Nema materijalnih dokaza, ali nema
ni sumnje da u Srbiji, duže od jedne decenije, deluje jedno neformalno
ali dominantno, više tajno nego javno udruženje, iznad ali ne i izvan
političkih partija i legalnih centara moći, koje kao nevidljiva, ali
delotvorna antievropska i antireformska volja drži Srbiju za dušu i
gušu, određuje koji interesi se moraju zaštititi i koje se istine ne
smeju obelodaniti
|
Ako ne razumeš šta se pre tebe
događalo, večito ćeš ostati dete.
|
|
|
Ciceron, pre dva milenijuma
|
 |
Sutradan nakon pobedničkog Oktobra - možda uz saglasnost DOS-a, ali svakako
bez njegovog javnog protivljenja - Vojislav Koštunica je kategorično izjavio
da odbacuje revolucionarne
metode... da
neće biti revanšizma...
da
ne sme biti ni pobednika ni pobeđenih.
Obećanje je ispunjeno: ciljevi Miloševićeve politike zaista ni do sada
nisu u celosti odbačeni, a opredeljenje za temeljite reforme još nije
nepovratno pobedilo. Kategorično i nedvosmisleno diferenciranje pobedničke
demokratije od poraženog socijal-radikalizma ni do danas se nije dogodilo.
A čime je u stvari pobunjena demokratska Srbija bila motivisana kad je
5. oktobra rušila Miloševića? Nije se pobunila protiv "antisrpske
zavere", "novog svetskog poretka", ni protiv "Haške
potere za srpskim junacima", ni protiv crnogorske težnje za nezavisnošću,
pa čak ni protiv "otimanja srpskog Kosova". Pobunila se protiv
celokupne upropastiteljske politike Miloševićeve crveno-crne koalicije,
koja je uvukla Srbiju u materijalnu bedu, izolaciju i sukob sa celim svetom.
Pošto pobeda nedopustivo dugo nije umela da postigne
demokratska
rešenja, povratili su se oni koji su nudili
nacionalna.
Zato se ne treba iznenađivati što je tako brzo došlo do amnestije Milošević-Šešeljeve
koalicije od moralne, političke, pa i sudske odgovornosti za propast Srbije,
i njihovog velikodržavnog projekta, na kojem su se oni podigli, a Srbija
srozala na najniže grane u proteklom veku. Ništa se zatim nije događalo
slučajno. Ni izostanak lustracije, ni
|
povratak svrgnutih, ni razmetljivost ratnih profitera, ni odbijanje
saradnje sa Haškim tribunalom, ni pobuna Crvenih beretki, pa najzad
ni osvetnički atentat na predsednika Vlade.
Uskoro je počelo i obnavljanje Miloševićevih prioriteta. Aktivno
se radilo na podgrevanju ksenofobije, neverice u
|
|
|
|
Politička odgovornost se ne
ogleda samo u sposobnosti da se nađe izlaz iz bezizlaza nego da
se u njega i ne upada
|
|
|
Evropu i svet, osporavanje haških zahteva, paktiranje sa crnogorskom opozicijom,
zaklinjanje u povratak Kosova. Deo zbunjenih i razočaranih pobednika počeo
je da se vraća pobeđenima, koji su u međuvremenu toliko ojačali da su
postali prvorazredna politička činjenica, sa kojom danas vlast obzirnije
računa nego sa svojim oktobarskim saborcima.
Za takav tok događanja nesumnjivu odgovornost snosi srpska politička elita,
intelektualna, partijska, akademska i crkvena; vladajuća i opoziciona.
Krivi su ne samo zato što su obećavali ono što nisu iskreno bili rešeni
i da učine, nego još više što su ogorčili javnost protiv uslova koje postavljaju
Evropa i svet, a zatim se tim izmanipulisanim javnim mnenjem izgovarali
zato što ne čine ono na šta su se obavezali. Takvo ponašanje vodi građane
u nova razočarenja, a lako može da odvede i u nove, ne baš miroljubive
sukobe. Dokazalo se da "fini" nacionalizam nije manje poguban
od onog prostačkog. Možda je i opasniji, jer nije tako očigledan. Ovih
dana se svi oni sabiraju oko vladinog patriotskog programa, traže da se
ni po koju cenu "ne dâ" srpsko Kosovo, željni da zadrže vlast,
kad već ne mogu Kosovo.
Sejanje zavodljivih iluzija je opasan politički posao. Ne sveti se samo
onima koji ih seju. Vladajućima koristi, a građane košta. Takve saveznike
je lako dobiti, ali ih je posle teško odbiti. I ako požele da ih puste,
neće oni pustiti njih.
Zato se ni danas, šest godina kasnije, opet više ne zna ko je jači.
