homepage
   
Republika
 
Kultura
Arhiva
O nama
About us
mail to Redakcija
mail to web master
 

 

 

Dragi Bugarčić, "Sporedna ulica", Knjižnica Bugarčić, Vršac 2006, str. 195

Banalnost zla kao predvorje zločina

Najnoviji roman poznatog vršačkog pisca srednje generacije Dragog Bugarčića (1948) pokušava da osvetli mračnije i javnosti manje poznate delove naše novije prošlosti koji su dugo, ne samo u književnom već i u naučnoistorijskom smislu, bili tabuisana tema. To su progon i logorisanje domaćih Nemaca širom Vojvodine s jeseni 1944. godine kao osvetnička reakcija pobednika na zločine nemačkih nacista tokom četvorogodišnje okupacije. Tom prilikom počinjeni su nepotrebni i neshvatljivi zločini prema nedužnim civilima nemačke nacionalnosti, pre svega prema ženama, deci i starim i iznemoglim ljudima. Istine radi, valja napomenuti da pitanje masovnog progona tzv. Podunavskih Švaba u periodu posle završetka Drugog svetskog rata nije jugoslovensko već evropsko pitanje (iz Poljske i Čehoslovačke i ostalih zemalja Istočne Evrope nakon rata proterano je sa svojih ognjišta oko 12.000.000 Podunavskih Švaba). Progoni i zločini prema njima počinjeni su, dakle, na opštem talasu antigermanskog raspoloženja uz prećutno odobravanje najistaknutijih državnika savezničkih sila1 pa oni svakako ne mogu imati ideološku uslovljenost kako to mnogi nemački istoričari danas pogrešno tvrde.
Roman je (baš kao i nekoliko već objavljenih književnih dela na ovu temu, poput npr. romana Idu Nemci Miodraga Matickog) nastao iz potrebe da se ukaže na vremensku i prostornu univerzalnost problema zločina, na fenomenologiju zla čija je suština i osnova, kako bi to rekla Hana Arent, "banalnost". Ali ništa manje i iz osećaja neke vrste metafizičke odgovornosti pojedinaca zbog zločina svojih sunarodnika u Jaspersovom određenju tog pojma. Ako je krivična odgovornost za učinjeni zločin po svom smislu strogo individualna, metafizička je konstantna: naime, samom činjenicom što je neko rođen kao čovek odgovoran je za zločine koje su počinili pripadnici ljudskoga roda, a on to nije bio u stanju da spreči. "Kad ljudi ne bi nosili nikakvu metafizičku krivicu", kaže Jaspers, "bili bi anđeli pa bi svi ostali oblici odgovornosti postali bespredmetni".2
Ali griža savesti i osećaj odgovornosti za zločine koji su činjeni u njihovo ime, iako bez njihovog znanja, ne opterećuje podjednako sve ljude: metafizička odgovornost onako kako je definiše Jaspers pojavljuje se samo kod onih najosetljivijih i najsavesnijih. Takve osobine posedovala je sredinom šezdesetih godina prošlog veka grupa vršačkih intelektualaca, čija probuđena savest iz perspektive vladajuće ideološke jednoumnosti - tačno dve decenije nakon magnum crimena oslobodilaca - pokušava da pronikne kroz tragove nedavne prošlosti, mutne i zamagljene u sećanjima, jer su joj bili svedoci kao sasvim nedozrela deca.
Pripovedanje se odvija kroz niz retrospekcija: u jednoj vidimo malog Helmuta F., nemačkog dečaka čija porodica biva odvedena u logor, a otac i ujak bivaju, zajedno sa većom grupom Vrščana nemačke nacionalnosti, streljani jedne užasne oktobarske noći 1944. godine na vršačkom lokalitetu zvanom Šinteraj bez suda i presude. On sâm uspeva da se nakon kraćeg boravka u logoru uz pomoć jedne žene nekako izvuče iz smrtne

opasnosti i posle niza peripetija dokopa mađarske granice i odatle ode u Beč gde se trajno nastanjuje. U drugoj retrospekciji pripovedač nas upoznaje sa grupom već pomenutih mladih vršačkih intelektualaca, ispisnika i drugova Helmuta F., koji u jesen 1964. godine - dvadeset godina od zločina - sedeći u bašti vršačkog hotela "Srbija" u dugim i sadržajnim razgovorima ozbiljno promišljaju negdašnje tragične događaje. Jedan od njih, pisac Danilo Kopča, odlučuje da u tajnosti

