homepage
   
Republika
 
Kultura
Arhiva
O nama
About us
mail to Redakcija
mail to web master
 

 

 

Manipulisanje nacionalnim osećanjima

Igranka bez prestanka

Ne bi trebalo da se Srbi (svuda gde ih još ima) mnogo zanimaju za tuđe manipulante nacionalnim osećanjima već da više nego do sada povedu računa o sebi i spreče "mangupe iz svojih redova" da manipulišu njihovim nacionalnim osećanjima

Tokom poslednje decenije prošlog veka, u svim državama na prostoru bivše Jugoslavije, vladajuće oligarhije su, uz značajnu pomoć intelektualno-političkih elita, a zarad svojih uskih interesa, bezočno manipulisale nacionalnim osećanjima svojih podanika. Ceh su platili sami narodi, odnosno širi slojevi stanovništva unutar svake etničke grupacije. Srpske vlasti i elita prednjačili su u manipulacijama i agresivnom ispoljavanju nacionalizma. A epilog toga je da su upravo Srbi u tim dešavanjima izvukli najdeblji kraj, iako niko nema razloga da se smatra pobednikom. Kao što ne postoje objektivni razlozi zbog kojih bi bilo ko trebalo da za ratna stradanja, a pogotovo poratne nevolje, svoje nacije i države, više okrivljuje političke i društvene faktore drugih nacija nego svoje, a ponajmanje da za to optužuje cele narode.
Posle silaska sa vlasti nekih neprikosnovenih političara i glavnih krivaca za širenje nacionalizma i nedavni rat u BiH i njenom okruženju, pojavila se pre 5-6 godina nada da će se na tim prostorima brže prevladavati negativne naslage prošlosti, i u tom kontekstu oslabiti etničke tenzije i manipulacije na toj osnovi, a politika više okrenuti rešavanju egzistencijalnih problema društva i samih građana. Istini za volju, zapaža se blagi pomak u tom smeru, ali je sve to nekako sporo, nepotpuno i neiskreno. Osnovni razlog za to je što mnogi političari veruju da je nacionalizam osnovno pogonsko gorivo koje se na ovim prostorima može i dalje koristiti kao efikasno sredstvo za osvajanje i očuvanje vlasti. Nažalost, to je tačno i prisutno je svuda, a ponajviše u BiH, gde nema bitnih razlika između stranaka jasne nacionalne orijentacije i onih koje se deklarišu kao socijaldemokratske.
Najbolju potvrdu navedenog predstavljala je predizborna kampanja uoči nedavnih parlamentarnih izbora u toj zemlji. Umesto da se akcenat stavi na rešavanje onih pitanja od kojih zavisi svakodnevni život ljudi - s obzirom da je ekonomska i socijalna situacija u toj zemlji izuzetno loša - u središtu pažnje tokom te kampanje, u nastupima svih značajnijih stranaka, bilo je nacionalno pitanje, a pre svega odnos prema ustavnom uređenju BiH. Dakle, nastavila se "igranka bez prestanka". Strasti su podgrejavane kroz razne manipulacije s nacionalnim predznakom, najčešće tako da dok su jedni nešto proklinjali, drugi su se baš u to zaklinjali. A rezultati su i ovaj put pokazali da je to karta na koju se isplati igrati, jer je najviše glasova dobijeno na liniji etničke polarizacije, oko toga ko je za i protiv dejtonskog Ustava, a ne na osnovu razlika u programima i debatama na teme iz ekonomsko-socijalne sfere života. Paradoks je utoliko veći što su upravo na pregrejanoj nacionalnoj retorici bolje rezultate ostvarile stranke socijaldemokratske orijentacije.
Najviše žustrih reči tokom te kampanje ispoljeno je oko toga šta je i treba li i dalje da postoji Republika Srpska. Znamo da je ona praktično nastala u ratu za jugoslovensko nasleđe (1991/92-1995) i tokom njegovog trajanja delovala kao filijala tadašnjeg beogradskog režima. Ali je formalno priznata Dejtonskim sporazumom krajem 1995. godine i od tada (bi trebalo da) deluje kao jedan od dva entiteta u sklopu dejtonske BiH. Međutim, činjenica je da, otkako postoji, Republika Srpska više lebdi, kao čardak ni na nebu ni na zemlji, nego što egzistira na realnoj osnovi. Za srpske nacionaliste je to od 1992. godine "faktički oslobođena srpska zemlja, koja je prvo morala da vodi otadžbinski rat, da bi od 1995. samo formalno i privremeno ušla u sastav susedne BiH", dok je za bošnjačke nacionaliste to "neodvojivi dio cjelovite i suverene BiH pod privremenom okupacijom srbo-ćetnićkog agresora". Nedoumica oko toga šta je i hoće li se taj entitet jednom već "prizemljiti" ili će konačno "odleteti na nebo", ili možda u "tuđu avliju", po svoj prilici neće još dugo trajati, a u krajnjem slučaju i nije ni u čijem interesu da potraje.
Eventualno preseljenje Republike Srpske u carstvo nebesko nije u srpskom interesu, mada bi se i taj "gubitak" nekako preboleo i pod određenim uslovima, uz saglasnost srpske strane, mogao prihvatiti a da se to ne doživi kao poraz srpske politike i udar na interese srpskog naroda u BiH. Sve je stvar dogovora. To je jedini metod za postizanje sporazuma o trajnijem modelu uređenja BiH, kada po usvajanju već dogovorenog paketa ustavnih promena dođe na dnevni red njihov nastavak, gde će se poseban akcenat staviti na organizovanje tzv. srednjeg nivoa vlasti. Ako postoji dobra volja kod svih relevantnih faktora da BiH treba da bude funkcionalna, sekularna i decentralizovana država - svih njenih građana i tri konstitutivna naroda - onda je dogovor oko konkretnog oblika decentralizacije tek tehničko pitanje. Skoro da je svejedno hoće li to biti

