homepage
   
Republika
 
Tranzicija
Arhiva
O nama
About us
mail to Redakcija
mail to web master
 

 

 

Svojinska transformacija i politika privatizacije u Srbiji posle 2000.

U ovom tekstu razmatram: 1) strategiju svojinske transformacije, ili bolje reći njeno odsustvo, i politiku procesa privatizacije koja se sprovodi posle oktobarskog prevrata 2000. godine, izvan ustavnih okvira i kompleksnih ekonomskih, socijalnih i političkih reformi; 2) u kakvoj socijalnoj situaciji se sprovodi model ubrzane privatizacije i kakva ograničenja u tom kontekstu treba imati u vidu da bi se odgovorilo na pitanje da li je primenjeni model adekvatan konkretnim uslovima; 3) kakve su socijalne i političke posledice jednostrane koncepcije privatizacije kao čisto ekonomske kategorije.

1.

Počeću s pitanjem: u kakvoj socijalno-ekonomskoj situaciji se sprovodi proces svojinske transformacije i da li je adekvatno definisan redukcijom na politiku privatizacije? U tom pogledu treba imati u vidu kakvo društvo je nasleđeno posle demokratskog prevrata 2000. godine i kakve uslove pruža za demokratsku transformaciju svojinskih odnosa, na kakva ograničenja upozorava, koja treba držati na umu kada se određuje model i tempo procesa privatizacije. Navešću nekoliko, čini se ključnih obeležja sadašnjeg društva u Srbiji, koja bi trebalo da utiču na određivanje i sprovođenje modela svojinske transformacije i procesa privatizacije:
  1. današnja Srbija je, nedavnim međuetničkim ratovima i tome podređenoj politici Slobodana Miloševića, jedno potpuno razoreno i osiromašeno društvo u kojem su i privreda i društvene institucije u stanju paralize; reč je o takvoj infrastrukturi koja nije doživela značajniji preobražaj ni posle pada bivšeg režima, a koji je bio neophodan za uspešnu liberalizaciju ekonomije, da bi omogućila sprovođenje kompleksne strategije svojinske transformacije;
  2. u društvenoj strukturi dogodili su se tektonski poremećaji - marginalizovana je srednja klasa, uništena je "radnička klasa" (ma šta to značilo i u prethodnom periodu, ali je devedesetih godina "prinudnim odmorima" i preorijentacijom radništva na buvljake kao osnovni izvor zarade došlo do potpunog gubitka radnih navika, te radnici preferiraju način rada u sivoj ekonomiji nego disciplinu rada u preduzećima);
  3. nesrazmerno učešće sive privrede u ekonomiji je i dalje nastavljeno (a verovatno i povećano usled rastuće stope nezaposlenosti);
  4. stvorena je nova "vlasnička klasa" iz redova ratnih profitera iz Miloševićevog režima i legalizovano bogaćenje iz nelegalnih izvora; a klasa "novih bogataša" sve više utiče na pravac kretanja ekonomije, ali i politike;
  5. nedostatak preduzetničkog duha iz ranijih vremena i dalje snažno utiče na proces privatizacije (korišćenje rasprodaje privatnog i državnog vlasništva kao kanala za brzo sticanje kapitala, a ne za unapređenje privrede i preduzeća stečenih u vlasništvo - brojni primeri rasprodaje novostečene imovine preduzeća od strane novih vlasnika to potvrđuju)
Kada se uzme u obzir dosta nepovoljna ekonomska i socijalna situacija, ali i nestabilizovana politička situacija, trebalo je poći od pretpostavke da se proces privatizacije mora definisati u sklopu jedne razrađene i uslovima prilagođene restrukturacije svojinskih odnosa i zakonski precizno urediti kriterijume, postupke i tempo privatizacije u okvirima postojećeg Ustava (budući da novi ustav još nije donet). Strategija svojinske transformacije bi pretpostavljala: određivanje statusa privatne svojine; utvrđivanje ograničenja u pogledu prodaje državnih resursa od strateškog značaja; definisanje mešovitih oblika svojine; mere protiv korišćenja nelegalno stečenog kapitala u pretvaranju društvenog u privatno vlasništvo; precizno određenje sankcija protiv zloupotrebe procesa privatizacije u cilju ličnog bogaćenja novih vlasnika na račun sprovođenja zakonom određenih ciljeva privatizacije (ozdravljenja privrede i unapređenja kupljenih firmi); mehanizme kontrole u sprovođenju procesa privatizacije.
Analiza koncepcije i političke operacionalizacije procesa privatizacije do 2005. godine pokazuje da jedna kompleksna i koherentna strategija svojinske transformacije i procesa privatizacije nije razrađena već se privatizacija sprovodi kao proces nezavisan od drugih elemenata ekonomskih reformi, kao cilj po sebi, bez uvida u širu koncepciju demokratske tranzicije. A budući da postoktobarske vlade nisu jasno definisale i javnosti prezentirale po kojem modelu tranzicije definišu svoje politike, izostao je i odgovor na pitanje na osnovu koje koncepcije demokratske transformacije je izabran model privatizacije koji se primenjuje u poslednje četiri godine.
Na osnovu dosadašnjih uvida u operacionalizaciju politike privatizacije može se konstatovati da je privatizacija shvaćena poglavito kao čisto ekonomska kategorija1 i zato se ni funkcioneri vlasti, a ni većina ekonomista, nisu bavili sveobuhvatnijim procesom svojinske transformacije koji ima šire socijalne dimenzije. Zato su u Zakonu o privatizaciji ostala mnoga važna pitanja nejasna i nedorečena, a neka nisu ni pokrenuta; na primer: da li svojinska rekonstrukcija podrazumeva sprovođenje potpune privatizacije vlasništva,