 
Gray Weather, Grande Jatte
Georges-Pierre Seurat, Gray Weather, Grande Jatte, 1888.
napiše roman o stradanju svojih nemačkih sugrađana. Njemu se u sećanju reljefno nižu događaji iz doba dečaštva kada se igrao sa nemačkim dečakom Helmutom F. Čim zatvori oči on vidi njegovo lice, ali i lica svojih suseda Nemaca, lica velike bliskosti sa njegovim. Ponekad mu se učini da ta lica zapravo postaju on sâm. Za Danila Kopču, tako, prošlost postaje nedokučivi deo beskonačnosti: i ubijeni ljudi i pisac sreću se u tom svevremenom prostoru. Čitav život, cela vaseljena, po njemu, predstavlja jednu veliku knjigu, bez početka i kraja, čije se stranice neprekidno ispisuju. Stoga i prizvana priča o streljanjima vršačkih Nemaca na Šinteraju i njeni odjeci u varoši (npr. poziv inspektora Udbe da objasni neka svoja "nagla interesovanja") još više učvršćuju Danila u uverenju da svoju iznenadnu, skoro opsesivnu komunikaciju sa senima svojih pokojnih sugrađana ne samo održi, nego i upiše u tu večnu knjigu.
Koristeći autentičnu množinu sećanja preživelih, raspoloživa dokumenta koja svedoče o stradanjima u logorima smrti, kakvi su bili npr. onaj u Gakovu ili Bačkom jarku i ništa manje užasan i zloglasan veliki logor u Rudolfsgnadu (današnjem Knićaninu), Bugarčić književno umešno obrađuje jednu veliku temu - zločin u njegovoj punoj i strahotnoj formi. Zločin je stoga privilegovana nit, zapravo tkivo svake sekvence romana koji predstavlja potresno svedočanstvo o jednom užasnom vremenu i koji odslikava jednu strašnu kolektivnu ljudsku dramu.
Osim umetnički ubedljivog pripovedanja i univerzalno usmerenih refleksija, u romanu nalazimo i slojeve potvrde teza H. Arent o banalnosti zla: "Najlakše je odvesti čoveka na mesto odakle ne može da se vrati"... "u ratu se jednostavno zalupa na nečija vrata i kada se ona otvore čovek se istera iz stana, izvede iz kuće i odvede u nepoznatom pravcu"... "dovoljno je da neko prstom pokaže na nečiju kuću i u njoj će se obreti odred vojnika naoružanih do zuba, iskeženih zuba, odvode ga ko zna kuda i ko zna zbog čega..."
Piščeva zapitanost: "zbog čega ga odvode?" ili "kako je to moguće, tako odjednom, da to rade iste one komšije sa kojima su do juče skladno živeli?" samo pokazuje da pored banalnosti zlo ima i drugu stranu - apsurdnost. Zato krajnja konsekvenca te spoznaje treba da bude, s jedne strane, pojedinačni i kolektivni nauk da se zlo i zločin više ne ponove, a s druge, njihova potpuna i bezuslovna krivična kažnjivost, a pojedinačno i kolektivno moralno i metafizičko pročišćenje. Utoliko više jer su sećanja na nedavni bratoubilački rat na prostoru bivše SFRJ još sveža, a naša mlada proza tu temu sve više literarno eksploatiše. Osvetliti taj isečak vremena na pravi način, smeštajući književne junake u samo središte rata i razaranja, dozivati slike koje izranjaju iz potopa duše, iz rascepa čovekove ličnosti i rasapa njegove savesti, izazov je za svakog balkanskog pisca koji je volens nolens opterećen prošlošću.
Bugarčić se, nema sumnje, kao iskusan i zreo romansijer izuzetno uspešno suočio sa takvom vrstom književnog izazova koji je bio utoliko primamljiviji što je fragment posmatrane prošlosti bio zatamnjeniji, skriveniji.
Zlatoje Martinov

1 "Nemcima treba zauvek prikovati krivicu za zločine u ovom ratu, jer nisu ništa učinili u pravcu smene Hitlera i njegove zločinačke vlade, a mogli su i morali su", napisao je avgusta 1944. godine američki državni sekretar za odbranu Stimson u jednom pismu predsedniku Ruzveltu.
2 Karl Jaspers, Pitanje krivice, Free B92, Beograd 1999, str. 25.

 
Kultura
Patriotizam iz ugla malog čoveka
Republika
Copyright © 1996-2006 Republika