|
Godina XVIII (2006)
|
1. nov - 31. dec 2006.
|
 |
|
|
Republika
|
OGLEDI
|
|
|
|
|||||||||||||||||||||||||
|
Personalizacija i privatizacija Da su ideolozi tranzicije, u pogledu transformacije vlasništva, jasno razlikovali personalizaciju i privatizaciju i da su prvoj dali prioritet, u Jugoslaviji bi bio nastao jedan personalistički tj. vrlo pravedan, socijalno odgovoran, human, tržišno orijentisan i vrlo dinamičan ekonomski sistem
"Insajderska privatizacija" je dosta često korišćen eufemizam
kojim se pokrivaju dva bitno različita procesa transformacije vlasništva
iz jednog oblika u drugi ili u druge. Jedan je prodaja i/ili poklanjanje
nekog subjekta transformacije u društvenoj ili javnoj svojini (a faktički:
u najvećoj mjeri u državnoj, djelimično u svojini poslovodstva, a pomalo
i u svojini zaposlenih) njegovom poslovodstvu i na taj način pretvaranje
menadžera u vlasnike. Drugi je njegova cjelovita ili djelimična prodaja
ili poklanjanje svima zaposlenima u tom subjektu i time pretvaranje svih
zaposlenih u suvlasnike. Zakoni o svojinskoj transformaciji, koji su usvajani u državama nastalim raspadom Jugoslavije, predviđali su mogućnost kako autsajderske (od strane domaćih i inostranih pravnih i fizičkih lica), tako i insajderske privatizacije i personalizacije u raznim njihovim kombinacijama i uz preovladavanje jedne od njih. U jednim slučajevima preovladavala je autsajderska u korist stranih, u drugim u korist domaćih subjekata, dok je u trećim slučajevima bila naglašeno zastupljena personalizacija (na primjer, u Sloveniji). Šire gledano, pak, vidimo da danas personalizaciju državnog sektora, tj. prodaju i/ili poklanjanje državnih preduzeća zaposlenima u njima, predviđaju zakonodavstva pedesetak zemalja u tranziciji i ekonomski manje razvijenih zemalja. Primitivni predstavnici novih vlasničkih kvazielita u balkanskim zemljama napadaju personalizaciju kao "naivan" i "populistički" koncept, kojem upućuju više krupnih prigovora. Prvi prigovor je bio da će zaposleni, postavši suvlasnici, ostvarenu dobit kanalisati u zarade pa tako neće biti novih investicija i povećanja proizvodnje. To se, međutim, pokazalo netačnim, jer su u mnogim slučajevima zaposleni (čije se učešće u vlasništvu kretalo između 10 i 100%) pristajali na privremeno zamrzavanje ili smanjivanje zarada i znatno produžavanje radnog vremena dok se preduzeće ne izvuče iz teškoća i modernizuje. Drugi je bio da će djelimična ili potpuna personalizacija državnih (društvenih i javnih) preduzeća zadržati stara, birokratizovana poslovodstva što se pokazalo samo djelimično tačnim i to uglavnom u slučajevima kada su poslovodstva bila uspješna pa nije bilo ni potrebe da se zamjenjuju, dok su neuspješna brzo smjenjivana i na njihova mjesta dovođena nova. Treći prigovor je bio da će susvojina zaposlenih onemogućiti otpuštanje neodgovornih, nekvalifikovanih i suvišnih zaposlenih, ali se u većini slučajeva rješenje problema našlo u mijenjanju ponašanja, dokvalifikaciji i prekvalifikaciji zaposlenih, a u nekim slučajevima i otpuštanju. Četvrti prigovor je bio da će personalizacija tj. uvođenje u vlasništvo svih zaposlenih obeshrabriti priliv stranog kapitala, ali je i taj prigovor otklonila sama praksa - strani kapital je imao više povjerenja u personalizovana nego u državna, a često više nego u privatna preduzeća, i priticao u njih u rastućem obimu (primjer Čilea). Peti prigovor je bio da se personalizacijom, u slučaju uspješnih preduzeća, državna (društvena) svojina pretvara u grupnoprivatnu, ali se to moglo vrlo lako izbjeći kroz
