homepage
   
Republika
 
Zbivanja
Arhiva
O nama
About us
mail to Redakcija
mail to web master
 

 

 

Jači od države

Nema materijalnih dokaza, ali nema ni sumnje da u Srbiji, duže od jedne decenije, deluje jedno neformalno ali dominantno, više tajno nego javno udruženje, iznad ali ne i izvan političkih partija i legalnih centara moći, koje kao nevidljiva, ali delotvorna antievropska i antireformska volja drži Srbiju za dušu i gušu, određuje koji interesi se moraju zaštititi i koje se istine ne smeju obelodaniti

Mirko Tepavac

Ako ne razumeš šta se pre tebe događalo, večito ćeš ostati dete.

Ciceron, pre dva milenijuma
Sutradan nakon pobedničkog Oktobra - možda uz saglasnost DOS-a, ali svakako bez njegovog javnog protivljenja - Vojislav Koštunica je kategorično izjavio da odbacuje revolucionarne metode... da neće biti revanšizma... da ne sme biti ni pobednika ni pobeđenih. Obećanje je ispunjeno: ciljevi Miloševićeve politike zaista ni do sada nisu u celosti odbačeni, a opredeljenje za temeljite reforme još nije nepovratno pobedilo. Kategorično i nedvosmisleno diferenciranje pobedničke demokratije od poraženog socijal-radikalizma ni do danas se nije dogodilo.
A čime je u stvari pobunjena demokratska Srbija bila motivisana kad je 5. oktobra rušila Miloševića? Nije se pobunila protiv "antisrpske zavere", "novog svetskog poretka", ni protiv "Haške potere za srpskim junacima", ni protiv crnogorske težnje za nezavisnošću, pa čak ni protiv "otimanja srpskog Kosova". Pobunila se protiv celokupne upropastiteljske politike Miloševićeve crveno-crne koalicije, koja je uvukla Srbiju u materijalnu bedu, izolaciju i sukob sa celim svetom. Pošto pobeda nedopustivo dugo nije umela da postigne demokratska rešenja, povratili su se oni koji su nudili nacionalna.
Zato se ne treba iznenađivati što je tako brzo došlo do amnestije Milošević-Šešeljeve koalicije od moralne, političke, pa i sudske odgovornosti za propast Srbije, i njihovog velikodržavnog projekta, na kojem su se oni podigli, a Srbija srozala na najniže grane u proteklom veku. Ništa se zatim nije događalo slučajno. Ni izostanak lustracije, ni

povratak svrgnutih, ni razmetljivost ratnih profitera, ni odbijanje saradnje sa Haškim tribunalom, ni pobuna Crvenih beretki, pa najzad ni osvetnički atentat na predsednika Vlade.
Uskoro je počelo i obnavljanje Miloševićevih prioriteta. Aktivno se radilo na podgrevanju ksenofobije, neverice u