odnosno gde su granice privatizovanja društvenih resursa, u kojoj meri i na koji način se mogu prodavati javna dobra, u koja spadaju državna preduzeća od strateškog značaja (nediferenciranost rasprodaje i davanje u koncesiju firmi od nacionalnog značaja).
U tom pogledu umesno je postaviti pitanja: 1) da li je politika sadašnje Vlade, koja uključuje i primenjenu koncepciju procesa privatizacije, samo slučajnost ili je u kontinuitetu sa jednim sistemom vrednosti (na šta je ukazao i prof. Zec u razgovoru u Republici) i koje se vrednosti potenciraju kao temelj demokratskih reformi; odnosno da li takva politika vodi ka demokratizaciji društvenog sistema ili ka restauraciji starih formi kapitalizma (u smislu potpune i neselektivne denacionalizacije i deregulacije države); 2) u tom kontekstu osnovno pitanje je kako je definisana privatna svojina u Zakonu o privatizaciji i da li je proces svojinske transformacije sistemski koncipiran u okviru strategije društvenih

 
Forest at Pontaubert
Georges-Pierre Seurat, Forest at Pontaubert, 1881-1882.
reformi (ekonomskih, institucionalnih i političkih); 3) da li su uzeta u obzir ograničenja, kada je u pitanju nerazvijena infrastruktura, za izbor modela privatizacije i upozorenja J. Stiglitza da u uslovima nerazvijene ekonomske/finansijske i institucionalne infrastrukture ubrzana privatizacija i tržišna liberalizacija daju negativne efekte; 4) da li su izgrađeni mehanizmi za kontrolu primene Zakona o privatizaciji (bez obzira na njegove nedostatke), odnosno ko vrši kontrolu postupaka u procesu privatizacije i u izvršavanju ugovornih obaveza sa budućim vlasnicima, što je tesno povezano sa prevencijom protiv korupcije koja taj proces prati (na osnovu iskustava drugih zemalja u tranziciji);2 5) u odlučivanju o modelu privatizacije nije bilo postavljeno pitanje da li se može koncept "preduzetničke privatizacije" realizovati u masovnom odsustvu preduzetničkog etosa (i kod novih vlasnika i kod zaposlenih) i da li je dovoljna samo promena vlasnika (iz društvene svojine bez titulara u privatnu svojinu) da bi proces privatizacije dao zadovoljavajuće rezultate (na šta upozorava dosta raširena pojava da novi vlasnici, naročito u manjim preduzećima, pre svega žele da rasprodajom imovine preduzeća brzo steknu i povećaju kapital, a ne na preduzetnički način, putem oporavka preduzeća i stvaranjem uslova za njegovo unapređenje; 6) i najzad, iako je to ključno pitanje, da li je bilo moguće primeniti drugačiji model privatizacije, na osnovu pozitivnih i negativnih iskustava drugih zemalja u tranziciji (na primer, mnogo uspešniji model primenjen je u Sloveniji), imajući u vidu i drugačiju koncepciju socio-ekonomskog razvoja u procesu demokratske transformacije, koja bi bila usklađena sa aktualnim uslovima i stanjem društva u Srbiji u okviru jedne dugoročne strategije kompleksnijeg definisanja društvenih reformi, uključujući reformisanje svih podsistema društvene strukture, a ne parcijalno i izolovano situiranje jednostranog procesa promene vlasništva u proces privatizacije (pogotovo imajući u vidu da je u Srbiji tržište veoma neregulisano, kako je istaknuto u pomenutoj debati).3
Dakle, može se konstatovati da usled toga što nije elaborirana koherentna strateška politika svojinske transformacije i u okviru nje proces privatizacije, problematično je i određenje ciljeva i metoda procesa privatizacije, koji ne predviđa socijalnu cenu efekata nedorađene i nedovoljno kritički promišljene primene modela koji je nametao MMF, a koji je potencirao isključivo "ekonomsku logiku", potpuno nezavisno od socijalne logike, koja, kako je pisao Karl Polanyi, ne podrazumeva samo uvećanje kapitala već i princip socijalne pravde (u knjizi Velika preobrazba). Bilo je neophodno, a to nije učinjeno, utvrđivanje mera za izbegavanje efekata rastuće socijalne diferencijacije, koja širi jaz između sve bogatijih pojedinaca i osiromašenih članova društva (što se moralo uzeti u obzir u jednoj ovako osiromašenoj zemlji, u kojoj je velika većina stanovništva u stanju pukog preživljavanja, dok se vlasnici, najčešće nelegalno stečenog kapitala iz vremena bivšeg režima, enormno bogate i koristeći proces privatizacije stvaraju novu klasu bogataša koja nastoji da poništi sva radnička prava stečena u vekovnoj borbi između rada i kapitala).

