Svojinska transformacija i politika privatizacije
u Srbiji posle 2000.
U ovom tekstu razmatram: 1) strategiju svojinske transformacije, ili
bolje reći njeno odsustvo, i politiku procesa privatizacije koja se sprovodi
posle oktobarskog prevrata 2000. godine, izvan ustavnih okvira i kompleksnih
ekonomskih, socijalnih i političkih reformi; 2) u kakvoj socijalnoj situaciji
se sprovodi model ubrzane privatizacije i kakva ograničenja u tom kontekstu
treba imati u vidu da bi se odgovorilo na pitanje da li je primenjeni
model adekvatan konkretnim uslovima; 3) kakve su socijalne i političke
posledice jednostrane koncepcije privatizacije kao čisto ekonomske kategorije.
1.
Počeću s pitanjem: u kakvoj socijalno-ekonomskoj situaciji se sprovodi proces
svojinske transformacije i da li je adekvatno definisan redukcijom na politiku
privatizacije? U tom pogledu treba imati u vidu kakvo društvo je nasleđeno
posle demokratskog prevrata 2000. godine i kakve uslove pruža za demokratsku
transformaciju svojinskih odnosa, na kakva ograničenja upozorava, koja treba
držati na umu kada se određuje model i tempo procesa privatizacije. Navešću
nekoliko, čini se ključnih obeležja sadašnjeg društva u Srbiji, koja bi
trebalo da utiču na određivanje i sprovođenje modela svojinske transformacije
i procesa privatizacije:
- današnja Srbija je, nedavnim međuetničkim ratovima i tome podređenoj
politici Slobodana Miloševića, jedno potpuno razoreno i osiromašeno
društvo u kojem su i privreda i društvene institucije u stanju
paralize; reč je o takvoj infrastrukturi koja nije doživela značajniji
preobražaj ni posle pada bivšeg režima, a koji je bio neophodan
za uspešnu liberalizaciju ekonomije, da bi omogućila sprovođenje
kompleksne strategije svojinske transformacije;
- u društvenoj strukturi dogodili su se tektonski poremećaji
- marginalizovana je srednja klasa, uništena je "radnička
klasa" (ma šta to značilo i u prethodnom periodu, ali je
devedesetih godina "prinudnim odmorima" i preorijentacijom
radništva na buvljake kao osnovni izvor zarade došlo do potpunog
gubitka radnih navika, te radnici preferiraju način rada u sivoj
ekonomiji nego disciplinu rada u preduzećima);
- nesrazmerno učešće sive privrede u ekonomiji je i dalje nastavljeno
(a verovatno i povećano usled rastuće stope nezaposlenosti);
- stvorena je nova "vlasnička klasa" iz redova ratnih
profitera iz Miloševićevog režima i legalizovano bogaćenje iz
nelegalnih izvora; a klasa "novih bogataša" sve više
utiče na pravac kretanja ekonomije, ali i politike;
- nedostatak preduzetničkog duha iz ranijih vremena i dalje snažno
utiče na proces privatizacije (korišćenje rasprodaje privatnog
i državnog vlasništva kao kanala za brzo sticanje kapitala, a
ne za unapređenje privrede i preduzeća stečenih u vlasništvo -
brojni primeri rasprodaje novostečene imovine preduzeća od strane
novih vlasnika to potvrđuju)
|
Kada se uzme u obzir dosta nepovoljna ekonomska i socijalna situacija, ali
i nestabilizovana politička situacija, trebalo je poći od pretpostavke da
se proces privatizacije mora definisati u sklopu jedne razrađene i uslovima
prilagođene restrukturacije svojinskih odnosa i zakonski precizno urediti
kriterijume, postupke i tempo privatizacije u okvirima postojećeg Ustava
(budući da novi ustav još nije donet). Strategija svojinske transformacije
bi pretpostavljala: određivanje statusa privatne svojine; utvrđivanje ograničenja
u pogledu prodaje državnih resursa od strateškog značaja; definisanje mešovitih
oblika svojine; mere protiv korišćenja nelegalno stečenog kapitala u pretvaranju
društvenog u privatno vlasništvo; precizno određenje sankcija protiv zloupotrebe
procesa privatizacije u cilju ličnog bogaćenja novih vlasnika na račun sprovođenja
zakonom određenih ciljeva privatizacije (ozdravljenja privrede i unapređenja
kupljenih firmi); mehanizme kontrole u sprovođenju procesa privatizacije.
Analiza koncepcije i političke operacionalizacije procesa privatizacije
do 2005. godine pokazuje da jedna kompleksna i koherentna strategija svojinske
transformacije i procesa privatizacije nije razrađena već se privatizacija
sprovodi kao proces nezavisan od drugih elemenata ekonomskih reformi, kao
cilj po sebi, bez uvida u širu koncepciju demokratske tranzicije. A budući
da postoktobarske vlade nisu jasno definisale i javnosti prezentirale po
kojem modelu tranzicije definišu svoje politike, izostao je i odgovor na
pitanje na osnovu koje koncepcije demokratske transformacije je izabran
model privatizacije koji se primenjuje u poslednje četiri godine.
