|
Godina XVIII (2006)
|
1-31. maj 2006.
|
 |
|
|
Republika
|
Kultura
|
|
|
|
|||||||||||||||
|
Zbornik u čast Danku Grliću Gordana Škorić (ur.), "Za umjetnost", Zbornik radova u čast Danku Grliću povodom dvadeset godina od njegove smrti, FF press, Zagreb 2004. Danko Grlić, jedan od najznačajnijih filozofa iz kruga oko časopisa Praxis, profesor estetike na Beogradskom univerzitetu, a potom (od 1973. do svoje prerane smrti 1984. godine) na Zagrebačkom sveučilištu, spada među one mislioce koji su svojim djelom obilježili zvjezdane trenutke filozofije u zemlji koje više nema. Dvadeseta obljetnica njegove smrti bila je povod da se u organizaciji Katedre za estetiku Filozofskog fakulteta proljeća 2004. godine u Zagrebu održi međunarodni (hrvatsko-slovensko-srpsko-bosanski) simpozij pod naslovom Za umjetnost. Među naknadnim rezultatima simpozija najistaknutije mjesto zauzima istoimeni zbornik, koji je priredila jedna od njegovih nasljednica na katedri Gordana Škorić.Zbornik se sastoji od izlaganja na spomenutom simpoziju, kao i od nekoliko naknadno priloženih radova, čiji autori (Aleš Erjavec, Sreten Petrović, Miško Šuvaković, Andrea Zlatar i Ozren Žunec) nisu, iz različitih opravdanih razloga, mogli sudjelovati na simpoziju. Opskrbljen je i sažecima na engleskom i njemačkom jeziku, kao i kazalom imena. Podijeljen je na četiri dijela. Prvi dio obuhvaća tri rada posvećena liku i djelu Danka Grlića: udovica Eva Grlić piše "Priču o Danku", jedan od najbližih prijatelja i suradnika Ivan Kuvačić odgovara na pitanje "Što nas je držalo skupa?" (taj je rad izvorno objavljen u Republici, iako bi prema friziranom podatku o godini objavljivanja zbornika proizašlo da je po prvi puta objavljen upravo u njemu), a nekadašnji doktorand Ozren Žunec tematizira pitanje o "Danku Grliću danas". Drugi dio (pod zajedničkim naslovom "Izazovi estetike") donosi pet članaka: "Moć i nemoć estetičkog uma" Milivoja Solara, "Estetika i marksizam"
U kvalitativnom su pogledu prilozi u zborniku izrazito neujednačeni (što je posve razumljivo ako se ima u vidu prilično heterogen sastav suradnika/ca), ali valja naglasiti da prevladavaju radovi visoke razine vrsnoće, primjereno važnosti filozofa kojemu je zbornik posvećen. Nije, razumljivo, moguće ulaziti u detaljnije vrednovanje svakoga od priloženih radova. No, ocrtavanju karaktera zbornika može poslužiti nekoliko citata iz pojedinih rasprava. Vrijedi, među ostalima, spomenuti raspravu Ozrena Žuneca, u kojoj se, među ostalima, sreće i hipotetički sud o tomu što bi Grlić činio da je poživio dulje i dočekao devedesete godine prošlog stoljeća: "Pretencioznim pseudofeudalnim oligarsima iz devedesetih godina i njihovim kičastim ritualima posvetio bi koju od svojih urnebesnih sprdnji, a ludilo prošlog rata, patnje i žrtve zasigurno bi ga potresli i nagnali na pisanje u kojem bi nemilosrdno raskrinkavao manipulacije i vapio u odbranu života, humanosti i pameti" (str. 24). U svojoj raspravi o utemeljenju estetičkog kriterija Nadežda Čačinovič naglašava da je Danko Grlić "žestoko i naravno paradoksalno dovodio u sumnju estetiku deklarirajući stav 'ua umjetnost'. Taj je njegov otpor otpor redukcionizmu, pa je bliži današnjoj re-estizaciji, radu na traženju estetičkih subjekata" (str. 57). Prema Žarku Paiću Grlić je "tipično humanističko-marksistički nastojao odbaciti kult tehnike i novih medija kao fetišizma objekata na tragu Adornove kritike kulturne industrije" (str. 105). Sreten Petrović uvrštava Grlićevo estetičko djelo u misaonu orijentaciju koju uz njega reprezentiraju Ivan Focht i Zoran Gavrilović, te posebno naglašava njihovo zajedničko teorijsko osporavanje i same estetike kao takve. Posebno bi se vrijedilo osvrnuti na raspravu Leva Krefta pod intrigantnim naslovom "Estetika i marksizam". Ukazujući na temeljno Grlićevo stajalište prema kojemu je estetika dovršena i prema kojemu početi od Marxa znači misliti s onu stranu estetike (što rezultira i uvidom u to da je "marksistička estetika" isto što i drveno željezo), Kreft ustanovljava da je i sama revolucionarna praksa (koju je Grlić označio kao završenost estetike) danas i sama završena, prošla i prevladana: "Koji bi se mislilac danas mogao pozivati na revoluciju, i k tome još na umjetničku revoluciju, i tko bi se mogao pozivati na čovječnost čovjeka a da ne izazove s prvim stavom reperkusije koje su namijenjene teroristima, a s drugim stavom tretman namijenjen nepopravljivim naivčinama?" (str. 51), pita se Kreft, da bi u završnom obratu tu završenost definirao kao naš (a ne Grlićev) problem (daleko, dakle, od trijumfalističkog likovanja nad navodno nastupajućem ili već prisutnom "kraju povijesti"). Ukoliko se zbornik vrednuje u cjelini, onda bi imala važiti ocjena da - poput sličnih spomenica - ni tu nije riječ o nekoj konzistentnoj cjelini. No, ni od jednog Festschrifta se tako nešto i ne očekuje. Očekuje se da se presjekom intelektualnih i misaonih doprinosa iskaže stanje diskusije potaknute djelom slavljenika ili šireg konteksta u koji se opus slavljenika uvrštava. Upravo je u tom smislu u potpunosti ispunjena intencija ovog obilježavanja 20. obljetnice smrti Danka Grlića, a to su, s jedne strane, dijalog o temama koje su motivirale Grlićevo djelo a utjecale na filozofijsko shvaćanje umjetnosti i teorijsko mišljenje o kulturi u našoj sredini, te, s druge strane, pokušaj rasvjetljavanja relevantnih momenata Grlićeve anticipacije aktualne problematike. A to svakako važi i za pokušaj odgovora na bitno pitanje: Gdje smo sada?
|
|||||||||||||||||
|
|||||||||||||||||
|
Republika
|
