homepage
   
Republika
 
Zbivanja
Arhiva
O nama
About us
mail to Redakcija
mail to web master
 

 

 

Neprozirno državno gazdovanje

U Srbiji se ne zna kako vlast troši sredstva koja su stvorili poreski obveznici

Milan R. Kovačević

Budžet je plan prihoda i rashoda države. U Srbiji, s neobičnim ustrojstvom, i budžet je preterano centralizovan. Iz njega se finansira državna zajednica i dotiraju se budžeti pokrajina i opština. Ministru finansija dato je pravo da penalisanjem komunalnih preduzeća obustavlja finansiranje organa pokrajinske i lokalne samouprave. Sistem obaveznog socijalnog osiguranja, koji uključuje tri penzijska fonda, zdravstveni i fond osiguranja od nezaposlenosti formalno se odvojeno vode. Ali je blizu polovine najvećeg penzijskog fonda zaposlenih finansirano opet dotacijama iz budžeta. Konačno, značaj baš takvog budžeta uvećava činjenica da je u Srbiji učešće države u preraspodeli novostvorene vrednosti mnogo veće nego u drugim zemljama. Oko polovine bruto društvenog proizvoda kod nas prolazi kroz uzak levak budžeta kontrolisanog od jednog ministarstva i nazad se deli za trošenje.

Javni rashodi bez kontrole

Demokratski karakter vlasti meri se i transparentnošću poslovanja sa novcima poreskih obveznika. Tako veliko ubiranje javnih prihoda i trošenje javnih rashoda zahtevalo bi maksimalnu kontrolu i javnost, čega nažalost kod nas nema. Pomenuto je da je budžet tek plan prihodovanja i trošenja, pa se njegovo ostvarenje neminovno od toga razlikuje. Izvršenje budžeta pokazuje šta se stvarno dogodilo u oblasti javnih finansija. Ali, kod nas se i ne sačinjava za odobravanje, a pogotovu za javnost, bilo kakav bilans izvršenja budžeta u poslednje četiri godine. Poslednji put je Skupština donela Zakon o izvršenju budžeta za daleku 2001. Provirivale su i afere oko budžeta, ali su korišćene samo za
političku borbu. Nijedna nije pravno procesuirana. Ministarstva bezočno saopštavaju da finansiraju ono za šta ide novac poreskih obveznika.
Neko bi pomislio da verovatno još nismo ni doneli propise o tome i tako se uskladili sa Evropskom unijom kojoj stremimo. Ali, to nije
 
Neobično je da ni Skupština ne poštuje zakon koji je donela, te ne poziva izvršnu vlast na odgovornost
 
razlog. Obratno, još od 2002. važi formalno i u Srbiji Zakon o budžetskom sistemu, koji obavezuje i Ministarstvo finansija i Vladu da sačinjavaju završni račun države, a ne samo ostvarenja budžeta. I najmanje preduzeće to i uradi, a za kašnjenje bude kažnjeno. Izvršna vlast, naravno, sebe ne kažnjava. Poreski obveznici tako ne doznadoše kako gazduje njihova država uzimajući i deleći polovinu kolača koji oni stvore. Neobično je da ni Skupština ne poštuje zakon koji je donela, te ne poziva izvršnu vlast na odgovornost.
A Zakon o budžetskom sistemu detaljno je odredio sadržaj tog državnog završnog računa. On mora da sadrži bilans stanja ogromne državne imovine, ali i velikih dugovanja države. Podsetimo se da je građevinsko zemljište u svojini države, da je približno polovina ukupnog kapitala u Srbiji još državni kapital, a da je njen dug 15,5 milijardi dolara. Znamo i da je država ulagala u Nacionalnu štedionicu, pa je onda prodala, ali se ne zna da li je nešto i kupila. Koliki je prirast njenog kapitala kroz dobit, ili njegovo kopnjenje kroz gubitke? To bi otkrilo i kvalitet gazdovanja sa javnim preduzećima. Od nekoga se porezi i doprinosi uredno naplaćuju, ali je uvek kod nekih veliki iznos nenaplaćen. Kako se poreski obveznici razvrstavaju u te dve grupe? U Fond za razvoj otišao je sav novac od prodaje "Telekoma", a koliko je od toga još preteklo? U svakom slučaju, godišnji bilansi stanja imovine i obaveza države govorili bi i o stepenu uspešnosti izvršnih vlasti, ali eto ostaju neurađeni i nedostupni.
Završni račun države, prema zakonu, treba da sadrži i važan bilans toka novca. U njemu bi se videlo naplaćivanje prihoda, iskorišćavanje novih kredita, stanje na računima budžeta i fondova kod banaka, plaćanje i gazdovanje novcem. Kuda teče novac od prodaje kapitala banaka koje su prethodno podržavljene? Iz privatizacije su skupljeni novci za denacionalizaciju, ali ne znamo koliko i šta se s njima događa. Videlo bi se iz tog bilansa i gde novac stoji i da li je na sigurnom mestu. Otkrio bi se bolje i odnos budžeta i postupanja Narodne banke Srbije, kupovanje i prodavanje deviza od strane budžeta i mnoge druge transakcije, bitne za nedostajuću koordinaciju monetarne i fiskalne politike.