Na osnovu dosadašnjih uvida u operacionalizaciju politike privatizacije
može se konstatovati da je privatizacija shvaćena poglavito kao čisto ekonomska
kategorija1
i zato se ni funkcioneri vlasti, a ni većina ekonomista, nisu bavili sveobuhvatnijim
procesom svojinske transformacije koji ima šire socijalne dimenzije. Zato
su u Zakonu o privatizaciji ostala mnoga važna pitanja nejasna i nedorečena,
a neka nisu ni pokrenuta; na primer: da li svojinska rekonstrukcija podrazumeva
sprovođenje potpune privatizacije vlasništva,
odnosno gde su granice privatizovanja društvenih resursa, u kojoj
meri i na koji način se mogu prodavati javna dobra, u koja spadaju
državna preduzeća od strateškog značaja (nediferenciranost rasprodaje
i davanje u koncesiju firmi od nacionalnog značaja).
U tom pogledu umesno je postaviti pitanja: 1) da li je politika
sadašnje Vlade, koja uključuje i primenjenu koncepciju procesa privatizacije,
samo slučajnost ili je u kontinuitetu sa jednim sistemom vrednosti
(na šta je ukazao i prof. Zec u razgovoru u Republici)
i koje se vrednosti potenciraju kao temelj demokratskih reformi;
odnosno da li takva politika vodi ka demokratizaciji društvenog
sistema ili ka restauraciji starih formi kapitalizma (u smislu potpune
i neselektivne denacionalizacije i deregulacije države); 2) u tom
kontekstu osnovno pitanje je kako je definisana privatna svojina
u Zakonu o privatizaciji i da li je proces svojinske transformacije
sistemski koncipiran u okviru strategije društvenih
|
|
|
Georges-Pierre Seurat, Forest
at Pontaubert, 1881-1882.
|
|
reformi (ekonomskih, institucionalnih i političkih); 3) da li su uzeta u
obzir ograničenja, kada je u pitanju nerazvijena infrastruktura, za izbor
modela privatizacije i upozorenja J. Stiglitza da u uslovima nerazvijene
ekonomske/finansijske i institucionalne infrastrukture ubrzana privatizacija
i tržišna liberalizacija daju negativne efekte; 4) da li su izgrađeni mehanizmi
za kontrolu primene Zakona o privatizaciji (bez obzira na njegove nedostatke),
odnosno ko vrši kontrolu postupaka u procesu privatizacije i u izvršavanju
ugovornih obaveza sa budućim vlasnicima, što je tesno povezano sa prevencijom
protiv korupcije koja taj proces prati (na osnovu iskustava drugih zemalja
u tranziciji);2
5) u odlučivanju o modelu privatizacije nije bilo postavljeno pitanje da
li se može koncept "preduzetničke privatizacije" realizovati u
masovnom odsustvu preduzetničkog etosa (i kod novih vlasnika i kod zaposlenih)
i da li je dovoljna samo promena vlasnika (iz društvene svojine bez titulara
u privatnu svojinu) da bi proces privatizacije dao zadovoljavajuće rezultate
(na šta upozorava dosta raširena pojava da novi vlasnici, naročito u manjim
preduzećima, pre svega žele da rasprodajom imovine preduzeća brzo steknu
i povećaju kapital, a ne na preduzetnički način, putem oporavka preduzeća
i stvaranjem uslova za njegovo unapređenje; 6) i najzad, iako je to ključno
pitanje, da li je bilo moguće primeniti drugačiji model privatizacije, na
osnovu pozitivnih i negativnih iskustava drugih zemalja u tranziciji (na
primer, mnogo uspešniji model primenjen je u Sloveniji), imajući u vidu
i drugačiju koncepciju socio-ekonomskog razvoja u procesu demokratske transformacije,
koja bi bila usklađena sa aktualnim uslovima i stanjem društva u Srbiji
u okviru jedne dugoročne strategije kompleksnijeg definisanja društvenih
reformi, uključujući reformisanje svih podsistema društvene
strukture, a ne parcijalno i izolovano situiranje jednostranog procesa promene
vlasništva u proces privatizacije (pogotovo imajući u vidu da je u Srbiji
tržište veoma neregulisano, kako je istaknuto u pomenutoj debati).3
Dakle, može se konstatovati da usled toga što nije elaborirana koherentna
strateška politika svojinske transformacije i u okviru nje proces privatizacije,
problematično je i određenje ciljeva i metoda procesa privatizacije, koji
ne predviđa socijalnu cenu efekata nedorađene i nedovoljno kritički promišljene
primene modela koji je nametao MMF, a koji je potencirao isključivo "ekonomsku
logiku", potpuno nezavisno od socijalne logike, koja, kako je pisao
Karl Polanyi, ne podrazumeva samo uvećanje kapitala već i princip socijalne
pravde (u knjizi Velika preobrazba). Bilo je neophodno, a to nije učinjeno,
utvrđivanje mera za izbegavanje efekata rastuće socijalne diferencijacije,
koja širi jaz između sve bogatijih pojedinaca i osiromašenih članova društva
(što se moralo uzeti u obzir u jednoj ovako osiromašenoj zemlji, u kojoj
je velika većina stanovništva u stanju pukog preživljavanja, dok se vlasnici,
najčešće nelegalno stečenog kapitala iz vremena bivšeg režima, enormno bogate
i koristeći proces privatizacije stvaraju novu klasu bogataša koja nastoji
da poništi sva radnička prava stečena u vekovnoj borbi između rada i kapitala).