 
Politička odgovornost se ne ogleda samo u sposobnosti da se nađe izlaz iz bezizlaza nego da se u njega i ne upada
Evropu i svet, osporavanje haških zahteva, paktiranje sa crnogorskom opozicijom, zaklinjanje u povratak Kosova. Deo zbunjenih i razočaranih pobednika počeo je da se vraća pobeđenima, koji su u međuvremenu toliko ojačali da su postali prvorazredna politička činjenica, sa kojom danas vlast obzirnije računa nego sa svojim oktobarskim saborcima.
Za takav tok događanja nesumnjivu odgovornost snosi srpska politička elita, intelektualna, partijska, akademska i crkvena; vladajuća i opoziciona. Krivi su ne samo zato što su obećavali ono što nisu iskreno bili rešeni i da učine, nego još više što su ogorčili javnost protiv uslova koje postavljaju Evropa i svet, a zatim se tim izmanipulisanim javnim mnenjem izgovarali zato što ne čine ono na šta su se obavezali. Takvo ponašanje vodi građane u nova razočarenja, a lako može da odvede i u nove, ne baš miroljubive sukobe. Dokazalo se da "fini" nacionalizam nije manje poguban od onog prostačkog. Možda je i opasniji, jer nije tako očigledan. Ovih dana se svi oni sabiraju oko vladinog patriotskog programa, traže da se ni po koju cenu "ne dâ" srpsko Kosovo, željni da zadrže vlast, kad već ne mogu Kosovo.
Sejanje zavodljivih iluzija je opasan politički posao. Ne sveti se samo onima koji ih seju. Vladajućima koristi, a građane košta. Takve saveznike je lako dobiti, ali ih je posle teško odbiti. I ako požele da ih puste, neće oni pustiti njih.
Zato se ni danas, šest godina kasnije, opet više ne zna ko je jači.
Ponovo se insistira na teritorijalnim pravima kad je u pitanju Kosovo, a na etničkim, kada je u pitanju Republika Srpska. Patetično se uzvikuje Kosovo je uvek bilo i uvek će biti u srpskoj državi. Ta istina je sumnjiva, ali je nesumnjiva istina da Bosna nikad nije bila deo Srbije, čak ni one najveće, cara Dušana. Slogan: "Gde god su Srbi - tu je Srbija!" sada lako, kao svoj, mogu da preuzmu albanski nacionalisti, sa pretenzijama na južne delove uže Srbije.
Politička odgovornost se ne ogleda samo u sposobnosti da se nađe izlaz iz bezizlaza, nego da se u njega i ne upada. Nema materijalnih dokaza, ali nema ni sumnje da u Srbiji, duže od jedne decenije, deluje jedno neformalno ali dominantno, više tajno nego javno udruženje, iznad ali ne i izvan političkih partija i legalnih centara moći, koje kao nevidljiva, ali delotvorna antievropska i antireformska volja drži Srbiju za dušu i gušu, određuje koji interesi se moraju zaštititi i koje se istine ne smeju obelodaniti. Među njima nema naivnih, ali svakako ni nevinih. Njihove ruke ne povlače obarače, ali im novac i oružje tura u ruke neko drugi. U domenima koji njih zanimaju, oni ponovo postaju jači od države, pošto prekratka Sablja nije uspela da ih dosegne.
Tek kad Srbija bude umela da razazna šta je šta moći će da raspozna ko je ko u ovoj zamagljenoj ali stvarnoj "zaveri" protiv civilizacije i kulture. Setimo se samo kakvu je ulogu imao Zemunski klan u državnim poslovima, u ratovima, političkim podelama, obračunima i otporu Hagu.
Sudbina Kosova je sada postavljena kao pitanje svih pitanja, nova prilika za svesrpsko total(itar)no ujedinjavanje. Stvarnost je nešto drugačija. Ni posle predstojeće "presude" Saveta bezbednosti Kosovo sigurno neće biti potpuno nezavisno, ali je takođe sigurno da nikad više neće biti "naše". I neće biti da ga tek sada "gubimo". Istina je da je Srbija počela da gubi Kosovo kada je Milošević počeo da rastura federativnu Jugoslaviju, jedinu državu u kojoj je Kosovo moglo da ostane u njenim granicama. A nastavila je da ga gubi kada je i posle Oktobra izostao neopoziv raskid sa Miloševićevim velikosrpstvom i ratnim zločinom. A dosetka da se u novi ustav neizbrisivim slovima upiše da je Kosovo neodvojivi deo države Srbije pomoći će kao bogojavljenska vodica za isceljenje od neizlečive bolesti. Ostaje, što je mnogo važnije, da se učini sve što je moguće da preostali kosovski Srbi žive bolje i bezbednije u uslovno nezavisnom Kosovu nego što su Albanci živeli u Miloševićevoj Srbiji. A "nametnuto rešenje", koje neumitno predstoji, takođe će biti nametnuto i Kosovu.
Oko granica na Balkanu biće još mnogo posla, ali ne da se pomeraju, nego da se uklanjaju. U međuvremenu za nas važi savet: "Pazi sa koje strane sečeš granu na kojoj sediš". Uzalud robujemo prošlosti a uzvikujemo: "Pa šta ima ko da nas prima, mi jesmo Evropa!"... Pravimo se ludi, igramo se zemljopisa, kao da ne znamo da ovde nije reč o geografiji, nego o civilizaciji.
Buđenje nacionalnog i verskog ludila, ksenofobije i lažnog rodoljublja - najlakši je posao na svetu. Pretenciozni političari stiču poene na patriotskim obećanjima, a onda ih gube, jer moraju da ih iznevere - ukoliko u međuvremenu ne uspe uveravanje da su za neuspehe svi drugi krivi. Mesto u raju ne stiče se guranjem drugih u pakao. Dopustili smo da danas o Kosovu demagoški arbitrira šovinistički apsolutizam, netrpeljiv prema svakom protivljenju. Zaklinju nas na maksimalističko rešenje, pa za njega ili da svi izginemo ili, ako ne uspe, da se svi samopoubijamo: ako nisi sa nama ti si protiv Srbije, ako si i Srbin, onda si izdajnik, ako nisi pravoslavac, onda si ustaša. Nečiji plaćenik, svakako. Praznina do vrha ispunjena patriotizmom! Sa sadašnjim nacional-radikalizmom Srbija osigurava još jedan svoj neuspeh.
Sve se sme želeti i pokušavati, ali samo jedno će se dogoditi. I pad je let, dok se ne dotakne tlo. Srbija se zbog Kosova ponovo uputila nebeskim stazama, na kojima Bog i Čovek ne mogu biti na istoj strani. Ako se stalno događa nešto što nam ne odgovara, onda smo ili pogrešno hteli ili pravo nismo umeli. U oba slučaja smo sopstveni problem. Ko ne ume da vidi šta se na kraju mora dogoditi bolje je da se bavi nekim drugim, manje sudbonosnim poslom.
 
Događanja
Republika
Copyright © 1996-2006 Republika