homepage
   
Republika
 
Kultura
Arhiva
O nama
About us
mail to Redakcija
mail to web master
 

 

 

Patriotizam iz ugla malog čoveka

Sebastijan Hafner: "Istorija jednog Nemca"

Pre 198 godina veliki nemački pesnik Gete izrekao je, očigledno za sva vremena i za sve narode aktuelnu misao: "Nemačka je - ništa, ali svaki pojedini Nemac je mnogo". Da li su njegovi sunarodnici, i savremenici i potomci, uzeli k znanju, da li su pravilno shvatili ovu poruku, ili je možda usvojili kao lozinku s nacističkim naglaskom - može samo da se nagađa. Sebastijan Hafner, jedan od najuglednijih nemačkih publicista prošlog veka (umro 1999. godine), verovatno nije mnogo razmišljao o suštinskom značenju Geteovih reči kada ih je uzeo kao moto svoje (tek 2000. godine prvi put objavljene a šest decenija ranije napisane) knjige Istorija jednog Nemca. Ali je svesno i namerno nametnuo čitaocima (nikako samo domaćim) razmišljanje, a time i neminovno saznanje, da država, da nacija kao globalitet, nema mnogo uticaja na istorijske događaje, kao što ga ima, svojim (ne)učestvovanjem u određenom

 
Simbolična optužba, možda i opomena

"Kod drugih naroda nacionalizam, ako ih obuzima, ostaje prolazna slabost pored koje njihovi stvarni kvaliteti mogu da budu očuvani. U Nemačkoj, međutim, upravo nacionalizam ubija osnovnu vrednost nacionalnog karaktera. To objašnjava zašto Nemci - u zdravim okolnostima nesumnjivo fin, osećajan i vrlo human narod - u trenutku kada ih napada nacionalistička bolest, postaju prosto naprosto nečovečni i zahvaćeni bestijalnom ružnoćom, za šta nijedan drugi narod nije sposoban: oni, i samo oni gube nacionalizmom sve, jezgro svog ljudskog bića, svoje egzistencije, svoje samobitnosti. Ta bolest koja kod drugih nepovoljno deluje samo na spoljno držanje, kod njih proždire dušu... Nemac koga zahvata nacionalizam, ne ostaje više Nemac; on jedva još ostaje čovek. A ono što želi da ostvari je nemačko, možda i velikonemačko ili svenemačko carstvo - i razaranje Nemačke."

(Iz knjige Istorija jednog Nemca Sebastijana Hafnera)
procesu, svojim (ne)pristajanjem na taj proces, svaki građanin ponaosob. I već samom tom uvodnom napomenom navodi na otvaranje očiju pred krivicom. Pred olakim popuštanjem, pred nebunjenjem i obaranjem glave.
Zato je i bilo moguće izvrnuti, štaviše prevrednovati neke normalne pojmove i pojave, kao: pljačkaši i ubice odjednom su postali pripadnici policije, dakle predstavnici državne sile, njihove žrtve - zločinci i kao prezreni, unapred osuđeni na smrt, dok je na ulicama, umesto opuštenosti i bezbednosti, zavladala opasnost od bezrazložnih prepada.
Ništa novo i nepoznato, bar za one koji ponekad istraživački ili iz zadovoljstva rone po istoriji. I traže njenu doslednost, njena pravila, njenu (ne retku) ponovljivost, što je Hafner odavno (sigurno ne prvi u svetu) uočio i što s njim i danas duboko doživljavaju njegovi čitaoci. A uočio je i to da oko njega ima sve više onih koji svim srcem, a naročito "velikim" rečima "vole" svoju otadžbinu i pri tom su skloni da pristrasno i s preteranim egoizmom odbacuju svako poređenje s nekom drugom, bilo čijom rodnom grudom. "Nemačka je najuzvišenija, najvrednija, najveličanstvenija zemlja" - osluškivao je sa raznih strana egzaltirane izjave na koje su, uostalom, navodile i reči himne: "Nemačka, Nemačka, iznad svega".
U vezi s ovim ne treba prećutati da je i Hafner u ranoj mladosti, što će reći u toku i neposredno posle Prvog svetskog rata bio, ako ne nadahnut, ono ipak dotaknut ovakvom patriotskom emocijom, makar toliko da ne odudara suviše od svojih vršnjaka. Ali su smisao za realnost i kritički duh vrlo brzo prevagnuli, kada je 1933. godine stupio na scenu nacizam.
"Marta i aprila, dok se pred mojim očima odigravao sunovrat u blato i kal praćen patriotskim klicanjem i nacionalnim izlivima trijumfa, ja sam već besno izjavljivao da želim da se iselim, da sa 'ovom zemljom' neću ništa više da imam, da ću radije otvoriti duvandžinicu u Čikagu, nego u Nemačkoj biti državni sekretar itd.", napisao je. "Elem, svakako nisam bio nemački nacionalist."
Malo ko se tada, u začetku jednog neopisivog bezumlja koje će skupo koštati skoro ceo svet, usuđivao da ovako govori javno, dok Hafner nije ni mogao ni hteo da skriva šok što "Nemačka nije ostala Nemačka i što su je sami nemački nacionalisti razorili". I malo ko je pre (a i posle) njega tako odlučno i nedvosmisleno optužio sopstvene sunarodnike za destrukciju, ponižavanje, za saučesništvo u zločinu i za konačnu propast zemlje sa bogatom civilizacijskom i kulturnom istorijom, sa nemerljivim duhovnim bogatstvom sticanim kroz istoriju. Niti je iko u ono vreme, kada nacionalizmi (bar u Evropi) nisu još bili zatrovani preteranim ambicijama, grandomanijom, pa i ludilom veličine, sagledao tamnu, možda i samouništavajuću snagu tog takozvanog patriotizma ili domoljublja.
Veran jedino istini i trezvenosti s kojom je posmatrao događaje oko sebe, Hafner se nije ustručavao da izjavi da je nacionalizam, dakle nacionalno samoobožavanje sigurno svuda opasna duhovna bolest kadra da izopači jednu naciju i da je načini ružnom upravo kao što sujeta i egoizam izopačuju crte jednog čoveka i čine ih odurnim.
  Nada Mijatović
 
Kultura
Zakon o kastama
Republika
Copyright © 1996-2006 Republika