2.
Na koji način je dosadašnji proces privatizacije odstupao od odredbi Zakona
o privatizaciji u operacionalizaciji ovog procesa?
1) Kada je u pitanju odredba o ciljevima procesa privatizacije (iako i sam
Zakon previđa kompleksniji kontekst svojinske transformacije) u Zakonu su
oni definisani na celishodniji način, kao: stvaranje uslova za ozdravljenje
preduzeća putem investicija u njihovo unapređenje i efikasnije poslovanje,
otvaranje novih radnih mesta, podsticanje tržišne konkurencije radi podizanja
produktivnosti rada i, posredno, poboljšanja
ekonomskih uslova života. U praktičnoj politici sprovođenja procesa
privatizacije svi ciljevi su skoro u potpunosti svedeni na jedan
cilj: popunjavanje državnog budžeta uz neupitno ispunjenje zahteva
za brzom i potpunom privatizacijom društvenih resursa, bez razmišljanja
o dugoročnim socijalnim i političkim posledicama takve orijentacije.
2) Prema Zakonu o privatizaciji učesnici u procesu privatizacije
su: predstavnici države, akcionari i sindikati, što podrazumeva
i njihovo uključivanje u stvaranje određenih mehanizama za kontrolu
sprovođenja procesa privatizacije. U praksi su državne ingerencije
prenete isključivo na izvršnu vlast, takozvani mali akcionari su
nezaštićeni i neravnopravni u odlučivanju o prodaji svojih firmi,
a uloga sindikata je svedena samo na učešće u pokretanju inicijative
za prodaju preduzeća.
3) Zakon o privatizaciji ističe princip transparentnosti u sprovođenju
procesa privatizacije, što pretpostavlja uvid javnosti (a pre svega
svih pomenutih učesnika) u način na koji Agencija za privatizaciju
ponderiše kriterijume za prodaju preduzeća, kako vrši
|
|
|
Georges-Pierre Seurat, Frau
mit Sonnenschirm, 1884.
|
|
izbor konsultanata koji igraju značajnu ulogu u određivanju vrednosti kapitala
i kako se vrši procena vrednosti prilikom prodaje preduzeća, objavljivanje
izveštaja o toku privatizacije i o novim vlasnicima, o tome odakle dolazi
uloženi kapital prilikom prodaje, u ispunjenje ugovornih obaveza od strane
novih vlasnika, u slučajeve prisutne korupcije (a naročito o eventualnoj
umešanosti državnih organa i funkcionera), u izveštaje o preduzetim sankcijama
kada se krše zakonske odredbe ili kada je u pitanju zloupotreba položaja
i vlasništva. Praktična politika se odvija pod velom tajnih procedura (dešava
se da čak ni svi učesnici u procesu ne mogu da dobiju pomenute izveštaje);
svi prigovori o nezakonitim postupcima i zahtevi za raskidanje takvih ugovora
najčešće se, putem zamene teze, kvalifikuju kao protivljenje procesu privatizacije
i često državni organi intervenišu u korist vlasnika koji je nezakonito
došao do vlasništva privatizovane firme.
4) Treba, međutim, istaći da su nedorečenosti u Zakonu o privatizaciji pogodovale
učestalijoj pojavi negativnih ekonomskih, socijalnih i političkih posledica,
nego pozitivnih efekata (kojih je svakako bilo, ali ne u meri koju iznose
predstavnici obe postoktobarske vlasti). Nedovoljno preciziranje oblika
kontrole kapitala koji se ulaže prilikom kupovine društvene firme (mada
Zakon ustanovljuje Agenciju za kontrolu "pranja novca", ali nedovoljno
naglašava obaveze odgovornih institucija za praćenje te pojave; na primer,
ni Ministarstvo ni Agencija za privatizaciju nemaju uvid u uloženi kapital
i negiraju da je to njihova ingerencija) pružilo je mogućnost legalizaciji
nelegalno stečenog kapitala i pojavi "tajkunizacije privatizacije"
(što je dobro istakla Kori Udovički u pomenutoj diskusiji). Kao ekonomska
ali i šira socijalna posledica budući da je reč o veoma raširenoj društvenoj
pojavi (čak shvaćenoj kao naš "način života") javlja se prikrivanje
korupcije na vrhu (kao korupcija u smislu "trgovine uticajima")
i učešće organa vlasti u korupcionaškim aferama, kao i sprega političkih
funkcionera i tajkuna u deljenju nezakonito stečene dobiti od privatizacije.