Kada su pak posrijedi ekonomski razvijene zemlje i u njima je proces jačanja privatnog sektora na račun državnog ili ličnog uglavnom završen, a u toku je obrnut proces - jačanje ličnog na račun privatnog. Prvo, to je posljedica strukturnih promjena u proizvodnji tj. širenja tercijarnog i kvartarnog sektora u kojima mnogo manje dolazi do izražaja ekonomija obima nego u sekundarnom. Drugo, u stalnom je porastu postotak zaposlenih koji, uz manje ili veće diskonte, kupuju dionice preduzeća u kojima rade. Treće, nije više rijedak slučaj da bankrotirane privatne i državne kompanije otkupljuju njihovi zaposleni, a ima i slučajeva, naročito u Skandinaviji, da ostarjeli vlasnici, koji ostanu bez potomstva, svoje kompanije poklanjaju svojim
Upravo zato ona i postoji otkako postoji ljudsko društvo, tj. najstariji i najtrajniji je oblik svojine koji postoji u svakoj zemlji, u svim vremenima i svim društvenim sistemima. Problem je samo što je rijetko kada bila ili ostala dominantan oblik u svim oblastima ekonomskog života! Danas je apsolutno dominantan oblik svojine u svim republikama bivše Jugoslavije u tri važna elementa ekonomskog bogatstva i to su: znanje, stanovi i kuće, kao i zemlja na selu, a možda, uskoro, i u gradu. Mada se i lična svojina najčešće naziva privatnom, samo je ona prava suprotnost privatnoj, a ne državna ili društvena, jer se one, najčešće, pretvaraju u birokratsku tj. grupnu privatnu svojinu, pogotovu ako je društvo nedemokratski organizovano. Ovdje, međutim, ne treba izgubiti iz vida i činjenicu da lična svojina, bilo pojedinačna, bilo udružena, nije najbolji oblik svojine u svim oblastima već je to u nekim oblastima društvena ili javna (državna). Jedan dio ekonomske infrastrukture treba da ostane u državnoj svojini, jer je privatizacija javnih preduzeća koja su monopoli često vrlo rizična (može se desiti da radnici daju trećinu svoje zarade samo za vodu ako se privatizuje vodosnabdijevanje, kao što je to bio slučaj u nekim latinoameričkim zemljama!). Zato nije isključeno da bi i personalizacija (a ne samo privatizacija) državnih monopola bila rizična! Državni monopoli su, naime, ponekad prilično bezopasni u poređenju sa privatnim ili, eventualno, personalnim! Jer, treba imati u vidu da u društvu, pored ličnih i privatnih (pojedinačnih i grupnih), djeluju i opštedruštveni interesi, pa je za njihovu realizaciju potrebna kako lična i privatna (pojedinačna i grupna), tako i opštedruštvena inicijativa! U toku Drugog svjetskog rata jugoslovenski komunisti su imali dva glavna, jasno proklamovana cilja: 1) oslobođenje zemlje od stranih okupatora i 2) davanje zemlje seljacima i tvornica radnicima. Prvi cilj je ostvaren uz pomoć saveznika, ali najviše vlastitim snagama kroz Narodnooslobodilačku borbu. Drugi cilj, međutim, nije ostvaren. Nakon rata, umjesto obećane personalizacije, izvršena je etatizacija. Prvo je kroz agrarnu reformu oduzeta privatna svojina nad krupnim posjedima i zemlja je manjim dijelom personalizovana (data sitnim obrađivačima), a većim dijelom data je državnim dobrima. U slijedećoj fazi, i sitni posjed koji je bio u ličnoj svojini seljaka etatizovan je kroz nasilnu kolektivizaciju i stvaranje zemljoradničkih zadruga. Pošto je etatizacija sitnog posjeda imala katastrofalne posljedice po proizvodnju i društvenu klimu na selu, od nje se odustalo i ponovo je izvršena personalizacija tj. zemlja je vraćena