2.

Na koji način je dosadašnji proces privatizacije odstupao od odredbi Zakona o privatizaciji u operacionalizaciji ovog procesa?
1) Kada je u pitanju odredba o ciljevima procesa privatizacije (iako i sam Zakon previđa kompleksniji kontekst svojinske transformacije) u Zakonu su oni definisani na celishodniji način, kao: stvaranje uslova za ozdravljenje preduzeća putem investicija u njihovo unapređenje i efikasnije poslovanje, otvaranje novih radnih mesta, podsticanje tržišne konkurencije radi podizanja produktivnosti rada i, posredno, poboljšanja

ekonomskih uslova života. U praktičnoj politici sprovođenja procesa privatizacije svi ciljevi su skoro u potpunosti svedeni na jedan cilj: popunjavanje državnog budžeta uz neupitno ispunjenje zahteva za brzom i potpunom privatizacijom društvenih resursa, bez razmišljanja o dugoročnim socijalnim i političkim posledicama takve orijentacije.
2) Prema Zakonu o privatizaciji učesnici u procesu privatizacije su: predstavnici države, akcionari i sindikati, što podrazumeva i njihovo uključivanje u stvaranje određenih mehanizama za kontrolu sprovođenja procesa privatizacije. U praksi su državne ingerencije prenete isključivo na izvršnu vlast, takozvani mali akcionari su nezaštićeni i neravnopravni u odlučivanju o prodaji svojih firmi, a uloga sindikata je svedena samo na učešće u pokretanju inicijative za prodaju preduzeća.
3) Zakon o privatizaciji ističe princip transparentnosti u sprovođenju procesa privatizacije, što pretpostavlja uvid javnosti (a pre svega svih pomenutih učesnika) u način na koji Agencija za privatizaciju ponderiše kriterijume za prodaju preduzeća, kako vrši

 
Frau mit Sonnenschirm
Georges-Pierre Seurat, Frau mit Sonnenschirm, 1884.
izbor konsultanata koji igraju značajnu ulogu u određivanju vrednosti kapitala i kako se vrši procena vrednosti prilikom prodaje preduzeća, objavljivanje izveštaja o toku privatizacije i o novim vlasnicima, o tome odakle dolazi uloženi kapital prilikom prodaje, u ispunjenje ugovornih obaveza od strane novih vlasnika, u slučajeve prisutne korupcije (a naročito o eventualnoj umešanosti državnih organa i funkcionera), u izveštaje o preduzetim sankcijama kada se krše zakonske odredbe ili kada je u pitanju zloupotreba položaja i vlasništva. Praktična politika se odvija pod velom tajnih procedura (dešava se da čak ni svi učesnici u procesu ne mogu da dobiju pomenute izveštaje); svi prigovori o nezakonitim postupcima i zahtevi za raskidanje takvih ugovora najčešće se, putem zamene teze, kvalifikuju kao protivljenje procesu privatizacije i često državni organi intervenišu u korist vlasnika koji je nezakonito došao do vlasništva privatizovane firme.
4) Treba, međutim, istaći da su nedorečenosti u Zakonu o privatizaciji pogodovale učestalijoj pojavi negativnih ekonomskih, socijalnih i političkih posledica, nego pozitivnih efekata (kojih je svakako bilo, ali ne u meri koju iznose predstavnici obe postoktobarske vlasti). Nedovoljno preciziranje oblika kontrole kapitala koji se ulaže prilikom kupovine društvene firme (mada Zakon ustanovljuje Agenciju za kontrolu "pranja novca", ali nedovoljno naglašava obaveze odgovornih institucija za praćenje te pojave; na primer, ni Ministarstvo ni Agencija za privatizaciju nemaju uvid u uloženi kapital i negiraju da je to njihova ingerencija) pružilo je mogućnost legalizaciji nelegalno stečenog kapitala i pojavi "tajkunizacije privatizacije" (što je dobro istakla Kori Udovički u pomenutoj diskusiji). Kao ekonomska ali i šira socijalna posledica budući da je reč o veoma raširenoj društvenoj pojavi (čak shvaćenoj kao naš "način života") javlja se prikrivanje korupcije na vrhu (kao korupcija u smislu "trgovine uticajima") i učešće organa vlasti u korupcionaškim aferama, kao i sprega političkih funkcionera i tajkuna u deljenju nezakonito stečene dobiti od privatizacije. A stvaranje novih privatnih monopola u praksi (mada se u Zakonu to ograničava) dovodi do pojave novih oligarhija koje sve više iskazuju i političke ambicije i utiču na pravac i karakter tranzicije u Srbiji.