dvoentitetska ili država sastavljena od 6-7 autonomnih jedinica.
Srpski narod u BiH nema nikakve koristi od toga što se većina njegovih političara zaklinje na odanost Republici Srpskoj i stalno ponavlja kako je ona nepromenljiva kategorija. To su već pomalo i "zloslutni" nagoveštaji. Jer, iskustvo nam govori da sve ono u šta se srpski političari zaklinju i proglašavaju za srpske svetinje već u tom

 
Iskustvo nam govori da sve ono u šta se srpski političari zaklinju i proglašavaju za srpske svetinje već u tom momentu biva napola izgubljeno za Srbe kao narod
momentu biva napola izgubljeno za Srbe kao narod. Setimo se samo zaklinjanja u Srpsku Krajinu i priče o Jasenovcu kao "najvećem srpskom gradu", pa o Kosmetu kao svetoj srpskoj zemlji, o Crnoj Gori kao srpskoj Sparti, o Makedoniji kao Staroj Srbiji... A sada je sve to za Srbiju inostranstvo, a za mnoge Srbe zavičaj iz kojeg su nedavno proterani ili se sami iselili.
Na drugoj strani, srpski narod ne treba da se plaši priča nekih političara i verskih dostojanstvenika iz susednog entiteta o "zločinačkom i genocidnom karakteru" Republike Srpske i njihovoj nameri da je ukinu, a BiH pretvore u "kuću sa jednim domaćinom". Nema od toga ništa. Takvih se ne treba bojati jer ovakvim i sličnim, a u suštini praznim i za unutrašnje potrebe izrečenim izlivima patriotizma na antisrpskoj osnovi Srbima se ne može mnogo nauditi. Takvi istupi su u stvari ostaci nečega što je trebalo zajedno s minulim vekom da bude zauvek zakopano, a ostalo je na snazi samo zato što još može da donosi glasove na izborima i snažan uticaj u jednom istraumiranom i nezrelom društvu.
Za interese srpskog naroda i entiteta u BiH od ključnog je značaja da se u narednom četvorogodišnjem periodu, do sledećih parlamentarnih izbora, na području Republike Srpske okonča proces privatizacije, ali tako da to rezultira porastom proizvodnje i broja zaposlenih, da se kriminal i korupcija značajno smanje, da se realizuju neki kapitalni projekti u oblasti saobraćaja i energetike, da se znatno povećaju ulaganja u turizam, da se ubrza proces urbanizacije i prerastanja Banjaluke iz provincije u savremen evropski grad, da se zaustavi dalje propadanje sela i tiho iseljavanje naroda u Srbiju i treće zemlje... Ako se ova pitanja uspešno reše i sve ostalo će biti lakše rešivo, sa povoljnim ishodom po srpski narod u BiH.
Vlast koja uspešno rešava razvojne probleme zajednice kojom upravlja time automatski krči put i za njen bolji status. Zato bi bolje bilo da vlasti i javnost Republike Srpske svoju pažnju ubuduće mnogo više koncentrišu na pomenute stvari, a ne na to šta o Srbima i njihovom entitetu pričaju tamo neki Sulejman, Haris ili reis. Jer, te su priče ionako namenjene pre svega ušima i svesti bošnjačkog naroda, pa ukoliko je njegovoj javnosti do njih stalo neka ih i dalje sluša, ako hoće i više nego do sada. Kao što su, uostalom, i priče tih istih o nekakvoj multi... multi... državi namenjene prevashodno inostranoj javnosti, gde ih s "velikim žarom" prihvataju samo oni koji se za to prethodno dobro izlobiraju (tj. potplate). I ako su već te priče (a jesu) namenjene ponajviše nekom drugom a ne Srbima, onda ni javnost Republike Srpske nema razloga da se na njih puno osvrće, mada je logično da vlasti tog entiteta sve to pomno prate i povremeno od uticajnih faktora međunarodne zajednice u BiH zahtevaju da primereno reaguju na bilo čije neodmerene istupe.
Dakle, ne bi trebalo da se Srbi (svuda gde ih još ima) mnogo zanimaju za tuđe manipulante nacionalnim osećanjima već da više nego do sada povedu računa o sebi i spreče "mangupe iz svojih redova" da manipulišu njihovim nacionalnim osećanjima. To se u ovom slučaju najpre odnosi na one koji za Republiku Srpsku govore da je srpska svetinja. To nije tačno. Ali, postojanje srpskog entiteta u okviru BiH jeste legitiman interes za koji se treba boriti racionalnim argumentima i pri tom ne bežati od sučeljavanja s istima ako nude neku alternativu koja bi bila prihvatljiva i za srpsku stranu u toj zemlji.
  Zoran Kovačević
 
Šta čitate
Republika
Copyright © 1996-2006 Republika