A stvaranje novih privatnih monopola u praksi (mada se u Zakonu to ograničava)
dovodi do pojave novih oligarhija koje sve više iskazuju i političke ambicije
i utiču na pravac i karakter tranzicije u Srbiji.
3.
Kakvi su se praktični efekti mogli uočiti u dosadašnjem procesu privatizacije,
kao posledica nevođenja računa o konkretnim socijalnim uslovima u Srbiji,
nakon pustošenja koje je izazvao bivši režim i odsustva definicije statusa
privatne svojine u procesu demokratske transformacije društva, a u okviru
kompleksno koncipiranog restrukturiranja svojinskih odnosa?
- To je učinilo mogućim neustavno prisvajanje ne samo društvene
već i državne svojine, na osnovu partijskih/staleških kriterijuma;
- skoro je zanemarljiv efekat u pogledu investicija u privredu
radi njenog ozdravljenja; jedan broj privatizovanih preduzeća
(ne zna se tačno koliki broj, jer Agencija za privatizaciju nikada
nije podnela javno izveštaj o tome) propada umesto da se oporavlja;
- malo ili sporo se otvaraju nova radna mesta u privatizovanim
firmama (ni o tome ne postoji izveštaj), a stopa nezaposlenosti
raste, što i ekonomisti opravdavaju kao potrebu oslobađanja od
"viška zaposlenih" (ne upuštajući se u proveravanje
kada je tehnološki višak u pitanju, a kada novi vlasnik to čini
da bi smanjio izdatke, čak i ako to zaustavlja proces proizvodnje);
- stvoreni su novi privatni monopoli (iako Agencija za privatizaciju
tvrdi da se to sprečava poznati su slučajevi novih vlasnika koji
su kupili desetine firmi) koje je teže kontrolisati nego državne
(to potvrđuje činjenica da Agencija ne zna uvek ko su stvarno
novi vlasnici; videti tekst u Danasu od 14. februara o. g. "Egzotični
kapital u srpskom hotelijerstvu", ali i niz drugih upozorenja
da fiktivni vlasnici koji se pojavljuju na tenderu nisu i stvarni
vlasnici);
- ne kontroliše se izvor novca kojim se kupuju društvena i državna
preduzeća (na upozorenje da se koristi i "pranje novca"
zvanični organi prebacuju loptu s jedne agencije na drugu, a ne
preduzimaju se neophodne mere).4
- mnogo je utvrđenih slučajeva kršenja zakonske procedure u procesu
privatizacije i ugovornih obaveza novih vlasnika (na to je Savet
za borbu protiv korupcije ukazivao od svog osnivanja, na osnovu
bogatog dokumentacionog materijala, ali ili Agencija nije preduzela
mere za ispitivanje tih slučajeva ili su sudovi poništavali raskidanje
takvih ugovora i legalizovali izvršenu prodaju izvan zakonskih
propisa;
- u rešavanju spornih slučajeva davana je prednost novim vlasnicima
koje je štitila i policija u slučajevima radničkih protesta zbog
kršenja nekih osnovnih (davno stečenih) prava zaposlenih (na primer,
u pogledu izbegavanja da novi vlasnici sklapaju ugovore s onima
koje zapošljavaju, da im obezbede socijalno i zdravstveno osiguranje,
a često ih i ne prijavljuju, da bi ih mogli lakše otpustiti, ali
i izbeći plaćanje poreza);
- u procesu privatizacije potpuno su nezaštićeni mali akcionari
(što je izazvalo brojne štrajkove, koji su trajali više meseci,
pa i dve godine, na primer: u "Jugoremediji", "Keramici",
Veterinarskom zavodu, "Agrosemenu", "PKB Transport");
- prednost u privatizaciji davana je licima koja su bila članovi
vladajućih političkih stranaka ili su iza njih stajali vladini
funkcioneri, te se može govoriti o "partijskoj svojini"
ili "staleškoj svojini" (pojava koju Nebojša Popov objašnjava
time da su partije u Vladi Srbije postale staleži koji u procesu
privatizacije stiču i ekonomsku moć);
- najveći pozitivni efekat privatizacije (kako ističu vladini
funkcioneri) je povećanje budžeta i smanjenje deficita, a zaobilazi
se promašaj u pogledu osnovnih ciljeva privatizacije u pogledu
unapređenja privrede;
- privatizacija je otvorila prostor za nelegalno bogaćenje i
za rasprostiranje korupcije od vrha do dna društvene lestvice,
iako organi koji ostvaruju i kontrolišu proces privatizacije umanjuju
obim korupcije kao posledice primenjene politike privatizacije
(prelazeći ćutke preko više afera u kojima su se nazirale indikacije
za postojanje korupcije na vrhu).
|
Sve ukazuje na moguću tvrdnju da je u Srbiji posle 2000. primenjena politika
privatizacije po ugledu na Regan/Tačerovski model, iz kojeg su proizašli
navedeni efekti, što se potvrdilo i u drugim zemljama u tranziciji, u kojima
je umesto dobro pripremljenih neophodnih uslova i sposobnih kadrova za postepeni
proces privatizacije automatski prihvaćen projekat ubrzane i potpune (neselektivne)
privatizacije koja, prema Stiglitzu, i nije mogla dati bolje rezultate.