3.

Kakvi su se praktični efekti mogli uočiti u dosadašnjem procesu privatizacije, kao posledica nevođenja računa o konkretnim socijalnim uslovima u Srbiji, nakon pustošenja koje je izazvao bivši režim i odsustva definicije statusa privatne svojine u procesu demokratske transformacije društva, a u okviru kompleksno koncipiranog restrukturiranja svojinskih odnosa?
  • To je učinilo mogućim neustavno prisvajanje ne samo društvene već i državne svojine, na osnovu partijskih/staleških kriterijuma;
  • skoro je zanemarljiv efekat u pogledu investicija u privredu radi njenog ozdravljenja; jedan broj privatizovanih preduzeća (ne zna se tačno koliki broj, jer Agencija za privatizaciju nikada nije podnela javno izveštaj o tome) propada umesto da se oporavlja;
  • malo ili sporo se otvaraju nova radna mesta u privatizovanim firmama (ni o tome ne postoji izveštaj), a stopa nezaposlenosti raste, što i ekonomisti opravdavaju kao potrebu oslobađanja od "viška zaposlenih" (ne upuštajući se u proveravanje kada je tehnološki višak u pitanju, a kada novi vlasnik to čini da bi smanjio izdatke, čak i ako to zaustavlja proces proizvodnje);
  • stvoreni su novi privatni monopoli (iako Agencija za privatizaciju tvrdi da se to sprečava poznati su slučajevi novih vlasnika koji su kupili desetine firmi) koje je teže kontrolisati nego državne (to potvrđuje činjenica da Agencija ne zna uvek ko su stvarno novi vlasnici; videti tekst u Danasu od 14. februara o. g. "Egzotični kapital u srpskom hotelijerstvu", ali i niz drugih upozorenja da fiktivni vlasnici koji se pojavljuju na tenderu nisu i stvarni vlasnici);
  • ne kontroliše se izvor novca kojim se kupuju društvena i državna preduzeća (na upozorenje da se koristi i "pranje novca" zvanični organi prebacuju loptu s jedne agencije na drugu, a ne preduzimaju se neophodne mere).4
  • mnogo je utvrđenih slučajeva kršenja zakonske procedure u procesu privatizacije i ugovornih obaveza novih vlasnika (na to je Savet za borbu protiv korupcije ukazivao od svog osnivanja, na osnovu bogatog dokumentacionog materijala, ali ili Agencija nije preduzela mere za ispitivanje tih slučajeva ili su sudovi poništavali raskidanje takvih ugovora i legalizovali izvršenu prodaju izvan zakonskih propisa;
  • u rešavanju spornih slučajeva davana je prednost novim vlasnicima koje je štitila i policija u slučajevima radničkih protesta zbog kršenja nekih osnovnih (davno stečenih) prava zaposlenih (na primer, u pogledu izbegavanja da novi vlasnici sklapaju ugovore s onima koje zapošljavaju, da im obezbede socijalno i zdravstveno osiguranje, a često ih i ne prijavljuju, da bi ih mogli lakše otpustiti, ali i izbeći plaćanje poreza);
  • u procesu privatizacije potpuno su nezaštićeni mali akcionari (što je izazvalo brojne štrajkove, koji su trajali više meseci, pa i dve godine, na primer: u "Jugoremediji", "Keramici", Veterinarskom zavodu, "Agrosemenu", "PKB Transport");
  • prednost u privatizaciji davana je licima koja su bila članovi vladajućih političkih stranaka ili su iza njih stajali vladini funkcioneri, te se može govoriti o "partijskoj svojini" ili "staleškoj svojini" (pojava koju Nebojša Popov objašnjava time da su partije u Vladi Srbije postale staleži koji u procesu privatizacije stiču i ekonomsku moć);
  • najveći pozitivni efekat privatizacije (kako ističu vladini funkcioneri) je povećanje budžeta i smanjenje deficita, a zaobilazi se promašaj u pogledu osnovnih ciljeva privatizacije u pogledu unapređenja privrede;
  • privatizacija je otvorila prostor za nelegalno bogaćenje i za rasprostiranje korupcije od vrha do dna društvene lestvice, iako organi koji ostvaruju i kontrolišu proces privatizacije umanjuju obim korupcije kao posledice primenjene politike privatizacije (prelazeći ćutke preko više afera u kojima su se nazirale indikacije za postojanje korupcije na vrhu).
Sve ukazuje na moguću tvrdnju da je u Srbiji posle 2000. primenjena politika privatizacije po ugledu na Regan/Tačerovski model, iz kojeg su proizašli navedeni efekti, što se potvrdilo i u drugim zemljama u tranziciji, u kojima je umesto dobro pripremljenih neophodnih uslova i sposobnih kadrova za postepeni proces privatizacije automatski prihvaćen projekat ubrzane i potpune (neselektivne) privatizacije koja, prema Stiglitzu, i nije mogla dati bolje rezultate.