Ponovo se insistira na teritorijalnim pravima kad je u pitanju Kosovo,
a na etničkim, kada je u pitanju Republika Srpska. Patetično se uzvikuje
Kosovo je uvek bilo i uvek će biti u srpskoj
državi. Ta istina je sumnjiva, ali je nesumnjiva istina da Bosna
nikad nije bila deo Srbije, čak ni one najveće, cara Dušana. Slogan: "Gde
god su Srbi - tu je Srbija!" sada lako, kao svoj, mogu da preuzmu
albanski nacionalisti, sa pretenzijama na južne delove uže Srbije.
Politička odgovornost se ne ogleda samo u sposobnosti da se nađe izlaz
iz bezizlaza, nego da se u njega i ne upada. Nema materijalnih dokaza,
ali nema ni sumnje da u Srbiji, duže od jedne decenije, deluje jedno neformalno
ali dominantno, više tajno nego javno udruženje, iznad ali ne i izvan
političkih partija i legalnih centara moći, koje kao nevidljiva, ali delotvorna
antievropska i antireformska volja drži Srbiju za dušu i gušu, određuje
koji interesi se moraju zaštititi i koje se istine ne smeju obelodaniti.
Među njima nema naivnih, ali svakako ni nevinih. Njihove ruke ne povlače
obarače, ali im novac i oružje tura u ruke neko drugi. U domenima koji
njih zanimaju, oni ponovo postaju jači od države, pošto prekratka
Sablja
nije uspela da ih dosegne.
Tek kad Srbija bude umela da razazna
šta je
šta moći će da raspozna
ko je ko
u ovoj zamagljenoj ali stvarnoj "zaveri" protiv civilizacije
i kulture. Setimo se samo kakvu je ulogu imao Zemunski klan u državnim
poslovima, u ratovima, političkim podelama, obračunima i otporu Hagu.
Sudbina Kosova je sada postavljena kao pitanje svih pitanja, nova prilika
za svesrpsko total(itar)no ujedinjavanje. Stvarnost je nešto drugačija.
Ni posle predstojeće "presude" Saveta bezbednosti Kosovo sigurno
neće biti potpuno nezavisno, ali je takođe sigurno da nikad više neće
biti "naše". I neće biti da ga tek sada "gubimo".
Istina je da je Srbija počela da gubi Kosovo kada je Milošević počeo da
rastura federativnu Jugoslaviju, jedinu državu u kojoj je Kosovo moglo
da ostane u njenim granicama. A nastavila je da ga gubi kada je i posle
Oktobra izostao neopoziv raskid sa Miloševićevim velikosrpstvom i ratnim
zločinom. A dosetka da se u novi ustav
neizbrisivim
slovima upiše da je Kosovo neodvojivi deo države Srbije pomoći
će kao bogojavljenska vodica za isceljenje od neizlečive bolesti. Ostaje,
što je mnogo važnije, da se učini sve što je moguće da preostali kosovski
Srbi žive bolje i bezbednije u
uslovno nezavisnom
Kosovu nego što su Albanci živeli u Miloševićevoj Srbiji. A "nametnuto
rešenje", koje neumitno predstoji, takođe će biti nametnuto i Kosovu.
Oko granica na Balkanu biće još mnogo posla, ali ne da se pomeraju, nego
da se uklanjaju. U međuvremenu za nas važi savet: "Pazi sa koje strane
sečeš granu na kojoj sediš". Uzalud robujemo prošlosti a uzvikujemo:
"
Pa šta ima ko da nas prima, mi jesmo Evropa!"...
Pravimo se ludi, igramo se zemljopisa, kao da ne znamo da ovde nije reč
o
geografiji, nego o civilizaciji.
Buđenje nacionalnog i verskog ludila, ksenofobije i lažnog rodoljublja
- najlakši je posao na svetu. Pretenciozni političari stiču poene na patriotskim
obećanjima, a onda ih gube, jer moraju da ih iznevere - ukoliko u međuvremenu
ne uspe uveravanje da su za neuspehe svi drugi krivi. Mesto u raju ne
stiče se guranjem drugih u pakao. Dopustili smo da danas o Kosovu demagoški
arbitrira šovinistički apsolutizam, netrpeljiv prema svakom protivljenju.
Zaklinju nas na maksimalističko rešenje, pa za njega ili da svi izginemo
ili, ako ne uspe, da se svi samopoubijamo: ako nisi sa nama ti si protiv
Srbije, ako si i Srbin, onda si izdajnik, ako nisi pravoslavac, onda si
ustaša. Nečiji plaćenik, svakako. Praznina do vrha ispunjena patriotizmom!
Sa sadašnjim nacional-radikalizmom Srbija osigurava još jedan svoj neuspeh.
Sve se sme želeti i pokušavati, ali samo jedno će se dogoditi.
I
pad je let, dok se ne dotakne tlo. Srbija se zbog Kosova ponovo
uputila nebeskim stazama, na kojima Bog i Čovek ne mogu biti na istoj
strani. Ako se stalno događa nešto što nam ne odgovara, onda smo ili pogrešno
hteli ili pravo nismo umeli. U oba slučaja smo sopstveni problem. Ko ne
ume da vidi šta se na kraju mora dogoditi bolje je da se bavi nekim drugim,
manje sudbonosnim poslom.