4.
U razmatranju pitanja šta je doneo dosadašnji proces privatizacije treba
skrenuti pažnju na socijalne i političke posledice, pored navedenih ekonomskih,
pretežno negativnih učinaka. Socijalne posledice
se odnose, pre svega, na pitanje ko su dobitnici, a ko glavni gubitnici
pomenute politike privatizacije. Nesumnjivo su glavni dobitnici "tajkuni",
ali i njihovi pomagači iz struktura vlasti, kao i druge političke elite
(iz redova stranačkih funkcionera i vlasti bliskih intelektualaca koji
zauzimaju položaje u upravnim odborima i savetima u firmama), koji su
u procesu privatizacije videli idealnu šansu za uvećanje svog bogatstva
i zadovoljavanje vlastitih na račun državnih (javnih) interesa. Rezultat
je: bogati nekontrolisano sve više uvećavaju svoje bogatstvo, a nivo egzistencije
siromašnih slojeva sve više pada; drugim rečima, jaz između "dobitnika"
i "gubitnika" sve je veći; a gubitnici su, u prvom redu, radnici
i mali akcionari i sve veća armija nezaposlenih (s obzirom na odsustvo
kontrole motivacije zbog koje novi vlasnici otpuštaju veliki broj radnika
odmah po kupoprodaji).
Posledice privatizacije imaju i politički karakter,
jer se reflektuju na promenu društvene strukture, na stvaranje sve veće
zavisnosti od stranih faktora i na sužavanje suvereniteta države: pre
svega, primenjen koncept privatizacije omogućio je stvaranje novih oligarhija
- pored nove vladajuće političke nomenklature (koja se u drugoj fazi tranzicije
s ustanovljenjem druge vladajuće koalicije u potpunosti
formira na bazi stranačke pripadnosti), javlja se klasa "novih bogataša"
koja učvršćuje svoj oligarhijski položaj spregom s odgovarajućim strankama,
kao i klasa "novih latifundista", koji enormnim uvećavanjem
zemljišnog poseda postaju nova ekonomska (a i politička) sila.5
U političke posledice treba ubrojati i činjenicu koja ide naruku nesmetanom
sprovođenju ovako koncipiranog procesa privatizacije, naime, iako su u
Skupštini doneti zakoni o sukobu interesa (koji bi sprečio uplitanje funkcionera
vlasti i njihovih bliskih saradnika u sprovođenje procesa privatizacije),
o stečaju (koji se odlaže da bi se umanjila vrednost kapitala firme pre
raspisivanja tendera), zakon o sprečavanju pranja novca, i drugi, a pripremljen
je i antimonopolski zakon - ima se utisak da se namerno zaobilaze ti zakoni
kako bi se i dalje sprovodila stihijnost i arbitrarnost odlučivanja kako
u pogledu kriterijuma tako i konkretnih postupaka u procesu privatizacije.
Budući da nije jasno definisan ni model tranzicionih reformi u periodu
posle 2000. godine nema ni odgovora na pitanje na osnovu čega je izabrana
koncepcija procesa privatizacije koja se sprovodi nakon petooktobarskih
promena, a koja je inspirisana neoliberalnim tendencijama
samoregulišuće tržišne ekonomije, uz nekonzistentnu primenu izvesnih mera
sve više ograničavajuće socijalne države, što u procesu privatizacije
dovodi do svojinske transformacije izvan ustavnog okvira,6
dok šire socijalno-političke posledice proizlaze iz nedovoljno diferencirane
društvene svojine (bez vlasničkog titulara) od državne svojine kao "javnog
dobra", što usled neselektivne rasprodaje društvenih resursa dovodi:
a) do sve veće zavisnosti zemlje od spoljnih faktora i do stvaranja pogodnih
uslova za njenu kolonizaciju; b) uslovljava sve veću diferencijaciju između
privatnih vlasnika društvenih resursa i radne snage, vraćajući ponovo
na dnevni rad problem odnosa rada i kapitala, i c) omogućuje da "vlasnička
klasa" postane sve uticajniji politički činilac, koji vraća srbijansko
društvo u pre-moderni kapitalizam XIX veka (a može se reći i u feudalizam,
uprkos davno izvršenim agrarnim reformama), zahvaljujući sve većem povezivanju
ekonomske i političke moći. Kada se govori o deficitu strategije društvenog
razvoja treba postaviti pitanje: da li politika postoktobarskih vlada
u domenu privatizacije vodi ka demokratizaciji društvenog sistema ili
mnogim svojim efektima vodi ka restauraciji partokratije, ili ka imitaciji
grubog kapitalizma (u smislu neselektivne denacionalizacije i deregulacije
države).