4.

U razmatranju pitanja šta je doneo dosadašnji proces privatizacije treba skrenuti pažnju na socijalne i političke posledice, pored navedenih ekonomskih, pretežno negativnih učinaka. Socijalne posledice se odnose, pre svega, na pitanje ko su dobitnici, a ko glavni gubitnici pomenute politike privatizacije. Nesumnjivo su glavni dobitnici "tajkuni", ali i njihovi pomagači iz struktura vlasti, kao i druge političke elite (iz redova stranačkih funkcionera i vlasti bliskih intelektualaca koji zauzimaju položaje u upravnim odborima i savetima u firmama), koji su u procesu privatizacije videli idealnu šansu za uvećanje svog bogatstva i zadovoljavanje vlastitih na račun državnih (javnih) interesa. Rezultat je: bogati nekontrolisano sve više uvećavaju svoje bogatstvo, a nivo egzistencije siromašnih slojeva sve više pada; drugim rečima, jaz između "dobitnika" i "gubitnika" sve je veći; a gubitnici su, u prvom redu, radnici i mali akcionari i sve veća armija nezaposlenih (s obzirom na odsustvo kontrole motivacije zbog koje novi vlasnici otpuštaju veliki broj radnika odmah po kupoprodaji).
Posledice privatizacije imaju i politički karakter, jer se reflektuju na promenu društvene strukture, na stvaranje sve veće zavisnosti od stranih faktora i na sužavanje suvereniteta države: pre svega, primenjen koncept privatizacije omogućio je stvaranje novih oligarhija - pored nove vladajuće političke nomenklature (koja se u drugoj fazi tranzicije s ustanovljenjem druge vladajuće koalicije u potpunosti formira na bazi stranačke pripadnosti), javlja se klasa "novih bogataša" koja učvršćuje svoj oligarhijski položaj spregom s odgovarajućim strankama, kao i klasa "novih latifundista", koji enormnim uvećavanjem zemljišnog poseda postaju nova ekonomska (a i politička) sila.5 U političke posledice treba ubrojati i činjenicu koja ide naruku nesmetanom sprovođenju ovako koncipiranog procesa privatizacije, naime, iako su u Skupštini doneti zakoni o sukobu interesa (koji bi sprečio uplitanje funkcionera vlasti i njihovih bliskih saradnika u sprovođenje procesa privatizacije), o stečaju (koji se odlaže da bi se umanjila vrednost kapitala firme pre raspisivanja tendera), zakon o sprečavanju pranja novca, i drugi, a pripremljen je i antimonopolski zakon - ima se utisak da se namerno zaobilaze ti zakoni kako bi se i dalje sprovodila stihijnost i arbitrarnost odlučivanja kako u pogledu kriterijuma tako i konkretnih postupaka u procesu privatizacije.
Budući da nije jasno definisan ni model tranzicionih reformi u periodu posle 2000. godine nema ni odgovora na pitanje na osnovu čega je izabrana koncepcija procesa privatizacije koja se sprovodi nakon petooktobarskih promena, a koja je inspirisana neoliberalnim tendencijama samoregulišuće tržišne ekonomije, uz nekonzistentnu primenu izvesnih mera sve više ograničavajuće socijalne države, što u procesu privatizacije dovodi do svojinske transformacije izvan ustavnog okvira,6 dok šire socijalno-političke posledice proizlaze iz nedovoljno diferencirane društvene svojine (bez vlasničkog titulara) od državne svojine kao "javnog dobra", što usled neselektivne rasprodaje društvenih resursa dovodi: a) do sve veće zavisnosti zemlje od spoljnih faktora i do stvaranja pogodnih uslova za njenu kolonizaciju; b) uslovljava sve veću diferencijaciju između privatnih vlasnika društvenih resursa i radne snage, vraćajući ponovo na dnevni rad problem odnosa rada i kapitala, i c) omogućuje da "vlasnička klasa" postane sve uticajniji politički činilac, koji vraća srbijansko društvo u pre-moderni kapitalizam XIX veka (a može se reći i u feudalizam, uprkos davno izvršenim agrarnim reformama), zahvaljujući sve većem povezivanju ekonomske i političke moći. Kada se govori o deficitu strategije društvenog razvoja treba postaviti pitanje: da li politika postoktobarskih vlada u domenu privatizacije vodi ka demokratizaciji društvenog sistema ili mnogim svojim efektima vodi ka restauraciji partokratije, ili ka imitaciji grubog kapitalizma (u smislu neselektivne denacionalizacije i deregulacije države).
Ekonomske posledice u praktičnoj politici privatizacije mogu se najkraće formulisati, kao što je već rečeno, u obliku neispunjenih osnovnih ekonomskih ciljeva u pogledu ozdravljenja privrede i unapređenja privatnih preduzeća, što je usporilo, umesto da ubrza, demokratsku transformaciju društva posle 2000. godine.
Zbirna posledica jačanja udružene ekonomske i političke moći, koje su monopolisale odlučivanje i o tipu procesa privatizacije, kao i o kontroli njenog sprovođenja, jeste potpuno isključenje javnosti i izvesnih demokratskih mehanizama za kontrolu organa vlasti koji su u potpunosti preuzeli ingerencije i naredbodavaca i kontrolora ovog procesa.7
Drugim rečima, kreatori postojeće politike privatizacije nisu uopšte razmišljali o socijalnoj ceni koju društvo i građani plaćaju zbog jedne čisto ekonomističke koncepcije privatizacije nametnute od strane MMF-a, čije je posledice anticipirao već Karl Polanyi.8
Iz navedene analize nedostataka zakonske konceptualizacije i dosadašnjih efekata privatizacije teško se proces restrukturacije svojinskih odnosa može oceniti kao uspešan, čak i u čisto ekonomskom smislu, a posebno u socijalnom smislu, s obzirom na mnogo veći broj proizvedenih nego rešenih problema.
