Manipulisanje nacionalnim osećanjima
Igranka bez prestanka
Ne bi trebalo da se Srbi (svuda gde
ih još ima) mnogo zanimaju za tuđe manipulante nacionalnim osećanjima
već da više nego do sada povedu računa o sebi i spreče "mangupe iz
svojih redova" da manipulišu njihovim nacionalnim osećanjima
Tokom poslednje decenije prošlog veka, u svim državama na prostoru bivše
Jugoslavije, vladajuće oligarhije su, uz značajnu pomoć intelektualno-političkih
elita, a zarad svojih uskih interesa, bezočno manipulisale nacionalnim osećanjima
svojih podanika. Ceh su platili sami narodi, odnosno širi slojevi stanovništva
unutar svake etničke grupacije. Srpske vlasti i elita prednjačili su u manipulacijama
i agresivnom ispoljavanju nacionalizma. A epilog toga je da su upravo Srbi
u tim dešavanjima izvukli najdeblji kraj, iako niko nema razloga da se smatra
pobednikom. Kao što ne postoje objektivni razlozi zbog kojih bi bilo ko
trebalo da za ratna stradanja, a pogotovo poratne nevolje, svoje nacije
i države, više okrivljuje političke i društvene faktore drugih nacija nego
svoje, a ponajmanje da za to optužuje cele narode.
Posle silaska sa vlasti nekih neprikosnovenih političara i glavnih krivaca
za širenje nacionalizma i nedavni rat u BiH i njenom okruženju, pojavila
se pre 5-6 godina nada da će se na tim prostorima brže prevladavati negativne
naslage prošlosti, i u tom kontekstu oslabiti etničke tenzije i manipulacije
na toj osnovi, a politika više okrenuti rešavanju egzistencijalnih problema
društva i samih građana. Istini za volju, zapaža se blagi pomak u tom smeru,
ali je sve to nekako sporo, nepotpuno i neiskreno. Osnovni razlog za to
je što mnogi političari veruju da je nacionalizam osnovno pogonsko gorivo
koje se na ovim prostorima može i dalje koristiti kao efikasno sredstvo
za osvajanje i očuvanje vlasti. Nažalost, to je tačno i prisutno je svuda,
a ponajviše u BiH, gde nema bitnih razlika između stranaka jasne nacionalne
orijentacije i onih koje se deklarišu kao socijaldemokratske.
Najbolju potvrdu navedenog predstavljala je predizborna kampanja uoči nedavnih
parlamentarnih izbora u toj zemlji. Umesto da se akcenat stavi na rešavanje
onih pitanja od kojih zavisi svakodnevni život ljudi - s obzirom da je ekonomska
i socijalna situacija u toj zemlji izuzetno loša - u središtu pažnje tokom
te kampanje, u nastupima svih značajnijih stranaka, bilo je nacionalno pitanje,
a pre svega odnos prema ustavnom uređenju BiH. Dakle, nastavila se "igranka
bez prestanka". Strasti su podgrejavane kroz razne manipulacije s nacionalnim
predznakom, najčešće tako da dok su jedni nešto proklinjali, drugi su se
baš u to zaklinjali. A rezultati su i ovaj put pokazali da je to karta na
koju se isplati igrati, jer je najviše glasova dobijeno na liniji etničke
polarizacije, oko toga ko je za i protiv dejtonskog Ustava, a ne na osnovu
razlika u programima i debatama na teme iz ekonomsko-socijalne sfere života.
Paradoks je utoliko veći što su upravo na pregrejanoj nacionalnoj retorici
bolje rezultate ostvarile stranke socijaldemokratske orijentacije.
Najviše žustrih reči tokom te kampanje ispoljeno je oko toga šta je i treba
li i dalje da postoji Republika Srpska. Znamo da je ona praktično nastala
u ratu za jugoslovensko nasleđe (1991/92-1995) i tokom njegovog trajanja
delovala kao filijala tadašnjeg beogradskog režima. Ali je formalno priznata
Dejtonskim sporazumom krajem 1995. godine i od tada (bi trebalo da) deluje
kao jedan od dva entiteta u sklopu dejtonske BiH. Međutim, činjenica je
da, otkako postoji, Republika Srpska više lebdi, kao čardak ni na nebu ni
na zemlji, nego što egzistira na realnoj osnovi. Za srpske nacionaliste
je to od 1992. godine "faktički oslobođena srpska zemlja, koja je prvo
morala da vodi otadžbinski rat, da bi od 1995. samo formalno i privremeno
ušla u sastav susedne BiH", dok je za bošnjačke nacionaliste to "neodvojivi
dio cjelovite i suverene BiH pod privremenom okupacijom srbo-ćetnićkog agresora".
Nedoumica oko toga šta je i hoće li se taj entitet jednom već "prizemljiti"
ili će konačno "odleteti na nebo", ili možda u "tuđu avliju",
po svoj prilici neće još dugo trajati, a u krajnjem slučaju i nije ni u
čijem interesu da potraje.