Ekonomske posledice u praktičnoj politici
privatizacije mogu se najkraće formulisati, kao što je već rečeno, u obliku
neispunjenih osnovnih ekonomskih ciljeva u pogledu ozdravljenja privrede
i unapređenja privatnih preduzeća, što je usporilo, umesto da ubrza, demokratsku
transformaciju društva posle 2000. godine.
Zbirna posledica jačanja udružene ekonomske i političke moći, koje su
monopolisale odlučivanje i o tipu procesa privatizacije, kao i o kontroli
njenog sprovođenja, jeste potpuno isključenje javnosti i izvesnih demokratskih
mehanizama za kontrolu organa vlasti koji su u potpunosti
preuzeli ingerencije i naredbodavaca i kontrolora ovog procesa.7
Drugim rečima, kreatori postojeće politike privatizacije nisu uopšte razmišljali
o socijalnoj ceni koju društvo i građani plaćaju zbog jedne čisto ekonomističke
koncepcije privatizacije nametnute od strane MMF-a, čije je posledice
anticipirao već Karl Polanyi.8
Iz navedene analize nedostataka zakonske konceptualizacije i dosadašnjih
efekata privatizacije teško se proces restrukturacije svojinskih odnosa
može oceniti kao uspešan, čak i u čisto ekonomskom smislu, a posebno u
socijalnom smislu, s obzirom na mnogo veći broj proizvedenih nego rešenih
problema.
Ako je proces privatizacije shvaćen kao važan akt demokratske transformacije
Srbije posle 2000. godine, što bi pretpostavljalo unapređenje
demokratskog upravljanja društvenim resursima i unapređenje kvaliteta
života stanovništva posredstvom demokratski koncipirane tržišne utakmice,9
projekat za realizaciju procesa privatizacije morao je biti stavljen u
kontekst jedne koherentno razrađene strategije demokratskog preobražaja,
a to nije bio slučaj. Svi prigovori evidentnim promašajima u procesu privatizacije
i zahtevi da se postojeća koncepcija i politička praksa revidiraju, odnosno
da se preispitaju slučajevi zloupotreba u izvesnim privatizovanim preduzećima,
odbijaju se bez argumenata, služeći se i dalje ideološkom
kvalifikacijom upućenom svojim kritičarima o njihovom, navodnom, protivljenju
i otporima samom procesu privatizacije.10
A evidenciju o neuspesima procesa privatizacije u većem broju slučajeva,
koja se nalazi u debelim fajlovima u Savetu za borbu protiv korupcije,
jednostavno ignorišu i optužuju, takođe ideološkim sredstvima radnike
i akcionare koji pružaju otpor ovakvom modelu privatizacije, kao "razmažene",
"neradnike", koji i dalje misle da "živimo u komunizmu"
u kojem se malo radilo, a uživale se mnoge povlastice koje bi da i danas
zadrže; pripisujući "komunizmu" sve one prednosti koje je uvela
socijalna država u razvijenim demokratskim društvima. Konsekvenca takvog
stanovišta je sve veće ukidanje elemenata socijalne države,
koja bi u ovako osiromašenom društvu imala više opravdanja nego u razvijenim
društvima.11
Zaključak bi mogao da glasi, parafrazirajući izvesne ideje iz diskusije
na Okruglom stolu o privatizaciji (Republika
br. 376-377): očekivanja da će kupac oživeti preduzeće nisu se ostvarila
u jednom (nezanemarljivom) broju slučajeva privatizacije, kada je osnovni
cilj novog vlasnika bio da rasproda imovinu preduzeća i dođe do brze zarade;
privatizacija je dovela do nesigurnosti i gubitka radnih i sindikalnih
prava. I, na kraju, mada bi to, verovatno, trebalo da bude ključno pitanje,
"Zašto MMF i EU daju podršku ovakvoj privatizaciji i vlasti koja
je sprovodi kada nas nazivaju 'šampionima privatizacije'?" (B. Pavlović).
Možda bi odgovor na to pitanje bio: zato što smo najposlušniji u prihvatanju
zahteva MMF-a, institucije koja najdoslednije propagira i nameće neoliberalnu
koncepciju tranzicije u postsocijalističkim zemljama, uprkos negativnim
rezultatima u pogledu demokratske transformacije društva.