Ako je proces privatizacije shvaćen kao važan akt demokratske transformacije Srbije posle 2000. godine, što bi pretpostavljalo unapređenje demokratskog upravljanja društvenim resursima i unapređenje kvaliteta života stanovništva posredstvom demokratski koncipirane tržišne utakmice,9 projekat za realizaciju procesa privatizacije morao je biti stavljen u kontekst jedne koherentno razrađene strategije demokratskog preobražaja, a to nije bio slučaj. Svi prigovori evidentnim promašajima u procesu privatizacije i zahtevi da se postojeća koncepcija i politička praksa revidiraju, odnosno da se preispitaju slučajevi zloupotreba u izvesnim privatizovanim preduzećima, odbijaju se bez argumenata, služeći se i dalje ideološkom kvalifikacijom upućenom svojim kritičarima o njihovom, navodnom, protivljenju i otporima samom procesu privatizacije.10 A evidenciju o neuspesima procesa privatizacije u većem broju slučajeva, koja se nalazi u debelim fajlovima u Savetu za borbu protiv korupcije, jednostavno ignorišu i optužuju, takođe ideološkim sredstvima radnike i akcionare koji pružaju otpor ovakvom modelu privatizacije, kao "razmažene", "neradnike", koji i dalje misle da "živimo u komunizmu" u kojem se malo radilo, a uživale se mnoge povlastice koje bi da i danas zadrže; pripisujući "komunizmu" sve one prednosti koje je uvela socijalna država u razvijenim demokratskim društvima. Konsekvenca takvog stanovišta je sve veće ukidanje elemenata socijalne države, koja bi u ovako osiromašenom društvu imala više opravdanja nego u razvijenim društvima.11
Zaključak bi mogao da glasi, parafrazirajući izvesne ideje iz diskusije na Okruglom stolu o privatizaciji (Republika br. 376-377): očekivanja da će kupac oživeti preduzeće nisu se ostvarila u jednom (nezanemarljivom) broju slučajeva privatizacije, kada je osnovni cilj novog vlasnika bio da rasproda imovinu preduzeća i dođe do brze zarade; privatizacija je dovela do nesigurnosti i gubitka radnih i sindikalnih prava. I, na kraju, mada bi to, verovatno, trebalo da bude ključno pitanje, "Zašto MMF i EU daju podršku ovakvoj privatizaciji i vlasti koja je sprovodi kada nas nazivaju 'šampionima privatizacije'?" (B. Pavlović). Možda bi odgovor na to pitanje bio: zato što smo najposlušniji u prihvatanju zahteva MMF-a, institucije koja najdoslednije propagira i nameće neoliberalnu koncepciju tranzicije u postsocijalističkim zemljama, uprkos negativnim rezultatima u pogledu demokratske transformacije društva.
Naši vlastodršci-intelektualci i većina ekonomista ne čitaju ni Stiglitza, ni Bourdieua, ni Chomskog, ni Castoriadisa, ni Giddensa (koji piše o potrebi izučavanja alternativa), ni Tourainea, koji je postavio sudbonosno pitanje: koja je to paradigma kojom je moguće "osmisliti" razvoj savremenog društva.12 Oni idu linijom manjeg otpora i umesto invencija (što ne znači otkrivanje "tople vode" već pretpostavlja teorijske analize i ozbiljno proučavanje uslova i mogućnosti društva u Srbiji, uključujući i konkretna iskustva drugih društava) i proučavanja postojećih alternativa (na primer, tranzicije i procesa privatizacije u Sloveniji), prihvataju prostu imitaciju procesa koji bi se mogao nazvati ponavljanjem prvobitne akumulacije kapitala, ne razmišljajući o tome kuda će to dovesti srbijansko društvo.
Ove refleksije o procesu privatizacije posle 2000. godine završiću pitanjem jednog građanina koji je učestvovao u intervjuu 2005. godine o stanju u Srbiji danas: ocenivši da je napuštena linija makar i skromnog kretanja napred i da se pet godina posle prevrata 2000. vraćamo unazad, pita se da li su oni koji vode ovu zemlju svesni posledica u pogledu demokratske budućnosti zemlje i mogućeg vraćanja snaga bivšeg režima na vlast.13 Rezultati upravo procesa privatizacije za poslednje četiri godine najupečatljivije predočavaju ostvarenje takve mogućnosti.
Dakle, na kraju se može konstatovati da su rezultati procesa privatizacije krajnje skromni i nedovoljni da podstaknu oporavak i demokratski preobražaj društva zato što nisu jasno i precizno određeni ni ciljevi ni metodi realizacije tog procesa, a nije se razmišljalo ni o socijalnoj ceni efekata tako jednostrano koncipirane privatizacije izvan ustavnih okvira. Stoga, umesto dobro pripremljene strategije za postepeno sprovođenje privatizacije, prihvaćen je model ubrzane i potpune (neselektivne) privatizacije, za koju nisu postojali ni infrastrukturni uslovi, ni kadrovski potencijal (ni u strukturama vlasti niti u strukturi novih vlasnika). Uporedo sa tako shvaćenim projektom procesa privatizacije ide sve rigoroznije ukidanje principa socijalne države pod pritiskom privatnih poslodavaca (ne samo u smislu ograničenja državne regulacije u privredi već i u politici obrazovanja i zdravstvene zaštite, kao i u znatnom sužavanju celokupne socijalne politike). Ako se, dakle, nastavi sa do sada primenjivanom politikom privatizacije, njen krajnji ishod će biti ekscesivna socijalna diferencijacija, a to znači i pojačana destabilizacija društva u Srbiji u narednom periodu.

