Borci slomljenog mača
Dok se vlast izvrgava u nešto opasno
po građane, opozicija još nije u stanju da iznedri neku povoljniju alternativu
Dragoš Ivanović
Ako smo, takoreći do juče, vlast u Srbiji obeležavali kao lošu, sada
bismo mogli slobodno da primetimo da je čak i opasna po građane i nacionalne
interese uopšte. Samo jednim potezom, izbegavanjem da se general Mladić
izruči Hagu, dovela je u pitanje i ono što je relativno dobro uradila
- pregovori o stabilizaciji i pridruživanju prekinuti su i ne zna se kada
će se nastaviti. Nije, međutim, reč o jednoj meri, nego o opštoj političkoj
orijentaciji: na kocki su dalje reforme, odnos sa Evropom, budući ustav
zemlje, nesnalaženje sa Kosovom, opasnost da trajnije pokvarimo odnose
sa Crnom Gorom, nesposobnost da se suzbiju zločini i kazne kriminalci,
da se obuzda korupcija i šta još sve ne. Kada Vlada nema snage da se drži
načela u politici, nego tako avanturistički vrluda kao ova naša, onda
to više nije država nego obična besudna vlast. Najgore je što u takvim
okolnostima na vlast može legalno da pretenduje svako ko ima moć, pa čak
i sile starog režima koji je odbačen kao zločinački. Upravo se takva opasnost
sada nadvija nad Srbijom.
Ko je u stanju da se odupre ovakvom jednom fatalnom trendu i da događaje
u našoj zemlji preokrene ka povoljnijem pravcu? Trenutne opozicione ponude
su toliko malobrojne a raznovrsne da se - eto paradoksa - javljaju i u
samoj vladajućoj koaliciji. Malo je reći da je kvalitet i domet njihovih
ponuda krajnje sumnjiv. Labus je, na primer, napustio potpredsedničko
mesto u Vladi, hteo je čak da izvede i ministre, ali da G 17 plus i dalje
podržava Vladu u Skupštini. Šta se tu onda menja ako se u vlasti smenjuju
samo pojedinci, a stara politika ostaje ista? Za stranku G 17 plus je
i ovakav upola opozicionar Labus bio velika jeres, pa su ga jednostavno,
ogromnom većinom glasova, najurili sa predsedničkog položaja. Poigravanju
s načelima i institucijama pridružio se i Predrag Marković koji je nezadovoljan
napustio G 17 plus, zadržao je mesto predsednika Narodne skupštine, a
nije imao ni reči protesta protiv stalnog nasilja sa poslaničkim mandatima,
što je naš najviši zakonodavni organ dovelo do ivice kompromitacije.
Predsednik Boris Tadić nalazi se na vrhu piramide vlasti u Srbiji, a njegova
stranka DS je u opoziciji. Takva im je i politika, kolebljiva i dualistička,
ali zato veoma samouverena. Sa kakvim bi kredibilitetom nastupili na sledećim
izborima, koje gorljivo zahtevaju, kada su tako samoljubivo zagledani
samo u sopstveni pupak. Vuk Drašković, opet, koji je inače izašao na dobar
glas zbog svoje doslednosti u proganjanju ratnih zločinaca, sada odjednom
upozorava međunarodnu javnost i zvaničnike da bi davanje nezavisnosti
Kosovu Srbiju bacilo na nacionalistički put i udaljilo je od Evrope. U
najmanju ruku, ovakve izjave zvuče ucenjivački jer nekritički previđaju
odgovor na pitanje - šta su oni sami, kao stranke i lideri, učinili da
spreče ovu nacionalističku plimu koja Srbiju drži u zatočeništvu već 20
godina. Problem s našim političarima je u tome što vole na prizeman način
da podilaze masi, a sami nisu u stanju da tvore nešto novo i kreativno,
pogotovo da zaplivaju protiv struje. To Srbiju i trenutno i dugoročno
dovodi u beznadežnu situaciju. Kod nas, recimo, svi čelni ljudi neprekidno
govore da neće da potpišu nezavisnost Kosova. Ali, niko od njih nešto
suvislo da prozbori o tome šta će, kada se jednom to pitanje reši, biti
sa samom Srbijom koja se našla u bespuću, bez strategije razvoja, bez
ideja kakvo društvo hoćemo da gradimo i koje vrednosti da sledimo.
Takva nam je, nažalost, vlast, a i oni koji se iz te vlasti preporučuju
kao opozicija. Nije nam mnogo bolja ni ona opozicija koja to i zvanično
jeste, bar prema svom položaju. U ovom trenutku kada nam opet preti povratak
starog i retrogradnog režima, ona je dužna da, bar za početak, odgovori
na pitanje zašto je propuštena šansa posle 5. oktobra 2000. godine i ko
je za to odgovoran. To bi moglo da posluži kao polazna tačka za neko novo
građansko i demokratsko okupljanje i formulisanje prihvatljive alternative.
Umesto toga, imamo nepovezane pokušaje, razmrvljene akcije koje i u političkom
i u intelektualnom smislu ne dobacuju daleko. Pokret 5. oktobar u kojem
su Vesna Pešić, Vladan Batić i Nenad Čanak, sastaje se povremeno, više
rutinski nego sa stvarnom inspiracijom, daju poneku izjavu, ali iza toga
ne ostaje neki dublji trag.
Izvesnu nadu, mada varljivu, pružio nam je nedavni miting u organizaciji
LDP, GSS i SDU, više po atmosferi građanskog bunta koji pamtimo s nostalgijom.
Ali i to je prošlo sa mnogo zapaljivih parola, oštrih proklamacija, a
malo pravih vizija. Čak i osam uglednih nevladinih organizacija, saradnici
u organizaciji skupa, potpale su pod ovaj mitingaški manir, uprkos tome
što su stecište ljudi od struke i načela koji bi mogli da pomognu da se
izađe iz ove močvare. A šta tek reći za naše radnike i sindikate koji,
u zemlji gde su radnička prava toliko ugrožena, nisu bili u stanju da
daju ni glasa od sebe prilikom proslave 1. maja.
Prilike su sumornije tim pre što oni koji bi se borili za neki boljitak
liče na borce sa slomljenim mačevima. Zato i Vlada, koja je i do sada
bila manjinska, a sada još više manjinska, ipak pasti neće. Održava se
i dalje u svojoj nekompetentnosti, jer sa ovakvim opozicionim varijacijama
može da opstane svaka vlast, pa čak i ona najgora. To bar znamo iz sopstvenog
iskustva.
|