Preterano centralizovana budžetska vlast

Zakonom o budžetskom sistemu predviđena je i kontrola poslovanja budžetskim sredstvima, koja još nije počela. Iako je budžet preterano koncentrisan u Ministarstvu finansija, propisano je da i inspekciju i reviziju budžeta, kao i svih fondova i nižih budžeta,

obavlja samo to ministarstvo. Ovih dana iz Skupštine Srbije nas izveštavaju o međusobnim optuživanjima ko je kriv da se još nije izabrao ni eksterni revizor. U Zakonu o budžetskom sistemu o tome stoji jasna odredba da "završni račun budžeta Republike, budžeta lokalne vlasti i finansijskih planova organizacija obaveznog socijalnog osiguranja podležu eksternoj reviziji". Ali i dalje nema u javnosti ni završnih računa, ni imenovanog eksternog

 
The Side Show
Georges-Pierre Seurat, The Side Show, 1888.
revizora, ni dovoljne javnosti svega toga. A i kakav će biti kvalitet pregleda i revizije poslovanja izvršnih vlasti tek nakon cele četiri godine, ne treba posebno govoriti. Prašina je pala na dokumente, ako nisu već i sklonjeni.
U opisanoj situaciji, kada se govori o budžetima, može se govoriti samo o planiranim iznosima. Tokom 2005. promenjena je metodologija budžeta. Sadržaj budžetskih prihoda i rashoda je modifikovan i određeno je finansiranje iz suficita. I dalje plan budžeta nije dovoljno konsolidovan, a nadasve pregledan i jasan. U njemu se ne obuhvataju brojni dobici i gubici države. Prihode od privatizacije ubire Agencija za privatizaciju, pa nakon pokrivanja troškova oko prodaje kapitala ostatak plaća u budžet. Zakonom je dalje precizirano namensko trošenje 70 odsto tih sredstava, a ostavljeno je 30 odsto za naknadno određivanje namene.
U budžetu za ovu godinu predviđeni su ukupni prihodi od 488 milijardi dinara (od čega poreski prihodi od 466 milijardi dinara i ostali 22 milijarde dinara). Rashodi su 448 milijardi dinara, pa je planiran suficit 40 milijardi dinara. Od "suficita" je zakonom namenjeno 33 milijarde dinara za otplatu duga. Ni u prihode ni u rashode nije uključeno 44 milijarde dinara koje prihoduju i direktno troše korisnici budžeta. Pri tom je taj prihod znatno manji nego u prethodnoj godini, što će voditi trošenju većem od budžetiranog. Od privatizacije je planirano da se dobije samo 30 milijardi dinara, od čega bi se 7 milijardi dinara ulagalo, a ostatak nije podeljen.
Zakonom o budžetu predviđeno je da se korisnicima isplaćuje srazmerno ostvarenim prihodima, što otvara prostor prekoračenju. Istina, kad se dođe do zaključka da će prihodi, odnosno rashodi, biti drugačiji od planiranih, bilo bi normalno uraditi debalans budžeta, kako je to bilo u 2005. Tada je to urađeno na traženje Međunarodnog monetarnog fonda. Prvo je budžetom predviđen veći deficit, pa je rebalansom to ispravljeno. Ove godine nemamo, nažalost, ni tog nadgledača budžeta. Za smanjenje inflacije bio bi nam potreban određeni stvarni suficit koji se ne bi trošio. Time bi se smanjila količina novca koja traga za kupovinama i uvećava inflaciju. Bila bi to pomoć monetarnoj politici, koja sama pokušava, s manje uspeha, nametanjem obaveznih rezervi banaka da obuzda inflaciju.

