|
Republika
|
Kultura
|
|
|
|
|||||||||||||||
Patriotizam iz ugla malog čoveka Sebastijan Hafner: "Istorija jednog Nemca"
Zato je i bilo moguće izvrnuti, štaviše prevrednovati neke normalne pojmove i pojave, kao: pljačkaši i ubice odjednom su postali pripadnici policije, dakle predstavnici državne sile, njihove žrtve - zločinci i kao prezreni, unapred osuđeni na smrt, dok je na ulicama, umesto opuštenosti i bezbednosti, zavladala opasnost od bezrazložnih prepada. Ništa novo i nepoznato, bar za one koji ponekad istraživački ili iz zadovoljstva rone po istoriji. I traže njenu doslednost, njena pravila, njenu (ne retku) ponovljivost, što je Hafner odavno (sigurno ne prvi u svetu) uočio i što s njim i danas duboko doživljavaju njegovi čitaoci. A uočio je i to da oko njega ima sve više onih koji svim srcem, a naročito "velikim" rečima "vole" svoju otadžbinu i pri tom su skloni da pristrasno i s preteranim egoizmom odbacuju svako poređenje s nekom drugom, bilo čijom rodnom grudom. "Nemačka je najuzvišenija, najvrednija, najveličanstvenija zemlja" - osluškivao je sa raznih strana egzaltirane izjave na koje su, uostalom, navodile i reči himne: "Nemačka, Nemačka, iznad svega". U vezi s ovim ne treba prećutati da je i Hafner u ranoj mladosti, što će reći u toku i neposredno posle Prvog svetskog rata bio, ako ne nadahnut, ono ipak dotaknut ovakvom patriotskom emocijom, makar toliko da ne odudara suviše od svojih vršnjaka. Ali su smisao za realnost i kritički duh vrlo brzo prevagnuli, kada je 1933. godine stupio na scenu nacizam. "Marta i aprila, dok se pred mojim očima odigravao sunovrat u blato i kal praćen patriotskim klicanjem i nacionalnim izlivima trijumfa, ja sam već besno izjavljivao da želim da se iselim, da sa 'ovom zemljom' neću ništa više da imam, da ću radije otvoriti duvandžinicu u Čikagu, nego u Nemačkoj biti državni sekretar itd.", napisao je. "Elem, svakako nisam bio nemački nacionalist." Malo ko se tada, u začetku jednog neopisivog bezumlja koje će skupo koštati skoro ceo svet, usuđivao da ovako govori javno, dok Hafner nije ni mogao ni hteo da skriva šok što "Nemačka nije ostala Nemačka i što su je sami nemački nacionalisti razorili". I malo ko je pre (a i posle) njega tako odlučno i nedvosmisleno optužio sopstvene sunarodnike za destrukciju, ponižavanje, za saučesništvo u zločinu i za konačnu propast zemlje sa bogatom civilizacijskom i kulturnom istorijom, sa nemerljivim duhovnim bogatstvom sticanim kroz istoriju. Niti je iko u ono vreme, kada nacionalizmi (bar u Evropi) nisu još bili zatrovani preteranim ambicijama, grandomanijom, pa i ludilom veličine, sagledao tamnu, možda i samouništavajuću snagu tog takozvanog patriotizma ili domoljublja. Veran jedino istini i trezvenosti s kojom je posmatrao događaje oko sebe, Hafner se nije ustručavao da izjavi da je nacionalizam, dakle nacionalno samoobožavanje sigurno svuda opasna duhovna bolest kadra da izopači jednu naciju i da je načini ružnom upravo kao što sujeta i egoizam izopačuju crte jednog čoveka i čine ih odurnim.
|
|||||||||||||||||
|
Republika
|