Naši vlastodršci-intelektualci i većina ekonomista ne čitaju ni Stiglitza,
ni Bourdieua, ni Chomskog, ni Castoriadisa, ni Giddensa
(koji piše o potrebi izučavanja alternativa), ni Tourainea, koji je postavio
sudbonosno pitanje: koja je to paradigma kojom je moguće "osmisliti"
razvoj savremenog društva.12
Oni idu linijom manjeg otpora i umesto invencija (što ne znači otkrivanje
"tople vode" već pretpostavlja teorijske analize i ozbiljno
proučavanje uslova i mogućnosti društva u Srbiji, uključujući i konkretna
iskustva drugih društava) i proučavanja postojećih alternativa (na primer,
tranzicije i procesa privatizacije u Sloveniji), prihvataju prostu imitaciju
procesa koji bi se mogao nazvati ponavljanjem prvobitne akumulacije kapitala,
ne razmišljajući o tome kuda će to dovesti srbijansko društvo.
Ove refleksije o procesu privatizacije posle 2000. godine završiću pitanjem
jednog građanina koji je učestvovao u intervjuu 2005. godine o stanju
u Srbiji danas: ocenivši da je napuštena linija makar i skromnog kretanja
napred i da se pet godina posle prevrata 2000. vraćamo unazad, pita se
da li su oni koji vode ovu zemlju svesni posledica u pogledu
demokratske budućnosti zemlje i mogućeg vraćanja snaga bivšeg režima na
vlast.13
Rezultati upravo procesa privatizacije za poslednje četiri godine najupečatljivije
predočavaju ostvarenje takve mogućnosti.
Dakle, na kraju se može konstatovati da su rezultati procesa privatizacije
krajnje skromni i nedovoljni da podstaknu oporavak i demokratski preobražaj
društva zato što nisu jasno i precizno određeni ni ciljevi ni metodi realizacije
tog procesa, a nije se razmišljalo ni o socijalnoj ceni efekata tako jednostrano
koncipirane privatizacije izvan ustavnih okvira. Stoga, umesto dobro pripremljene
strategije za postepeno sprovođenje privatizacije, prihvaćen je model
ubrzane i potpune (neselektivne) privatizacije, za koju nisu postojali
ni infrastrukturni uslovi, ni kadrovski potencijal (ni u strukturama vlasti
niti u strukturi novih vlasnika). Uporedo sa tako shvaćenim projektom
procesa privatizacije ide sve rigoroznije ukidanje principa socijalne
države pod pritiskom privatnih poslodavaca (ne samo u smislu ograničenja
državne regulacije u privredi već i u politici obrazovanja i zdravstvene
zaštite, kao i u znatnom sužavanju celokupne socijalne politike). Ako
se, dakle, nastavi sa do sada primenjivanom politikom privatizacije, njen
krajnji ishod će biti ekscesivna socijalna diferencijacija, a to znači
i pojačana destabilizacija društva u Srbiji u narednom periodu.
1 Ovde treba dodati da jedan broj
ekonomista shvata da se ne mogu istovremeno ostvariti i ekonomski i socijalni
ciljevi, tj. da prvo treba rešavati probleme u domenu ekonomskih reformi,
sa naglaskom na procesu privatizacije, da bi se, zatim, primenile reforme
i u drugim domenima društva, što je apsurdno jer ekonomske reforme ne
mogu uspeti ukoliko nisu praćene (povezane) socijalnim-institucionalnim
i političkim reformama.
2 Savet za borbu protiv korupcije a
i druge institucije koje prate proces privatizacije ukazivali su na činjenicu
da se kontrola celokupnog procesa nalazi u rukama izvršne vlasti i Agencije
za privatizaciju (koju postavlja vlada) i da je parlament kao zakonodavna
vlast samo formalno u to uključen (postoji Odbor za privatizaciju u Skupštini
koji samo aminuje odluke Vlade i Agencije), dok javnost, pre svega oni
koji su neposredno zainteresovani u firmama koje se privatizuju, nema
nikakvog stvarnog uticaja (što dokazuju mnogi bezuspešni protesti radnika
i malih akcionara u slučajevima prekršaja zakonskih odredbi o procesu
privatizacije), niti mediji koji podrže opravdane proteste protiv nezakonito
izvršenih prodaja.
3 Za prihvaćenu koncepciju procesa
privatizacije, koja se kreće isključivo u okvirima ekonomskog domena,
odgovorni su, po mom mišljenju, i ekonomisti, a ne samo funkcioneri vlasti,
koji ekonomiju tretiraju kao sistem za sebe i ne proučavaju druge dimenzije
društvenog razvoja, držeći se usko shvaćene disciplinarnosti, ali i uverenja
da je ekonomija najvažnija nauka. Može se konstatovati da, čak, ni Lj.
Madžar ne izlazi iz ovih uskih okvira kada govori o dosadašnjem procesu
privatizacije i ne vidi njegove nedostatke, iako je u knjizi Teorija
proizvodnje i privrednog rasta (I tom, Beograd) napravio jasnu
razliku između čisto ekonomskog rasta (tj. ekonomskih kategorija) i ekonomskog
razvoja u koji je uključio filozofske, sociološke i politikološke aspekte.