Eventualno preseljenje Republike Srpske u carstvo nebesko nije u srpskom
interesu, mada bi se i taj "gubitak" nekako preboleo i pod određenim
uslovima, uz saglasnost srpske strane, mogao prihvatiti a da se to ne doživi
kao poraz srpske politike i udar na interese srpskog naroda u BiH. Sve je
stvar dogovora. To je jedini metod za postizanje sporazuma o trajnijem modelu
uređenja BiH, kada po usvajanju već dogovorenog paketa ustavnih promena
dođe na dnevni red njihov nastavak, gde će se poseban akcenat staviti na
organizovanje tzv. srednjeg nivoa vlasti. Ako postoji dobra volja kod svih
relevantnih faktora da BiH treba da bude funkcionalna, sekularna i decentralizovana
država - svih njenih građana i tri konstitutivna naroda - onda je dogovor
oko konkretnog oblika decentralizacije tek tehničko pitanje. Skoro da je
svejedno hoće li to biti
dvoentitetska ili država sastavljena od 6-7 autonomnih jedinica.
Srpski narod u BiH nema nikakve koristi od toga što se većina njegovih
političara zaklinje na odanost Republici Srpskoj i stalno ponavlja
kako je ona nepromenljiva kategorija. To su već pomalo i "zloslutni"
nagoveštaji. Jer, iskustvo nam govori da sve ono u šta se srpski
političari zaklinju i proglašavaju za srpske svetinje već u tom
|
|
|
Iskustvo nam govori da sve ono
u šta se srpski političari zaklinju i proglašavaju za srpske svetinje
već u tom momentu biva napola izgubljeno za Srbe kao narod
|
|
momentu biva napola izgubljeno za Srbe kao narod. Setimo se samo zaklinjanja
u Srpsku Krajinu i priče o Jasenovcu kao "najvećem srpskom gradu",
pa o Kosmetu kao svetoj srpskoj zemlji, o Crnoj Gori kao srpskoj Sparti,
o Makedoniji kao Staroj Srbiji... A sada je sve to za Srbiju inostranstvo,
a za mnoge Srbe zavičaj iz kojeg su nedavno proterani ili se sami iselili.
Na drugoj strani, srpski narod ne treba da se plaši priča nekih političara
i verskih dostojanstvenika iz susednog entiteta o "zločinačkom i genocidnom
karakteru" Republike Srpske i njihovoj nameri da je ukinu, a BiH pretvore
u "kuću sa jednim domaćinom". Nema od toga ništa. Takvih se ne
treba bojati jer ovakvim i sličnim, a u suštini praznim i za unutrašnje
potrebe izrečenim izlivima patriotizma na antisrpskoj osnovi Srbima se ne
može mnogo nauditi. Takvi istupi su u stvari ostaci nečega što je trebalo
zajedno s minulim vekom da bude zauvek zakopano, a ostalo je na snazi samo
zato što još može da donosi glasove na izborima i snažan uticaj u jednom
istraumiranom i nezrelom društvu.
Za interese srpskog naroda i entiteta u BiH od ključnog je značaja da se
u narednom četvorogodišnjem periodu, do sledećih parlamentarnih izbora,
na području Republike Srpske okonča proces privatizacije, ali tako da to
rezultira porastom proizvodnje i broja zaposlenih, da se kriminal i korupcija
značajno smanje, da se realizuju neki kapitalni projekti u oblasti saobraćaja
i energetike, da se znatno povećaju ulaganja u turizam, da se ubrza proces
urbanizacije i prerastanja Banjaluke iz provincije u savremen evropski grad,
da se zaustavi dalje propadanje sela i tiho iseljavanje naroda u Srbiju
i treće zemlje... Ako se ova pitanja uspešno reše i sve ostalo će biti lakše
rešivo, sa povoljnim ishodom po srpski narod u BiH.
Vlast koja uspešno rešava razvojne probleme zajednice kojom upravlja time
automatski krči put i za njen bolji status. Zato bi bolje bilo da vlasti
i javnost Republike Srpske svoju pažnju ubuduće mnogo više koncentrišu na
pomenute stvari, a ne na to šta o Srbima i njihovom entitetu pričaju tamo
neki Sulejman, Haris ili reis. Jer, te su priče ionako namenjene pre svega
ušima i svesti bošnjačkog naroda, pa ukoliko je njegovoj javnosti do njih
stalo neka ih i dalje sluša, ako hoće i više nego do sada. Kao što su, uostalom,
i priče tih istih o nekakvoj multi... multi... državi namenjene prevashodno
inostranoj javnosti, gde ih s "velikim žarom" prihvataju samo
oni koji se za to prethodno dobro izlobiraju (tj. potplate). I ako su već
te priče (a jesu) namenjene ponajviše nekom drugom a ne Srbima, onda ni
javnost Republike Srpske nema razloga da se na njih puno osvrće, mada je
logično da vlasti tog entiteta sve to pomno prate i povremeno od uticajnih
faktora međunarodne zajednice u BiH zahtevaju da primereno reaguju na bilo
čije neodmerene istupe.
Dakle, ne bi trebalo da se Srbi (svuda gde ih još ima) mnogo zanimaju za
tuđe manipulante nacionalnim osećanjima već da više nego do sada povedu
računa o sebi i spreče "mangupe iz svojih redova" da manipulišu
njihovim nacionalnim osećanjima. To se u ovom slučaju najpre odnosi na one
koji za Republiku Srpsku govore da je srpska svetinja. To nije tačno. Ali,
postojanje srpskog entiteta u okviru BiH jeste legitiman interes za koji
se treba boriti racionalnim argumentima i pri tom ne bežati od sučeljavanja
s istima ako nude neku alternativu koja bi bila prihvatljiva i za srpsku
stranu u toj zemlji.
 |
|
Zoran Kovačević |
|