi govorili, Hag piše jedan dio naše povjesti", tvrdi

Popisni rezultati se objavljuju selektivno. Postoje naselja u kojima više nema manjina. U Hrvatskoj su sve one svedene na trećinu, ali je srpski korpus biološki masakriran, tako da se u Splitu, Zadru, Šibeniku više ne može roditi srpski potomak.

autor i dodaje da je zaključio "da ovde nije moguće pisanje historije".
Tokom devet godina istraživanja Livada je nailazio na velike teškoće u prikupljanju građe za svoju knjigu, jer su uništene katastarske i matične knjige, a dobar deo dokumenata je nedostupan.
"Ovim ilustracijama pokazao sam prirodu građanskog rata. To će mi možda doći glave, jer mi u Hrvatskoj biramo mit, 'Oluju'. Vidio sam ono što čovjek ni u horor filmu ne može


Maksim Krstulović, Cetina

vidjeti, ali svjedočenje ostaje moj izbor, jer je to jedini način na koji umijem da živim", rekao je Svetozar Livada u obraćanju slušaocima u prepunoj sali Nezavisnog udruženja novinara Srbije. Ujedno je najavio da će uskoro iz štampe izaći njegova knjiga o Jadovnu, u kojem je za 132 dana surovo ubijeno 42.000 ljudi. "Da gledamo istini u oči", poručuje ovaj neumorni istraživač.


	Olivija Rusovac


	Kultura	Zbilja još u fiokama

Republika