Zagorka Golubović

1 Ovde treba dodati da jedan broj ekonomista shvata da se ne mogu istovremeno ostvariti i ekonomski i socijalni ciljevi, tj. da prvo treba rešavati probleme u domenu ekonomskih reformi, sa naglaskom na procesu privatizacije, da bi se, zatim, primenile reforme i u drugim domenima društva, što je apsurdno jer ekonomske reforme ne mogu uspeti ukoliko nisu praćene (povezane) socijalnim-institucionalnim i političkim reformama.
2 Savet za borbu protiv korupcije a i druge institucije koje prate proces privatizacije ukazivali su na činjenicu da se kontrola celokupnog procesa nalazi u rukama izvršne vlasti i Agencije za privatizaciju (koju postavlja vlada) i da je parlament kao zakonodavna vlast samo formalno u to uključen (postoji Odbor za privatizaciju u Skupštini koji samo aminuje odluke Vlade i Agencije), dok javnost, pre svega oni koji su neposredno zainteresovani u firmama koje se privatizuju, nema nikakvog stvarnog uticaja (što dokazuju mnogi bezuspešni protesti radnika i malih akcionara u slučajevima prekršaja zakonskih odredbi o procesu privatizacije), niti mediji koji podrže opravdane proteste protiv nezakonito izvršenih prodaja.
3 Za prihvaćenu koncepciju procesa privatizacije, koja se kreće isključivo u okvirima ekonomskog domena, odgovorni su, po mom mišljenju, i ekonomisti, a ne samo funkcioneri vlasti, koji ekonomiju tretiraju kao sistem za sebe i ne proučavaju druge dimenzije društvenog razvoja, držeći se usko shvaćene disciplinarnosti, ali i uverenja da je ekonomija najvažnija nauka. Može se konstatovati da, čak, ni Lj. Madžar ne izlazi iz ovih uskih okvira kada govori o dosadašnjem procesu privatizacije i ne vidi njegove nedostatke, iako je u knjizi Teorija proizvodnje i privrednog rasta (I tom, Beograd) napravio jasnu razliku između čisto ekonomskog rasta (tj. ekonomskih kategorija) i ekonomskog razvoja u koji je uključio filozofske, sociološke i politikološke aspekte.
4 Slučaj umešanosti Janjuševića i Kolesara u "pranje novca" prilikom kupovine cementare u Popovcu, na koji je Savet za borbu protiv korupcije skrenuo pažnju ministru za privatizaciju i Agenciji još 2003. godine, tek je 2006. stigao u tužilaštvo, sa još neizvesnim ishodom.
5 Prema evidenciji koju objavljuju mediji, izvesni pojedinci poseduju i po nekoliko hiljada hektara zemljišta, naročito u Vojvodini, te se postavlja pitanje da li će biti potrebna nova agrarna reforma, koja je u bivšoj Jugoslaviji bila izvršena do polovine prošlog veka, a u razvijenijim zemljama u XIX veku.
6 Videti: "Privatizacija bez ustavnog okvira", Okrugli sto, Republika br. 376-377, 2006. Kao političke konsekvence, istaknuto je: 1) da se vrši "tajkunska koncentracija vlasništva" i na taj način stvara novi sloj na temeljima podzemlja, koji se posle 2000. legalizuje i postaje politički sve uticajniji; i 2) stvorena je "partijska/staleška" vlasnička struktura, koja pokazuje kako se pod uticajem procesa privatizacije oblikuje politika usmerena na restauraciju elemenata bivših nedemokratskih režima. Kada je reč o modelu politike privatizacije u postsocijalističkim tranzicijama, videti delo J. Stiglitza Protivrečnosti globalizacije, 1999, u kojem je data argumentovana kritika primene (neoliberalne) koncepcije ubrzane privatizacije bez odgovarajuće infrastrukture, koja je dovela do katastrofalnih rezultata u Rusiji.