4 Slučaj umešanosti Janjuševića i Kolesara
u "pranje novca" prilikom kupovine cementare u Popovcu, na koji
je Savet za borbu protiv korupcije skrenuo pažnju ministru za privatizaciju
i Agenciji još 2003. godine, tek je 2006. stigao u tužilaštvo, sa još
neizvesnim ishodom.
5 Prema evidenciji koju objavljuju
mediji, izvesni pojedinci poseduju i po nekoliko hiljada hektara zemljišta,
naročito u Vojvodini, te se postavlja pitanje da li će biti potrebna nova
agrarna reforma, koja je u bivšoj Jugoslaviji bila izvršena do polovine
prošlog veka, a u razvijenijim zemljama u XIX veku.
6 Videti: "Privatizacija bez ustavnog
okvira", Okrugli sto, Republika br.
376-377, 2006. Kao političke konsekvence, istaknuto je: 1) da se vrši
"tajkunska koncentracija vlasništva" i na taj način stvara novi
sloj na temeljima podzemlja, koji se posle 2000. legalizuje i postaje
politički sve uticajniji; i 2) stvorena je "partijska/staleška"
vlasnička struktura, koja pokazuje kako se pod uticajem procesa privatizacije
oblikuje politika usmerena na restauraciju elemenata bivših nedemokratskih
režima. Kada je reč o modelu politike privatizacije u postsocijalističkim
tranzicijama, videti delo J. Stiglitza Protivrečnosti
globalizacije, 1999, u kojem je data argumentovana kritika primene
(neoliberalne) koncepcije ubrzane privatizacije bez odgovarajuće infrastrukture,
koja je dovela do katastrofalnih rezultata u Rusiji.
7 Savet za borbu protiv korupcije stalno
je ukazivao na činjenicu da se celokupan proces i kontrola sprovođenja
privatizacije nalazi prvenstveno u rukama izvršne vlasti (Ministarstva
za privatizaciju i Agencije za privatizaciju koju postavlja Ministarstvo,
uz asistenciju ekonomskih moćnika, dok je parlament, kao zakonodavna vlast,
potpuno marginalizovan i samo formalno uključen u taj proces, a javnost,
čak i kada su u pitanju neposredno zainteresovani, zaposleni i akcionari,
u firmama nema nikakvog stvarnog uticaja, jer i sudske
presude, kada dođe do spora usled kršenja zakonske procedure i zloupotreba,
bivaju donete u većini slučajeva u korist novih vlasnika).
8 Videti: K. Polanyi, Velika
preobrazba, Politički i ekonomski izvori našeg vremena, Naklada
Jesenski i Turk, Zagreb 1999. Na slična upozorenja nailazi se i u delu
P. Bourdieua, Signalna svetla, Prilozi za otpor
neoliberalnoj invaziji, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva,
Beograd 1999.
9 Da primenjeni projekat privatizacije
tome ne služi možda najbolje svedoči stanovište M. Prokopijevića, kojem
je neposredno bliska neoliberalna orijentacija ekonomista koji igraju
značajnu ulogu u ovom procesu, ali i posredno (javno neizrečena) državna
politika, koja sve zahteve, što bi ih pretpostavljala demokratski koncipirana
privatizacija, jednostavno odbija kao samoupravljanje u pejorativnom smislu
i predmoderno, komunističko nasleđe (videti: M. Prokopijević, "U
skutu samoupravljanja", Danas, 28.
februar 2006, str. 8).
10 Interesantno je primetiti da se
u tome potpuno slažu i lica koja su rukovodila procesom privatizacije
u prvoj postoktobarskoj vladi (treba pratiti izjave bivšeg ministra za
privatizaciju Vlahovića) s onima koji time danas upravljaju u drugoj koalicionoj
vladi, iako DS ocenjuje krajnje negativno politiku kojom upravlja DSS.
11
To potvrđuju nove mere u zdravstvenom zakonodavstvu, u kojem se obistinjuju
prigovori M. Waltzera, da će zdravstvenu zaštitu imati samo oni koji imaju
novca da je plate; ili enormne cene za upis na univerzitete, gde takođe
obrazovanje postaje privilegija bogatih (o čemu je pisao P. Bourdieu ukazujući
na socijalnu reprodukciju nejednakosti putem privilegovanog obrazovanja),
ili najnovija najava ministra za rad i socijalno staranje da će se i po
treći put menjati Zakon o radu, da bi se udovoljilo protestima i zahtevima
poslodavaca, koji su nezadovoljni propisanim obavezama prema zaposlenima.
12 Videti: A. Touraine, Un
nouveau paradigme. Pour comprendre le monde d'aujourhui, Fayard,
Paris 2005. Preneto iz Republike, ranije
navedeni broj.
13
Videti: "Politika i svakodnevni život - Tri godine posle", analize
rezultata ponovljenog istraživanja u organizaciji IFDT, u: Filozofija
i društvo 2, 2005.
|