Sto godina borbi za ustav Srbije
|
Jaša M. Prodanović |
|
Prvi pokret za uređenje nove srpske države javio se još u samom početku
Karađorđevog ustanka. Predlog o organizovanju najviših vlasti i određivanju
njihovih dužnosti potekao je od Božidara Grujovića... Grujović je izradio
nacrt toga Saveta i pripremio jednu besedu za prvu skupštinu koja bi bila
sazvana radi organizovanja države. U toj besedi ističe se zakon kao najviša
narodna volja i prvi put se pominje konstitucija,
u smislu uvođenja zakona. U toj besedi govori se još i o obezbeđenju života,
imanja i časti, a završetak besede je hvalospev slobodi... Grujović je hteo
da zakoni svakome bez razlike plemena i vere jamče za pravdu. Zakon treba
da suzbije zločinstva i obuzda samovolju starešina. Zakon ima da bude prvi
gospodar i zapovednik: gospodarima, vojvodama, Savetu, sveštenstvu, vladikama
i svakom malome i velikome. Gde vlada zakon - tu je slobode; gde se zakon
ne sluša tu nema slobode, ni sigurnosti, ni dobra (...)
Savet je imao da zasedava u manastiru Bogovađi. Tu je trebalo 15. VIII 1805.
održati i prvu skupštinu koja bi donela zakone o upravi zemlje. Ali ta skupština
nije održana. Karađorđe je osetio da se radi mimo njega i protiv njega (...)
Karađorđe je smatrao tu skupštinu kao neku vojno-političku zasedu i nije
otišao na nju. Bez njega se, međutim, nije moglo raditi, i skupština se
rasturila bez ikakvog rešenja. (...) a kad je oslobođeno Smederevo, Savet
se tamo preselio... na Skupštini u Smederevu (1805) trebalo
je priznati Savet za najvišu vlast... Karađorđe nije hteo ispustiti
vlast iz ruku. On opkoli sa svojim momcima Skupštinu i doviknu im uvredljivo
da izlaze napolje... Razgovor o Savetu kao najvišoj vlasti nije produžen
i Karađorđeva vlast ostala je kao i ranije ničim ograničena.
Promene ustava u Srbiji nisu vršene po odredbama predviđenim u samim ustavima
i načinom tamo propisanim. Stalno je napuštan pravilan i zakonit put i pribegavalo
se ili obustavljanju postojećeg ustava ili nepravilnim postupcima za koje
nije bilo oslonca ni u ustavu ni u zakonima. (...)
Od prvog srpskog ustava 2. II 1835. pa do poslednjeg od 5. VI 1903. nije
izvršena nikakva delimična promena ustava, mada je palo dosta predloga o
tome. Ustavi su se u nas smenjivali u celini, na način koji smo pokazali
u ovoj knjizi. Samo je ustav od 5. VI 1903. god. donesen pojedinačnim izmenama
ustava od 1888. godine.
Čitav jedan vek trajala je u Srbiji borba između vladalaca i naroda. Vladaoci
su želeli za
sebe punu vlast i smatrali su
narod za podanike a sebe za njegove gospodare.
Predstavnici naroda težili su ograničenju autokratskih prohteva
vladalačkih i proklamovali su da je narod izvor svake
vlasti. Za trajanja ove borbe vršeni su državni udari; gaženi,
obustavljani i ukidani ustavi i zakoni; javljale se bune i zavere;
zavođeni preki sudovi; proglašavana vanredna stanja; zabranjivane
političke stranke; ugušivana štampa; rasterivane Narodne skupštine;
onemogućavani zborovi i dogovori; sprovođeni krvavi i nasilni izbori.
Bilo je žrtava "s obe strane barikade!" Menjane su dinastije
i stradali vladaoci. Knez Miloš je morao napustiti Srbiju, knez
Mihailo je najpre odagnat s prestola a za svoje druge vlade ubijen;
knez Karađorđević je zbačen; kralj Milan prinuđen na abdikaciju;
poslednji Obrenović poginuo je od vojničke zavere koju je narod
odobrio. Stradali su i borci protiv autokratije; jedni su streljani,
drugi
|
|
|
Boško Vukašinović
|
|
osuđivani na robiju, treći izgnani iz zemlje. Rušen je autoritet vladalački,
ali su moralno propadali i politički prvaci i čitave stranke primorane da
se odreknu svojih bitnih načela... Srbija nije imala postupnu evoluciju
u ustavnom razvitku, nego samo nagla podizanja i rušenja. Ustavi su bili
kao kuće na pesku; obarao ih prvi jači politički vetar. Snaga mnogih generacija
trošila se i rasipala u borbi za osnovna ustavna prava i slobode bez kojih
se nije mogao ni ostvariti nacionalni ideal srpskog naroda ni postići pouzdan
kulturni i privredni napredak.
Iz: Ustavne borbe u Srbiji, "Geca
Kon", Beograd, b. g. i., str. 10-12, 429, 431-432.
|