Veština manipulisanja

Suprotno tome, ministar finansija nedavno je pronašao neki novi izvor od najmanje milijardu evra koji je nazvao uvećanjem suficita. Verovatno je to moguće povećanje priliva novca od prodaje državnog kapitala banaka i njegove preduzetničke veštine oko "Mobtela" sa nekom gospodom iz Austrije. Ali, ako je budžet zaista postao uzak i ako se pojavljuju novi prihodi i mogući novi utrošci, neophodno je prvo raspraviti njegov eventualni rebalans. Iako ne znamo šta je i do sada radila izvršna vlast sa budžetima, ipak se ne sme dozvoliti da se zaobiđe Skupština koja mora unapred određivati okvire svih prihoda i rashoda budžeta. Makar i ne znali šta se s tim okvirima događa već četiri godine.
Isti ministar nam je u kratkim razmacima preko zaboravnih medija u poslednje vreme obećavao da će se tek u idućoj godini konačno smanjiti i nameti na plate. Zaboravili su da je tim obećanjem pribavljao glasove na poslednjim izborima. Ozbiljni mediji bi morali najave objavljivati samo jednom. Umesto besplatne reklame novih obećanja za neizvršeno, prava informacija bi bila stalno podsećanje na već dato i dugo neizvršeno obećanje. Ovakva veština manipulisanja vlasti opasna je i destruktivna.
Vratimo se na mogućnost da sadašnje sagledavanje pokaže da će budžet u ovoj godini zaista ubrati više od ozakonjenih prihoda. Bilo bi baš dobro da se počne stvarati rezerva budžeta i time prestane pritisak javne potrošnje na inflaciju. Poznato je da smo bez premca u Evropi ponovo šampioni u inflaciji. Bolje od predloženog većeg trošenja države bilo bi i smanjenje nameta privredi, sad i odmah. Pogotovo ako se novi izvor dobija i iz dažbina. Povećalo bi se samofinansiranje privrede i investiranje. Od "suficita" u budžetu u ovoj godini od 40 milijardi u zakonu je 33 milijarde dinara već namenjeno otplati duga države. Te obaveze će dalje rasti. Neće biti lako pojeftiniti državu, kao što nije lako ni privesti je boljem postupanju sa "javnim" finansijama.
Izuzetno je važno da se razjasni novi izvor za budžet. Verovatno se na prvom mestu radi o prihodima od prodaje kapitala banaka. Zato treba podsetiti da je, prema zakonu državne zajednice kojim je Srbija stekla akcije preuzimanjem duga banaka, propisano da sredstva od prodaje tih akcija služe "isključivo za otplatu obaveza" državne zajednice prema poveriocima Pariskog i Londonskog kluba. Izgleda da se taj zakon ne poštuje pošto u Zakonu o budžetu o tome i nema pomena. Uostalom, nije poštovana ni zakonska odredba o počinjanju privatizacije banaka, o prodaji akcija i domaćim i stranim licima, i druge.
Obećavaju se i veći prilivi od privatizacije društvenog, a nadasve državnog kapitala. Ali, finansiranjem rashoda budžeta iz cene prodatog državnog kapitala obavlja se dezinvestiranje. Ako se i investira od strane države, to je nova etatizacija, suprotna obećanom ubrzanju i okončanju privatizacije. Znamo da praktično još nije ni počela privatizacija državnog kapitala, ali i da je intenzivnije privatno investiranje jedini izlaz iz prevelike nezaposlenosti i uslov za održivi privredni rast i poboljšanje standarda stanovništva. Daljim povećanjem isplata iz budžeta, bilo za veće rashode ili za investiranje, povećavalo bi se učešće javne potrošnje u bruto društvenom proizvodu, koje se mora smanjivati. Populizma, inflacije i praznih obećanja je dosta, trebaju nam stabilnost i razvoj. To mora razumeti i finansijski direktor Srbije, a Skupština mora povratiti i koristiti svoju vlast.

 
Događanja
Između dva broja: Poplavni talas
Republika
Copyright © 1996-2006 Republika