7 Savet za borbu protiv korupcije stalno je ukazivao na činjenicu da se celokupan proces i kontrola sprovođenja privatizacije nalazi prvenstveno u rukama izvršne vlasti (Ministarstva za privatizaciju i Agencije za privatizaciju koju postavlja Ministarstvo, uz asistenciju ekonomskih moćnika, dok je parlament, kao zakonodavna vlast, potpuno marginalizovan i samo formalno uključen u taj proces, a javnost, čak i kada su u pitanju neposredno zainteresovani, zaposleni i akcionari, u firmama nema nikakvog stvarnog uticaja, jer i sudske presude, kada dođe do spora usled kršenja zakonske procedure i zloupotreba, bivaju donete u većini slučajeva u korist novih vlasnika).
8 Videti: K. Polanyi, Velika preobrazba, Politički i ekonomski izvori našeg vremena, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb 1999. Na slična upozorenja nailazi se i u delu P. Bourdieua, Signalna svetla, Prilozi za otpor neoliberalnoj invaziji, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd 1999.
9 Da primenjeni projekat privatizacije tome ne služi možda najbolje svedoči stanovište M. Prokopijevića, kojem je neposredno bliska neoliberalna orijentacija ekonomista koji igraju značajnu ulogu u ovom procesu, ali i posredno (javno neizrečena) državna politika, koja sve zahteve, što bi ih pretpostavljala demokratski koncipirana privatizacija, jednostavno odbija kao samoupravljanje u pejorativnom smislu i predmoderno, komunističko nasleđe (videti: M. Prokopijević, "U skutu samoupravljanja", Danas, 28. februar 2006, str. 8).
10 Interesantno je primetiti da se u tome potpuno slažu i lica koja su rukovodila procesom privatizacije u prvoj postoktobarskoj vladi (treba pratiti izjave bivšeg ministra za privatizaciju Vlahovića) s onima koji time danas upravljaju u drugoj koalicionoj vladi, iako DS ocenjuje krajnje negativno politiku kojom upravlja DSS.
11 To potvrđuju nove mere u zdravstvenom zakonodavstvu, u kojem se obistinjuju prigovori M. Waltzera, da će zdravstvenu zaštitu imati samo oni koji imaju novca da je plate; ili enormne cene za upis na univerzitete, gde takođe obrazovanje postaje privilegija bogatih (o čemu je pisao P. Bourdieu ukazujući na socijalnu reprodukciju nejednakosti putem privilegovanog obrazovanja), ili najnovija najava ministra za rad i socijalno staranje da će se i po treći put menjati Zakon o radu, da bi se udovoljilo protestima i zahtevima poslodavaca, koji su nezadovoljni propisanim obavezama prema zaposlenima.
12 Videti: A. Touraine, Un nouveau paradigme. Pour comprendre le monde d'aujourhui, Fayard, Paris 2005. Preneto iz Republike, ranije navedeni broj.
13 Videti: "Politika i svakodnevni život - Tri godine posle", analize rezultata ponovljenog istraživanja u organizaciji IFDT, u: Filozofija i društvo 2, 2005.

 
Tranzicija
Stranke postale prepreka tranziciji
Republika
Copyright © 1996-2006 Republika