Samoupravljanje je bilo dobra ideja, ali samo kao škola i prvi korak u smjeru davanja preduzeća zaposlenima tj. u smjeru personalizacije. Jugoslovenski komunisti su, međutim, ostali na tom prvom koraku. Obmanuli su zaposlene i nisu htjeli da preduzeća predaju zaposlenima (i strateškim fondovima: zdravstvenom, obrazovnom i naučnom, penzionom i socijalnom). Samoupravljanje se, velikim dijelom, pretvorilo u farsu: zaposlenima se pružala iluzija da oni odlučuju o svojoj sudbini i sudbini preduzeća, a u stvarnosti su sve ključne poluge odlučivanja ostale u rukama partijske birokratije. Postavlja se pitanje: zašto su jugoslovenski komunisti prvo obmanuli i seljake i radnike, a onda grešku, samo donekle, ispravili samo u slučaju seljaka? Razloga za to ima više, ali ovdje ćemo pomenuti dva glavna, od kojih je jedan ideološke, a drugi interesne prirode. Kada je posrijedi ideologija, jugoslovenski komunisti su, slično ostalim komunistima, u Karlu Marksu našli glavni izvor inspiracije za svoju ideologiju, politiku i praksu. Kada su posrijedi svojinski odnosi, pak, Marks je napravio dvije fatalne greške, od kojih je jedna semantičke, a druga suštinske prirode. Naime, Marks je dva antipodna oblika svojine, kao što su lična i privatna, označio isto - kao privatnu i tako svoj odijum i odijum ranih socijalista prema privatnoj svojini proširio i na ličnu. Iako je uočavao suštinsku razliku između ova dva oblika svojine on ju je terminološki minimizirao pa je ličnu nazivao "individualnom privatnom svojinom", a privatnu "kapitalističkom privatnom svojinom". Marks je, dakle, ličnu podveo pod privatnu, dok su građanski ekonomisti privatnu podvodili pod ličnu, a i jedno i drugo je bilo velika greška! Druga Marksova greška je njegovo mišljenje da ličnu svojinu nad sredstvima za proizvodnju treba uništiti. On u Kapitalu, na primjer, piše: "Radnikovo privatno vlasništvo na njegovim sredstvima za proizvodnju jeste osnova sitne radinosti... za ovaj način pretpostavka je rasparčanost zemlje i ostalih sredstava za proizvodnju... Htjeti ovjekovječiti ovaj način proizvodnje (kojem Marks ne daje nikakav poseban naziv! - prim. naša) značilo bi, kako s pravom kaže Peker (Pequeur), dekretirati opštu osrednjost... On mora biti uništen i biva uništen" (Kapital, Svezak I, Kultura, Zagreb 1952, str. 682). Marks je, očito, nasjeo na Pekerova shvatanja, po svoj prilici zato što je imao na umu prednosti industrijske nad manufakturnom proizvodnjom, a gubio iz vida da se i lična svojina, isto kao i privatna, može udruživati, te na taj način obezbjeđivati krupna proizvodnja i ostvarivati ekonomija obima! On ni u snu nije predviđao da će 150 godina poslije objavljivanja Kapitala, čak i u ekonomski najrazvijenijim
Odbijanje jugoslovenskih komunista da preduzeća predaju zaposlenima i strateškim fondovima (što se ponekad, mada vrlo stidljivo, predlagalo), pored pomenutih ideoloških razloga, bilo je i interesno motivisano, jer partijska birokratija nije pristajala da izgubi ekonomsku moć, što bi se neizbježno desilo da je preduzeća predala zaposlenima. Taj svoj stav je opravdavala odijumom prema "grupnoj" svojini, ne hajući mnogo što bi sve te grupe, uzete zajedno, bili milioni čestitih, marljivih i skromnih ljudi čijim znanjem, znojem i odricanjima su i izgrađivana mnoga preduzeća, a prećutkujući činjenicu da je upravo "društvena" svojina, u odsustvu demokratije, u stvari, bila oblik uskogrupne svojine povlašćenog sloja partijske birokratije. Paradoks svoje vrste je okolnost da se personalizaciji državnih (društvenih) preduzeća najenergičnije suprotstavljao jedan Slovenac (Edvard Kardelj), a da je, u devedesetim godinama prošlog stoljeća, u procesu ekonomske tranzicije, upravo Slovenija otišla dalje nego ijedna bivša jugoslovenska republika u personalizaciji državne svojine, i zahvaljujući, pored ostalog, i toj činjenici, ostala ekonomski i socijalno najuspješnija! Iz pomenuta dva glavna razloga (a ima i drugih, uključujući tu i neznanje naučne, ideološke i političke elite), jugoslovenski komunisti (a i komunisti istočnoevropskih zemalja) su propustili jedinstvenu istorijsku priliku da "državnu", "društvenu" i "javnu" (u stvari, partijsko-birokratsku) svojinu, bez krvi i suza, transformišu u pojedinačnu ili udruženu ličnu svojinu zaposlenih (sa precizno određenim udjelima svakog zaposlenog u vlasništvu) što bi, zajedno sa ličnom svojinom nad znanjem, stanovima u gradu i zemljom na selu, omogućilo nastanak jednog superiornog ekonomskog i ukupnog društvenog sistema koji je mogao da bude prirodan nastavak mirne evolucije etatizma u personalizam. Dok je komunistička eksproprijacija pogodila manjinu (mada prilično brojnu, čija je imovina bila samo djelimično plod znanja, znoja i odricanja te manjine) i bila bar djelimično legitimna i, uglavnom, zasnovana na odgovarajućim zakonima, tranzicijska eksproprijacija je pogodila značajnu većinu (a u korist šake novobogataša), odnosila se na ekonomsko bogatstvo koje je bilo najviše plod znanja, znoja i odricanja te većine, i bila u velikoj mjeri nelegitimna i vrlo često i protivzakonita! Empirijska istraživanja, vršena prije dvadesetak godina u SAD i zapadnoj Evropi, pokazala su da u datom tržišnom ambijentu ekonomska efikasnost uopšte ne zavisi od oblika svojine već od nekih drugih činilaca! Ta istraživanja, naime, pokazala su da u gotovo svakoj zemlji postoje kako uspješna, tako i neuspješna preduzeća, kako u privatnoj, tako i državnoj i u svojini zaposlenih! Zato se kao ključno postavilo pitanje: šta je to zajedničko kod svih uspješnih, nezavisno od oblika svojine? Utvrdilo se da su to dva ključna činioca: 1) lični kvaliteti onih koji vode preduzeća, bez obzira da li su to bili vlasnici, suvlasnici ili najmljeni menadžeri i 2) doprinos zaposlenih unaprijeđenju procesa rada i njihovo učešće u pripremanju i donošenju odluka. Zato privatizacija u zemljama u tranziciji nije mogla imati za glavni racionalan cilj povećanje ekonomske efikasnosti već neke druge ciljeve. Prvo, elite vlasti i poslovodne elite u zemljama u tranziciji vidjele su u privatizaciji državne svojine priliku da se pretvore u elite vlasnika. Ne raspolažući finansijskim sredstvima potrebnim za kupovinu preduzeća one su, s jedne strane, vještački izazivale uništavanje, krize i stečaje preduzeća i time obezvređivanje njihove imovine (što se na razini privrede kao cjeline manifestovalo kao tranziciona kriza) i onda, često, kupovine tih preduzeća u bescijenje, a s druge strane, one su kroz razne malverzacije i korupciju dolazile do kritične mase finansijskih sredstava potrebnih za kupovinu preduzeća. Drugi način obezbjeđivanja kritične mase kapitala za kupovinu obezvrijeđenih preduzeća ili za osnivanje novih bila je ratna pljačka koju je obavljao društveni talog, a kojoj su elite vlasti "kumovale" i kroz složen sistem kanala u njoj učestvovale ili se njome na razne načine okoristile. Tako se privatizacija našla u vrlo prisnoj interakciji sa kriminalizacijom, jer su jedna drugu podsticale i hranile, a u nizu
