homepage
   
Republika
 
Zbivanja
Arhiva
O nama
About us
mail to Redakcija
mail to web master
 

 

 

Borci slomljenog mača

Dok se vlast izvrgava u nešto opasno po građane, opozicija još nije u stanju da iznedri neku povoljniju alternativu

Dragoš Ivanović

Ako smo, takoreći do juče, vlast u Srbiji obeležavali kao lošu, sada bismo mogli slobodno da primetimo da je čak i opasna po građane i nacionalne interese uopšte. Samo jednim potezom, izbegavanjem da se general Mladić izruči Hagu, dovela je u pitanje i ono što je relativno dobro uradila - pregovori o stabilizaciji i pridruživanju prekinuti su i ne zna se kada će se nastaviti. Nije, međutim, reč o jednoj meri, nego o opštoj političkoj orijentaciji: na kocki su dalje reforme, odnos sa Evropom, budući ustav zemlje, nesnalaženje sa Kosovom, opasnost da trajnije pokvarimo odnose sa Crnom Gorom, nesposobnost da se suzbiju zločini i kazne kriminalci, da se obuzda korupcija i šta još sve ne. Kada Vlada nema snage da se drži načela u politici, nego tako avanturistički vrluda kao ova naša, onda to više nije država nego obična besudna vlast. Najgore je što u takvim okolnostima na vlast može legalno da pretenduje svako ko ima moć, pa čak i sile starog režima koji je odbačen kao zločinački. Upravo se takva opasnost sada nadvija nad Srbijom.
Ko je u stanju da se odupre ovakvom jednom fatalnom trendu i da događaje u našoj zemlji preokrene ka povoljnijem pravcu? Trenutne opozicione ponude su toliko malobrojne a raznovrsne da se - eto paradoksa - javljaju i u samoj vladajućoj koaliciji. Malo je reći da je kvalitet i domet njihovih ponuda krajnje sumnjiv. Labus je, na primer, napustio potpredsedničko mesto u Vladi, hteo je čak da izvede i ministre, ali da G 17 plus i dalje podržava Vladu u Skupštini. Šta se tu onda menja ako se u vlasti smenjuju samo pojedinci, a stara politika ostaje ista? Za stranku G 17 plus je i ovakav upola opozicionar Labus bio velika jeres, pa su ga jednostavno, ogromnom većinom glasova, najurili sa predsedničkog položaja. Poigravanju s načelima i institucijama pridružio se i Predrag Marković koji je nezadovoljan napustio G 17 plus, zadržao je mesto predsednika Narodne skupštine, a nije imao ni reči protesta protiv stalnog nasilja sa poslaničkim mandatima, što je naš najviši zakonodavni organ dovelo do ivice kompromitacije.
Predsednik Boris Tadić nalazi se na vrhu piramide vlasti u Srbiji, a njegova stranka DS je u opoziciji. Takva im je i politika, kolebljiva i dualistička, ali zato veoma samouverena. Sa kakvim bi kredibilitetom nastupili na sledećim izborima, koje gorljivo zahtevaju, kada su tako samoljubivo zagledani samo u sopstveni pupak. Vuk Drašković, opet, koji je inače izašao na dobar glas zbog svoje doslednosti u proganjanju ratnih zločinaca, sada odjednom upozorava međunarodnu javnost i zvaničnike da bi davanje nezavisnosti Kosovu Srbiju bacilo na nacionalistički put i udaljilo je od Evrope. U najmanju ruku, ovakve izjave zvuče ucenjivački jer nekritički previđaju odgovor na pitanje - šta su oni sami, kao stranke i lideri, učinili da spreče ovu nacionalističku plimu koja Srbiju drži u zatočeništvu već 20 godina. Problem s našim političarima je u tome što vole na prizeman način da podilaze masi, a sami nisu u stanju da tvore nešto novo i kreativno, pogotovo da zaplivaju protiv struje. To Srbiju i trenutno i dugoročno dovodi u beznadežnu situaciju. Kod nas, recimo, svi čelni ljudi neprekidno govore da neće da potpišu nezavisnost Kosova. Ali, niko od njih nešto suvislo da prozbori o tome šta će, kada se jednom to pitanje reši, biti sa samom Srbijom koja se našla u bespuću, bez strategije razvoja, bez ideja kakvo društvo hoćemo da gradimo i koje vrednosti da sledimo.
Takva nam je, nažalost, vlast, a i oni koji se iz te vlasti preporučuju kao opozicija. Nije nam mnogo bolja ni ona opozicija koja to i zvanično jeste, bar prema svom položaju. U ovom trenutku kada nam opet preti povratak starog i retrogradnog režima, ona je dužna da, bar za početak, odgovori na pitanje zašto je propuštena šansa posle 5. oktobra 2000. godine i ko je za to odgovoran. To bi moglo da posluži kao polazna tačka za neko novo građansko i demokratsko okupljanje i formulisanje prihvatljive alternative. Umesto toga, imamo nepovezane pokušaje, razmrvljene akcije koje i u političkom i u intelektualnom smislu ne dobacuju daleko. Pokret 5. oktobar u kojem su Vesna Pešić, Vladan Batić i Nenad Čanak, sastaje se povremeno, više rutinski nego sa stvarnom inspiracijom, daju poneku izjavu, ali iza toga ne ostaje neki dublji trag.
Izvesnu nadu, mada varljivu, pružio nam je nedavni miting u organizaciji LDP, GSS i SDU, više po atmosferi građanskog bunta koji pamtimo s nostalgijom. Ali i to je prošlo sa mnogo zapaljivih parola, oštrih proklamacija, a malo pravih vizija. Čak i osam uglednih nevladinih organizacija, saradnici u organizaciji skupa, potpale su pod ovaj mitingaški manir, uprkos tome što su stecište ljudi od struke i načela koji bi mogli da pomognu da se izađe iz ove močvare. A šta tek reći za naše radnike i sindikate koji, u zemlji gde su radnička prava toliko ugrožena, nisu bili u stanju da daju ni glasa od sebe prilikom proslave 1. maja.
Prilike su sumornije tim pre što oni koji bi se borili za neki boljitak liče na borce sa slomljenim mačevima. Zato i Vlada, koja je i do sada bila manjinska, a sada još više manjinska, ipak pasti neće. Održava se i dalje u svojoj nekompetentnosti, jer sa ovakvim opozicionim varijacijama može da opstane svaka vlast, pa čak i ona najgora. To bar znamo iz sopstvenog iskustva.

 
Zbivanja
Breme patrijarha Pavla
Republika
Copyright © 1996-2006 Republika