Proces privatizacije obogaćen je, međutim, i jednim neobičnim fenomenom - prodajama, i to najčešće stranom kapitalu, u znatnoj mjeri personalizovanih preduzeća. Zaposleni koji su, u većoj ili manjoj mjeri, postali suvlasnici nekih vrlo uspješnih preduzeća, prodali su svoje akcije stranom partneru i tako svoj personalistički tj. partnerski status zamijenili najamnim odnosom. Postavlja se pitanje: zašto? Teško je reći da li su personalizovana preduzeća bila uspješna zato što su bila personalizovana ili su personalizovana zato što su bila uspješna, ali je činjenica da su zaposleni i penzioneri tih preduzeća (kao što su u Srbiji, na primjer, Apatinska pivara, Hemofarm, Duvanska industrija Niš, Beočinska cementara i druga) sa zadovoljstvom ta preduzeća prodali. To zadovoljstvo se može objasniti većim brojem činilaca. Prvo, poslovodstva tih preduzeća bila su naklonjena svojim zaposlenima pa su blagovremeno podijelila besplatne akcije i omogućila kupovine dodatnih pod povoljnim uslovima, tako da su zaposleni došli u posjed značajnih paketa akcija. Drugo, nenavikli da svoju imovinu drže u akcijama, većina zaposlenih vidjela je u gotovom novcu mnogo veću sigurnost, a i mogućnost da brzo ostvari mnoge svoje želje i prohtjeve. Treće, uspješna preduzeća su prodavana, uglavnom, kompanijama iz razvijenih zapadnih zemalja tj. zemalja sa modernim menadžmentom, modernim radnim zakonodavstvom, jakim sindikatima, razvijenom socijalnom i ekološkom politikom, što je sve zaposlenima davalo određene garantije u pogledu sigurnosti posla, visine zarada i otpremnina i zaštite njihovih prava. Svi ti činioci doprinijeli su da se zamjena suvlasničkog, partnerskog odnosa najamnim ne doživljava tragično, pogotovu što se većina zaposlenih u sličnim preduzećima našla u sličnom statusu tj. u najamnom odnosu. Tako se krug svojinske transformacije jednog broja uspješnih preduzeća: državna (društvena) svojina-lična svojina-privatna svojina brzo zatvorio! Istina, mnoga druga, više ili manje personalizovana preduzeća, nisu, bar do sada, izrazila želju da se prodaju tj. da se privatizuju.
Nakon što su se i komunizam i socijalizam pokazali kao utopije, a realno ispoljili bilo kao meki etatizam (titoizam u Jugoslaviji od početka pedesetih i tengizam počev od kraja sedamdesetih godina u Kini) ili surovi etatizam (staljinizam i maoizam), tj. kao blaže ili surovije diktature ili tiranije vrhova partijske birokratije, personalizam bi se dokazao kao jedina realna mogućnost postojanja i normalnog funkcionisanja jednog gotovo besklasnog društva, kao osnova istinske demokratije, pune slobode, inicijative i stvaralaštva gotovo svih. Međutim, umjesto obećane personalizacije, prvo se provodila etatizacija kroz podržavljenje sredstava za proizvodnju, a onda njihova privatizacija i reprivatizacija (kroz restituciju). Privatizacija (uz marginalno prisustvo personalizacije), pak, zbog ambijenta i načina na koji se provodila, neizbježno je dovela do prevelike kriminalizacije i varvarizacije društava u tranziciji. Proći će mnoge godine, platiće se prevelika cijena da bi se shvatilo da je postojala i da je bila nadohvat ruke jedna jedina realna i racionalna alternativa etatizmu i da to nisu bili ni komunizam, ni socijalizam, ni kapitalizam, već personalizam! Razumije se, personalizam kao dominantan, a u simbiozi sa kapitalizmom, etatizmom, komunizmom i socijalizmom u mjeri i u onim sferama u kojima su oni nužni i poželjni. Jer, svi ekonomski sistemi su različite mješavine raznih podsistema, a veliki sistem dobija ime po podsistemu koji je dominantan! |
|||||||||||||||||||||||||||
| |||||||||||||||||||||||||||
